Rokeri i ostali

Razni muzički trendovi su se smjenjivali sedamdesetih i osamdesetih godina. Rok, disko muzika, pop muzika u raznim oblicima, narodna muzika sa svim tada postojećim varijacijama..
Za sve njih postojala je publika. Međutim, muzički posmatrano Kistanje predstavljaju istinsko uporište rock and roll-a svih tih godina. Kod mlađeg svijeta, naravno. Kistanjska omladina slušala ga je i živila vrlo intenzivno.

Svih tih godina, organizuju se u Kistanjama okupljanja sa muzičkom podlogom. S vremena na vrijeme radi disko u Domu Kulture, rjeđe ima pokušaja da se upriliči nekakvo dešavanje u baraci iza škole, bilo je čak i svirki u CK...

Rok muzika prevladava i nema ozbiljnu konkurenciju. Pojavom kafića vlada i dalje, ali... , vremenom, pojavljuje se očigledno potreba da se zadovolje različiti profili gostiju. Kreće traganje za odgovarajućom muzičkom podlogom i...

U početku skromno ali vremenom u sve većoj mjeri sluša se "mekša" muzika koja nije baš izazivala većinsko oduševljenje prisutnih mlađih Kistanjaca.
Ekipa ljubitelja roka lagano se preseljava u „Odisej“, centar je prepušten ljubiteljima nekih drugih varijanti.

Za to vrijeme, dok započinje ljuta bitka muzičkih trendova za prevlast gosti obližnjih krčmi (uglavnom stariji svijet) opuštaju se u tišini ili uz narodne varijante i ne zamaraju se ostalim muzičkim kretanjima.

Pojavom "Kondora" stvari se dodatno mjenjaju. Dolaskom sve većeg broja ljudi sa strane (evidentno drugačijeg muzičkog ukusa) kistanjski rokeri definitivno ostaju u manjini. ......

Ipak, u centru postoji jako i nikad osvojeno uporište - pijaca noću. Mjesto mira, spokoja i harmonije.

I dobrog zvuka koji je odatle dolazio.

Šta je bilo dalje - znate i sami...

Da se ne zaboravi:

Nekoliko dobrih svirki imao je i mladi, možda nedovoljno ambiciozni, ipak gotovo kultni vokalno - instrumentalni sastav "Halo Bing". Prvi veliki javnog nastup imali su u Kistanjama, maja 1984.g. Poslje toga je usljedila duga evropska turneja po velikim evropskim gradovima; Kaknju, Gračacu...
Njihov najveći uspjeh je - kako u šali sami kažu neki od njih - činjenica da su jednom prilikom zamalo svirali i u Benkovcu. Ako se ne šale, kažu da je to nastup na Gitarijadi u Kninu, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom...

Prije njih postojao je još jedan kistanjski rok bend, "Burnum". Postave su se mjenjale ali muzika je ostajala ista. Čovjek koji je tih godina došao negdje sa strane čuo ih je na novogodišnjoj svirci u CK i primjetio da su "Apache" svirali punog srca i sa više emocija nego sami "The Shadows"...

....................

"Burnum" je bio i učesnik zasad PRVE i JEDINE KISTANJSKE GITARIJADE, održane u Domu kulture iliti Sokolani 08. prvog 1983. godine. Više i o "Burnumu" i o Gitarijadi pročitaćete i pogledaćete ako kliknete tačno OĐE...

A šta je bilo prije toga? Ili -Živana Dubajić iz prve ruke o Braci i "Munjama"

