Objavljeno u splitskoj štampi 1934.g. Cjeli članak otvorite klikom OĐE...
...........................................KAMEN DO KAMENA KAMEN ...
.. ........
Pravo iz vremeplova. Godina 1968...
............................Prvi voz u Kistanjama, priča druga...
.. ........
25. januara 1962.g. prvi voz je doša u Kistanje. Šibenski list je par dana poslje objavio tekst Andrije Matkovića, koji je za sve nas iskopa iz bunara raznoraznih arhiva naš dobri Meštar od objektiva Jovan Rakić. Šta se i kako dešavalo tog kratkog i sunčanog zimskog dana u Kistanjama, pročitajte klikom ođe...
Ekskluzivno, objavljujemo još jednu fotografiju iz Jovanovih tajnih odaja...
............
...............................Ljeto na Krki ...
.. ........
Pravo iz vremeplova. Godina 1993...
..............................Iz foto albuma Dušanke Štrbac ...
.. ........
Evo nekoliko slika. Pozdrav od Duške Štrbac...
Na klupi, 14.04.1968.
U dvorištu Doma kulture, 28.05.1967.
Na slikama su Duška Štrbac (Dušančićova), Tatjana, Duška Lalić (Vukina sestra), Mika Lalić (Špire Pepina), Ostoja Bezbradica, Milena Pekić, Dude Malešević, Živka Popović (sestra Danice pekarove).
Na klupi - Rada (Borovo), Vuka...
............Audio drama: O Kistanjcima, moj ćaća Branko i ja u autu 2015.g....
.. ........
U glavnim ulogama: naš Meštar od kolumne i njegov ćaća Branko Popović...
Vozili se autom, pričali o svemu i svačemu, kako im je palo na pamet...
Utrošite 45 minuta i saznaćete nešto više u šest štorija:
Štorija 1. Kako je Jandrija Martic izgubio ženu Maru sa motora Guzzi
Štorija 2. Mile Bauk i kistanjski trgovci
Štorija 3. Kistal - Jadran
Štorija 4 Duja Bunčić lovac i puškar
Štorija 5. Prijan iz Dubrovnika i tukac
Štorija 6. Tetak Dušan i kistanjski kovači
............Kistanje 1953, Sanjalice i ćakula sa Jovanom Rakićem na muzičku temu...
.. ........
Šezdeset i jednu godinu je krasila porodični album fotografija Vjere Hadžović, a onda je njen sin Siniša Rakić odlučio podjeliti sa svima nama. Nije nam znao reći ko je podesio svjetlo i ekspoziciju, niti đe je fotografija izrađena. Poznato nam je samo da je to bilo 1953. godine i da se na njoj osim svima nama dragog motiva Ćirila i pijace prepoznaje Simica Korolija. Vidimo i da je nastala u tri popodne…
Vidjevši fotografiju, reagova je Meštar od objektiva i pera Jovan Rakić. Evo šta je napisa gledajući:
"Pijačni prostor odiše samoćom. Gotovo felinijevski prizor tjeskobe sjećanja. Melanholično. Promiče pokoja silueta, nestvarno uprizorenje plenera u blendi fotografskog aparata. Pijačni trg, ta mala pjaceta malomještanske letargije, pljeni, otkad već, pažnju posmatrača, dok mjesna ura okreće svoje švere , u nepovrat. Poslije svega, nostalgično gledam ovaj lintret iz vremena privilegovanih kistanjskih posjednika camere obscure, te đavolske sprave što tako uspješno čuva duh vremena i davnih uspomena."
Onda, kako to obično biva kad se otvore zavičajne teme, nastavismo priču sa Jovanom o ovome i još svemu i svačemu. I tako nasta ćakula koju smo odlučili podjeliti sa kistanjskim svjetom. Upakovana onako kako je vidite i iskucana onako kako je naš dobri Jovan Rakić izgovorio, postala je prilog sam za sebe. Sve kopirajtove na tekst pripisujemo samo njemu...
GODINE KOJE SMO VOLJELI ILITI ĆAKULA NA MUZIČKU TEMU
Kompletan prilog pročitajte i pogledajte klikom OĐE...
...................................'KISTANJE: La musica di notte
.. ........
Vanvremenski i nestvarno stvaran zapis Veljka Popovića...
...................................’’Sveti Ilija Gromovnik Bog za karate’’
.. ........
Sportski list TEMPO je u broju 222, davnog 10. šestog 1970 godine objavio prilog Milana Čabrića pod nazivom ’’Sveti Ilija Gromovnik Bog za karate’’.
Otet od zaborava, dodatno opremljen sa još par fotografija i jednim video zapisom, nađe se ovaj prilog i na našim stranicama. Sve to zahvaljujući Jovanu Rakiću. Pa čitajte, gledajte i guštajte. Klikom OĐE...
.........................Dječja folklorna grupa - Kistanje (3K TVBeograd 1990.g.)
.. ........
Naš " Time Team" pronašao je jedan zanimljiv video materijal, Tv reportažu nastalu 1990. godine. Dječja folklorna grupa sa područja Kistanja gostovala je na trećem kanalu Televizije Beograd. Tom prilikom oni su pjevali, igrali, pričali o nošnji i svačemu pomalo...
Jeseni dvije iljade i trinajste u Kistanjama i okolici boravio je i radio novinar RTS-a Branko Stanković. Ovo je Kvadratura kruga nastala tom prilikom...
.....................Kistanje - jedna partija balota ljeta dvije iljade i trinajste...
.. ........
Ljeta dvije iljade i trinajste oživio je u Kistanjama zog za balote iza stare škole. Jedne večeri, nasta je i video zapis...
Povratak u 1942.g. Vrijeme Talijana u Kistanjama, a i velikog snjega koji je pao te zime. Isto tako i povratak u vrijeme obavezne ultima mode, gostione sa sva tri roga...
Zera detaljnije i sa velikom fotografijom ako kliknete ođe...
......................................................Moje Kistanje fonoteka ............................................ Zapis 2: Grupa "Bukovica" Kistanje
.................
Kako je već ranije najavljeno, u "Moje Kistanje" fonoteci ćemo skupljati i objavljivati sve vrijedne pažnje zvučne i video zapise stare i nove, a vezane za Kistanjce, Kistanje i okolicu...
Današnji prilog i zapis drugi je video zapis kojega je sačuva od zaborava Jovan Rakić. Na njemu se vidi i čuje detalj sa nastupa grupe "Bukovica" iz Kistanja u beogradskom Domu sindikata, 2000. godine. Autentično bukovačko pjevanje, gušt ih je čuti...
.........................................Gradnja Doma kulture (1922 - 1933)...
.. ........................................
Ako smo do danas i imali dilemu oko toga koja je najstarija fotografija Doma kulture, dosad objavljena na našem sajtu, onda je od danas sigurno nemamo...
Pošto je volio more, nakon šta je završio srednju školu "Gavrilo Princip" u Bosanskom Grahovu, iljadu devetsto i sedamdesete godine je upisa Pedagošku akademiju u Splitu. Nakon šta je i nju završio, doša je u Kistanje sa dvadeset i pet godina. Tako je počela karijera prosvjetnog radnika, našeg Mlađena Despenića - Mlađe. Završila se 01. devetog dvije iljade i jedanajste godine, kad je naš Mlađo otiša u zasluženu penziju iliti mirovinu...
..........
Većini nas predava je kemiju ili biologiju, a nekima kasnije i hemiju. Ako nije predava nama, onda jeste našoj djeci. Zbog toga, valjalo je izdvojiti zera vremena i napisati koje prigodno slovo i posvetiti ga friškom penzioneru, bivšem nastavniku Despeniću...
Neka su vam najbliži sretni, veseli i zdravi, a za ostalo ćete lako. Imajte posla, radite na sebi i đe god da ste:
SA KISTANJAMA U SRCU - SEMPRE DRITO!
"Gostiona "Zmištak", iako iščezla u vremenu, stoji u mom sjećanju kao ugotiteljski miljokaz na razmeđi Gornje i Donje Bukovice. Pomalo egzotičnog naziva (Zmištak - brdo u Bukovici), nekad smještena u kameno zdanje kistanjskog kvartira, nastala u ono... starosjedilačko i starobukovačko vreme..."
Cjeli prilog samo ako kliknete na fotografiju ili OĐE....
..........................Eva Janković i "Nostalgia Krajina Kistanje"
..............................................."Moje Kistanje" fonoteka ...................... Zapis 1: Rade Martić gusla o Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću...
.................
Desilo se i to. Od danas, osmog desetog dvije iljade i jedanajste postoji i fonoteka "Moje Kistanje". U njoj ćemo skupljati i objavljivati sve vrijedne pažnje zvučne zapise stare i nove, a vezane za Kistanjce, Kistanje i okolicu...
Čast da presječe vrpcu, otvori našu fonoteku i postane zapis broj 1 pripala je audio materijalu kojeg je odnekud iščeprka i prosljedio nama Neđo Đilas. U ovom zvučnom zapisu možemo čuti pokojnog Radu Martića, koji je, za one koji to ne znaju, rado i ljepo gusla. U zapisu kojeg slušate gusla je o Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću. Nemamo tačan podatak kad je i đe ovo snimljeno, ali saznaćemo pa ćemo i to napisati ođe...
.............Mile-Marko Mažibrada i njegova sjećanja - iliti "Bukovačke priče"
.........................................Priča: Prvi voz u Kistanjama
..............................
"...Istovremeno se čuo pisak lokomotive, koji je iz dana u dan bio sve bliže, dok nam đaci iz Krneta u Polju, koji su bili najbliže budućoj željezničkoj stanici, ne javiše da se dim parnjače vidi odmah iznad ceste za Macure i da se polažu stanični kolosjeci..."
Ovako piše Mile-Marko u svojoj priči o prvom vozu u Kistanjama. Cjelu priču o tome, ustvari dvije, pročitajte klikom OĐE...
Malo je fotografija snimljeno u Odiseju i zato ova gore skoro pa zlata vrijedi. Biće da u to vrijeme bez digitalnih foto aparata nije bilo puno onih koji su ćeli vući sa sobom aparatine i štrocati okolo. Srećom, njih nekoliko je štrocalo i sad se pokazalo kolko je to bilo dobro, jer, eto, uspomene kad iskoče drage su i onima na slici a skoro isto i onima koji nisu. Zahvaljujući... e sad... ne znamo tačno kome, ali ovu fotografiju je vjerovatno snimio ili Željko Martić ili možda Jovo Perić... Ne znamo tačno, ali zahvaljujući njemu (javiće neko kome) možemo sad viditi i podsjetiti se na baštu Odiseja, kafića o kojem smo i prilog napravili kad je neđe prošle godine pobjedio u anketi u kojoj se birao najdraži ugostiteljski objekt u Kistanjama. Prilog možete pročitati ako kliknete ođe, a fotografiju na kojoj se vide gospon Zdenko Tošić, uvaženi nastavnik istorije u jednoj zemunskoj školi, gospon Perić Sveto iliti Jaming, onda radnik na Ininoj pumpi Jovica Crnčević i na kraju Brane Manojlović i Velja Mihajlović - možete uvećati ako kliknete na nju ili ođe...
Nije mi ostalo dovoljno vremena da svima koje sam voljela, koji su bili dio mog djetinjstva, odrastanja i života posvetim drugačija sjećanja od onih koja su zapretana u meni, neuništiva i trajna onoliko koliko će trajati i moj život. I neće biti traga o tim sjećanjima, pa ću svim dragim komšijama, prijateljima i znancima ostati vječiti dužnik. Ipak, ima dugova koje nije lako nositi i pokušaću se odužiti bar prvoj među jednakima...
........................................................................................Cjeli prilog ako kliknete ođe...
Snimljen je 1964.g. po noveli Nikosa Kazancakisa. Režirao ga je Majkl Kakojanis, a u njemu igraju Alen Bejts, Lila Kedrova, Sotiris Mustakas i Irena Papas. Glavnu ulogu maestralno je odigrao i u jednoj od najpoznatijih scena plesa na filmu sirtaki Mikisa Teodorakisa još maestralnije otplesao dvostruki oskarovac, Meksikanac Entoni Kvin...
........................................................................................Cjeli prilog ako kliknete ođe...
Kako se primiču svečani božićni dani, sve češće mi na pamet pada jedan naslov: "Pretprazničko veče". Molim svakoga da mi vjeruje na riječ: ako nije pročitao, neka obavezno nađe u nekoj staroj čitanki, zbirci pjesama ili na Internetu pjesmu Alekse Šantića koja zove baš tako - "Pretprazničko veče". One koji su je čitali, molim da je još jednom dozovu iz svog sjećanja. Jeste da su stihovi tužni i "teški", ali na kraju prosijava vedrina kojom bi se i mi, štokuda rasuti, morali naoružati i tako lakše nositi sve što ne možemo preboliti i...
........................................................................................Cjeli prilog ako kliknete ođe...
....................................................Politika od 03.04.1932.g...
................................
Donoseći seriju tekstova o srpskim zadužbinama u sjevernoj Dalmaciji, dnevni list "Politika" trećeg četvrtoga 1932. godine na desetoj stranici objavljuje prilog o manastiru Krka. Autor teksta je Mirko Korolija...
Zahvaljujući Jovanu Rakiću, ekskluzivno objavljujemo cjelu pomenutu desetu stranicu i Korolijin tekst, zajedno sa aktuelnim oglasom tog vremena (čudo radiotehnike - PHILIPS aparat tipa 730 - danas došlo na tržište...) i friškom vješću iz svijeta šaha (Kapablanka pokušava privoliti Aljehina na revanš meč)...
...................................................Kir Janja u Kistanjama...
................................
Prvo je nekim čudom nije niko ispara ni izgazio, a nakon toga je prošla lišo od vatre, vode i vjetra. Nađena je na podu kuće, sa još četrdesetak isto tako "antačibls" fotografija. Poslje je godinama bila zaboravljena, zabačena među starim gaćama i lancunima, koji nikome nikad nisu trebali. Do prije nekoliko dana...
Sudbina joj je izgleda bila da postane ekskluzivni prilog na našem sajtu...
Na fotografiji iz vremena kad se na kulturu u Kistanjama nije gledalo sa rezervama, akteri su predstave Kir Janja, Jovana Sterije Popovića, odigrane na kistanjskim daskama koje život znače 1976. godine, u Domu kulture...
Prvi sljeva je, u ulozi Kir Janje - nastavnik Berić Mirko. U sredini, u ulozi kućevnog sluge Petra - nastavnik Mlađo Despenić. Zdesna je, u ulozi notaroša Mišića - podvornik Ilija Mirčeta zvani Prćo...
Postoji velika dilema ko je autor fotografije. Po svemu sudeći bio je to Ušum, ali nije isključeno ni da se radi o Fidelu, a možda čak i o nekom trećem. Pokušaćemo provjeriti...
Gornja fotografija je živi dokaz da i kad su skroz friške, mogu naći svoje mjesto na ovoj stranici. Goran Karanović je početkom osmog mjeseca 2010.g. litreta Botu i Ćinku kako igraju, a Pujdu kako kibicuje (kako on sam reče i navija...). Igrali su, za one rijetke od vas koji niste odma provalili, TRLJU, jednu od najvažnijih sporednih stvari na svijetu među kistanjskim sportovima iliti zanimacijama, koja se igrala skoro isključivo na pijaci i isključivo ako je teren za igru iscrtan svježim lišćem...
Ko je pobjedio u ovoj partiji, vukovi ili ovce, ne zna se. Ipak, zna se da su Bota i Ćinka odigrali 1:1 i prekinili prije preigre, a zna se i to da je Pujdo navija u obe partije za vuka jer je on u ovoj igri skoro uvjek slabiji...
.................................Dan mladosti u Kistanjama, 1972. godine ...
.................
Fotografija koja je pred vama novi je dio u kistanjskom panoptikumu dokumentarne fotografije. Bez umjetničke slojevitosti i skrivenih metafora. Zanimljivom je čini između ostalog bilješka na poleđini, kao i datum i godina slikanja. Dakle, bilo je to za Dan mladosti 25.V 1972. godine, a autor fotografije je Ljubiša Cvjetković - Fidel, Brajan ili Braco Pojkin, već kako ste navikli...
