Mnogi istoričari, pisci i obični ljudi tokom stoljeća su ostavili zapise o Kistanjama ili zapise u kojima se u većoj ili manjoj mjeri pominju ako ne Kistanje, a ono Bukovica, njen narod, običaji ili dešavanja. Na ovoj stranici izdvajamo neke od njih...

O Kistanjama u djelima poznatih putopisaca čitajte na posebnim stranicama:
"Kistanje i Bukovica u djelima poznatih putopisaca"

Gerasim Zelić "Žitije Gerasima Zelića" - Srpska književna zadruga, sveska druga (1898.g.)

"...Prošavši kroz cijelu Dalmaciju i poodivši sve crkve i manastire, vratim se u Zadar i dadem raport od neureždenija rečenomu proveditoru generalu. Tu sam javio: prvo, veliko pomanjkanje paroha u crkovnoj službi. Drugo, kako nigda ne drži libara ili protokola o krštenju, brakosočetanju i mrtvije. I treće: Kako se nigda do 1796. godine u dalmatinskim crkvama vostočnog ispovjedanija sa oltara nijesu napovijedala i proglasivala brakosočetanija, bila ona po zakonu ili bezakona, u srodstvu najbližem: kako su se vjenčavali ne u crkvama nego po kućama i to pri večeri pjani: i kako su ženici, ako ji parosi ne bi ćeli iz kakvog važnog uzroka vjenčati, polazili drugomu parohu u Dalmaciji iliti u tursku zemlju, u tu bi se vjenčali i poslije dolazili iz Turske sa nevjestom i kazali svome parohu da su vjenčani i tako bi živili u srodstvu i krvosmješeniju do smrti. Često bi parosi i odlučili ovakvog bezakonog muža i ženu od crkve, a često i cijelu onu familiju u kojoj bi se slučila ova bezakona ženidba, zašto mlogi parosi nisu mogli rasuditi da roditelji i srodnici ženikovi nijesu krivi, šro neprosviješteni ženik ne sluša ni crkve svoje, a kamo li roditelja. Nikad nije bio u Dalmaciji, do mene, običaj, da parosi po kanonima crkovnima sa oltara proglase ko se ženi, ko li se udaje. Zato nijesu pitane od paroha ni policija od slobode, od kuda bi se nevjesta dovela.

I iz tog uzroka bivalo je često da se onda istom proiznašlo da je ženik s nevjestom u srodstvu, kad je već nevjesta dovedena bila doma, no onda nije bilo ni pošto moguće prinuditi ženika, da se od nevjeste razluči. Mlogi su po Dalmaciji i otimali djevojke, a to bi onda bilo, kad bi koji ženik siroma bio i ne bi mogao po običaju dalmatinskome isprositi djevojke i trošiti na svatove i pirove, ali kad bi se ženiku smilila djevojka, no ne bi je dao rod za njega. U ovijem bi slučajevima ženik domamio črez sosjeda ili drugi poznanika djevojku na kakvo opredjeljeno mjesto, a ponajviše noću, i onda bi je odneo kudgod, da ne zna ni otac ni mati nit iko drugi za nju. A kad je ne bi nikako mogao primamiti, onda bi skupio 10 ili 15 momaka, sve samije svojije rođaka, otišao bi noću s ovima kući djevojkinoj, i varvarskim načinom oteo bi je iz ruku oca i matere, i odveo bi je sa sobom. Poslije bi poslali roditeljima djevojke otete ili primamljene koga, i iskali bi mira, koji im se ponajviše davao iz važnije uzroka, a kad bi mir i oproštenje polučili, onda bi se vjenčali i pir i veselje činili.

