.........’’Kistanje 1953, Sanjalice i ćakula sa Jovanom Rakićem na muzičku temu...
Fotografija Siniše Rakića...
Tekst Jovana Rakića... Video zapisi starog dobrog Youtube-a...
Prilog uredio Meštar od miša...
Kistanje, 1953. godine...
Šezdeset i jednu godinu je krasila porodični album fotografija Vjere Hadžović, a onda je njen sin Siniša Rakić odlučio podjeliti sa svima nama.
Nije nam znao reći ko je podesio svjetlo i ekspoziciju, niti đe je fotografija izrađena. Poznato nam je samo da je to bilo 1953. godine i da se na njoj osim svima nama dragog motiva Ćirila i pijace prepoznaje Simica Korolija. Vidimo i da je nastala u tri popodne…
.........
Vidjevši fotografiju, reagova je Meštar od objektiva i pera Jovan Rakić. Evo šta je napisa gledajući:
"Pijačni prostor odiše samoćom. Gotovo felinijevski prizor tjeskobe sjećanja. Melanholično. Promiče pokoja silueta, nestvarno uprizorenje plenera u blendi fotografskog aparata. Pijačni trg, ta mala pjaceta malomještanske letargije, pljeni, otkad već, pažnju posmatrača, dok mjesna ura okreće svoje švere , u nepovrat. Poslije svega, nostalgično gledam ovaj lintret iz vremena privilegovanih kistanjskih posjednika camere obscure, te đavolske sprave što tako uspješno čuva duh vremena i davnih uspomena."
Onda, kako to obično biva kad se otvore zavičajne teme, nastavismo priču sa Jovanom o ovome i još svemu i svačemu. I tako nasta ćakula koju smo odlučili podjeliti sa kistanjskim svjetom. Upakovana onako kako je vidite i iskucana onako kako je naš dobri Jovan Rakić izgovorio, postala je prilog sam za sebe. Sve kopirajtove na tekst pripisujemo samo njemu...
..................
GODINE KOJE SMO VOLJELI ILITI ĆAKULA NA MUZIČKU TEMU
Ovaj zapis čeka je stand by vrag zna kol'ko vremena. U međuprostoru mladost-starost. I mol i dur. Daleke neke šezdesete. History. Ćeto sam ulovljen u vremensku paralelu. Ruralno. Urbano. Pa još usto i muzika. Pause break. "Omladino diko naša". Izmedu gluvog kola i rokenrola. Čuj, kako se rimuje. Dok ovo bilježim, retroaktivno se nadimam od emocija. Zajebano je svega se sjećati. Tako je, barabe rokenrolovske. Eee, šezdesete, ranko moj. Tije ljepije dana...
Bendovi toga vremena milozvučno su svirali. Kasnije je bilo i drndanja. Jer, kad su došle devedesete, u kontekstu društvenih gibanja prevladao je etno zvuk i "primijenjena umjetnost" turbo folka. Istorija &povijest, učinila je zajeb. Al, to je druga štorija...
Grupa Sanjalice, za koju ex yu rok enciklopedija daje tek nekoliko rečenica, svakako nije najreprezentativniji muzički primjer toga razdoblja, cure iz toga VIS-a uglavnom su bile reproduktivke tada aktuelnih hitova, ali za ovu priču one su adekvatan reper naših malomještanskih društvenih zabava...
Jope enter.
Nije ovo esej o zaboravu, veljo, niti kratki vodič"kroz istoriju kistanjskog rokenrola", već usputna ćakula na gore spomenutu temu. Na stranu što moja malenkost gaji izvjesne sumnje u potpunu vjerodostojnost kistanjsko-bukovačke rok hronike. Jerbo, sjećanje je nekad varljivo. Al' jope, tendim se da valja ispričati ponešto što se tuvi. Ljepa sjećanja na trenutke "divlje" mladosti. Lapidarno i duhovito (!) Strava of memories, rekli bi neki novi klinci. Sve liči na sentimentalni dramolet iz davnih dana, reći će "fejsbukovci" i " tviteraši".
Dakle"one" šezdesete. Ljupka posveta izgubljenom zavičaju. Retro slike na okrajke ljepote. "Sanjalice" i “All you need is love”. Pridošle gradske ljepotice u stvarnost naše provincije. Rok koncert. Nespokoj. Bizarno do bola.