Osnovne hvatove, akorde i ritmove smo s njim vježbali u Domu (kulture) bar 2-3 puta sedmično, iz čiste njegove dobre volje da nas pripremi ako zatreba da se zamijeni nekoga iz "glavne postave"... Sjećam se da je jednog ljeta sa njima svirala prva djevojka: Ljuba Krneta (najstarija kćer Brace Kajina) koja je na ljetni školski raspust u Kistanje odnekle došla sa gitarom (koja je tih godina bila jako popularan instrument među mladima naših gradova i sela, baš kao po cijelom svijetu... Dobro vi kažete u "muzičkoj rubrici", da su mladi u Kistanjama uvijek pratili svjetske trendove, pa svakako i "rock and roll"...) Tada su se u Kistanjama slušale dobre ploče koje se nabavljalo po gradovima, uglavnom ih je donosila kistanjska studentarija...Pa bi na (disko) igranke i plesove mladići i djevojke donosili svoje ploče, najfriškije što se slušalo na radiju i po gradskim plesnjacima...Eeeeej, to su bila zbilja neka zlatna i divna vremena...Danas toga više nigdje nema, ili nema više takvih entuzijasta kakav je bio pokojni Fidel... Prve instrumente za "MUNJE" nabavili su (čini mi se!) oni sami, ručno i stručno dodavali "magnete" na gitare, radi efekta "električnog" pojačanja, prikopčavali se tako na pojačala i zvučnike... Uvijek je pri ruci bio alat (probir-štift i voltmetarska/ommetarska kutijica sa kazaljkom, crvenim i crnim kablom, za mjerenje napona izmedju plusa i minusa, i kojekakvih otpornika, kao i OBAVEZNA lemilica sa klupkom kalaja, i aspirinom)...

...

Sve naše "električne" gitare bile su tako proizvedene, a i pojačala i zvučnici prepravljani kojekakvim dosjetljivim preračunima i ručnim adaptacijama ...inventivnim Bracinim intervencijama, koje smo mi prihvatali bez pogovora, jer taj nema šta nije znao! Tekstove šlagera "skidalo" se sa radija ili ploča, pisalo u sveske, a akorde smo bilježili iznad riječi, kada se mijenjaju (npr. školska kombinacija A-dur, E-dur, D-dur, ili mol prema intonaciji, a bilo je i septima -posebno vrcavih akorda za dalmatinske pjesme, ili one "meksikanske" koje su se davno kod nas puno slušale, baš 50/60-tih godina: Slavko Perović "Ja pijem čašu gorkih suza...", "Tebi sam, draga, život dao!"; Nikola Karović...sa sombrerom obojica, a bilo je takvih više "desperadosa" na našoj estradi u to vrijeme...

O kupovini gitara - isto Živana iz prve ruke
Nije bilo puno izbora, jer ni u željezari kod Marka (Karanovića) ni u "knjižari" kod Mare nije bilo gitara za kupiti...a još manje bi se tako šta moglo naći po ostalim kistanjskim dućanima 60/70-tih godina prošlog stoljeća...

Ni u Todinom "Tekstilu", ni u piljari Bože Ćakića (i njegove Cvite), ni u "Mješovitoj robi", ni u "Prehrani", ni u "Mesnici" Pere Mandića...Ja se još sjećam i dućana Đokinog (pok. Đoke Korolije), tu si mogao kupiti slanih srdela, ali ništa u vezi sa muzikom! Kod Milice Bauka-kruva i salame, okruglih "kolača" treština koji su visili okačeni na špagu, raznih bombona iz staklenih tegli kojih se uzimalo 5-10 deka ili karamela na komade...zatim brašna krupnog i sitnog (fînog), pa griza, pure i mekinja, riža i pašte po škafetinima koji su se izvlačili ispod tezge pa je Mile (a kasnije i Stojan i Božo) grabio i vagao koliko je kome trebalo...bilo je tu svega od prehrambenih artikala...od limenih konzervi, glavna je bila narančasta Gavrilović-pašteta, pa plavi Mesni doručak, moglo se koji put naći i sardina (Mirna-Rovinj, Mardešić-ijeka, voćni sokovi (sirupi za rijediti vodom 1:10) i likeri Maraske iz Zadra...

Ko bi se više svega sad mogao i sjetiti...So je bila više krupna iz Tuzle (cijela Tuzla jednu kozu muzla...nekada je bila poznata uzrečica, mislilo se valjda baš na kopanje soli), a rjeđe sitna morska (iako nam je geografski bila bliže dostupna ova fîna morska so)...

