...........................................................BADNJE VEČE

Kako se primiču svečani božićni dani, sve češće mi na pamet pada jedan naslov: "Pretprazničko veče". Molim svakoga da mi vjeruje na riječ: ako nije pročitao, neka obavezno nađe u nekoj staroj čitanki, zbirci pjesama ili na Internetu pjesmu Alekse Šantića koja zove baš tako - "Pretprazničko veče". One koji su je čitali, molim da je još jednom dozovu iz svog sjećanja. Jeste da su stihovi tužni i "teški", ali na kraju prosijava vedrina kojom bi se i mi, štokuda rasuti, morali naoružati i tako lakše nositi sve što ne možemo preboliti i što ničim nismo zaslužili.Ovo što rekoh, moglo bi biti i Post Scriptum, jer moja je namjera da ispričam mlađima kako smo nekada proslavljali Badnje veče i naredne dane u vatrenoj kući ozidanoj u mom dvorištu. To nije bila radost samo moje familije nego, moglo bi se reći, centralna proslava, bar što se tiče Donje ulice a dolazili si i “Gornjani”. Imali smo ono što u Kistanjama nije bilo uobičajeno: pravo ognjište, verige, badžu, i kašun, najveći što sam ja vidjela a koji je moj pokojni đedo Jakov donio iz Nunića.

Sigurna sam da su blizina Manastira i svakodnevni kontakti s njegovim žiteljima doprinosili tome da se u mojoj kući živjelo u atmosferi stalne pobožnosti. Ta blagost i milina od koje duša tiho i neprekidno pjeva nije se osjećala na drugim mjestima. Daleko od Kistanja, nekako sam više misliIa i znala a manje osjećala. Tih prazničnih dana u kući je sve postajalo radosnije i svečanije, tata se duže molio, a zajedno sa zrakom udisali smo miris tamjana.

Na Badnji dan popodne, tata bi, uz svesrdnu pomoć komšija ili rođaka iz Lalića, donio iz ograde dva velika i jedan manji badnjak i vreću slame. Dok smo mi ženske bile zabavljene u kuhinji, on je spremao sve za paljenje badnjaka. Njegovo je bilo i da nabavi vino koje će se piti kod badnjaka mada su ga i gosti donosili u velikim količinama. Za svaki slučaj. Osim vina, posne fritule su se podrazumjevale a pravila ih je mama. Kad padne sumrak, u kasno popodne, mi ukućani bi se okupili oko ognjišta na koje su već bili priloženi badnjaci a okolo po podu od kamenih ploča, razasuta slama. Tata bi posuo šenicom i vinom badnjake, onda bi se pomolio Bogu i zapalio vatru. U svečanoj tišini, počeli bi se izvijati plavkasti pramenovi dima u susret posljednjoj svjetlosti što je dopirala kroz badžu.

Prvo bi zapucketale sitne suve grančice za potpalu, a onda bi suknuo visoki jarki plamen i obasjao i nas i kuću osvjetljavajući nam već svijetla i sretna lica. Taj posebni svečani čas mi je najdraži i najnezaboravniji.

Ubrzo bi počeli stizati i ostali koji su dugo i radosno iščekivali taj dan. Najprije moram reći da smo i mi, kao i pjesnik, imali svog stalnog večernjeg gosta, starog Jošu Grulovića, s kojim smo bili vezani nekim davnim kumstvom. On je ponekad donosio diple i diplio, a uz badnjake obavezno. Ne bih se upuštala u opisivanje drevnog instrumenta i njegove svirke jer to ne bi ispalo dobro. Ukratko, za one koji ne znaju, diple se prave od sušene kozje mješine. E, sad, šta je mješina?! Bolje se vratiti temi.

Znam da je nemoguće dozvati u pamet sva lica iz tih davnih dana, a znam i da oni koje ne spomenem neće zamjeriti jer tu nije bilo važnih i manje važnih. Dolazili su Rađenovi, pokojni Novakovići i Bokuni, Maleševići, Nada i Neđo Crvak, pokojni Dušančić i Ružica i njihova Seja, Mažibrada Sava i ostalo Bapino i Kekino društvo, Jelenini...

Pred rat i za vrijeme rata, badnjaci su se počeli paliti i pred crkvom, pa bi se išlo tamo-amo, mijenjao se sastav kraj ognjišta, ali što je najvažnije, kućica je uvijek bila puna. Iako smo svi bili ravnopravni u zajedničkom slavlju, pjesmi, pričama i šalama, moram reći da je bilo i izuzetnih. Bjehu to pokojna Branka Macura i Slobodan Rađen. Bez njih se nije dalo zamisliti Badnje veče, jer, što bi se danas reklo, većih šoumena od njih nije bilo. Tako, npr., izgube se oni i nakon nekog vremena pojeve se u robi onog drugog. Nije to bila lakrdija, imali su i scenario, koreografiju, ali i ono nešto posebno u sebi što ih je činilo vječitim i svačijim ljubimcima. Odjekivali su pjesma i smijeh kao da se grdno pilo. Ustvari, svi smo bili pjani od radosti ne razmišljajući o njenim povodima. Sjećam se nekog poigravanja u meni kad s praznom tećom trčim u kuhinju po još fritula. Okolo se cakli i svjetluca snijeg, čist, netaknut, sve svijetlo i sjajno kao da je dan. Još brže se vraćam utabanom klizavom stazicom, kao da ću nešto propustiti a i da se fritule ne olade. Kad bi pred zoru i njih nestalo, donijeli bi kuruza i bulali ih u sitnici. Nisu bili kao ovi iz hipermarketa što se samo rascvjetaju, nego i stvrdnuti i preprženi, al¨ to nismo ni primjećivali. Na sat se nije gledalo i nikad badnjaci nisu dočekali zoru sami. Jednom smo se baš iznenadili: kraj badnjaka osvanuli samo prijatelji, pokojni Jovo Lalić i Nikica Grulović. Jovo došao “u grad među lacmane" pa razvezao, a Nikica jedva dočekao. Nikad u životu nisu se tako ispričali!

A na Božić, čili, kao da su spavali dva dana.

Vatra se nije gasila do Malog Božića pa su se okupljanja nastavljala i narednih večeri uz priče, pjesmu i vino. Ja sam volila otići da obiđem vatru u toku dana više puta, pa usput tamo tajno zapalim cigaretu (a svi su znali da pušim).

A kad prođu božićni praznici i utrnu se badnjaci, pokupi slama i zapali u bašči, život koji se nadimao kao rijeka nabujala od proljetnih kiša, povlači se polako među stare obale. Počinju polugodišta, semestri, završavaju se godišnji odmori i svako na svoju stranu, bogatiji za još jedne praznične dane, a već u nehotičnom razmišljanju o idućim ne bi li razbio sjetu i tugu zbog one velike istine da sve lijepo brzo prolazi. Ali, dok to ovako osjećam i pamtim, ništa nije prošlo, samo je sklonjeno u neku fijoku i kad god mi zatreba, znam gdje je..

Mir Božji, Hristos se rodi, dragi moji Kistanjci!

Radojka Grulović, januar 2011.