Tih šezdesetih je bivalo vrijeme šlagera i "Pjesme ljeta". Poznate i manje poznate muzičke grupe krstarile su jadranskom obalom i samo ponekad bi se zaljetale u zaledje da po mjesnim Domovima kulture (zadružnim domovima) štogod odsviraju. Tako su i cure iz Vokalno-instrumentalnog sastava "Sanjalice", po Bogtepita čijoj preporuci došle u Kistanje. Mjesni marendaši slabo su držali do takve muzike "Vraga nećele, đe nađoše baš ođe doći". I tako su se "forumski" razgovori preselili za marendaške stolove gostionica ili ćakulu, s nogu, kod mjesnog spomenika. Život je ćerao dalje.
..........
"Sanjalice" nenadano uploviše u egzotičnu kistanjsku stvarnost...
Elde, elde...
To se dešava prije pojave kafića, espreso kave i kompjutera. Patetično rečeno, vrijeme kada "duh provincije" počinje da se mijenja. Rijetki su tada imali gitare i prebirali po koji akord. Uglavnom onako, unplugged. Hej-haj brigade i urbanizacija. Društvena stvarnost imala je svoj diktat. "Mi, drugarice i drugovi, trebamo sprečiti te reakcionarne pojave..." Anarhična" i "problematična" pojava dugih kosa (vide našije kosonja) asocirala je na aroganciju i prevrat.
Ta postsocrealistička matrica, udaljiće se od etno zvuka sevdalinki, prvih šlagera i kroz beat, pop rok zvuk doživjeće svoj neminovni preobražaj. Nekako u to vrijeme dešava se i Bukovački šareni karavan, Boško Pekić-Ušum štanca razglednice Kistanja i okolice. Kao nadomjestak prela i seoskih priredbi (unplugged) oživljavaju seoski plesnjaci i drugi vidovi zabave. Autor ove bilješke kao mlađahni reporter počinje saradjivati u novinama i na radiju. Prilikom boravka Sanjalica u Kistanjama pravi reportažu za beogradski "Gong". (Gong je uz Džuboks, bio prva novina na ex Yu prostorima, za tu vrstu muzike. prim. admin.) Kulturna klima se mijenja od administrativno-arhivske u otvoreno-modernu. Tih godina u Kistanjama djeluje Vis Munje, a u Kninu Dinarci, Plave zvijezde, Jelovstonsi i manje poznati garažni bendovi u pokušaju.
Nemoj reći da me voliš...
Sanjalice su rutinski "otprašile" kistanjsku tezgu. Numere su svakako, bile primjerene tome vremenu. Za mlađariju gladnu tog zvuka, koncert je bio događaj. Pravo reći, egzaltirano smo ispratili tu svirku. Dobre ženske, pa još dobro sviraju. Ipak, stariji su uz vino i janjetinu u gostioni i dalje nabrajali zavičajni napjev "Stara ljubav valja i valjade, samo da se obnoviti dade" I ona kanconjeta of rockenrol "Nemoj reći da me voliš". Prejake riječi. Za ubiti, prejake. Io che non vivo senza te ...!
.........
Htio sam ovih dana potražiti neku od "Sanjalica", ali odustadoh. Da ne razbijem iluziju.
A šta je bilo poslije.
S pretencioznih pinkflojdovskih visina strovalili smo se, svi zajedno, u turbofolkerski glib. Bio je to, kako je rekao jedan književni kritičar, "silazak u pakao na dinosaurusu logike" (Ž.Simić). Ko će znati šta se sve izdešavalo prije izvjesnog broja godina. Tako biva kad nas vrijeme zbrčka , ispreskače.
Rokenrol (ni)je propao...
Ajmo mi, rekoh, tada, "Sanjalicama", na baklavu kod Mikija, u kistanjski "Jadran". Tako je i bilo. Rokenrol (ni)je propao a neke stare ljubavi me i dalje muče.
Dobro, možda je malo smor od teme. Mislim rokenrol &provincija. Al' šta sad. Ipak ovo nije ćakula na turbofolk varijantu. Eto, trevilo se. Ajmo divaniti. Jedne godine, u jednom našem mjestu (Kistanje citta aperta), dešava se 'edno čudo od rokenrooolllll... svirke. Retrosvijet. Mitološki obrazac rane mladosti. Dobro, proćakulasmo u časnoj dokolici, što bi reka' Duško Trifunović.