Osmi razred OŠ "Jovo Martić" Kistanje:
Stoje: Špiro Štrbac, Marko Štrbac, Mile Štrbac, Dušan Štrbac i Željko Štrbac - Majkan.
Red ispod: Nikola Torbica, Mira Bezbradica (Maćkova), Dušanka Mažibrada, Rada Grozdanić, Dara Reljić, Rosa Bjeljac, Torbica ?, Darinka Bezbradica i Radojka Krneta.
Ćuće: Jovan Krneta, Andrija Itrak, Mlađen Despenić i Mišo Štrbac - Golman.
Fotografiju je ustupio za objavljivanje Jovan Rakić
..................................................Frenje u Deverovoj...
.................
Malo su probazali po Deverovoj, pa usput bacili i koju partiju frenja. Ne znamo esu li igrali zaprave ili nako i eli ko koga opulja...
Sljeva nadesno na fotografiji su:
Pedalj četri mjeri Krneta Todor - Bino, a sa koljena tuče Krneta Vujo - Kurčelić. svoj red čekaju Štrbac Sakica, Mažibrada Mile - Ćićina i Mirčeta Gojko
........................Zaustavljeno, zagubljeno pa vraćeno kistanjsko popodne...
.................
"Zaustavljeno" na kvadratiću Kodak filma, onda zagubljeno, pa vraćeno kistanjsko popodne...
Prizor zabilježen tokom Rakićeve male reporterske skitnje po zavičaju. Dakle, posve običan dan jednoga mjesta, našeg mjesta...
Ili je možda tih osamdesetih bio pazarni petak i neki povod za druženje? Ovaj prizor nestale kistanjske svakodnevice (nakon dugih godina) svojom dokumentarnošću upotpunjuje iskrzane stranice našeg i požutjelog "albuma uspomena"...
"U mom sjećanju, djetinjstvo je jedan prilično zamagljen i manje-više izbrisan period. Međutim, jutros se desilo nešto neobično i prenijelo me u ta daleka i svijetla vremena..."
............................Preboljeti će za vrijeme od 8 dana, sa 2 dana nerada...
....................................
Pročitajte kako je izgledalo medicinsko vještačenje Dr Jove Ducića 1934. godine u Sreskom sudu u Kistanjama, kod sudije Lujak Ivana, a povodom povrede oka koje je zadobila Joka Martić (ne zna se od koga):
Sreski Sud u Kistanjama
Odeljenje II, dne 19/XI 1934.
Prisutni:
Sudija Lujak Ivan
Zapisničar Vujasinović Mladen
Pozvan pristupi liječnik-vještak Jovo Ducić u svrhu da pregleda ozleđenika-cu Martić Joka pok. Sime iz Kistanja, te kako bi opomenut po zakonu i na svetost već položene zakletve pregledao tog (istu) i nakon pregleda podaje slijedeći:
Nalaz
I. Na levom oku 3 cm od donjeg kapka, modrica, dužine oko 4 cm i širine 1 cm, prugastog oblika mrko zelene boje...
Original dokument i kompletno vještačenje pogledajte klikom ođe ili na fotografiju...
..........................................Stanovnici Bjelanovića se zahvaljuju ...
....................................
Sad već davne 1977.g. Bjelanovići su asvaltnim putem spojeni sa Kistanjama. Oni koji se sjećaju starog puta znaju zašto je to bilo značajno stanovnicima Bjelanovića, baš kao i ostalima koji su u Bjelanoviće išli...
Ne znamo ko je sve prilog od 200 tadašnjih dinara dao, ali znamo da je asvalt prošao i ostao. Ostale su i zahvalnice drugu-ci, odrađene u tipičnom socrealističkom stilu...
........................................Svečano je otkriven novi stari spomenik ...
....................................
Dosad neobjavljena fotografija kistanjskog meštra od objektiva, Boška Pekića. Na njoj se vidi stari spomenik, uru vremena nakon što je svečano otvoren.
Zna se i to da su spomenik na fotografiji izradila braća Bjedov, a da barem zvanično ne postoji bilo kakva informacija o sudbini njegovih ostataka, koji su se godinama nalazili razbacani "na plantaži lavande" nedaleko Ćutinice. Ako neko ipak sigurno zna đe su, neka javi...
......................................................25. prvog 1962. godine...
.................
Prvi voz u Kistanje je stigao prije 47 godina. Postoji o tome i video zapis koji ćemo prikazati u nekom posebno važnom i pažljivo izabranom trenutku. Do tada, izvojili smo sa njega jedan screenshot, pa pogledajte oćete li koga poznati...
.......................................................Antraks u Kistanjama ...
.................
O stanju veterinarskog zdravlja u K und K monarhiji, dat je izvještaj na dne 25. maja 1916. godine u Wiener Zeitungu, u kome o bolestima na našem terenu piše...
............................................................................Prilog se nalazi OĐE...
........O Drugom svjetskom ratu, američkoj posadi, Talijanima, Ranki i Facebook-u...
.................
Drugi svjetski rat. Izgleda, vječna tema...
Prije 64 godine se završio i, iako znamo najosnovnije stvari, još uvijek ne znamo puno detalja, pogotovo vezanih za vrijeme dok su Kistanje i okolica bili pod Talijanima, a poslje i pod Njemcima.
Možda tema Drugog svjetskog ne bi izbila na svjetlost dana baš sad, ali kako to u životu izgleda sve biva iz nekog razloga, par stvari koje su se slučajno poklopile proteklih dana...
............................................................................Prilog se nalazi OĐE...
...............................................Kistanje i Lalići, godine 1969.....
.................
Video zapis Steve Mažibrade - Pićinovog. Vidi se raskršće, Ćirilo, krovovi kistanjski, a onda scene iz Lalića - sve to snimljeno davne 1969.g....
Muzička podloga ovog video zapisa je pjesma Arsena Dedića - Posljednji tango u Đevrskama...
Naš Rajko zubar prisjetio se par interesantnih događaja iz hiljadu devetsto šezdeset sedme, osme i devete i stavio ih na papir. a vi ih pročitajte klikom na sliku ili ođe...
Našli smo u Večernjem listu od 29.07.1976.g, a pogledajte i vi klikom na sliku ili ođe...
...................Kistanje, Mažibrade i manastir Svetog Aranđela, godine 1966.....
.................
Video zapis Steve Mažibrade - Pićinovog. Vide se Mažibrade, prvi orasi, stari put prema manastiru, Brina, rit, manastir, groblje kod manastira i na kraju dječina po Mažibradama - sve to snimljeno davne 1966.g....
.................................................Jedno putovanje u Medak..... .................................
Prilog Boška Budisavljevića. Pročitajte ga i pogledajte klikom na naslov ili fotografiju i tako saznajte (ako već niste znali) kakve veze imaju Medak i Kistanje...
............................Ulazak u Kistanje (iz pravca Knina?), zima 1942.g..... .................................
Fotografija Boška Budisavljevića - unuka šjor Nike Jankovića.
Na poleđini piše samo: Kistanje 1942. Vi bacite oko i zaključite je li ovo slika ulaska iz pravca Knina, ali prije će biti da je iz pravca Đevrsaka...
.....................................Kampanja za lokalne izbore 1935.g. ...
...............................................Par istinitih priča iz Kistanja..................
- Ima i šporkih rječi, ali i to su Kistanje. Ako ih ne volite, evo na vrijeme vas upozoravamo -
Ćitro i Stojan
Svim Kistanjcima je poznat. Nekima jer ga se sjećaju, a mlađima iz priča koje su čuli o Ćitri. Neki su ga zvali i Ćitro Lakomik, premda mu je pravo prezime bilo Bjelanović. Bio je siromašak i nesretnik koji je često i prečesto bio meta Kistanjcima sklonim sprdanju na tuđi račun, što bi on uglavnom podnosio jer ih je bilo previše, a i zato što bi se poslje kao oštećena strana lakše ogreba za par cigara ili kakvu drugu sitnicu. Dešavalo se ipak i da sprdnju ne primi svaki put lako, u šta se davnih godina uvjerio i Stojan Lalić (koji ga je često zna uzeti na nišan) kad mu je Ćitro uša u dućan (Poljoprivredne zadruge Kistanje), koji se tad nalazio u kasnije zgradi Jadrana...
Ispod škala u hodniku mačka je okotila mačiće i čim je Ćitro uša, Stojan brže bolje otrča u hodnik, uze ednog mačića, vrati se u dućan i baci ga iza Ćitre, sve vičući: "Ajme Ćitro okotio mačiće"! Ćitro se okreno, vidio mačića, pobljedio u trenu i onda pobjesnio: "A šta majku ti jebem, njesam ja okotio mačiće"! Skočio je, ćapa nož sa banka i šturma pravo na Stojana, sve vičući kako će ga ubiti. Vidio Stojan da je vrag odnjo šalu i uteka ki oparen, a Ćitro za njim, sve dok mu nije nekako Stojan zamaka i pobjega u upravnu zgradu zadruge. Dućan je osta otvoren i prazan sve dok Stojan nije procjenio da je Ćitro otiša dalje. Poslje tog događaja nije mu bilo svejedno i strepio je od Ćitre dugo vremena...
Đoko Cvjetković, Moša Pijade i bruškin
Još kad je općina bila u Kistanjama, zaposle kao čistačicu jednu siromašnu ženu neđe iz okolnih sela. U općini je tad kao činovnik radio Đoko Cvjetković. Jednog dana reka je on njoj da treba očistiti i sve slike po zidovima, da ne bude prašine po njima. Pošto je ova čistačica bila već starija, a ruku na srce i nije bila baš najbistrija (zaposlili je jer je bila sirotinja, pa joj čak i dali da stanuje u jednoj sobi), desilo se najgore - uzela je vode i bruškin, skinila sliku Moše Pijade i udri fregaj...
Lik Mošin je nesta ki da ga nikad nije bilo, samo je zera oko nosa ostalo.
Doša Đoko ujutro na posa i vidi niđe Moše, samo ram i zera nosa mu se vidi. Bio je ljut ki ris i čim je i ona došla zva je i pita je da šta je to napravila, našta je ona njemu odgovorila: "Ja sam nju dobro oprala bruškinom, samo njesam mogla dobro oprati nos..."
Tako je Moša Pijade bačen i napustio zgradu općine Kistanje, a nama je ostalo samo da se pitamo šta bi bilo da je kojom nesrećom po nju, čistačica krenila sa bruškinom od Titove slike...
Globus smrti
Davne 1953.g. stiga je cirkus u Kistanje i bio smješten ispred našeg Ćirila. Prikazivali su majmuna pavijana i razne druge cirkusarije, a glavna atrakcija bio im je "globus smrti". To je bila velika okrugla kugla u koju je moga stati jedan čovjek. Kad bi uša unutra, ovi iz cirkusa bi mu dobro vezali ruke i noge u takvom položaju ki da je na raspelu, zatvorili vrata i uključili rotaciju i to velikom brzinom. Sakupilo se dosta naroda oko tog čuda, mladih i djece. Prvi je u globus uša Janko Nikićev, još dječak, ali već ka berekin. Kako se globus brzo okreta svi su se prepali za njega, ali kad se dobro izvrtio i vrata se otvorila, Janko je izaša ošamućen kao sumanut, ali se brzo povratio, osta na nogama i ispa pravi junak.
Drugi koji je uša u globus bio je Grulović Neško, u to vrijeme isto berekin pravi, samo stariji od Janka. Globus smrti se okreta najvećom brzinom, a kad se zaustavio, izaša je Neško, sav važan jer je vidio da ga svi gledaju i da je glavni, ali je onda onako žestoko ošamućen od vrćenja zašeleda i prosuo se sve u šesnajst...
Odnese li mu vrag sreću, odnese Stankić je bio poznat kao čovjek bez dlake na jeziku. Šta bi mislio, to bi i reka, istog sekunda, bez uvijanja i ulizivanja. Ili je po prirodi bio takav, ili je tako naučio radeći na vodovodu ili u kovačiji, a moguće i u partizanima. Puno je psova i moga si ga kad oćeš čuti da kune, vraga ili jebe mater nekome...
Jednog dana, kod njega i Zorke doša je limar Drago iz Ervenika da im sredi gurle na krovu i oni su mislili da je gore i da radi. Zorka je bila u kužini na katu, a Stankić na teraci. Drago se nešto spustio dolje i radio, kadli u tom trenutku sa krova pade kutija sa alatom i dobro bubnu o zemlju. Kad je čuo to, ubjeđen da je pa Drago, Stankić viknu, ka da mu svaki dan ljudi sa krova padaju, tako da ga Zorka čuje: "Odnese li mu vrag sreću, Zorkaaaa, odnese!!!" Srećom i po Dragu i po ovu priču, bio je on već dolje...
"Kistanje i foto vremeplov" by Maestro Dali
...............................................A u ruke Mandušića Vuka... ................................................................
"Kapela u Laškovici, ispred kuće Macura Jakova, oko 2 km sjeverno od Zečeva, gdje je prema narodnom predanju poginuo protiv Turaka i sahranjen čuveni junak i serdar Mandušić Vuk"
Ovako piše na poleđini fotografije koju je snimio Braco Cvjetković - Fidel, 27. 02. 1977. godine...
Listamo stare novine...
"Šibenski list" od srijede, 24.07.1957.g. - pogledajte i pročitajte ovdje...
.......................................Popodne na raskršću, godine 1970... ................................ ................................
1970.g. kanali su izgleda pružali obilje interesantnih ostataka hrane i vrag bi ga znao čega još. Mater prasica i dvoje njene maloljetne djece tačno su znali šta valja i to su izgleda i našli, prije nego što su otišli dalje i izgubili se u nepoznatom pravcu. Njihovo kretanje ispred slastičarne Jadran, pa poslje ispred pekare, ispratio je sa velikom pažnjom i sa vrata slastičarne Kurtiši Rešit, Mikijev sin.
Na šta još možda vrijedi obratiti pažnju kad su u pitanju gornje fotografije: na prvoj se vidi da željezara još nije premještena u manastirsku kuću, a da je prozor iskorišćavan u to vrijeme kao oglasna tabla NK Bukovice. Ljevo od oglasne table, a odma desno od kapije vidi se i famozno X, iscrtano crvenom masnom farbom, koje se stavljalo tih godina kao oznaka stupnja oštećenosti poslje potresa. Inače, skoro svaka kuća ga je imala...
Mićanova radnja još nije postojala, a pekara je zatvorena jer je i inače radila samo dok ima kruva, a sav polubjeli kistanjski se brzo prodavao. Na drugoj fotografiji se vidi špinja, ali ne i Pešin kiosk, jer je u to vrijeme još bio na pijaci...
Ja sam Boško Budisavljević, unuk Nike Jankovića, koga su stariji težaci zvali „gospodaru“ a mlađi Kistanjci „šjor“ Niko. Knjigu „Moje Kistanje“ dobio sam neki dan na poklon od jednog prijatelja, također Kistanjca porijeklom. Knjiga me je jako razveselila jer godinama nemam gotovo nikakvih vijesti iz Kistanja. One zadnje koje sam čuo bolje i da nisam. Ali što je tu je, pa vidim da se i knjiga i web stranica ne pača previše u politiku i to je dobro. Nemoš se s rogatim bosti već je bolje složiti kaleidoskop uspomena i na budućnosti graditi životni put.
Neke Kistanjce sam u knjizi prepoznao po imenu ali nekih i nema ili ja nisam sve još dobro pročitao. Mi smo, unuci Nike Jankovića, dolazili svako ljeto u Kistanje. Krcatim vlakom do Knina, prekrcanim i od sunca užarenim autobusom do Kistanja – naravno sa šoferom Šimom, koji se spominje u knjizi. Kao „gospodska djeca“ nismo se puno družili s našim vršnjacima, ali ja se ipak dobro sjećam Momčila, Ljupčeta, Peje, Neška, Boška Đokinog (mesara), Feđe (Paškovog) i još nekih, Sovjetke, Branka električara, Dušana Korolije (zvali smo ga kum Dušan), Pojke, Brace Pojkinog, Ise i tete Frane, trgovca Budimira. Led je kod nas probio najmlađi Jankovića unuk, Simo, odnosno Braco, kako smo ga zvali. On je počeo izlaziti iz kuće i avlije i dolazio s pričama o vanjskom svijetu - kud su sve išli, šta je bilo kod kovača itd. Tu negdje mora da je sreo i Manju (Zrmanju) Dubajić i ljubav se dogodila. Ne mogu se više sjetiti kad je to točno bilo, ali moralo je biti negdje nakon smrti „đede“ (šjor Nike) jer bi u protivnom đedo umro od kapi, ta Simo (Dubajić) je bio njegov najveći „klasni neprijatelj“.