I tako malo pomalo, imali smo skoro svih mogućih domaćih proizvoda odlične kvalitete, koji će vremenom gubiti svoju dominantnu reputaciju kojekakvom uvezenom "talijanskom" robom (koja je, po kapitalističkim zakonima tržišta,u Italiji samo oblačila svoju finalnu ambalažu pa se po tome zvala talijanska...

Pa ova, pa ona, pa slovenačka "Emona"i šta još sve da ne nabrajam...

Dosta šetnje po dućanima...A počelo je kao priča o kupovini gitara? Super!

Sjećamo se:

Razna poznata muzička imena su dolazila u Kistanje. Ostaće zabilježeno da Stonsi nisu dolazili, ali su u godinama koje su prošle imali nastupe u Kistanjama (onako - po sjećanju) velika imena tadašnje domaće rok scene: Parni Valjak, Yu grupa, Leb i sol, Riblja Čorba, Dejan Cukić, Bajaga (vidi slike). Stariji se sjećaju koncerta Dejana Cukića u "Kondoru" koji se neočekivano nestankom struje pretvorio u sjajan nastup "bez struje"...
Sigurno se sjećaju i jednog održanog i jednog neodržanog koncerta grupe 'Leb i sol"... Zbog mlađih, evo kako je bilo...

Održani koncert:

Leb i sol, jesen 1978...
Koncert ugovorio Bino kao predsjednik omladine sa menadžerom iz Šibenika koji je bio zadužen za njihove nastupe u srednjoj Dalmaciji.
Koncert počinje u 8 uveče jedne subote a od rasvjete 3 sijalice od po 100 W razapete na žicu preko svježe cimentanog podijuma za ples (oko koga je Dj.N. planirao ljetnu baštu ,čak je i par garnitura vrtnih dobio od komšije Zorana Bilandžije koji je tada bio direktor Jadrana, ali se ta ideja rasplinila, došla jesen i kiše, a u to otvoren i prvi kafić odakle nisi moga izvaditi goste od ujutro do zatvaranja, tako da su stolovi poslije prebačeni ispred ulaza u dom jer je tada završio šank u antreu i cimentanje trotoara od Perinog vinograda do Čotrine kuće ) .
Tehnika i ozvučenje poredani po travi u desnom ćošku sokolane, i piči fina muzika sa kaseta. Posjetioci stižu u velikom broju, većina ni neznajuć o kakvoj se muzici radi, a navikli na živu svirku za ples od ranije. Drvene stolice iz kino sale (po 4 u nizu spojene) posložene uz zid do vinograda Pere Mandića polako sve popunjene, škale za vanjska dva ulaza u kino sve zauzete , stižu i novi posjetioci ali stoje, a još uvijek muzika sa trake.
Pade i mrak, sijalice čkilje, a muzičari uzeše instrumente i opletoše po njima. U publici tajac, neki se zapitaše „ko su ovi i kakva je to muzika kad nemeš plesati" čudjaše se još malo, jedno sat i kvarat, kad Stefanovski Vlatko preko razglasa objavi da je koncert završen, a tek 10 uveče.
Opća graja i nezadovoljstvo nasta, poče galama: „Bino vrati novce“, ali Bino nekako uspije začudjenim muzičarima objasniti da je on „ugovara igranku do ponoći a ne koncert od jedno sat vremena, i da je zna, ne bi i ni zva.“ Uglavnom , muzika poče opet sa traka da trešti, sa najavom ponovne žive svirke. Nažalost nije je bilo, a meni je ostalo u pamćenju da su bili puno gladni jer se nisu nadali da će tako dugo ostati kod nas, već su planirali da veče provedu u Šibeniku.
Gostiona već odavno zatvorena, Slavko konobar i Gojko kuvar odavno ošli kućama i eto ti zla: nema se ništa za jesti u Kistanjama, a muzičari ostaju ako im se štogoć da jesti. Bino u čudu i brizi, kakoš sad nastaviti koncert a da ne vrne novce raji. Tu ti se ja zatrčim do kuće i u frižideru nadjem nekog starog sira koji malo polisio i teke pancete, a kruva se ne sjećam da li je ostalo od tog dana, svjedno: sve to oni lijepo pojeli, a ja sam danima pratio u Slobodnoj Dalmaciji da se nije prekinula njihova turneja, jer bi odmah znao da je pravi razlog u siru. Srećom po mene, i njih naravno, stigli su zdravi kući u Skopje. Veče uz Leb i Sol se zavšilo kasnije oko ponoći, po ustaljenoj satnici večernjih izlasaka u to vrijeme, jer se narod poče osipati po ure prije ponoći.