Ovaj se pir, na veliku nesreću Dalmatinaca, kako i sad, sa velikim troškom i ubistvom domostrojitelstva čini. Tu se bez mjere i bez razloga, po pet po šest dana, dan i noć jede i pije. Tu se skupi skoro pol sela: kum, preokumak, stari svat, barjaktar, vojvoda, čauš, po dva đevera i ostali svatovi, svi rođaci, pobratimi, kumovi, prijatelji, poznanici i komšije, i dan i noć jedući, a nagonicom i silom vino pijući - osim popova i kaluđera i fratara, koji se trefljaju često po selije, proseći milostinju - potroše i razore sve, što bi mogla cijela ženikova familija nekoliko mjeseci pošteno i umjereno uživati. Zato, da bi mogući ženici učinili običajni pir i veselje, ubiju vola, ispeku po 10 do 15 brava i preprave 15 ili 20 barila (akova) vina i rakije, a koliko se zakolje tuka, kokošiju, gusaka, pataka i golubova, i koliko se hljeba pojede i drugije kojekakvije od testa jela, to se ne može ni izbrojiti, i koliko gostinski i kaluđerski konji žita pozoblju. Bezumlje i sljepota Dalmatinaca poznaje se ne samo iz troškova ovije pirova, nego i iz onije nepotrebnije priprava, koje za proslaviti kresno svoje ime i proslaviti sveca i pokrovitelja svoje familije čine. I koliko sam obišao Jevrope i Azije, i koliko različnije naroda vidio, i nigdje nijesam primjetio da koji narod slavi rečenije krsnije imena, nego samo srpski narod, i to ne samo u neprosviještenoj Dalmaciji, nego i po drugi mjesti: u Bosni, Srbiji, Jercegovini, Slavoniji i Kroaciji. Slaveći svoja bezrasudno i preko mjere kresna imena, dovode sebe u veliko ubožestvo, zadužuju se u trgovaca po gradovi, i posle toliko godina dok se oduži..."


Mirko Žeželj "Most Uzdisaja" - Stvarnost Zagreb

Petar Jagodić - Kuridža - Vođa bune 1704. godine paroh u crkvi sv. Petra u Biovičinom selu, zatočen u veneciji i osuđen na 40 godina robije priča svom kolegi - zatvoreniku:
Bukovica bez bukava. Gdje bura i koza dahne, moj konte, i loza i šuma sahne. Kud pogledaš sve go kamen, sura, i izbrazdana krastava ploča pritisla ravan, mrka od kiša. Ponegdje trn, žbun, zakržljali hrast ili grab - da bi nikao i napredovao mora razmetnuti kamen. I čovjek ga mora lomiti i mrviti, izlagati suncu i mrazu da bi razmaknuo međe i našao zemlju čokotu u mršavu usjevu. Ogoljen, obešumljen krečnjak, ljeti sprljen suncem, zimi sur od kiše , crljenica se slegla u škrape, vrtače, rijetka pollja i doline, usječene u kamen, svedene na same zavoje rijeke. Zemlju možeš zadržati samo iza prezida i suvomeđina, na terasama i potkovastim vrtačama, uvalama i izduženim udolicama podno planine. Krš vodu guta, izvori po pećinama ljeti presuše, voda se gubi u ponorima, tajanstvenim, dolje u blatu na okuci - modro oko usred blata - bogo moj, kuda li to vodi, kakvoj dobroj vili i njenim srebrnim dvorima ili logi ljuta zmaja?

A ipak je to snažan i zdrav kraj, bez malarija donjih krajeva, zrak providan, vidljivost velika, snažni ljudi, izoštrena duha, skloni lijepome, govorljivi i govornici.Pravi planinci iako im selo na dnu kršnog polja, s crljenicom. Svježe i mirisne ljetne trave pozivaju u planinske stanove - planina tad oživi od stada i čobana - do prvih jesenjih magla i hladnoća.