Umro je đedo, umrla je i Marica Trbojevć, njegova žena (Teslina nećakinja), koja nakon Oslobođenja (1945) nije više izlazila iz kuće. Nakon njih umrla je i Milka, dugogodišnja njihova kuharica i na kraju član obitelji (Milka je imala brata Marka koji je bio oficir). Moje sjećanje, odnosno moji dolasci u Kistanje, prestaju negdje kad su Mile (Vaskanov sin, spominje se u knjizi) i Dragica došli kod nas na stan i pripomoć. Dragica se također spominje u knjizi, Veljko Popović u svojim lijepim kolumnama piše kako ga je ona tjerala iz avlije. Veljka Popovića se ne mogu sjetiti, mora da je ipak dosta mlađi od mene (meni je 67), ali sam iznenađen koliko on podataka zna o Jankovićima. Ima i nekih manjih netočnosti, ali najveći dio priča je točan.
Od novijih podataka o našoj kući malo znam ali mislim da je sve jako zapušteno jer se nema tko brinuti o tome. Simo je nešto (bašču, guvno i boriće) iznajmio novim Kistanjcima, a možda i dućan i kamarin u prizemlju. Dragica je još bila ostala u kući i ne znam da li je još živa i tamo.
Kompleks kuće Jankovića, izgrađene 1866. godine danas bi predstavljao izuzetan primjer gospodarske arhitekture. Kuća uz ulicu na dva kata, avlija okružena gospodarskim zgradama iz kojih se izlazi kroz portun na guvno s gnojištem i bazenom za patke, voćnjak, „ruže“ (mali geometrijski napravljen parkić, sa šimširovom ogradom te tulipanima i kamenim klupama), bašča s „kavom“, šipci te veliki kesten pod kojim su također kamene klupe (barem bile !?) i na kraju „borići“ odnosno šuma čempresa s brdašcem za sanjkanje, kako opisuje Veljko (iako je to bilo napravljeno za talijanski top). Ne znam da li u Bukovici još negdje postoji takav kompleks. Bilo bi divno kad bi se on mogao obnoviti i vratiti u originalno stanje (trebalo bi dio koji je Mirko „vunar“ otkupio te pregradio avliju ponovo ujediniti) te koristiti u neku turističku ili edukativnu namjenu. Znam da sanjam, ali papir sve podnosi, pa i takve snove. Svaki komad namještaja dobro pamtim i prepoznao bih ga da ga negdje vidim (čuo sam da su došli nečiji kamioni, poslije Oluje, i lijepo sve ukrcali i odnijeli). Ali tko zna, možda dođu neka vremena pa se kuća Jankovića i otkupi od države kao primjer naše graditeljske baštine, gospodarske arhitekture dalmatinske zagore (kao što je uređena i kula Stojana Jankovića).
Zanio sam se malo, za to je kriva knjiga „Moje Kistanje“. Kanim srediti obiteljski arhiv pa vam obećajem da ću poslati fotografije i dokumente koji će vas možda zanimati. Tako i tako na kraju knjige piše „Nastavit će se...“
Želim vam svako dobro i puno uspjeha u održavanju sitea „moje-kistanje.net“, a također i revitalizaciji Kistanja i povratku što više Kistanjaca, što prilikom raznih događanja, a bogami i za stalno.
Generacija 1930/31 na predvojničkoj obuci, fotografisala se 1950.g. ispred Doma...
............................................Ajmo crveni, plavi su drveni ... ................................
Nakon posljednjeg zvižduka sudije na utakmici Bukovica - Sloga i sad već legendarnog sportskog uspjeha - ulaska NK "Bukovica" u hrvatsku nogometnu ligu - u Kistanjama je započelo neviđeno slavlje, začinjeno masovnim okupljanjem i velikom feštom na pijaci. Neopisivo veselje su ispratile navijačke pjesme, puno pića i pečeni vo. I slikanje za uspomenu, pa je bilo malo Kistanjaca koji nisu fotografijom ovjekovječili 31.05.1981. godine; dan i veče za pamćenje...
"...Ukupno, Italijani su u Kistanjama stacionirali oko 1000 ili nešto više vojnika. Bili su vrlo dobro snabdjeveni malim tenkovima, kamionima za prevoz lakih i većih topova i topovskog naoružanja, kao i za prevoz tereta. Lako naoružanje bilo je kvalitetno (mitraljezi, puškomitraljezi...) dok puške nisu bile u toj kategoriji. U prvo vrijeme garaža je bila u dvorištu Dare Vujasinović. Pošto su znali konfiguraciju terena, za prevoz naoružanja koristili su mazge i konje, koje su smjestili u dvorišne štale Joce Vujasinovića, Lalić Ćevića, Vase Perića, Dušana Dubajića, Janković Nike, Milana Budimira, Laze Šegana i Mile Martić..."
"Oko 1920.g. šef šumarije u Kistanjama bio je Damjan Macura. On je direktno zaslužan što su posađene murve i borići po Kistanjama, isti oni koji su godinama krasili kistanjske ulice i pravili nikad zaboravljene "tunele". Na gornjoj fotografiji vidite koliki su bili borići na pijaci desetak ili petnaest godina kasnije. Puno godina kasnije umjesto njih posađene su lipe..."
"Najvjerovatnije 1930.g. u Kistanjama su postavljene prve tri ulične svjetiljke na gas i svake večeri punjene su tako da bi gorile cjelu noć. Svjetiljke su bile postavljene na željezne stubove i mogle su se spuštati i podizati pomoću čeličnih sajli. Jedna je bila na raskršću (vidite je na gornjoj fotografiji), druga kod kuće Šeganovih, a treća kod kuće Paška Bilandžije. Poslije izvjesnog vremena postavljene su još tri, četiri ovakve ulične svjetiljke na drugim mjestima u gradu. Čovjek koji je bio zadužen za uredno punjenje, paljenje i brigu o ispravnosti svjetiljki zvao se Nikola Štrbas, zvani Bubić. Interesantan detalj vezan za ovog našeg mjesnog picaferaja bio je da je imao jednu drvenu nogu..."
..................................................Kako je Glišan prevario đavola
U neko davno doba kroz Kistanje je prolazio karavan bosanskih Turaka koji se vraćao iz Primorja sa morskom soli natovarenom na konjima. U karavanu su bila tri Turčina, šest tovarnih konja i dva konja za naizmjenično jahanje.
Karavan je u Kistanje stigao kasno popodne. Turci su odlučili da u Kistanjama prenoće kako bi se odmorili i oni i konji. U to doba u Kistanjama se zatekao Glišan Štrbac. On je stupio u razgovor sa Turcima. Jedan od Turaka zapitao je Glišana koliko je daleko Obrovac od Kistanja. Glišan mu je odgovorio da ima jedno dva dana hoda. Turčin je tada nastavio pričati: "U tom Obrovcu nalazi se jedan brežuljak. Na istočnoj strani tog brežuljka stoji jedan veliki kamen ispod kojeg se nalazi veliko bogatstvo. Taj se kamen može lako uočiti. Prva sunčeva zraka na Đurđevdan pada na njega."
Glišan je sa nevjericom slušao ovu priču čudeći se zašto mu je Turčin priča umjesto da sam ode u Obrovac i iskopa to blago...
Turci otišli i ostavili Glišanu priču sa kojoj nije znao šta činiti. Danima je razmišljao i razbijao glavu. Priča mu se čas činila mogućom, čas opet nemogućom. Nikome nije htio povjeriti šta mu je Turčin rekao, bojeći se da će ga proglasiti šupljoglavcem kad vjeruje u takve priče. Dani su prolazili, a Đurđevdan se primicao. Bilo je krajnje vrijeme da se odluči hoće li ili neće ići u Obrovac. Na kraju odluči da krene pa šta Bog dade...
Prije odlaska prodao je dvoje jagnjadi da ima neku paru uza se. Kobilu sa kojom treba da krene na put odveo je kod kovača da je potkuje da se ne bi bosa podbila na putu. Dan prije odlaska povjerio je svojoj ženi zašto ide u Obrovac. Usput joj je prikričio da nikom ništa ne govori zašto je otišao u Obrovac. Ako nešto ipak mora reći neka kaže da je otišao u manastir Svetog Aranđela na nekoliko dana.
Na osamarenu kobilu natovario je dvije torbe uprtnjače. U veću je stavio zob za kobilu, a u manju hranu za sebe. Za samar je privezao kramp da bi sa njim mogao pomjeriti kamen. Na samar je još prebacio aljak koji je ponio da se zaštiti od hladnoće.
U Obrovac je stigao poslije dva dana pješačenja. Kod nikoga nije tražio prenoćište da ne bi morao ispovjedati se odakle je, zašto je došao u Obrovac, nastavlja li put i kuda ide. Sa kobilom se smjestio na jednoj livadici pored rijeke Zrmanje. Noć je proveo u nemirnom snu. Svaki čas se budio plašeći se da ga san ne prevari i savlada u svitanju zore. Kad je noć počela razdanjivati primakao se brežuljku. Tu je privezao kobilu, a on se uspeo na brežuljak da sačeka izlazak sunca.
Đurđevdan je osvanuo sunčan što mu je omogućilo da ugleda prvu sunčevu zraku koja je osvjetlila kamen pod kojim je ležalo bogatstvo. Kamen je bio dosta velik i sa krampom ga je odmah počeo otkopavati jer je vremenom urastao u zemlju. Pokušavajući da kamen pomakne iz ležišta polomio je držalo na krampu. To ga je prisililo da ode u komšiluk i zatraži ćuskiju. Seljaku u koga je zamolio da mu posudi ćuskiju nije rekao pravu istinu zašto mu treba. Rekao mu je gdje je zanoćio i da se u toku noći sa nizbrdice iznad Zrmanje skotrljao veći kamen koga bez ćuskije ne može pomaknuti da bi oslobodio ular, jer mu je žao presjeći ga i skinuti sa kobile. Seljak mu je posudio ćuskiju, sa kojom je uspio pokreniti kamen u stranu.
Na svoje zaprepaštenje ugledao je zlatni i srebrni novac. Brzo se prekrstio. Iz džepa je izvadio krst i stavio ga pored otvora da ga zaštiti od đavola kad pođe rukom izvaditi novac. Žurio se što prije obaviti posao da ga ne bi neko zatekao na djelu. Veliku torbu naprtnjaču je napunio do vrha. Isto je učinio i sa nešto manjom torbom. Pošto nije mogao sav novac metniti u torbe, ostatak je stavio u svoj torbak. Seljaku je vratio ćuskiju i dao mu jedan srebrnjak za uslugu. Seljak je bio jako začuđen otkud mu sad daje srebrnjak, a prije sat vremena mu je bilo žao ostaviti ular na livadi. Kobila je jedva nosila težinu novca, a ni njegov torbak nije bio lagan. Ali, kad je u pitanju novac, nije osjećao težinu. Na povratku put je trajao duže. Sporije se išlo zbog tereta koji je nosio i on i kobila. Češće su se odmarali...
Poslije tri dana hoda konačno su stigli u manastir Svetog Aranđela na Krki. Glišan nije htio novac odnijeti kući prije nego ga kaluđeri u manastiru blagoslove. Bojap se da novac pripada Nečastivom pa se želio od njega zaštititi da mu kakvo zlo ne nanese. Dok je Glišan boravio u manastiru Đavo je došao pred njegovu kuću i pozvao ga da izađe. Žena Glišanova nije znala ko ga traži pa mu je odgovorila da je on u manastiru Svetog Aranđela. Đavo tada jako zaarlauka i jauknu tako da je žena premrla od straha. Đavo je tada otišao u obližnju ogradu Šušanj, popeo se na divlju krušku i na njoj pukao od muke. Prasak je bio tako jak kao da je u krušku udario grom. Kruška se rascijepila i ubrzo osušila...
Sa ovim bi se mogla završiti Glišanova priča, ali ona se ipak nastavlja dalje. Od blagoslovenog novca, Glišan je darovao veliku svotu manastiru, a i nakon toga je poklanjao manastiru darove. Dugo vremena se u manastiru nalazila stolica ugrađena u drvenu pregradu ispred oltara sa desne strane kad se ulazi u crkvu. Tu stolicu je Glišan zavještao sebi i svojim potomcima da na njoj sjede za vrijeme Božje službe. Paravan na kojoj je bila ugrađena Glišanova stolica je uklonjen. Pretpostavlja se da je to urađeno prilikom proširenja crkve kad je šezdesetih godina prošlog stoljeća otvorena bogoslovija u manastiru...
- iz materijala za monografiju na kojoj rade Ljupče i Nata Mandić -
...................................................Đir po Kistanjama...
Prije skoro sto godina ili nešto manje, u Kistanjama, u kući sa mužem i petoro djece, živila je gospođa Marica. Bila je iz dobro stojeće obitelji, vaspitana u građanskom duhu, pa je takvim načinom života i živila...
Ipak, bila je i dosta povučena, pa nije izlazila iz kuće, niti u šetnju, koja je u Kistanjama uvijek predstavljala važan dio društvenog života. Mještani su poslje podne ili predveče išli u šetnju kroz Kistanje, javljali se jedni drugima, popričali nakratko, viđali se tako...
Marica bi se u vrijeme pred izlazak u šetnju dotjerala, presvukla u ljepu haljinu, obula fine cipele, sredila frizuru i stavila na glavu kapelin, stavila na ruke rukavice i to one do lakata, damske, a stavila bi obavezno i neki ukras. Tako dotjerana, umjesto da ode na korzo, popela bi se u sobu na prvom katu i stala pored prozora koji je gledao na cestu. Nalaktila bi se tamo i gledala šetače, od početka do kraja šetnje. Kad bi se mještani isšetali i otišli kućama, i Marica bi se povukla sa svog prozora, skinila finu robu, cipele i rukavice i presvukla se u kućnu varijantu...
Eto, takav je bio svakodnevni ritual gospođe Marice koja je godinama uživala u zamišljenoj šetnji kroz Kistanje...
Još jedna gospođa Marica je jako rijetko izlazila u Kistanje, nije bila skoro nikad viđana na raskršću niti u šetnji. Vrijeme je provodila u kući, pomagala mužu oko trgovine, imala sluge i diktirala im šta će i kako će raditi. Dosta je vremena provodila i u svom đardinu, oko bazena ili uzgajajući cvijeće. Znala bi se pojaviti na prozoru i gledati malo okolo... Od izlazaka vanka, najčešće bi došla do vrata od kuće, onih do ceste, malo bi posmotrila ljevo desno, otpozdravila bi prolaznicima, malo popričala ako bi ko zastao... i to je bilo sve, uglavnom. Istini za volju, viđena je jednom da je izašla iz kuće kad su bili neki izbori, tamo negdje poslije II Svjetskog rata. Šotobraco je sa mužem otišla preko raskršća, pa do izbornog mjesta...
Zna se i za još dvije žene koje nikad ili skoro nikad nisu otišle do raskršća. Jeka D. i Boja J. Od izlazaka, najčešće bi bilo da Jeka iznese dvije drvene katrige, za sebe i svoju prijateljicu Boju. Sjedile bi tako one ispod murve i ćakulale, ćakulale... Drugi put bi Jeka otišla do Boje, pa bi tamo sjedile i ćakulale, ćakulale. Kuće su im bile udaljene, ma uvr glave 150 metara i to je za njih dvije bilo sve od izlazaka vanka... Jekine ćeri su bile ljepe cure, društvene, išle na ples, priredbe i šetnje, nosile se po gradskoj modi, nisu bile na Jeku, inače rodom iz Oćestova. Boja je bila rodom od Vrlike, bila onako tipičan lik Morlake sa ulizanom kosom i maramom. Bila je udata za poštara, a imala je dobru i pristojnu djecu koja su njoj i ćaći im morala persirati, našta su se Kistanjci većinom čudili. Živili su onako, oskudno, a jednom prilikom kad im se ćer (u određenim krugovima nazivana i Dvojni C, zbog fizičkih sličnosti sa primadonom iz nekad omiljene reklame za mutni voćni sok od naranče, ali to je već druga priča) hvalila da je napravila sarme, pitali su je da od kojeg mesa, našta je ona rekla da je u listove od kupusa motala dropčić...