A to veče su svirali...

Druženje uz ploče je do dolaska kafića bilo popularno. Na slici: Žare Kiks, Jerac, Višnja i Linjak

Stonsi i Kistanje

Takoreći od postanka rock and roll-a na cjeloj kugli zemaljskoj, pa tako i u Kistanjama - publika željna decibela, dobrih gitarskih rifova i zvuka tako karakterističnog, a jezikom starijih generacija - tako bučnog, čak i kad se muzički opredjeljivala i pozicionirala otprilike negdje bliže Cepelinima, Blek Sabatu ili možda Kleptonu, nije ostajala ravnodušna prema ljudima koji su krojili istoriju rok muzike i napravili neponovljive i vječne pjesme poput: "Satisfaction", "Angie", Paint in black", "Its only rock and roll"...
U novije vrijeme zovu ih rok dinosaurusima, valjda zato što traju nevjerovatno dugo obzirom na način života koji upražnjavaju - duže od četrdeset godina...

Naravno, riječ je o bendu kojeg poštuju čak i oni koji ga ne vole: "The Rolling Stones", a čiju su singlicu sa pjesmama "Miss you" i "Far away eyes" Kistanjci mogli kupiti čak i u knjižari kod Ruže Karanović - doduše dobro kopajući između narodnjaka iz tog vremena. Slučajno je desetak do petnaest godina kasnije ostao upamćen i komentar jednog Voševčanca, posjetioca sajma za Preobraženje i opet slučajnog posjetioca Odiseja, koji je prižednio na putu kući i svratio na "još ednu pivu", a nakon što je shvatio da se u kafiću ne sluša muzika na koju je navikao, nego "neka čudna" i da par glava zamahuje kosama guštajući (upravo uz Stonse). Njegov komentar bio je otprilike ovaj:

"Aj im vrag sreću odnjo, ja im veljo da šta ne pušte neko kolo ili Tozovca, a oni meni da oće čim zakotrljaju kamenje još malo. Ma njesu tu bila čista posla, oša sam a ni pivu njesam popijo"...

Nisu mogli onda Kistanjci bez Stonsa, a ne mogu ni u novije vrijeme - što se vidilo po masovnom odlasku na koncert koji se održao u prestonome gradu bivše nam zajedničke države. Imamo i fotografiju sa radovi na izgradnji (ili se kaže montaži?) ogromne i 30-ak metara visoke bine u koju je po završetku bilo upereno možda pedesetak hiljada pogleda, od čega je sigurno bilo i dosta kistanjskih...

Očekujući da možda sad neki od vas klimaju glavom i misle se: "Nije nego, ne možemo bez Stonsa kolko i oni bez nas", imamo spremljeno iznenađenje i argument da zbilja nisu mogli!?!

Na slici ljevo vidite fotografiju napravljenu prilikom izgradnje (ili montaže) bine za koncert Stonsa, a u prednjem planu kran (auto dizalicu) koji je bio tu da pomogne prenošenjem i dizanjem preteških i ogromnih elemenata konstrukcije. Kran kojeg vidite pripada firmi BEOKRAN D.O.O. koju uspješno vodi i svakodnevno joj pripisuje nove i fantastične rok i ostale reference vlasnik - Kistanjac Goran Karanović. Kad jednog dana ode u zasluženu penziju, jedna od dražih vjerovatno će mu biti saradnja sa Stonsima...