Ali iako bez nepreglednih oranica i udobnih kuća i namještaja bogat je to kraj - čovjekom - mirnim u svom gorštačkom ponosu i s poštovanjem mirnoće. Ne vjerujem da se to izmjenilo otkad sam ovdje zatočen niti da se može izmjeniti iako je Turčin odbačen i onemoćao - osim serdarstva, koje remeti težnju pravdi i jednakosti, uzdiže ličnost nad zajednicom, teži životu nazvanim višim i naprednijim a svakako lagodnijem i bogatijem, po vašem uzoru; a je li to uopće uzor, moj konte, taj gospodski mletački život kako ga opisaste i ispričaste? Nazivaju nas zastarjelima, zaostalim, sujetnim u našem mitu žrtve, izdvojenim od svih naroda i osamljenima, punim predrasuda, izvitoperenim u svojoj izoliranosti - a to je sve, možda, istina - ali što nas ne puste da se razvijamo, sami iz sebe - iz onoga što jesmo - već nam nameću svakakve svoje uzore - većinom sumnjive - s Istoka i Zapada - i to silom? Hoćemo da smo svoji, moj konte - kao sve živo - i da u tome ustrajemo, - i to je sve. Šta nam nameću svoje rajeve i edene - i to na vrhu mača?

Vj. Klaić Izvodi iz knjige "Opis zemalja u kojim obitavaju Hrvati" 1881 godina

Dalmacija - 232,3 kvadratne milje i 456 961 žitelj. U Dalmaciji ima 89% Hrvata a 11% ostalih (Talijana, Njemaca i drugih). Srbe smatraju pravoslavnim Hrvatima i pripadnika grčko-istočne vjere ili pravoslavne ima u Dalmaciji 78.305 ili 18%. Najviše pravoslavaca ima u kotarima kninskom, benkovačkom, zadarskom i šibenskom ). Sjedište dalmatinske eparhije je u Zadru za Dalmaciju i Istru, a u Kotoru za Dubrovačko područje.

Kistanje - trgovište sa 290 kuća i do 1400 žitalja, glavno mjesto puste i kamene Bukovice. Ivoševci selo blizu Kistanja ima do 1050 žitalja.
U bližem okolišu Kistanja, Ivoševaca i sela Rudele nalazi se mnogo rimskih starina. Kistanju na istoku blizu rijeke Krke stoje tri dobro još sačuvana luka (ARCHI ROMANI), koje je narod prozvao Šuplja crkva ili Šupljaja, isto tako vide se kod mjesta Karlovca tragovi rimskog amfiteatra (zabavišta). Ima tragova rimskog vodovoda, zatim kod rijeke Krke jedno mjesto koje je narod prozvao Trojanski grad. Osim toga našlo se je kod Ivoševaca i Rudela obilje rimskih novaca (zlatnih i srebrnih), napisa, oružja, kipova itd. Po ovim podacima sude noviji starinari, da je u rimsko doba stajao kod sela Ivoševaca i Rudela grad Burnum (castelluum Burnum).




Korolija Mirko, književnik, rođen je u Kistanjama 1886.g.		  
 

Studirao je pravo u Beču, Zagrebu i Zadru. Bio je upravnik pozorišta u Sarajevu i Splitu.
Napisao je "Zidanje Skadra", dramu "Jugana, vila najmlađa"...

Pjesme je počeo pisati rano, neke je objavljivao u "Nevenu" kod čika Zmaja a izdao je i dvije knjige pjesama: "Pesme" i 'Nove pesme".

Na ovim stranicama podjelićemo s vama nekoliko njegovih pjesama iz knjige "Pesme"; objavljene u Beogradu 1933.g. u izdanju Srpske književne zadruge, a odštampane iste godine u štampariji Drag. Gregorića, Strahinjića Bana 75 u Beogradu.