I tako, opisasmo par žena kistanjskih koje nisu baš često bile viđane po centru. Bilo ih je još, naravno, a ovom prilikom se sjećamo i tri zborna mjesta u Mažibradama, na kojima su do iznemoglosti žene sjedile i plele i ćakulale, u toj mjeri da se činilo kako su dežurne u nekakvoj vojsci, pa moraju biti tu po cjeli dan. Kao da je za njih vječno ostala spuštena ona rampa koja je davno nekad stajala na ulasku u Mažibrade, pa nikad nije zaboravljena, osim ponekad ujutro, kad bi otišle na dug put do Kistanja, pa kupile treština ili štagod drugo šta im je za kuću trebalo...
....... Početkom februara je na groblju na Livadicama postavljena spomen ploča Predragu Matijeviću. Na njegov grob je položeno cvijeće i još jednom su evocirane uspomene na nesretno izgubljenu mladost našeg Matraka - velikog talenta za crtanje i velikog ljubitelja Krke, košarke, stripa, rok muzike...
..........................................................Nacionalna klasa .................................... U to vrijeme još se zvala milicija i jedne godine (?) bicikle za obilazak terena je zamjenila ganjci novim fićom. Sjećaju ga se dobro starije generacije Kistanjaca...
.........................................................Chistagne, Via Roma ....................................
Evo kako je bilo u Kistanjama polovicom 1941. g...
Kistanjske ulice su dobile nova imena pa se tako centralna gradska zvala “Via Roma”…
Ambulanta je ostala u uvučenoj manastirskoj kući gdje se i do tada nalazila.
Pored našeg ljekara radio je i Italijan (oficir) dr Guarnieri, rodom od Padove, a sa njima i administrativni službenik Korolija Olga, a kasnije i Bulovan Branko. U zgradi na uglu kuće Krneta Laze nalazila se trafika za prodaju novina i duvana. Svakog jutra dolazile su italijanske novine iz Zadra. Lazin sin Pajo držao je ovu trafiku. Na zidu je bila velika mapa Evrope, uvećana sa SSSR-om. Napredovanje Njemaca u SSSR-u Pajo je svako jutro njemačkim zastavicama obilježavao na mapi. Za vrjeme italijanske okupacije, koja je trajala oko dvije i po godine, u stambenoj kući Krneta Drage, Stanka i Bogdana otvoren je kažin (javna kuća) u koju su imali pristup samo italijanski vojnici i drugo osoblje, a drugi dio bio je za oficire. Njihov ljekar vršio je nadzor i zdravstvene i higijenske
preglede žena koje su tu radile. U kantini koju su otvorili, držali su svašta, a kistanjska djeca su najviše volila sok šabezo...
Osnovnu školu u Kistanjama od dotadašnjeg direktora Pojke Cvjetković preuzeo je Italijan. Nastavnici koji su znali italijanski jezik zadržani su u službi. Međutim, sve nastavnike koji nisu mogli predavati na italijanskom jeziku rasporedili su na sporedna mjesta. Na području cjele općine sve osnovne škole popunili su nastavnici Italijani (vi sad zamislite npr. Bjelinu u koju su došli nastavnici, muž i žena Sicilijanci). U Kistanjama učiteljice su bile Pojka, Marica Novaković, jedna Italijanka i učitelj Italijan po imenu Ico. Naša djeca su kad nema nikoga drugoga pričala sa našim učiteljicama naški, ali se moralo pričati italijanski čim je tu bio neko od Italijana. I tada su Kistanjci ovladali dobro jezikom koji se nikad nije izgubio iz svakodnevnog govora. U školi je radila đačka kuhinja u kojoj se jela riža, marmelada, čega je bilo… Mnoge je to spašavalo jer su im tako djeca redovno jela u teškim i gladnim vremenima. Za vrijeme okupacije u Kistanjama nije bilo organizovanog kulturnog života. Naši ljudi slavili su slave i crkvene praznike. Od zabava organizovane su ponekad nogometne utakmice između Italijana i domaćih mladića. U proljeće i ljeti dolazile su italijanske zabavne grupe koje su priređivale zabavu za vojsku i građanstvo. To se odvijalo na terenu iza katoličke crkve u blizini njihovih baraka, na tribinama koje su podizane za tu svrhu. Zajedno su sa Kistanjcima sjedili ispred ili u kafanama njihovi oficiri, učitelji i druga službena lica. Najčešće su se igrale karte, trešete, preferans, a ponekad i poker. Tu je prednjačila kafana Nene Maleševića, Ćakića, kao i gostione koje su imale kuglane, Dubajića i Vase Perića. Brzo po dolasku, 1941. g. Italijani su počeli podjelu karata za raspodjelu mjesečnog sledovanja hrane stanovništvu. Ovo je vršeno preko općine, odnosno glavara sela. Djeljene su karte za pojedinačno pravo na mjesečno sledovanje. Ovakav isti sistem mnogo godina ranije uveden je u cjeloj Italiji. Svaki stanovnik primao je mjesečno određenu količinu šećera, brašna, margarina, sapuna i pašte (tjestenine). U Kistanjama pored ovoga djeljeni su i sir, salama, kakao i posebna karta za metražnu robu. Raspodjela se vršila u selima preko radnji, a u bližim selima preko kistanjskih trgovaca. Mjesto Kistanje snabdjevano je kao i italijansko stanovništvo, imalo je bolje sledovanje, a raspodjela se vršila preko trgovine Vukašina Baljkovića...
..........................................Pijaca prije nego je postala pijaca
.....................................
Pitaćemo nekoga od starih Kistanjaca kako su zvali pijacu prije nego je postala pijaca. Ili je možda oduvijek bila pijaca, samo to oni još nisu znali...
.........................................Veče folklora i narodnih pjesama...
...........................................
.........................................125. godišnjica škole u Kistanjama
1981.g. proslavljao se u Kistanjama ljep jubilej - sto dvadeset pet godina od osnivanja osnovne škole. Prigodan članak o jubileju koji smo pronašli u starim novinama možete pogledati i pročitati ovdje.
Prigodan tekst o osnivaču škole Makariju Vukadinoviću možete pročitati ovdje.
..........................................................Ah, ta trgovina!
Slobodna dalmacija je 14.05.1966.g. u rubrici "Po Dalmaciji", objavila mišljenje troje Kistanjaca o "trgovinskoj mreži u Kistanjama". Detaljnije? Može, ako kliknete ovdje.
..........................................................Grgo i Đovani
Od kada se pamti u Kistanjama, iz onih vremena, petak je uvijek bio pazarni dan i imao je neku posebnu draž. Taj termin je bio upisan i u pravoslavne kalendare kao sajmeni dan u Kistanjama. Glavni događaj se odigravao na placu i u ljetno doba odmah iza ponoći bi se čulo kako se goni stoka na plac, uglavnom janjci. Pričala je svojevremeno jedna gospođa iz Drniša kada se ona udavala u Šibenik, da su njeni išli kupiti janjce za svadbu, u petak, u Kistanje! Mnogi koji bi dobro prodali svoje blago, proslavljali su to u zadružnoj i u ostalim gostionama, naravno uz pečenu janjetinu i vino i onda bi se kući vraćali na karu pjevajući što od sreće, što od vina...
Šezdesetih godina, posebno je bio interesantan otkup magaradi i konja, koje su otkupljivali Italijani. Italijani bi došli opremljeni kamionima za transport stoke, specijalno opremljenim i to je bila posebna atrakcija. Tek kasnije su se naši mesari dosjetili pa adaptirali „dajčeve“ i „manove“, koji su često bili karikatura talijanskih kamiona. Brižne majke su odvraćale djecu od salame mortadele, govoreći da se ona pravi u Italiji od magarećeg mesa i da je puno zdravija naša spiza. Jedino su hvalile mlijeko od magarice, kao lijek protiv „kukurijekavca“ ili velikog kašlja.
Glavni likovi za otkup magaradi su bili, sa italijanske strane Đovani, porjeklom iz Udina, mali, debeli, crni sa brkovima, masan i stalno je nešta žvakao i sa naše strane Lalić Božo iliti Grgo, Jotarin ćaća. Kako je Grgo imao veliku avliju, a dobro zatvorenu, magarad bi se još od četvrtka dovodila i oni bi ih kupovali i smještali kod Grge u avliju. Svi ozbiljni domaćini su tih dana pazili na svoje ljubimce i prve pomoćnike, jer se znalo desiti da mularija, a i malo ozbiljniji, potjeraju magare i prodaju Italijanu i poslije nema ništa od bugarke. Djeca su se vrtila oko Grgine kuće jer bilo je tu zaista krasnih primjeraka, kako rupskih visokih i vitkih, a tako i mazgica koje su za njihove oči bile rijetkost. Posebnu draž za djecu izazivala bi seksualna napaljenost i potreba magarca da naskoči, pa bi se rev magaradi i dječija cika pretvarali u urnebesno navijanje. Baba Ružica, Grgina žena, mirna i u vuštanu i povezana povezačom, samo bi ih tjerala i vikala: "Ajte k vragu djeco, dodijaće i vama zaskakivati se, kad ostarite!". Čitav petak bi se magarad sa placa gonila u Grginu avliju, tamo bi ih natimarili i tovarili u kamione, pa pravac Italija! Naravno, Grgo je u tom poslu bio i alfa i omega: domaćin, pomoćnik, tumač...
Jednom prilikom se desila i ovakva zgoda: Jedan krasan primjerak magareta zapao je Grgi za oko i on odluči da ga sakrije i kad ode Đovani, osta njemu krasan rupski magarac, pa ako treba idući put ga može i prodati. Avlija je bila do ceste zatvorena velikim portunom i okolo velikim zidovima magarac nije mogao preskočiti i uteći vani, nego ga je Grgo puštio u dio avlije koji je bio ograđen, ali nije imao neku posebnu namjenu i u tom momentu je mislio da mu može poslužiti za tu svrhu. Utovaru i rasporedu magaradi u kamionu obavezno je prisustovao i Đovani, koji je “tintanom olovkom”, nešta pisao i s vremena na vreme je vlažio na jeziku, tako da mu je jezik postajao ljubičast. Tovare oni magarad i Đovani se nešto prebrojava i vrti glavom. Grgo na to i ne haje, nego u poslu, tovari i viče: "Dura, dura, vrag vam sreću odnijo!" Bi Đovaniju nešta sumnjivo pa pozva Grgu: "Bozo, Bozo, kavalo!?" "Njente kavalo Đovani!" - pomirljivo će Grgo. "Bozo kavalo!!?" Već se Đovani počeo tresti jer vidi da fali magarac. "Njente kavalo Đovani!" - podviknu malo i Grgo da da sebi i svojoj tvrdnji na značaju. "Božo, jebemu svetu neđelju đe je magarac?" - na tečnom bukovačkom punim oštrine upita Đovani?
Vidi Grgo da je vrag odnio šalu i da magarac ipak mora za Italiju, a vodeći računa da ne izgubi poslovnog partnera, kaže da ide viditi da nisu djeca otvarala kračun pa da se nije đe po avliji zaturio. Krenu Grgo instiktom ranjene zvjeri i iz jednog dijela avlije vrati se trijumfalno sa magaretom: "Ma gledaj ga, sreću mu vrag odnijo, nebi da je tica pa da prne preko zida, nego ujolijo uza zid iza rasušenije bačvetina, ki da je osjetila beštija da će u klaonicu. Nek ti vrag sreću nusi, ne treba ti pašaporte! Adijo beštijo!"
Sad je trebalo smiriti i Đovanija, jer treba još da se radi. "Kumpati Đovani, ne mere nas jedno magare zavaditi! Gledaš ti šta je magare naumilo, neće meni više ovi bambini (djeca) po avliji odati, da ga njesu mure biti odrešili. Mularija ti je to, muj Đovani!"
Đovani se nasmija, pozdraviše se ko najrođeniji, do slijedećeg susreta. Biznis ne poznaje emocije jer Grgo je uvijek govorio: "Ako ja ne prevarim njega, on će mene!" ......................................
U ulici "Rajskoj" u Kistanjama u četiri straćare živješe četiri familije: Reljić, Popović, te dvije Kovačević. Njihove uboge kućice bijehu poredane s južne strane, dok na sjevernoj bješe đardin kistanjskog trgovca Tode Maleševića. Đardin je njegovala i u njemu uživala Todina žena Divna, koja je i za zaselak Martiće govorila da je se dojimlje kao đardin, u koji je katkad navraćala. Na početku ulice, s njene sjeverozapadne strane, bješe česma, koju potalijančeno zvasmo "špinja", s koje su žitelji Kistanja i okolice uzimali vodu, zdravu, čistu i ledenu s vrela rijeke Krke. Nasuprot česmi bijaše konoba Laze Šegana, takođe jednog od bogatih kistanjskih trgovaca. Udnu ulice bješe komunalna klaonica. I eto, to bijaše cijeli sadržaj Rajske.
Umilno ime "Rajska" ulici dadoše njeni stanovnici, ali sa suprotnim, pejorativnim značenjem, jer izgled te uličice bješe sve prije nego li rajski.
Jedna od familija Kovačević bijaše Danica i Zora, majka i kći. Daničinu kći Zoru mještani Kistanja i okolice nazvaše Zorina, valjda stoga što je šlampavo i neuredno izgledala i svom vanjskom izgledu nije poklanjala nikakvu pažnju. Djelovala je uplašeno i vazda je nekuda žurila, kao da je netom pobjegla od nečega.
I dok su se tri ostale familije Rajske izdržavale uglavnom služeći kistanjskim trgovcima i gostioničarima, Danica i Zorina živjele su i izdržavale se radeći u i oko svoje kuće. Uzgajale su povrće u svojoj bašti; blitvu i španjak, zelenu salatu i kupus, pa krumpir i luk i drugo. Držale su uvijek jednu ili dvije koze, od kojih su mlijeko takođe prodavale. Držale su redovito i svinje, pa kokoši, tuke, guske i patke. Pritom, svoje proizvode: povrće, mlijeko i meso - nisu iznosile na pijacu, nego su ih raznosile po narudžbama izravno u kuće naručilaca.
Danica i Zorina bijahu veoma radišne žene. Stoga se u njihovoj kući nije oskudijevalo. Mnogi se zato rado odazivahu kod njih na kakav posao, znajući da će biti uredno plaćeni, ali i dobro i obilno nahranjeni. No, mnogi su ih i izbjegavali, jer im higijena nije bila na naročitoj visini.
I stalno su se njih dvije svađale. Iako majka i kći, one su se vazda uzajamno proklinjale. Svaki dan mogla se čuti majka Danica kako proklinje svoju kći Zorinu riječima: "Zoore, svaku ti sreću vrag odnio". Jednakom mjerom uzvraćala je i Zorina svojoj materi.
Zorina se nikada nije udavala. Nije imala ni prosce, a možda, iz samo njoj znanih razloga, nije za njih ni marila, ili se to samo tako činilo. Nije ona ustvari marila ni za se, znala je samo za rad i to joj bijaše jedini sadržaj života. Niko je nije volio, činilo se, ni mater njena rođena. Umrla je neudata.
Neđo, sin Petra Reljića, šustera iz Rajske, bijaše moj vršnjak s kojim sam se rado družio, premda smo bili i pomalo rivali na Dubajićevim jaslama. Bijasmo mulci od dvanaest, trinaest godina. Jednoga dana sretosmo u Rajskoj Zorinu s vrećama pod pazuhom. Zorina bješe znatno starija od nas. Pitamo je kuda će, a ona veli da ide u Brinu po Panjeve. Neđo, uvijek spreman na šalu, nešto joj dobaci, a ona, kao uvrijeđena, odmahnu rukom, a onda doda: "Bolje bi vam bilo da mi idete pomoći tući panjeve, nego što se tuda potucate". Mi pristasmo, ali uz uvjet da nam pokaže onu svoju stvar. Bogami, prista i ona i nas se troje zaputimo u Brinu po panjeve.