AC/DC i Kistanje
Kasnih sedamdesetih i pogotovo osamdesetih godina prošlog vjeka nezaobilazni detalj na većini školskih torba đaka iz Kistanja bila su četri slova ispisana kemijskom olovkom: AC DC. Između njih, obično je docrtavana munja...
Svaki Kistanjac koji je držao do sebe i skupljao ploče, obavezno je imao neki od albuma australijskog rok sastava koji je odmah po nastanku privukao punu pažnju i sve simpatije kistanjskih ljubitelja "žestokog zvuka" kakav su forsirali članovi ovog vanvremenskog benda.
Naravno, riječ je o Ej-Si-Di-Siju, koji je nerjetko izgovaran i kao A-C-D-C ili A-Ce-De-Ce, shodno tradiciji nepoznavanja engleskog jezika koju smo brižno njegovali u Kistanjama učeći u školi isključivo ruski, ali to je već neka druga priča...
Sve što je većina Kistanjaca volila kod rok muzike bio je zastupljeno na njihovim pločama koje su se slušale u to vrijeme na Toska ili nekim drugim gramofonima - rifovi ko ljute zmije, vokal kao bjesni tigar ili bubnjevi poput gromova - što je dovelo do toga da bi nabrajajući bendove koje rado sluša rjetko koji naš ljubitelj muzike propustio pomeniti (vjerovatno odma tu neđe iza Cepelina) ime benda kratkog i jasnog imena: AC/DC!

Godinama kasnije, isti ovaj bend - dvadeset ili trideset godina iskusniji i za sva čuda tehnike koja su se u međuvremenu pojavila spremniji za spektakl - pojavio se na našim prostorima. Njihov koncert u Beogradu održan je 26.05.2009.g...
Među četrdesetak hiljada fanova pristiglih za ovu priliku iz cjele Srbije, ali u velikom broju i Bugarske, Hrvatske, Slovenije, BIH, Crne Gore, Makedonije... bilo je naravno i Kistanjaca. Nisu svi na zajedničkoj fotografiji zato što je bilo problema sa okupljanjem, a legendarni Barba Čole ušao je na stadion puno prije početka koncerta i tamo se - nezvanično se pričalo - nalazio pod suncobranima, nedaleko šanka...

Koncert je bio... ma teško je to opisati rječima. Trebalo je doživiti...
Scena je bila nevjerovatna, a ozvučenje... neopisivo...
Zvanično najglasniji bend na planeti naprosto je poput munje koja dva sata bez prekida ima pražnjenje izazvao delirijum oduševljenja svih prisutnih - energijom, svirkom bez kalkulisanja, odabirom pjesama, profesionalizmom, beskompromisnošću, pratećim efektima...

Stadion Partizana je pulsirao u žestokom ritmu puna dva sata. Ređali su se najveći hitovi izmiksovani sa samo nekoliko pjesama sa novog albuma, a bluz numera "The Jack" je publici pružila priliku da vidi uživo i Angusov obavezni ritual - striptiz - od školske uniforme pa skoro do kraja...
U početku je na neki način koncert nosio na svojim leđima Brajan Džonson, da bi se vrlo brzo uključio nevjerovatni gitarista Angus Jang koji je naprosto eksplodirao na sceni. Njihova energija je bila potpuno neshvatljiva, a njihov koncert sigurno nešto o čemu će se pričati na ovim prostorima - godinama...

Nakon koncerta, koji je pružio upravo ono što je publika očekivala - ili nešto više od toga - ostali su u sjećanju i lokomotiva na sceni, AC/DC zvono, izlazak i sviranje Angusa u publici, konfete, topovi na sceni, vatromet na kraju, ludilo od bine...

Vrlo malo oduševljenih fanova rok klokana je znalo da je njihovo guštanje na koncertu omogućio - rješenjem velikog problema koji je prijetio da se izrodi čak i u otkazivanje čitavog koncerta - niko drugi nego - Kistanjac Goran Karanović...

Problem je bilo insistiranje menadžmenta AC/DC-a da se ovaj rok spektakl održi na stadionu koji ima ulaz visine 2, 90 metara, a kranovi neophodni prilikom montiranja spektakularne bine nisu mogli proći kroz tako mali prolaz. Tačnije, prošli su samo kranovi Goranove firme Beokran d.o.o. Kako - pogledajte i pročitajte direktno na web sajtu ove firme...