"Krš"
More
Rađanje sunca
Ime
Susret
Poljupci


Nadahnuto je pisao o mjestima sjeverne Dalmacije, a mi pronađosmo i prenosimo jedan o Kistanjama:

"Kistanje, Pepeljugino zakutče" - Politika XXXI / 1934.g. br. 9382

Jedna šetnja po zaturenim severodalmatinskim mestima, u kojima nema nekog bučnog životnog pulsa, ni specijalno znamenitih i velikih istorijskih i umetničkih monumenata, ni raskošnih morskih plaža, što bi sve svojom i atraktivnom moći privlačilo stranca i letnjeg putnika i namernika, može ipak da ima svoju blagorodnu svrhu i da posluži kao zadovoljenje ne prostog ljubopitstva, nego sasma određenih kulturnih, estetskih i drugih duševnih potreba. Sva ta mesta, naime, u bližoj ili daljoj prošlosti, u životu naše narodne celine, na ovim udaljenim stranama odigrala su savesno i pošteno svoju nacionalnu ulogu, često puta bolje no najveći gradovi našeg Primorja, koji su umeli i da podležu i da zaboravljaju, a onda, svako od njih ima svojih prirodnih i etnografskih lepota i interasantnosti. Svako to zabito mesto sa svojom okolinom ima na koncu, to otvoreno tvrdimo, svoju kaplju lepog i zanimljivog, kao što svaki briljant ima svoju vrstu sjaja, svoju takozvanu "vodu", kao što sok svake vrste voćke ima svoju slast, kao što boja i najskromnijeg poljskog cveta ima svoj prirodni čar.Prvo, od tih mesta na domaku nam je Kistanje.



Čim smo, dolazećo od mora, ili preko Hrvatske i Bosne, zašli u sivi krš i kamenjar Severne Dalmacije, u takozvanu dalmatinsku Zagoru, mi smo dobili impresiju kao da smo zašli u kraj i carstvo one male Pepeljuge iz priče. Možda je tu i začela, ili gde se ona svaki dan iznova rađa. Jer na koncu, sva ta Severna Dalamcija i nije drugo bilai nije drugo danas, nego jedna lepa, zdrava, pametna i bistra mala Pepeljužica, čije zbitije i sreća ima da se razvije. Ima da se razvije u našoj nacionalnoj državi, radi vrlina tog njenog tek rođenog deteta. Ali, ako je Severna Dalmcija dobra i pametna Pepeljuga, onda je Kistanje zakutak Pepeljugičin, u ojem ona strpljivo radi, iz kog se poslušno odaziva kad je pozovu, i u kom će da dočeka svoj lepi dan.I taj njeni zakutak, ma kako skroman i zabačen bio, nosi u izvesnim pojedinostima sve pečate njene lepe duše, zari jednom za površno oko neprimetljivom unutrašnjom svetlošću, kojom se u tišini unapred ozaruju mesta i stvari, među kojima se sprema dobro i lepota koja ima da se dogodi.

Bez svoje vlastite stare i šumne istorije, povezujući svoj postanak s dosta novim datumom, Kistanje je mesto, čija je okolina dobro nabijena istorijom, mesto, oko koga je istorija zastajala, da ostavi svoje tragove, varoš izgrađena uz drum, po kojem je istorija sa svojom hukom prošla. Bez veličanstvenih zgrada neposredno u sebi, sa tipičnim jedno i dvospratnim dalmatinskim kamenim kućama, on ima oko sebe obilato građevinskih spomenika iz raznih epoha. Bez plavog mora koja bi kroza nj proticala, bez strmog brega na kome bi se dizalo, što bi mu sve davalo jednu lako zapažljivu i naročitu romantiku izgleda i položaja, ono je na svojoj lepoj zračnoj visoravni zelena oaza i pitomo ostrvo u jednom sinjem moru, moru našeg krša i kamena, ono ima odmah pod sobom dve reke, jednu živu, najveću i najlepšu dalmatinsku reku, Krku, i jednu mrtvu, koja je napustila svoje korito i postala ponornica, reku Maricu, i neposredno uza se i oko sebe, toliko divlje, romantične i originalne lepote, koliko je nemaju ni po lepoti položaja i izgleda inače vrlo čuvena mesta. I, na koncu, bez na prvi mah upadljivih drugih interesantnosti, to je mesto iz koga ćete odneti najveći broj interesantnih i originalnih zapažanja i viđenja. Kistanje je mesto, koje je kao ona čarobna kutija ili lonac: jedna jednostavna, najobičnija kutijica ili lončić, u kojoj mislite da nema ništa, i, kad površno pogledate, nema ništa, ali kad rukom počnete da vadite, iz nje se suče drago kamenje i blago, i možete da vidite koliko hoćete, uvek imate šta da vidite. Takva čarolija može i da postoji samo u jednom Pepeljuginom zakutku.