Neđo i ja za sat, dva natukosmo Zorini dvije vreće panjeva, pa joj ih donesošmo i kući. No, kad izvršismo svoju ugovornu obavezu, zatražismo od Zorine da i ona izvrši svoju. Ona je malo zatezala, nećkala se, no ipak pristade, misleći možda: "Oni će mi i opet pomoći tući panjeve". Primivši se s obje ruke za suknju, ispod koje ne bijehu gaćice, ona je podiže do iznad koljena, a onda i još malko više govoreći nam: "Na, na, sreću vam vrag odnio, nagjedajte se" - pokazujući nam onu svoju stvar bez stida. Naši gotovo djetinji pogledi bijahu na tren prikovani za jedno mjesto, ali samo na tren. Već slijedećeg trena Zorina se naglo pokri, spustivči svoju suknju. Neđo i ja bijasmo više zbunjeni nego li ushićeni, no ipak zadovoljni. Jer - zaboga - mi vidjesmo...
I umjesto da to zadržimo kao svoju malu tajnu, mi dadosmo na sva zvona. I tako to dođe do ušiju moga ćaće Jakova.
Tako, ljetno je poslije podne. Na klupi ispod murve i na škalinima kuće strica Dušana sjedimo: moj stric Dušan, Vele i Marica Kovačević, Zorina Kovačević te Neđo i ja. Zorina stoji oslonjena uz deblo murve i još nalakćena na panj murve, na kojem je stric Dušan znao tući bakalar. Nešto dalje na klupi ispred gostionice djeda Siše Dubajića sjedi moja baba Manda, mater Jakovljeva i Dušanova. Uto, iz pravca raskršća nailazi moj ćaća Jakov. Moj ćaća je tek navrzan, pripit, ali ne sasvim pijan. To primjeti iskusno oko strica Dušana i on se odmah povuče u svoju kuću, očito s namjerom da izbjegne susret sa svojim polubratom. Iako su braća po majci, nisu se baš voljeli i rijetko su kada razgovarali. Klonili su se jedan drugoga, naročito stric Dušan, napose kada bi moj ćaća bio pri piću. Moj ćaća bijaše oštar na jeziku, ali samo kad je pripit. Svakome je znao reći ono što mu je pri srcu, pa bilo mu pravo ili krivo. Moj ćaća, poštapajući se i šepucajući (bio je ratni vojni invalid, pa ga Neđin otac prozva "Colavo"), pristupi k nama i zasta šuteći, uperivši dug pogled u Zorinu. Šutimo i mi ostali, očekujući šta će ćaća reći. Onda će on Zorini: "A ti, škercaš se, je li? Zavodiš ovu djecu! Đe ti je pamet?!" "Njesam ja, kume Jakove, sreće mi moje, ništa učinila. Dabogda dosutra umrla ako jesam" - zaklinjala se i preklinjala jadna Zorina. Meni, naravno, scena bijaše veoma neugodna, ali sam se i pribojavao. Jer, zaboga, sada bijaše u igri i moj otac. Ostali prisutni, dakako osim Zorine, udariše u smijeh. Zgoda će se dugo prepričavati u Kistanjama, uz puno smija i šala, najviše na račun moj i Neđin.
Talijanska je okupacija 1941.g. Zorina je pripela koze na Tauzovu među. Kad koze obrste jedan rašeljkin grm, ona ih premjesti na drugi i tako dok ih ne narani. Nebo se stuštilo i kiša samo što nije počela. Zorina se udubila u kozji brst, uživajući u tome. Od avlije Tode Maleševića žuri Danica i još u hodu doziva: "Zooree, goni kapre kući! Šta si zaspala, sreću ti vrag odnio, zar ne vidiš da će stasera pjove (svaki čas prolom oblaka)". I kiša poče kao iz kabla. A Danica, Zorina i koze nestaše trkom u izmaglici uličice bezimene koju omeđavaju visoki zidovi avlija Dubajića i Tode Maleševića.
P.S.
Scherzo, talijanski šala, ali je ćaća glagol scherzare - šaliti se, upotrijebio u smislu zavoditi. Nepravilno, dakako, ali smo ga mi svi prisutni dobro razumjeli. Inače, talijanski zavoditi jeste sedurre.
..............................................
Prije tačno 32 godine (22. do 31.08.1975.g.) izložbu skulptura je u Zadru, u modernoj galeriji Narodnog muzeja imao naš kipar Gojko Mažibrada. Izložio je tom prilikom 18 radova koji su imali i svoj katalog. Fotografije dvije skulpture do kojih smo došli predstavljamo i pravimo tako našem kiparu od danas stalnu postavku na našem sajtu:
Jovan Reljić, poznatiji kao Jošo Varićak, bio je jedan od orginalnijih Kistanjaca i jedan od najvećih boema. Sin je Stevana Reljića, kovača, naprednog čovjeka, u ono vrijeme ozbiljnog zanatlije, koji je imao desetoro djece. Jošo je u periodu poslije drugog svjetskog rata radio kao milicajac u Dubrovniku. Šta je pravi razlog, to sada sa sigurnošću niko ne zna, ali se Jošo propio. Pričalo se da ga je neuzvraćena ljubav otjerala u te vode, da ga je jedna fina gosparka, bjondina, odbila u ljubavnom zovu i Jošo je utjehu počeo tražiti u ogromnim količinama alkohola. Ubrzo je penzionisan, jer piće i posao u Narodnoj miliciji, u toj mjeri, nije moglo zajedno. Penzionisan, vratio se u Kistanje i nastavio sa pićem i potucanjem od gostione do gostione. Kako je u to vreme imao solidnu penziju, mogao je sebi priuštiti taj gušt. U Reljiće nije ni išao i mnogi pamte da je spavao ispod škala u dvorišnom ulazu u zadružnu gostionu. U stanovima iznad gostione živile su dvije milicijske porodice: Stevo Majstorović i žena mu Anka koji su imali sina Jovicu i ćerku Miru i Mile Škorić koji je oženio rođenu sestru Jošinu, Daru i koji su imali ćerku Nenu. Takav Jošo bio je teret čitavoj porodici koja je svoj ugled njegovim takvim ponašanjem gubila. Njegov otac Stevan rijetko bi dolazio u Kistanje, da ne bi - kako je govorio - sreo svoga nesretluka, koji nikako da se dozove pameti. I tako jednog petka na cesti sretne njega njegov kum i upitaju se za zdravlje, kuću, posao i naravno, upita ga kum i za Jošu?
Stevan kovač, vispren i mudar čovjek odgovori kumu: Kume muj, da nema jaketu ja bi mu kupio, da nema gaće ja bi mu kupio, da nema kaput ja bi mu kupio... Pročita je nuvina više nego Kardelj, ali ja mu pamet ne mogu kupiti!
Dvanaesti mjesec 1954.g...
Bliži se doček Nove, 1955. Predstava se davala u Domu kulture Kistanje...
Program je očigledno bio osmišljen u šest tačaka nakon čega je predviđen ples. Program vodi "vrabac" koji uleće kad treba i stihovima najavljuje dešavanja na pozornici. Prva tačka je bio skeč "Hipnoza", da bi nakon toga fotograf ušao i slikavao prisutne. Iza toga je izgleda odigran opet jedan skeč koji traje dobrih pola sata, a u glavnim ulogama je izgleda ljubavni par koji se svađa pa onda miri...
Poslje toga vrabac najavljuje četvrtu tačku koja je opet skeč u kojem pijan čovjek dolazi kući, a žena mu izgleda zbog toga priređuje "ljubazan doček". Peta tačka je skeč: "Svadbeno putovanje", a potom šesta opet skeč kojeg su nazvali: "Parizlije", iza kojeg vrabac opet uleće na scenu i čita šaljivi prikaz Kistanja tog vremena.
Tri lista na kojima je vrapcu bio otkucan tekst sačuvana su od zaborava i možete ih pogledati OVDJE.
.................................................ANEGDOTE IZ KISTANJA
1. Davne 1971. godine, u vreme kada je dr Savka Dapčević Kučar, bila Predsjednik CK SKH, svoje zadnje pojavljivanje u javnosti imala je u Kninu i Kistanjama, prije nego je Josip Broz Tito, smjenio nju i kompletno političko rukovodstvo SR Hrvatske.
Naravno i u to vreme pojačanih tenzija narod nije gubio duh i u naoko ozbiljnim i manje ozbiljnim situacijama. U Kistanjama je tada, kao i danas živio Milan B., zaljubljenik u Kistanje. Njegova ljubav se često graničila sa fanatizmom, njegova konstatacija da su Kistanje grad nije nikog ostavljala ravnodušnim, a za dokaz te tvrdnje koristio je gomilu argumenata i nije uzmicao nikako i nikada... Znajući za tu njegovu opsesiju Kistanjama, njegov veliki prijatelj Tode Š., koji je u to vrijeme bio predsjednik općine Knin, izrežira slijedeću situaciju: 13. novembra 1971. godine, u petak, dan prije otvaranja spomenika i velikog narodnog mitinga, dr Savka Dapčević Kučar, krenula je u posjetu Kistanjama, da se tamo susretne sa lokalnim rukovodstvom, da se dogovore oko sutrašnje svečanosti i da se upozna sa domaćinima. Milan B. je bio predsjednik savjeta mjesne zajednice Kistanje i u tom smislu domaćin. Tode Š. koji je izrežirao čitav događaj, pored instrukcija koje je dao dr Savki, čitavu situaciju je posmatrao i osnovni mu je zadatak bio da uvaženog gosta usmjeri prema domaćinu. I kako to već biva u takvim situacijama, gosti dolaze i izlaze iz automobila i Dr Savka se pozdravljajući sa domaćinom, Milanom B. reče: "Dobar dan gradonačelniče grada Kistanja"!!! Milan B. se značajno krenuo prisutnima, kako domaćima tako i gostima koje poznaje i jasno im stavio do znanja da su eto Kistanje grad i da je to upravo potvrđeno sa najvišeg nivoa...
2. Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Zagrebu je održavano savjetovanje prosvjetnih radnika. Po završetku savjetovanja, učesnici su se prijavljivali da bi im materijal sa zaključcima bio poslat poštom. U tom redu za prijavu bio je i Milan B. Dolaskom na red predsjedavajućem je rekao ime i prezime i mjesto odakle dolazi. Predsjedavajući ga pogleda i pita: "Ja Vama trebam poslati materijal pa mi recite da li Kistanje imaju poštu?" Milan B. kao da je bio poliven sićom vrele vode, ko iz topa odgovori predsjedavajućem: "Krstim se i lijevom i desnom! Da Kistanje nemaju poštu!? Pa dragi moj gospodine, još za vreme Austrougarske u Kistanjama je bio Kotarski sud, Općina, a kamoli pošta. Pa za vreme Napoleona, na poštanskom putu Knin - Zadar, Kistanje su bile mjesto gdje se poštanska diližansa zaustavljala i nastavljala put dalje." Predsjedavajući se postidi i pocrveni i uputi izvinjenje Milanu B. kako to nije znao, a prisutni su bili ushićeni njegovom retorikom koja je u sebi imala i prizvuk ponosa i prizvuk ljutnje...
3. U TMN Jadran, u vreme dok je pogon bio u Šeganovoj kući, svi zaposleni su bili kao jedna velika familija, a mnogi su i bili vezani familijarnim vezama. Kako su Kistanje malo mjesto svak je svakog poznavao i to veoma dobro, što je ponekad bilo i problematično. Jedna od „faca“, je u svakom slučaju bio i Frane Bilandžija, sin Paška, starog trgovca, a otac Zorana, direktora pogona. Frane se uglavnom obraćao ljudima sa „kume“ i odazivao se na „kume“. Kako je pogon bio dio Jadrana iz Zagreba, na adresi Kroflinova 3 u Zagrebu, često bi se dešavalo da predstavnici pogona putuju u Zagreb na sastanke sindikata, radničkog savjeta i zbog još mnoštva razloga. Kako je kod Kistanjaca uvjek potreba da se bude informisan bila veoma izražena, saznavanje imena onih koji treba da putuju postajalo je zadatak broj jedan mnogih zaposlenih. Tako se jednom prilikom desilo da se načulo kako neko treba putovati i kao da je odapeta strela. Ko putuje? Jedan od zaposlenih, koji se bavio fizičkim poslovima (za njega kažu da je iz četvrtog osnovne otišao u Titovu gardu), sretne Franu, u avliji i pita ga kad se putuje za Zagreb i ko putuje? Frane, smireno, kakav je i bio odgovori: "Kume, zar ne znaš? Predstavnici poduzeća, Rade Martić i kuma Desa!"...
4. Kada bi se u Jadranu primila plata, to bi bio praznik za kistanjske gostioničare. Kako se radilo do 14.00 sati, znalo se da će lole i bekrije direktno sa posla zauzimati mjesto kod šanka ili za stolovima i da će početi bi utakmica „jačanja u čaši“. Obično bi se „igrali produžeci i izvodili penali“, pa je utakmica trajala do fajronta. "Vino u bačvi miruje a u glavi luduje" - kaže narodna poslovica, pa se iz tog razloga mnogo dogodovština događalo i kasnije prepričavalo. Jednom prilikom, u gostioni Đure Ćosića, društvo je prilično „zamračilo“. Fiziološke potrebe zbog neumjerenog konzumiranja tečnosti su se obavljale u avliji na mjestu na čijim vratima je pisalo ili „00“ ili „nužnik“ i taj prostor je bio opremljen čučavcem koji se nije mogao pohvaliti kako izgledom tako ni higijenom. I tako jednom prilikom Drago K. krene u veoma naglašeno veselom stanju - da obavi potrebu. Niko ne zna kako, ali on se u tom prostoru okliznuo i pao i sva garderoba mu je bila uflekana. Odveli su ga kući i svi bi mislili da je tu priča završena... Međutim, sutradan na marendi u Jadranu objavljena je pjesma kojoj je nažalost zapamćen samo početak:
"Šestog travnja sedamdeset druge Ne mogu vam kazati od ruge Šta se naša Draga dogodila..."
Ima li koga ko se sjeća nastavka - javite nam kako je išao?
Spomenar . U spomenar Olge Janković 25.12.1900.g. perom se i u krasnopisu, "u znak odličnog poštovanja" upisa Učitelj Vojin Babić...
Gđe dva srca uzajamno
Ista ljubav grije
Tu je gnjezdo sreće,
Gnjezdo poezije
Vojin Babić
Kad bih s neba skinut mogo,
Mjesec, zvijezde, sunce sjajno,
Znate'l što bih od njih tada
Učinio čedo bajno!?
Ostvario b' jednu miso,
jednu želju, jednu pesmu:
Od njih bih Vam sačinio
Vrlo krasnu dijademu
Njome bih Vas okrunio,
A uz to Vam dao krila, Da Vam na tom pozavidi
Iz gorice sama vila
Ali to mi nije možno,
Zamašne su želje moje,
Oh, daleko, van granica
Ljudske moći one stoje!
Radi čeg će se ostati Puste želje samo,
A i šta mi, neg željeti
Možemo i znamo.
Stoga nek Vam pjesma ova,
Kojoj evo kraja, Bude svjedok mojih želja,
Mojih osjećaja.
U znak odličnog poštovanja posvećuje
Vojin Babić učitelj
U Kistanjama su pored domaćih policajaca – ljudi iz kraja - bili zaposleni i ljudi sa strane, kao na primjer Ivica ili Murat... Poseban lik u toj plejadi je bio Nikola Žgela, rodom iz Slunja. Imao je dvoje djece, ćerku Nenu i mlađeg sina, kao i ženu Anku. Ozidao je kuću između Bože Turčina i Grozdanića, a kasnije je prodao. Nikola je pored svog posla vodio aktivan društveni život po kistanjskim gostionama i imao zapaženu ulogu, bez obzira je li bio u službi ili slobodan. Krasile su ga osobine kao da je rođen u Bukovici - tvrdoglavost i sklonost ka zajebanciji i dobroj kapljici.
I tako jedne noći, poslje napornog dana po kistanjskim gostionama, zapalo ga je da dežura tu noć u stanici milicije, koja je bila smještena u Mjesnom uredu. Kako je bila topla noć – zapara - Nikola je izašao iz stanice milicije i sjeo ispod kostelića, koji je bio ispod prozora stanice. Odatle je polazio šibenski autobus popodne (kad je asvaltirano ispred zgrade, kostelić je posječen). Da bi ubio dosadu umisli kako je najbolje da kontroliše saobraćaj, kojeg naravno nije bilo. U to vreme Kistanje su imale samo asvalt po mjestu a okolo makadam. U neko okasno doba zvuk kamiona Nikolu prenu iz velikih misli i on odluči da ga zaustavi i izvrši kontrolu tehničke ispravnosti (inače, u to vreme milicija je bila opremljena biciklama). Zaustavi Nikola kamion, kad ono u njemu njegov poznanik, auto - prevoznik Mile Cvjetan iz Đevrsaka, koji je uglavnom prevozio pržinu i veliki broj kistanjskih kuća iz tog vremena ozidan je pržinom koju je dovezao baš on. Trebalo je skratiti vreme, pa počne detaljna kontrola, a Mile koji je okasnio samo cupka. U to vreme nije važio dijalog - vlast pita, a ti odgovaraš - ako se zamjeriš ne ginu ti batine. Mile je stoički podnosio vanredni tehnički pregled i čekao da se Nikola smiluje i da ga pusti. I pored uočenih nepravilnosti na kraju ga i pusti...
Sutradan ujutro, u knjizi dežurstva osvanuo je izvještaj sljedeće sadržine: U GLUVO DOBA NUĆI, PROTUTNJI AUTO MARKE VAPA, BEZ DUGOGLEDAJUĆIH I UNIH ŠTA NAMIGIVAJU! Muratu je sve bilo jasno!...
.....................EKSKLUZIVNO!!! SAMO NA www.moje-kistanje.net
...................................................Čitamo novine... .................................."Narodna Tribuna" od 10.12.1935.g.
Novina je izlazila u Šibeniku, "svakog drugog dana u jutro osim neđelje". Uredništvo i uprava su bili smješteni u Tiskari E. Vitaliani i Sin - telefon broj 47. Koštale su 1 dinar.
Broj od 10.12.1935.g. donosi izvještaje sa "proslave Dana Ujedinjenja u Sjevernoj Dalmaciji". U originalu pročitajte izvještaje iz Kistanja, Đevrsaka, Drniša i Knina...
................................599 godina od prvog pominjanja Kistanja
Nos Capitulum Ecclesie Zagrabiensis memorie comendamus tenore presentium significantes, quibus expedit vniuersis. Quod constitutis in nostri presentiam magnifico Petro, filio condam Pauli, filii condam Georgii comitis de Zrin ab vna, parte ab altera egregio Jacobo filio condam Pauli de Briberio de genere Subich, propositum extitit nobis per eosdem ministerio viueuocis eorum pariter et confessum: Quod quamuis ipsi proximi inuicem existunt patrueles, ne ergo deinceps possessiones, castra, castella, predia et alia queuis bona eorum mobilia et immobilia, per eosdem quoquo modo aquisita et infuturum aquirenda, per defectum aut non defectum heredum eorundem in alios quosuis in proximos hominess et personas cuiusuis sexus modo venditionis, inpignorationis, ascriptionis, alienationis, testamentarie legationis, permutacionis aut nomine concambii vel alicuius dotis receptionis et alio quouis titulo deuolui et condescendere possint et valeant, non vi uel fraude aut qua dolositate vel ficticia, sed bona liberaque et spontanea in se habita voluntate, laudabilem et deo placitam adoptiuam desuper proximitatem eorundem talem inter se perpetuo assumpserunt et ordinauerunt fraternitatem, voluerunt nichilominus et vnanimi voluntate invincem consenserunt coram nobis: Quod primo dictus Petrus comes, duo castra sua Zryn videlicet et Pedel nuncupata, in comitatu Zagrabiensi existentia, cum omnibus vtilitatibus et pertinentiis ad eadem spectantibus et pertinere debentibus, prefatus quoque Jacobus, filius Pauli, totales possessiones et portiones suas possessionarias in predicta Briberio, etiam Chahovichy, Lubarczy, Vinischa, Sasinch, Jarane magni et Jarane parui, Skoluza, Rahte, Grabrovacz, Jazlyna, Loboye, Zrapal, Byllo, Malinovacz, Cerane magni at Cerane parui, Wuksichy, Hraschevichy, Dubravicza, Podrepach, Podhom, Colarino, Blissane, Kyztane, Nunychy, Lissane, Hlymlane et Zmredechicza vocatas, in comitatu de Luka existentes et habitas, similiter cum omnibus ipsarum possessionum et portionum suarum possessionariarum supradictarum vtilitatibus et pertinenciis vniuersis, simul et mutuo ac invicem adiungendo et nichilpenitus pro se aut quibusuis aliis personis reservando, hoc expressato: quod si quem ipsorum videlicet Petri comitis Zriny et Jacobi filii Pauli de predicta Briberio, absque heredum solacio, quod absit, ab hoc seculo contingerit decedere, extunc prefate possessiones, castra, castella, predia et alia queuis bona mobilia, ut prefertur et immobilia partium predictarum cum omnibus vtilitatibus et partinenciis earundem, ad eorum alterum videlicet superstitem et cum herede remanentem in perpetuo remanere devoluique et condescendere debeant et teneantur possidenda, tenenda, fruenda et habenda, ad quod se partes predicte firmiter obseruandum coram nobis obligauerint. In cuius rei testimonium firmitatemque perpetuam presentes concessimus litteras nostras sigilli nostri inappensione comunitas partium predictarum ad cautelam. Datum Zagrabiae, feria quinta proxima post festum vndecim millia virginum.
Anno Domini millesimo quadringentesimo octauo.
...........................................Stari dobri Jupiter... .............................
Svačeg se nagledao, naslušao, a i svašta je doživio stari dobri Jupiter, godinama stacioniran (čitaj: bačen i zaboravljen) kod barake iza stare škole. Apsolutno nerazumjevanje prema starinama i nečem što je tolike godine preguralo i ostalo čitavo dovelo je do toga da su ga generacije osnovaca tretirale poput jorgovana pedesetak metara dalje. Jorgovan je nestao a Jupiter ipak izdržao sve udare i sad je izgleda u muzeju. Nezvanično saznajemo da bi rado čuo "Halo Bing" još jednom...
..........................................Štof na metar i na kilo... ..............................
Učenici trgovačke škole 1969.g. bili su na praksi kod Tode Korolije. Na slici su Tode lično, Miranda Čolović - Čolina sestra, Macura Mirjana, Grčić Marica i Korolija Nikola Cicko. Najstarija kasa u Kistanjama je tada još bila u funkciji, kako nam je rečeno...
Kino u Sokolani pa kasnije u Domu kulture pružio je generacijama Kistanjaca zadovoljstvo uživanja u čarima sedme umjetnosti.
Ovom prilikom prisjećamo se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vjeka, kad se na televiziji moga gledati samo prvi program, a poslje i eksperimentalni drugi. U isto vrijeme u kinu se odgledalo cjele serijale kung-fu, švedskih akcionih, partizanskih, ostalih ratnih, akcionih tipa Bad Spenser&Terens Hil i kaubojskih filmova u kojima se pričalo talijanski...
Prva informacija o novom filmu pojavljivala se na oglasnoj tabli kod stare ambulante, nakon čega bi mularija par dana u groznici iščekivala kad će se konačno otvoriti šalterić desno od ulaznih vrata u Dom. Ulazak u salu obično je značio borbu najmlađih za mjesto u prvom redu, a onih malo starijih za centar, neđe u sredini. Tokom filma često su se pravile pauze, da bi Đoko zamjenio trake i nastavio sa filmom. Za to vrijeme, dešavale su se razne manitoštine, gađanja nečim onih iz prednjih redova, prepričavanja utisaka, imitiranja glumaca, ispuštanja različitih zvukova, od urlikanja i vrištanja do onih koji nastaju kad zrak izlazi pod pritiskom. Čim bi Đoko smirio situaciju i zamjenio trake, film bi se nastavio i sve bi se nekako smirilo, do kraja filma i izlaska iz Doma, uz svu moguću buku koju mularija može napraviti kad je pod utiskom... U moru manitoština i anegdota koje su nastale tih godina, izdvajamo dvije:
Davao se film Orka - kit ubica. Tenzija se održavala tokom cjelog filma, da bi kulminirala u sceni kad čovjek visi na nekakvom grebenu, a Orka, ljut i željan smrti čovjekove - iskače iz vode ne bi li ga dovatio. I baš kad se ogromna čeljust približavala... ODJEDNOM MRAK u sali! Prekid filma!
"Ajme, ku' ćeš baš sad..."
Naviknuta na pauze za mjenjanje trake, većina uz negodovanje sa nestrpljenjem sačeka nastavak, ali - nastavka nikako nema. Utom se odnekud pojavi Đoko N., začuđen što niko ne izlazi, jer je traka istekla i nema se šta više prikazivati.
"Ajte vanka, gotov je film", govorio je Đoko.
Prvo su svi mislili da je u pitanju šala, a kad su shvatili da je stvar ozbiljna počeli se buniti i vikati, pa je bilo i psovanja.
Istupi jedan od njih:
"Šta gotov film, svete ti neđelje, ta vidiš li da čoek visi odozgo i ne zna se šta će biti sa njim".
"A šta će biti - pojo ga kit i gotov film" - odgovori mu Đoko prolazeći do tapacirungom zvučno izolovanih vrata koja su iz sale vodila prema bašti Doma, ne bi li odgrno masivne tamno crvene zavjese i puštio publiku tuda vanka...
Davali se valjda "Vrhovi Zelengore" i u krcatom kinu vladala je grobna tišina dok na ekranu partizani nisu imali snage povući obarač i pucati u druga osuđenog na streljanje zbog neke sitne krađe. Duga tišina je trajala, dramski trenutak je bio maksimalan, napetost na vrhuncu - cjela sala u transu je čekala pucanj i za to vrijeme si moga muvu u letu čuti...
U tom trenutku iz publike vikne ... (nadimak mu asocira na med, ime i adresa poznati redakciji) šta je moga i ne moga: "E KAD NEĆE NIKO JA ĆU !!!". I PRDE KO KONJ!!!
Dvije tri sekunde je trajao tajac a onda
nosi vraže poslje toga i film i partizane i Njemce, od smjeha se do kraja filma nije moglo čuti ništa, a isto bi bilo da su se i Sergej Bondarčuk i Bata Živojinović lično i personalno pojavili na sceni. Evo se i dan danas prepričava...
............................................Uspomena iz borja ..............................
Starije generacije Kistanjaca se sjećaju da borje nekad nije bilo borje, nego vrlet. Tek pedesetih godina prošlog stoljeća ta vrlet je pošumljena, nakon čega su borići rasli i razmnožavali se i napravili bi sigurno pravu džunglu da nije bilo perioda oko Novih godina, kada bi Kistanjci dobijali iznenadnu i do danas ničim objašnjenu potrebu da u večernjim i noćnim satima prošetaju tuda noseći slučajno sjekiru...
.........................................Uputnička priznanica ..............................
Nekim čudom sačuvane, poštanske priznanice iz 1928. i 1933. skoro da nam same ispričaše priču: prvo o Jovi Cvjetkoviću, bratu Đokinom, sinu Vasilije iz Dubrovnika, kome je neko iz Kistanja 14.03.1928.g. poslao 400 dinara, vjerovatno dok je bio u posjeti rodbini u gosparskom gradu. Nekoliko godina kasnije, 05.09.1933.g. već je u vojsci i to u I đačkoj četi III pešadijskog puka Kralja Petra, u Novom Sadu. Ovoga puta neko mu je poslao 1000 tadašnjih dinara. Prvu taksu od 5 i drugu od 6 dinara uredno je naplatio Dušan Korolija pošmajstor, brat književnika Mirka Korolije. I kad smo već u prilici a i pominjemo ih, ostavićemo priliku da uporedite potpise dva rođena brata. Ljevo je Dušanov a desno Mirkov...
..........................
.......................................Jedna kistanjska svadba .............................
Očigledno je svašta proživila fotografija (sa vjenčanja Đure Lugara?) i time zaslužila svoje mjesto na ovoj stranici...
.....................................................Kros .............................
Opet nam je proradio vremeplov pa smo se vratili u godinu održavanja svjetskog prvenstva u nogometu 1974.g. Malo smo uranili pa smo stigli par mjeseci ranije - baš prije održavanja krosa u organizaciji OŠ "Jovo Martić" Kistanje...
.....................................................Kondor .................................
Ukrštanjem ptice sa južnoameričkog podneblja, restorana, diskoteke i folkoteke osamdesetih je u Kistanjama nastala nova vrsta: restoteka. Najpoznatiji i vjerovatno jedini primjerak bila je "Restoteka Kondor", sa prebivalištem u šušnjima.
Nekom drugom prilikom podsjetićemo se i hiljadu i jednog načina ulaska bez plaćanja karte (obilaženja Tauza), omiljenih loga u okruženju (za romantično raspoložene), Kondorovog leta (pjesme za otvaranje diskoteke), DJ Valjka i kako smo ga sve privoljavali da pusti rok blok i svega čega se još sjetimo...
...............................................Gužva u centru
..............................
Moćne mašine su zaurlale i uz puni gas Jamac i Čole su krenuli jedan prema drugom sve brže i brže... dok se razdaljina smanjivala raskršće je bilo sve manje i manje - ko će imati više snage, više živaca...? Ko će prvi zaustaviti ili skreniti priznajući tako poraz...? Sekunde i centimetri su bili u pitanju...! I onda je u trenu sve odlučeno - neko je sa klupe rekao: "Neka bude nerješeno pa ćemo na pivu..." i tako je i bilo...
......................................Streljačko društvo Kistanje
..............................
Streljačko društvo "Kistanje" osnovano je početkom 1963 godine. Pokrovitelj društva bila je stanica milicije Kistanje. Predsjednik društva i najaktivniji član bio je Gojko Dobrić. Društvo je raspolagalo sa desetak malokalibarskih pušaka serijske proizvodnje, tipa "Crvena zastava" i sa nekoliko zračnih pušaka istog kvaliteta i proizvođača. Oružje se čuvalo u stanici milicije koja se tada nalazila u kući Mile Martić, u novije vreme poznata kao Škegina kuća. Članovi društva odlučili su da izgrade strelište u Deveroj dolini i to u onom najnižem djelu, preko puta kuće Janka Bezbradice. Grudobrani, to jest mjesta odakle se pucalo, bila su postavljena odmah pored puta. Tu se ništa specijalno nije radilo već su se u vremenu kad se gađanje izvodilo na ledinu prostrla vojnička ćebad na kojim se ležalo. Mete su bile postavljene 50 metara dalje. Tu je iskopan rov dužine oko 10 metara i dubine oko 2 metra za smještaj onih koji su pokazivali pogotke i mjenjali mete. Nekoliko metara iza rova ozidan je veliki zid kao zaštita da ispaljeni meci ne bi fijukali u pravcu željezničke stanice. Zračnom puškom pucalo se popreko strelišta, u pravcu Martića. Sve je to bilo lijepo zamišljeno, ali je inspekcija zabranila upotrebu strelišta sa obrazloženjem da nije dovoljno sigurno i da zalutali meci i pored velikog zida mogu proći prema stanici i nekog ubiti. Nakon toga odlučeno je da se strelište preseli u manastirski rit. Tim povodom organizovan je jedan susret sa strelcima iz Knina i vjerovatno je ova slika upravo tada i nastala, krajem 1963 godine. Zbog ćudljive prirode rita ni ova ideja nije zaživila. Ovom prilikom napomenićemo i neke takmičarske rezultate ovog društva. Omladinska ekipa ovog društva u sastavu Ljubomir Cvjetković-Braco, Jovo Martić i Ljupče Mandić godine 1964 osvojili su prvo mjesto na općinskom prvenstvu u Kninu u disciplini zračna puška. Kombinovana ekipa sastavljena od ovih strelaca i braće Milić, Milenka (zubara) i Nikole (kasnije igrač i trener F.K."Bukovica") nastupila je nakon toga u Zagrebu na republičkom prvenstvu i ostvarila zapažen rezultat. Nažalost to je bilo uglavnom sve šta se na polju streljaštva u Kistanjama odigralo. Zbog nedostatka adekvatnog strelišta i bez stručnog trenera društvo se lagano ugasilo, a članovi društva listom su prešli u lovačko društvo. Braco i Jovo su također prešli u lovačko društvo gdje su kasnije bili istaknuti članovi. Ljupče je odlaskom u Split još nekoliko godina nastupao za Streljačko društvo "Centar" iz Splita... P.S. ostalo nam je još samo par faca za prepoznati - pomozite...