Kistanje je, najpre, izgrađeno na mestu gde je bio logor jedne od najlepših vojski. Tu je, na svom trijumfalnom maršu kroz antičku Iliriju, došla i logorovala oslobodolačka francuska vojska, donevši sobom na tromeđu porobljene Bosne,Like i Dalmacije ime svog ponosnog novog Cezara, što je odatle u mrak trojeg ropstva, turskog, austrijskog i venecijanskog, kao ogromna truba, zatrubilo vaskrs i slobodu nacija i navestilo zoru budućeg velikog našeg narodnog ujedinjenja. Dok je vojska hrabrog Napoleonovog Marmona, čije će za narod neobično ime tu da se pretvori u "Mrmonju", taborila dakle tu, usred bukovačkog krša, probijajući polako onaj lepi, široki i veliki drum, koji će ići od Zadra do Kotora i biti kasnije ponos Dalmacije, dotle je štab bojske stanovao u blizom, na četvrt sata udaljenom manastiru Krci. Zato se tom mestu kao ime i prilepila jedan francuska reč. I zato se dogodio slučaj, da jedno srpsko mesto usred kontinentalne Dalamacije nosi lepo francusko ime. Narod, naime, i danas Kistanje zove "Kvartir", i još uvek više upotrebljava tah naziv, nego ime koje je sam dao.

Naravno gde jedna vojska duže logoruje, tu odmah počinje da se zameće i krčma i trgovina.Ali i blizi manastir Sv. Arhangela je počeo da zida prve stojne kuće iz svojih razloga: trebalo je posle napornog uspinjanja od manastira serpentinama kroz krčki kanjon imati jedno počivalište, trebalo je za ospluživanje okolnih crkava i parohija na koje je manastir imao isključivo pravo, i najzad, trebalo je za mnogobrojne zavetnike i posetnike o velikim manastirskim hramovskim slavama, koji u manastir nisu mogli da stanu, imati sklonište, jednu filijalu manastirskih konaka i ćelija. I tako pri zametanju ovog mestanca sudeluju profana vojnička ruka francuskog jakobinca i sveta desnica krčkih crnorizaca. Na tom dakle mestu tvore jedan mali uzlić dve velike istorije: istorija pobedničke francuske revolucije, koja preporađa svet i istorija mnogovekovne patnje jedne namučene nacije, patnje i grčine sabrane kao krv Raspetoga u visoko uzdignutom putiru u zadužbini Sv. Arhangela na Krci. Jer je u taj isti manastir kroz sve vekove narodne noći priticala, taložila i odatle zračila priča o jednom otsečenom delu narodnog tela, koji raskrvavljen neće da umre.