.............................................Pošto kilo brokava...
..............................
Car, Merks (poznat i kao Miki Jožičin), Čole, Korda mlađi i Ministar se dive najnovijim ostvarenjima iz svijeta obrade metala koji su taman stigli na police željezare, mjesta za kupiti sve i svašta ali i za sjesti na izlog i tako satima...
.........................Ako si bio dobar, donjeće ti Djed Mraz poklon...
..............................
Trebala bi biti sedamdeset šesta ili tako nekako...U Jadranu je za djecu zaposlenih organizirana dodjela paketića a specijalni gost bio je i Djed Mraz.
.........................................Sprovod Iliji Vujakoviću
..............................
1957.g. Foto radnja "Luka Kovačević" iz Knina izradila je ovu fotografiju. Prepoznali smo veliki dio ljudi na slici...
....................Od koljevke pa do groba, najljepše je đačko doba
.......................................................................- iz još jednog pisma -
"... kao bivši đak, kad god se sjetim naše stare škole, naše ljepotice - prvo promrem od tuge što je sad takva kakva je - zapaljena pa zapuštena i ostavljena. Odma zatim vidim je u sebi onakvom kakva je bila nekada i vidim nas djecu kako se igramo po onim škalinima prema ulazu a naši učitelji i učiteljice razgovaraju i gledaju našu igru i ponašanje. Omiljena igra dječaka bila je igra nogometa i to u početku sa krparom a tek poslje sa pravom loptom. Smješno ih je bilo viditi kako krparu tupo kotrljaju po zemlji i onda je šutnu a ona kao klada odma stane.
Curicama je glavna igra bila balarina. Nacrtale bi kvadrat sa 6-8 polja pa plovom (kamena pločica) colkajući na jednoj nozi prelaze sve kocke ali tako da se plova ne zaustavi na crti. Ako bi se to dogodilo, ona koja igra ispala bi iz igre a ušla bi sljedeća. Sjećam se i igre "vatala" - meni najsmješnije igre. Jedan bi drugog ganjao da ga uvati a ovaj bježi. Nastalo bi ludo trčanje oko škole u krug pa bi se neki tako umorili da bi pali na zemlju i ko blesavi se smijali. E da, između baraka preko puta škole bilo je guvno i tu se uglavnom igrao nogomet a najbolji igrač bio je Mirčeta Jovo zvani Mitić. Pola nas bilo je neuhranjeno i slabo obučeno i obuveno. Za vrijeme odmora nije bilo ništa za jesti ali se i igralo i pjevalo ka da smo siti.
Još su bile igre "Care gospodare", "Boje", "Figure"... Ova zadnja je bila ljepa - jedna zavrti drugu a ova u tom okretanju zauzme neku pozu i umiri se i bude kao kip. Ona koja napravi u tom najljepšu figuru vrti ostale i tako dok nam ne dojadi. Sad čujem da bivši đaci često u prolazu kroz mjesto obiđu one ostatke, slikaju se i valjda i oni sjećaju ovih stvari o kojima sam vam napisala i svega ostaloga. Kad nas starijih više ne bude, valjda će negdje ostati zapisano kako nam je bilo ljepo u njoj, kako se zvala "Jovo Martić" a glavna učiteljica i direktor bila Cvjetković Ljeposava zvana gospođa Pojka - inače omiljena i puno poštovana od djece i roditelja; pa Novaković Marica, nastavnice Devo Marija, Bračić Nevenka, učitelj Luka, Janković Seja, Macura Nikola i Zvjezdana, Grmuša Mirko, sestre Zlata i Nevenka i drugi...Inače, poslje rata 45-te održavali su se analfabetski tečajevi za opismenjavanje odraslih osoba a pošto nije bilo dovoljno učitelja u školi su predavali pismeni omladinci koje su nazivali "drveni učitelji" a tek kasnije su došli pravi. Ma ta kuća bila nam je ko svetinja..."
............................Moda i "modiranje" by Milena Perić...
..........................
Fotografija sa "Zagrebačkog zbora" (očigledno sajamske manifestacije iz tog vremena) na kojoj se vidi da je Perić Milena iz Kistanja u Dalmaciji izlagala svoje kreacije daleke 1936. godine. Živi dokaz da je pored tradicionalnog bukovačkog folklora postojala oduvjek i ona urbana priča...
.........................................Uspomena sa kursa ...
...........................
Polaznice šivaćeg kursa Bagata okupile su se na raskršću i slikale se za uspomenu. Bilo je to 1963. godine. Ostade nama ljepa prilika da stavimo na amarkord šansu da uvećate sliku i vidite koga ćete sve prepoznati 43 godine kasnije...
........................................Zadnja pošta Kistanje...
.............................
1953. godina je. Kistanjski poštari se našli na raskršću i pozirali. S ljeva na desno na slici su: Jovičić Petar "Pešo", Korda Todor "Tode", Pekić Boško "Ušum" i Lalić Dušan "General". Na raskršću je inače bio običan radni dan sa uobičajenim aktivnostima. Kad uvećate sliku vidićete uokviren i jedan (ustvari dva) interesantan (za to vrijeme uobičajen?) detalj desno od "Generala".
.....................................Pozivljem vas na sednicu...
...........
22.oktobra 1932.g. uručena je ova pozivnica Sokolskog društva članovima uprave. Na poleđini pozivnice svi se i potpisali - ovjerili prijem. Dnevni red jasan a sada; 74 godine kasnije - znamo da je i realizacija bila maksimalna: Sokolana podignuta a stoji i dan danas...
.........................Svečano otvaranje spomenika Jovi Martiću
...........................
Sjećate se još da je nekad bio u centru Kistanja i mali parkić omeđen onom divnom zelenom ogradicom; odma desno od špinje na raskršću ili ljevo od ulaza u automehaničarski centar Letunica&sinovi a iza klupa? E, u tom parkiću je snimljena ova fotografija... Otvaranje spomenika Jovi Martiću je bilo svečano i uz prisustvo školske djece, mještana i uglednih zvanica. Na slici Mile Bezbradica, Ema Derossi Bjelajac, Stevan Mažibrada i Mile Bjelanović.
............................................Raskršće i pijaca
.............
Ponovo smo sjeli u vremeplov i ovaj put ukucali 1974.godinu. Nismo išli daleko, samo do centra. Mi tamo, kad ono Rakić taman litretava raskršće a Ušum pijacu...Dok su oni razvili film uzeli smo vrućeg kruva, onog našeg polubjelog u pekari i kupili najnovijeg Alana Forda kod Peše...
.............................................Iz jednog pisma
"...Kada sam se pred par dana obrela na moje-kistanje.net, ušla sam na vaš sajt u večernje ure, i oduševljena ga pregledavala, listala, istraživala, i čeprkala uzduž i popreko, do sitnih sati iza pola noći... Prosto ka začarata, ja se nađo pod lipama na pijaci, ispred crkve, sjedeći na onome prvom kamenome banku u ćošku (do Slavkove Gostione - C.K.), klateći nogama i pažljivo slušajući (u društvu od 5-6 "noćnih tica), dok nam je Braco (Pojkin, koji je za sve nas ostao tamo zauvijek, pokojni Fidel ) nešto tumačio kao pravi stručnjak, sjajnih očiju, živo gestikulirajući... Takav je i na slikama, koje sam ugledala na vašem albumu, nakon tolikih godina...pokojni Ljubomir Cvjetković, sin pok. Đoke iz predratne gospodske familije Cvjetkovića (pomalo i "gosparske", jer im je majka bila Dubrovčanka, tj. Bracina baba... pa možda mu odatle smisao za muziku, scenu, literaturu i duhovnu avanturu) i sin pok. Ljeposave-Pojke (rođene Lalić)... Pojka je bila (mlada) učiteljica još predratnim (2.sv) generacijama kistanjskih đaka, a u moje vrijeme (nîz godina prije Milana Bezbradice-Marele) upraviteljica naše osnovne škole "Jovo Martić" - koja se (zelenkaste fasade) tako lijepo vidi na nekoliko razglednica u vašoj kolekciji... a mlađi brat pokojne Lidije Cvjetković, naše učiteljice ruskog jezika i umjetničkih aktivnosti (plesa i baleta, uz muziku sa gramofonskih ploča)... Ona ga je katkada zvala "Baćko!", dok bi se bavio tehničkim rješenjima razglasa za priredbu, a mi cupkali na pozornici za vrijeme generalne probe...Rijetko ga se moglo vidjeti bez zapaljene cigarete, bio je strastveni pušač, kao i svi njegovi (otac, majka i sestra)...Prirodni dar za prenošenje svoga znanja na druge valjda su obadvoje, Lidija i Braco, naslijedili od majke...ili su ga godinama spontano poprimali iz Pojkinoga primjera, prosvjetiteljskog ali izuzetno autoritativnog. Kakva porodica svestrano obrazovanih i kultiviranih ljudi... Emancipovanih žena sa punim autoritetom...Lidija je odlazila u lov sa lovačkom puškom na ramenu, vodeći na kaišu svoga psa...Po svemu su bili ispred svoga vremena, a svakako iznad svakog prosjeka...Braco je bio KISTANJSKI GENIJALAC i UNIVERZALAC...Nije otišao na fakultet ali sa diplomom srednje škole: električara, znao je više stvari koje je pročitao u knjigama (porodične biblioteke), smislio svojom glavom i napravio svojim rukama, nego mnogi današnji stručnjaci koji su prošli univerzitetsko školovanje i dobili diplome svojih fakulteta...Bio je pun konstruktivne energije i stvaralačke mašte. Svoje znanje rado je dijelio drugima, nama ostalima, generacijama kistanjske dječurlije i omladine...Družio se neumorno i bezrezervno, diskutovao, polemisao o svemu i o svačemu... i ljudi su ga voljeli što je bio takav. A on je volio Kistanje, volio je osim struje i tehnike, i muziku i fotografiju...Sastavljao zelene stolove u Domu, nabavljao rekete i bijele ping-pong loptice, pa nas učio igrati sto(l)ni tenis..."
"... Nije čudo, zaboravila sam i da se ujutro radi i da je ovo san, proizašao iz mojih najdražih uspomena na sretno djetinjstvo i mladost u Kistanjama, a probuđen zahvaljujući vašem naporu da barem virtuelno rekonstruišete Kistanje - onakve kakve su bile prije...naše Kistanje! Naročito me "ponijela" Veljkova kolumna koja o tome živopisno priča, a ništa manje galerija poznatih dragih lica koja se pojavljuju kao u čaroliji... Foto-reportaža, kistanjske razglednice i svjedoci vremena (poštanski pečati iz raznih perioda), sve jedno bolje od drugog! (ideje o rubrikama, kao i njihova realizacija...) E, pa jedino što imam kazati jeste: Dragi naši čarobnjaci (informatike i nostalgije), hvala vam od sveg srca, u moje ime a i svih drugih Kistanjaca-pečalbara, koji su se raspršili predaleko i od Dinare, i od Velebita, i od one zelenooke ljepotice Krke, a nikako ih ne zaboravljaju... Jer niđe take boje neba, takih mirisa, tak'e arije! Meni je još jedino to ostalo: moje-kistanje.net, a nisam nažalost jedina, ima nas takvih puno...Na nas je od sada red sve učiniti da vam pomognemo! Ja vam svakako stojim na raspolaganju, kao što vaš entuzijazam svima nama vraća nešto od onog posebno dragog ambijenta i atmosfere izgubljenog zavičaja! Zajedno možemo napraviti puno da se bar nikad ne zaboravi..."
.................................Drugovi i drugarice, ja mislim da... ............................
Gornja fotografija je nastala osamdesetih u Jadranu, jednom od dva industrijska giganta u Kistanjama tih godina. U pitanju je bio nekakav sastanak, divna prilika da se zapali cigara i odmori malo od proizvodnje a upusti u polemiku o temama aktuelnim u to vrijeme.
...................................................Bez trećeg
....................................
Povodom završetka proslave 10. godišnjice formiranja Omladinskih radnih brigada, u Domu Kulture u Kistanjama je priređena svečanost. KPD "Prosvjeta" iz Kistanja izvela je dramu Milana Begovića "Bez trećeg". Na slici scena iz prvog čina...
Snimio: Foto "Jadran" iz Knina Po našim saznanjima, muškarac na fotografiji je Jakša Ćosić a ime djevojke nismo saznali. Javite nam ako znate...
.........................................Dvije priče iz života... Prva: Ći...a je bio djete malo, nemirno i razmaženo. Kad bi se naljutio rita bi se nogama i dera ki magarac sve dok ne bi dobio šta oće.
U to vrijeme, Kistanje su imale preljep drvored uz cestu duž cjelog mjesta. Pretežno su bila stabla murve, lipe ili borići a samo jednim djelom bila se neka japanska stabla sa divnim bjelim cvjetovima iz kojih je poslje izlazio plod poput velike kosice. I kreno jednom Ć..ina sa ćaćom prema raskršću, vidio na drvu kosice i odma odlučio:"Ćaća uberi mi kosica". Ćaća ga upita da đe su mu kosice a on mu pokaza na stablo. I džabe mu je objašnjava da nisu kosice, on zajuno da oće i gotovo. "Mile, nisu to kosice, ljepo ti velim" ništa nije vredilo. Mali se već počeo bacati po cesti i ritati nogama, sve derući se...A kad je čuo ćaću kako je počeo vikati:"E saš dobiti po gu.ici kosica kolko oćeš" veli legenda da je stiga do raskršća za dvi i po sekunde i tamo ga čeka sve reveći od stra. Kažu da se u zimskim noćima, kad je tišina i sad more čuti kako odzvanja između zidova:"Aaaaa-jmeeee..." Druga: Uveo ćaća Ći...u u zadružni dućan u kući šjor Uge. Radio je Mile Bauk. Narod kupova kruv i ostalo. I vidi mali Ć...na da svi daju neke dinara, Mile vraća neke dinare i i pade mu naum da mu ćaća kupi pedeset dinara. "Ma kako ću ti kupiti pedeset dinara, esi ti blesav?" Narod u dućanu prsnu u smjeh a mali od nevjerice i bjesa šta neće dobiti svoji' pedeset dinara poče se ritati nogama i bacati po dućanu te ga je mora ćaća za uši izvesti vanka. Veli legenda da se smirio tek kad mu je kod kuće ćaća kupio dvaes dinara...
...........................................La vako, la nako... 1945.g. stigla direktiva da oficiri moraju naučiti jedan strani jezik. Jedan mladi oficir odabrao francuski i poslje kratkog učenja poša u Zagreb polagati...Kad je doša red na njega, pita ga profesorica da koji će jezik polagati i on njoj veli da će francuski. Onda ga ona pita da joj reče kako se na francuskom kaže klupa. On joj odgovori: "la klupa". Poslje toga ga upita kako se kaže sto, a on njoj: "la stol". Bi to njoj zanimljivo pa ga redom priupita za knjigu, olovku...On joj mrtav ladan odgovori:"La knjiga, la lapeš". Na kraju mu profesorica reče da je položio i on sav sretan i zadovoljan ode i pohvali se drugovima kako je lako položio jer dobro priča francuski. Jedan od njih ga upita da kako je uspio a on mu ponovi cjelu ovu priču ozgo i na kraju zaključi:"Ja njoj la vako, la nako i položim". Drugi sa strane slušajući samo dodade:" E moj francuz, bi ti ku..c položio da ti nije profesorica iz Kistanja".
I zbilja bi teško položio Dmitar Macura da nije profesorica bila Dana Janković, ćer šjor Nike Jankovića.
.............................................Hej haj brigade
..........................
Ova fotografija napravljena je 1982.godine, jednog nedjeljnog prijepodneva. Na raskršću se postrojila Omladinska radna brigada iz Kistanja, otpjevao se jedan Balaševićev hit iz tog vremena i onda su mlade ruke krenule na posao...
Bez komentara
.............................................59305 Kistanje
.......................
............................Boško Pekić i Mićo Popović na radnom mjestu.
...................................Samo još da se lancun skine...
.......................
Kistanjci se sjećaju starog spomenika; neko ga je vidio uživo a neko ga pamti sa razglednica ili slika. Gornju fotografiju je ipak malo njih vidilo - trenutak prije nego je stari spomenik svečano otvoren ovjekovječio je Boško Pekić i ostavio nam divnu uspomenu.