Ali tuda su pravile uzlove i druge istorije. Uz sami veliki francuski drum, vide se ostatci, ide kameniti kolosek starog rimskog druma, koji nas na par kilometara dovodi pred ruševine čitavog jednog rimskog grada, Burnuma, u kome je logorovala jedanaesta legija, komu su temelje udarali drevni Dalmati, da mu konac označe olujni Avari. No s druge strane jedno selo, Nunić, sa svojim imenom i gomilama kamenja podseća nas na moćnu starohrvatsku župu Nunu. Ovuda je negde završaval domena onih divnih i moćnih Šubića, svakako najslavnijeg od velmoških rodova, koji će se kasnije, preseliv u Zrinj, nazvati Zrinjskima, dati najveće junake i mučenike drugom našem sastavnom plemenu, ovuda su vodili putevi do njinog nedalekog Bribira i Ostrovice, putevi preko kojih se razlivala njina moć sve do u nutrinu Bosne. Jednako, kao što nas ruševine Čučeva i turske kule Čven i Nečven i nadaleko vidljivo Zečevo potsećaju na Turke, jednako kao što nas pustoš i nedostatak šume u tom centru bukovih šuma potseća na nesrećnu vladu perfidne Serenisime. Istorijske se reminescencije u ovom mestancu gomilaju na gomile, jednako kao i istorijski ostaci po njegovoj okolini. I one su samo jedan deo blaga što se suče iz čarovitog Pepeljuginog lončića u ovom njenom zakutku.

Ali mnogo veće i originalnije blago su prirodne lepote koje su se oko ovog mesta okupile. Veličanstveni kanjon Krke, koja na desetak minuta odatle protiče, rušeći se u lepim svojim vodopadima Manajlovcu, Miljackoj, Roškom Slapu i drugim manjim, šumeći i ričući čas kroz neviđene klisure i procepe, čas kroz sitnim zelenilom obrasle strane i luke, i prazno korito mrtve Marice, što već samo mesto dotiče, koncentrisali su u sebi toliko divlje romantike, neviđene igre svetlosti, vode i kamena, zapanjujuće kombinacije jezovitog, privlačnog i lepog, da tvore jedan čitav mozaik retko vidljivih lepota. Dane i dane može tuda najizbirljiva i najumetničkija duša da otkriva sve to novije lepote, da prima sve to originalnije utiske i da se puni sve to svežijim impresijama. Tu lepota govori bezbrojnim ustima, jer na svakom koraku ima po jedna, vrela i zavodljiva.

Iako njihov govor tuda, po stranama tih dveju reka, stvara jednu nečuvenu, savršeno čarobnu priču, koja se nikad ne zaboravlja, zato ona ne ćute ni kad se čovek popne na ravnu visoravan, na čijoj sredini samo mesto Kistanje počiva. Naprotiv. Gore, na visoravni, gde se izmenjuju krš, njiva, livada i gaj, kobalt ogromnih silueta Velebita, Dinara i Promine, plavetnilo neba i sivoća kamena, gde je prostor i širina, vetar i sunce, tišina i čistina, ta se najčarobnija priča pretvara u devičanstvenosti obdan i obnoć. Jer tu, na visoravni svetlost navaljuje i talasa se kao pučina, sve je impregnirala sobom, i kamen i drvo i travku, tako da i u noći zrači iz njih. Zato su tu noći svetle i uvek bez pomrčine. Zvezde sijaju bez vela, kao oči koje nikad nisu plakale. Sve je sveže i čisto u jutru, u večeri, u danu, u noći, u podne i u ponoći kao čista devička duša. I u večno svežem vazduhu koji krepi ima nešto devičanstveno, što zaljubljuje, što čini da se čovek svaki dan ponovo rađa i prima utiske kao da ih nikad pre nije primao. I to je jedna čarolija Pepeljugina zakutčeta, ovih Kistanja, koje bi mopgle da postanu najidealnija vazdušna banja, banja za osveženje tela i duše u neoskvrnutoj prirodi i lepoti

U Kistanjama je položeno srce kršne i bistre Bukovice. Tu susrećete seljaka i seljanku u jednoj od najlepših i najoriginalnijih narodnih nošnji, koja je u tom kraju još očuvana i neoskvrnuta. O njoj će biti reč na drugom mestu. Ali isto tako kao nošnja, sačuvan je tu i čisti narodni govor, neosvrnut turcizmima ili latinizmima. Jednako, kako je sačuvana neosvrnuta narodna duša uopšte. Zato se tu još i danas rađaju i legu pesme, bajka, zagonetka, narodna poslovica, prirodno, spontano, kao što se leže krševska ptičad po škrapama zagrađenim mekim koviljem. Ovde peva klasični narodni trohej kao večno zaljubljeni slavuj.

Zato je mala varošica Kistanje u teškoj nacionalnoj borbi pre i posle Save Bjelanovića, pijući s tim trohejem narodnih pesama najčistiju struju tradicije i ljubavi za naše narodno, uvek se prva odazivala i daval svoj tribut u delima i ljudima za veliku narodnu stvar.

Kad bi od okolnih opština, koje su u svoje vreme bile razgraničene po austrijskom receptu, kako bi srpska narodna snaga bila što više iscrpena i iscepkana, kad bi se njihovi ogranci koji prirodne streme Kistanjima prisajedinili kistanjskoj opštini u narodnoj državi, kad bi državnom pomoću bili zatrpani ponori Marice i ta reka bila provedena svojim koritom posred bukovičke pustoši, kad bi s blizog Manajlovca i Miljacke sa nešto malo stupova iz električnih centrala bila dovedena struja, kad bi se izvršilo još nekoliko sitnijih pothvata s pomoću državnom i dao mah privatnoj inicijativi, ovo mesto, koje bi onda ostalo na jednom položaju dve reke, usred Bukovice koja bi se opet sva zazelenela, dobilo bi jedan jak puls i navratilo u se ljude, sirovine i trgovinu, tako da bi neobično procvetalo i od jednog malog lepog srca postalo dovoljno veliki centar plemenite Bukovice, tog devičanstvenog kraja Dalmacije. Ono bi to nesumnjivo zasluživalo.

Onda gola Bukovica ne bi bila više Pepeljugino carstvo, i onda Kistanje ne bi bilo više Pepeljugino zakutče. Onda bi umrla priča o Pepuljugi i njenom zakutku, ali bi se rodila nova bajka. Ta bi bajka zapravo bila pesma. Pesma zadovoljstva i zaslužene sreće jednog malog toplog srca, u velikoj ujedinjenoj Otadžbini.

Vladan Desnica: Mirko Korolija i njegov kraj
objavljeno u Magazinu sjeverne Dalmacije 1935.g. Original: British museum

Dalmacija u svojoj cjelini obuhvata i sjedinjuje razna područja koja se, pod djelovanjem posebnih prirodnih uslova i različitih istorijskih udesa, među sobom dosta oštro razlikuju. U toj zemlji gdje raste i oleander i grab; gdje uz obalu u maistralu leprša dašak romanskog duha i vije se laka zapadna melopeja, a po zaleđu u buri struji duboko rasni narodni život...

...nastavak teksta pročitajte nakon što ovdje preuzmete kompletan pdf file na kojem je čitav Magazin . Ako imate sporu konekciju, naoružajte se strpljenjem, jer skidate 11,9 Mb...


O Kistanjcima poznatoj vezi između velikana nauke Nikole Tesle i Kistanja

Knjigu "Tesla o Tesli", objavljenu 1976. godine, autor Dane Tesla, inače Nikolin rođak, koristeći formu deseterca, započinje ovako:

"Sto dvadeset već je prošlo ljeta
Od rođenja jednog djeteta
Kojeg svijet genijem nazvaše
A rodom je on iz zemlje naše..."