...............................................Gradska ura...
...............
I dan-danas u funkciji, javlja tačno vrijeme. "Tuče" na puni i tu i tamo na pola sata. Izgleda da nije do kraja podešen pa ne javlja kvarat ali i to se da srediti...Tačnu godinu kad je postavljen nismo saznali ali postoji priča preko koje bi mogli: Vele da je pričao svojevremeno Đoka Korolija da je bio klapac od deset godina kad je sat dopremljen volovskim kolima u Kistanje. Sad još samo trebamo iskopati podatak kad je Đoka rođen...
Nismo saznali ni gdje je kupljen ali o tome kruže dvije verzije; pominju se Njemačka i Italija. Biće prije da je ova druga tačna jer se svima nešto vrti Trst po glavi kad se sat pominje...
Ajmo praviti snješka...
Škorić Mile, Bokun Đuro, Katalenić Ivica i Puvalić Nikola u patroli po mjestu...Društvo im pravio i u snjegu leža Popović Branko..........................................................
................................................Generacija 43
....................... Gornji red i sljeva nadesno: Mandić Marija, Đurić Anđa, Ćosić Jakša ( nastavnik ), Šimpraga Vinka, Bezbradica Miroslav i Perić Gojko. Srednji red: Modrinić Olga, Lalić Nevenka, Marković Marija, Dubajić Sovjetka i Babić Jeka. Donji red: Korolija Vujo, Šuša Janko, Grulović Petar, Macura Milan, Grulović Nikola Nikolica, Baroš Slobodan, Korda Živko, Martić Petar i Korda Boško.
Na dan otvaranja Bogoslovije
Deveti mjesec 1964.g.
Borići i mi u njima...
Foto Barba Dane. Nepoznata godina i ko je na slici...
.Zaljubljenici u rok muziku i strip, Krku i pijacu, .sport i dobru kapljicu uz dobro zezanje...
..........................Rašo i Matrak
.
.Kistanjci, dobri momci...
.Sjećanje na njih i druženje sa njima i poslje tolikih .godina uljepša dan.
...Uvijek je pri ruci bio alat (probir-štift i voltmetarska/ommetarska kutijica sa kazaljkom, crvenim i crnim kablom, za mjerenje napona izmedju plusa i minusa, i kojekakvih otpornika, kao i OBAVEZNA lemilica sa klupkom kalaja, i aspirinom )...
................................................VIS "MUNJE"
Za one koji ne znaju, nekad su se muzičke grupe tako nazivale ( VIS=vokalno instrumentalni sastav ). VIS MUNJE je postojao u Kistanjama a više o svemu na stranici muzika...
Škole nikad dosta...
Umjesto uobičajenog komentara, ovom prilikom samo kratki isječak iz pisma koje nam je ovih dana poslao nekadašnji đak OŠ "Jovo Martic" Kistanje:
"...Pa Milica, pa Berić, pa Fila, pa Veseljka, pa Grbić, pa Grule, pa Rađen, pa Marela...to su bili naši učitelji i profesori, oni su nas vaspitavali, obrazovali, kultivirali, civilizovali...
Dragi ljudi, čestitoga morala i toploga srca, uz koje smo i mi odrastali takvi kao i oni, i po uzoru na njih...Što god sam učila u školi u Kistanjama, pamtiću dok sam živa...Mislim da isto vrijedi za ostale generacije đaka iz naše škole u Kistanjama..."
Ćihu-ćihu-ćihu-hu...
Slučajno nam pade šaka jedna stara vozna karta. Polazna stanica Kistanje-odredište Zadar. 6200 dinara za 2.razred...
U trenu se vratila pred oči slika putnika, većinom đaka. Doduše, putnika za Knin, ali svejedno. Karte su bile ovakve nekad-za one koji nisu kupovali mjesečnu. Ako se snađeš, čak i kad zaboraviš mjesečnu, ne platiš običnu. Samo je trebalo po ulasku konduktera i njegovom: "Karte na pregled!" reći "Mjesečna!!!" i sve je u redu. Nevolja je što bi kondukteri ponekad odgovorili sa "Pokazati". E, onda je trebalo biti dodatno snalažljiv i smisliti nešto. Ako su kondukteri bili čuveni i po vozovima i vlakovima nadaleko poznati Krste ili Špiro, onda je sve zavisilo od trenutka i njihove procjene jesi li običan zajebant ili zajebant sa lošom namjerom...Naravno, nakon što vide da im se pokazuju karte za briškulu, karte za autobus, karte za kino...
Samo onaj ko ih se još sjeća zna koliko je istina i ovo: da je nekog od njih dvojice na vrijeme uočio Felini ili možda poslje Kusturica, ne bi oni turpijali po kartama dugo...
...........Nove godine...
........
Doček Nove godine u Seni. Devetsto i neke...
.............Ide voz...
.......
Otvaranje željezničke u Kistanjama...
...................................................Magareće godine
..............................
Dočekali smo i vrijeme kad izgleda i magarac postaje ugrožena vrsta. Prije ih je bilo na svakom ćošku a specijalno istrenirani su se bavili i atletikom ( trke magaradi ). Vjerni i tvrdoglavi, sa dobrim samarom mogli su čudo toga ponjeti na grbači. A kolko, lako se provjeravalo-kad stane, previše je. Sad sve češće moramo iskoristiti posjetu kakvom zološkom vrtu ne bi li ga vidili.
..............................................Šetnja prema Livadicama...
.................................... Foto radnja "Luka Kovačevic" iz Knina izradila je 05.04.1957.g. ovu fotografiju. U laganoj šetnji našli su se Iso Trbojević, Niko Janković i Milan Budimir. Rekoše nam i to da na slici u drugom planu prepoznaju i Vasu Perića i Nikicu Greciju.
........................Na Ćirilu zvona zvone da pozdrave šampione
..............................
.Dio igrača i navijača NK Bukovica. Ako neko zna šta se ovo gledalo neka nam javi...
..................................Pioniri maleni, mi smo vojska prava...
................................ U prolazu ispred željezare, 16.05.1975.g. Ne vide se dobro plakati za film, ali lako bi moglo biti da se davao "U zmajevom gnjezdu" ili "Dobar, loš, zao".
.....................................Svatovi 1937.g. ili mozda 1938.g.
................................ Te, triesosme...Možda i triesdevete; vjenčali se Jela Jokić i Frane Bilandžija. Pogledajte uvećanu sliku a i spisak svatova koje su za nas prepoznali stari Kistanjci.
...................................................Vremeplov
................................ Pozdrav svima iz devetstošesnajste!
Čitamo pismo sa uzglavljem Srpske Štedionice u Zadru koje je upravo stiglo ( potpis nečitak ):
Štovani g. Janković! Šaljem Vam 20 bala bakalara i 1'' kesica a ostalo drugom prilikom.
... takodjer poslaću Vam poštom jer kar neće da čeka. Za ostale stvari raspitaću se i javiti Vam. Ovo sve na brzu ruku, a kasnije opširnije. S pozdravom...
............................................Vremeplov još jednom
................................ Sjeli smo opet u vremeplov i otišli jos dalje pa provjeravamo šta se dešava u Kistanjama devetstojedanajste... 22.11. je. Firma "Braća Stude" iz Kaštel Starog upravo je poslala ovo pismo trgovcu kistanjskom, gospodinu Jankoviću. U njemu piše:
"Nuđamo Vam naša naravna i zdrava vina:
Opol škuri i crno vino. Za 100 litara, postavljeno kolodvor Knin u našim bačvama, koje se imadu povratiti franko Knin, za gotovo 30 dana. Uzorke smo spremni Vam na zahtjev odmah poslati..."
Obratite pažnju i na detalj sa sredine pisma. U njemu piše:
Tekući račun kod Podružnice Ljubljanske Kreditne Banke u Spljetu.
.........................................Željeznička stanica u Kninu
............................... Važno mjesto u životu velikog broja Kistanjaca srednjoškolaca/gimnazijalaca/putnika.
Ustajanje prije zore, jer voz za Knin polazi u 4.45h ( pamtimo samo jednu godinu kad je polazio u 5h ), a onda po dolasku u Knin kuda nego u čekaonicu za drugi razred. Tamo se kunjalo, jelo, učilo i na užas čistačica ostavljalo brdo raznolikog smeća, papira od bureka...Burek pominjemo namjerno ne bi li imali priliku sjetiti se i možda najboljeg bureka sa jabukama koji se prodavao u kiosku pored krnjeg kolosjeka.
Na gornjoj slici Mile Perić, Večerka Popović i Zoran Bezbradica.
..................................................Naši vatrogasci
............................... Snimljeni na općinskom takmičenju, 07.10.1984.g. Dan je bio kišovit pa je opasnost od požara bila niskog stupnja. Takoreći, nije je ni bilo. Lagano, bez žurbe ljepo se i na miru oni islikali a mi eto došli do ove slike pa i nju otrgli od zaborava.
.................................Uspomena iz škole , školska 75/76
........................... Vjerujem da cete ih sve prepoznati, cak i oni mladji djaci. Znate im i imena i prezimena sigurno. Zahvalni smo im danas na ljepim uspomenama, znanju stecenom u osnovnoj skoli, radnim navikama, strpljenju i volji...
Djaci su ih te 75/76 uglavnom medju sobom zvali jednostavno, nekog po imenu, nekog po prezimenu a nekog po nadimku. Tada gledajući ovu sliku, većina bi ih nabrojila ovako: Vukmirica, Korolija, Berić, Direktor, Fila, Itrak, Prćo, Mladjo, Grule, Milica Jolić, Reljićka i Nikolić.
...............................................Generacija 52-53.
................................ Mladi, veseli i nasmijani; milina i' je pogledati:
Radojka Grulović, Milica Mažibrada, Nevenka Škorić, Fila Beric, Večerka Djurić, Ljilja Lalić, Manda Bezbradica, Radojka Lalić, Milan Bezbradica, Nada Lalić, Ruža Štrbac i Jelena Lalić.
Oridjinale najava nastupa dramske grupe Os "Jovo Martić" Kistanje.
Čuli smo da su bili odlični i oduševili...
.............................................što niko ne pleše?
...U publici tajac, neki se zapitaše „ko su ovi i kakva je to muzika kad nemeš plesati", čudjaše se još malo, jedno sat i kvarat, kad Stefanovski Vlatko preko razglasa objavi da je koncert završen... Čitavu pricu o jednom koncertu od prije 28 godina pročitajte na stranici muzika
.....................................Chistagne, Via Roma No.21
............................... Za one koji dosad nisu znali kako se za vrijeme rata zvala ulica poznata kasnijim generacijama kao ulica Jove Cvjetkovića, puna informacija sljedi iz ove stare lične karte šjor Nike Jankovića.
Bez komentara
....................................................Gornji kos
................................... Uvjek rezervisan za majstore kosarke. Djeca su tu igrala samo dok "veliki" ne dodju. Ako je bilo mrezice, bila je samo na gornjem kosu.
Ekipa ili ekipe koje su cekale na red pravile su taktiku zahvaljujuci kojoj je trebalo ostati na terenu ili su jednostavno vodile vatrene diskusije o svemu i svacemu. Znoj je liptao, izgubljena tecnost se nadoknadjivala tako sto bi neko milom ili silom angazovao kakvo djete sto se igralo na onom drugom kosu da donese vode.
Do 21, pa ko izgubi ustupa mjesto sljedecima...i tako do kasno u noc.
Otrgnuta od zaborava, gornja fotografija uhvatila je trenutak u kome;
a) Linjak sutira preko Vulija i daje kos ( veli Linjak )
b) Vuli ljepi bananu Linjaku ( mozda je i tako bilo )
.......................................Pijaca sedamdesetih
................................. Jos jedna od slika stare dobre pijace, i u desnom cosku slike kiosk. Radio je u njemu Peso Lalic i odlicno se nosio sa najezdom klapaca koji su iz dana u dan opsjedali kiosk ocekujuci ili kupujuci najnoviji broj Zabavnika, Zagora, Komandanta Marka, Alana Forda, Stripoteke...
......................................Sokolski slet 1933.g.
...................................... Rekose nam da su odrasli na slici sljeva nadesno Macura Jovo, Dubajic Djuro, Vujasinovic Zlatka, Bilandzija Frane i Bezbradica Predrag.
Djeca su: Segan Djordjo, Reljic Cedo i Nedjo, Baljkovic Nebojsa, Plenca Dusan, Popovic Bogoljub, Reljic Djordje,
Vujasinovic Cedo, Dubajic Milan i Zarko, Zivkovic Nedica, Jokic Ljuba, Masnikosa Mara, Jokic Dobrila Dobra i Bilandzija Anka.
"GAMBUSIA AFFINIS"
...Ko se još ne sjeća ribarenja u Lalića lokvi i bogme u Brestovači. Velikani ribarenja na udicu koja se stavljala na konac i što duži štap bili su u moje vreme Brli, Mito, Nenac i Baf . Svi nisu imali sreće da se domognu koje prave udice od Ivice ili Lidije
( na plavom motorinu ), pa su korišćene i udice od spajalica ili od skučene žičice. Svejedno su na kišne gliste "RIBETINE" od maksimalno 5 cm skakale ki lude. Evo sad poslije toliko godina pronađoh tekst kako su se te iste ribetine našle u lokvama kistanjskim i od kada datiraju. 1930.g. u eri najveće antimalarične borbe u Dalmaciji u lokve su nastanjivane ribice iz Amerike "GAMBUSIA AFFINIS" koje su mogle izdržavati močvarne uslove sa malo kisika....
Bukovacka idila Ova fotografija uramljena visi na zidu jedne kistanjske porodice. Slikana je ponovo, malo dotjerana, usminkana i evo je da zauzme svoje mjesto i na ovoj stranici...
Prvi kolporter u nasem malom mjestu Prica iz Kistanja, godine pedesete proslog vjeka...
Autobus na relaciji Zadar-Knin je ulazeci u Kistanje obavezno smanjiva brzinu na dvadeset na sat. Ne zato sto cesta nije bila asvaltirana pa da se ne osteti autobus nego zato sto je covjek koji ga je godinama vozio, izvjesni Sime bio pravi kavalir koji nije ceo da zenama kistanjskim prasina ulazi kroz otvorene prozore.
Autobus je vazan zato sto je na stanici u Kistanjama putnicima stampu prodava Pasko Bilandzija. Kioska u mjestu u to vrijeme jos nije bilo pa su ljudi kupovali od njega Dalmaciju, Borbu...Sibenski list Pasko nije prodava jer je bio nesto ljut na nji'.
Uglavnom, novine koje je prodava nisu obavezno bilo svjeze. Prodava je on i stare.
Kad bi se ljudi nekog od narednih dana zalili da im je proda stare novine, on bi i' pita:"Ma jeste li vi te novine procitali prije nego sam vam i' proda?" Kad bi mu rekli da nisu, reka bi im:"Eto vidite, onda su za vas bile friske".
Šaljivi zatvor Dom Kulture je i pedesetih godina proslog vjeka bio mjesto za proslave, ples i zabavu...
Cesto su se na tim zabavama znale upriliciti lutrija ili saljivi zatvor.
I svi su vrlo ozbiljno shvatali pravila igre. Pravila su inace bila ovakva: kad bi neko platio za nekoga saljivi zatvor, ovaj je morao provesti jedno pet minuta iza zavjese specijalno napravljene u cosku Doma. I sve je odlicno funkcionisalo do jedne veceri...
Momak i cura dosli na zabavu i nesto se posvadili. Nista strasno, ali ona nije htjela zbog toga sa njim plesati. Kad je vidio da nece sa njim on se naljutio i odma otisa uplatiti saljivi zatvor za nju. Istog trena mu je pala na pamet super ideja.
Platio je za nju zatvor za cjelo vece!
U pocetku nije bilo problema. On je dobio sta je i htjeo. Onda su njene prijateljice, da joj ne bi bilo dosadno samoj, odlazile kod nje iza zavjese i pravile joj drustvo. Na kraju, kad su ostali momci shvatili da zbog toga nema vise cura za ples, otisli su i zamolili ga da je pusti iz zatvora. Sta ce, popustio je...
Zanima vas ko su bili junaci ove price? Necemo vam reci, mozda nije zgodno-cak i 50 godina kasnije.
................................ 