Opisujući do detalja život Nikolin, u jednom trenutku odluči reći ponešto i o njegovim sestrama. Učinio je to na ovaj način:

"A sad, ako to dozvoli vrijeme,
Nove bih se prihvatio teme
Pa spomen'o sestre Nikoline,
Kuda li su okrenule one.
Što je bila Tesla Angelina,
Najstarija sestra Nikolina?
Za protu se u Medak udala,
Trbojević poslije se je zvala,
Tri je sina sa njime dobila
I dve kćerke za njima rodila.
Od tri sina koji su se zvali
Petar, Uroš i Nikola mali,
Petar im je čak doktorirao
I izume brojne prijavio,
Ni on nije živio u Lici
Već dalekoj zemlji Americi.
A dv'e kćerke od te Angeline
To su Milka i Marica bile,
Ta Marica, što se tako zvala,
U Kistanje ona se udala
Za trgovca nekog Jankovića,
Dvoje djece danas žive ima..."

Knjiga se završava ovako:

"Nek se mladi sjećaju i diče,
Kroz sjećanje nek im snaga niče.
Nek ih spomen za podvigom vuče
Da prirodnih tajni uzmu ključe,
Da pronađu staze genijeve,
Da otkriju šta još Tesla nije,
Da nastave tamo gdje je stao,
Da spoznaju šta on nijeznao,
Da i sami budu ideali,
Da genijem i njih budu zvali."

KNJIGA O KISTANJAMA...

Knjigu "Knjiga o Kistanjama", objavljenu 2010. godine, autora Ljupčeta Mandića, predstavićemo malo bolje objavljivanjem više odlomaka...

-------------------------------------------------

Prirodne karakteristike kistanjskog kraja i istoriju Burnuma - pročitajte klikom ođe...

"Tursko naselje Čučeva" i "Kistanjska varoš je osnovana" - pročitajte klikom ođe...

-------------------------------------------------

Za sve vas koji ovu knjigu želite kupiti i pročitati je cjelu, evo kontakt informacija ili načina kupovine:

- okrenite +381 (0)64 897 4617 ili +381 (0)63 279 455 i poručite
- pošaljite mail na ljupce.mandic@edb.rs i poručite
- u Kistanjama kod Boška Traživuka Ševe
- u Beogradu u Tržnom centru BN BOS - na blagajni na prvom spratu

-------------------------------------------------

Knjige u čijem sadržaju možete naći dosta toga o Kistanjama ili Bukovici:

1. Rikard Nikolić, LOMNOM STAZOM, roman, Naklada Dr Branka Vodnika, Zagreb, 1917. godine
2. ŽITIJE GERASIMA ZELIĆA, Srpska književna zadruga, sveska II (1898) i sveska III (1900)


3. Vj. Klaić OPIS ZEMALJA U KOJIH OBITAVAJU HRVATI, svezak II, Na svijet izdalo DRUŠTVO S. JERONIMA, Zagreb, 1881. godine
4. Vjekoslav Klaić BRIBIRSKI KNEZOVI, Naklada matice Hrvatske, Zagreb, 1897. godine
5. Alberto Fortis PUT PO DALMACIJI, prvo izdanje VIAGGIO IN DALMAZIA, Venezia, 1774. god, drugo izdanje prevedeno Globus Zagreb 1984. godine
6. ALMANAH Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, izdanje saveza udruženja pravoslavnog sveštenstva SR Hrvatske, 1971 godine
7. Milan Štrbac PROŠLOST ŠKOLSTVA KISTANJA I BUKOVICE, izdavač MZ Kistanje 1989. godine
8. Mirko Korolija IZABRANA DJELA, BIGZ Beograd, 1996. godine
9. Milorad Savić SLIKARSTVO U SRPSKIM CRKVAMA SJEVERNE DALMACIJE, Srpsko kulturno društvo ZORA Knin-Beograd 2000. godine
10. Milenko Pekić MANASTIR KRKA Postanak, Kosovska Mitrovica 2002. godine
11. Ilija Krneta KLIJANJE ŽIVOTA IZ SPALJENE ZEMLJE, 2002. godine

12. Vladimir Ardalić BUKOVICA. NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI
13. MOJE KISTANJE, Beograd 2007. godine

14. Ljupče Mandić, KNJIGA O KISTANJAMA, Beograd 2010. godine