Malo sam oprezan, jer su neki "ćeti" Kistanjci, ajmo reći, madam Živana & Veljko Od Kolumne (uvaženi naš signore dotore), nekol'ke već prozborili o tome. Sve'dno, veli Aljoša, bacićemo ćakulu, dobra je... I eto, nakon "sto godina", idem pripoviditi ovo:
Bome, ćeti rokenrol:
A:
Rokenrol vanbračno dijete kantrija i bluza, što bi rekli znalci.
A:
Bili su: SFRJ, JNA, ONO i DSZ, VMA, OUR, ZUR, JRT, JAT... A onda se „dogodio rokenrol” u beogradskom Domu omladine, naime, „Elipse” su nastupile pred Titom! I, rokenrol je ozvaničen kao muzika Jugoslavena. Da li je rokenrol bio dostupan samo povlaštenima, entuzijastima i zaluđenicima ...?
Tije godina smo recitovali Miljkovića, Popu "Vrati mi moje krpice ", pa Zupčeve "Mostarske kiše", "Veru pavladoljsku" i Majakovskog, a Jevtušenkov "Oblak u pantalonama" treperio je na žicama mladalačkih iluzija. Svakovremeni Egzepirijev "Mali princ" - " Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati."
Est, eno...
"Kojom se ti temom baviš, u ovom vremenu karaoke kulture", veli mi 'edan pretelj! Magična tema, našeg odrastanja, velim. Mitologizacija jednog vremena? Est' eno r'n'r.
"Vi seljaci ste, tada, pali na novi zvuk. Ako ste štogodicke i prkelali talijanskoga, većina vas nije znala ni beknuti engleski. Bili ste poma'nitali šta li." Namjerno su vam poturili kaubojske romane, špageti vesterne, Alana Forda, Bitlse..." Neka, neka kažem. Eh, šansone, kancone. A tek taj rock. Davni mirisi vinila, zaljubljenosti i prvih plesnjaka...
O sole mio...
Imaginarni prizori, prohujalog vremena. Baš tako. Agitpropovski. Ušćeperno. Nako već.
To love somebody:
I šta bi' se ja obazira' na nekakav međugeneracijski "sukob mišljenja", jer sad se gleda iz drugog pankerskog-hevimetalskog-reperskog-techno, ćoška. A kako i neću pripoviditi, kad se ćeto, sjećam tih muzičkih novotarija, Dilana i nježnih rok balada protkanih buntom. Flaver paver "All You Need Is Love" pokreta i šarenih košulja s cvjetićima. A o dugim kosama da i ne divanimo. Miris mladosti. Draž nepoznatog. Hormoni i adrenalin, đe'š većeg belaja. Eto, pored "časne pionirske", udarničke značke, Čegevare, seoskog cintaranja i kistanjskog sajma, desio se taj "destruktivni" zvuk zvani tvist-pop-rokenrol, i onaj zajebani San Remo. Još dok se po mjesnim domovima kulture socrealistički, udarnički mantralo, prigodnim svečarskim programima (red recitacije, red pjesme) počele su (vrak zna o'klen) stizati i prve singlice, koje su vrtili rijetki posjednici "suprafon" itd. gramofona. Tih davnih godina kistanjski VIS "Munje", mladalački je "cijepao" instrumentale "Šedouza", "Apači" itd. A, bome su prašinali i druge muzičke varijacije, u fazonu mexicana sound: aj, ja, jajaaaa... etc.
Frontmen je dakako, bio legendarni kistanjac Ljubiša Cvjetkovic - Fidel.
Drečavci & stiskavci ...
Stari dobri radio lampaši marke "kosmaj" nekako preostali iza propasti Seljačkih radnih zadruga, uz nešto bakarne žice, priručne antene, 'vatali su ljepo, tamo neki Radio Luksemburg. Ton je doduše, bio ubi'bože, pucketav, škrgutav, ali rokenrol tandrkanje pljenilo je pažnju drečavošću i novotarijom. A u trendu su bili „Šedouzi“, „Bitlsi“, „Stonsi“, „Enimalsi“, „Kinksi“, „Bič bojsi“ A zericu poslije i The Bee Gees i stiskavac 'To Love Somebody' Mnogo smo zavolili to rokenrol rokanje. Isto smo se ložili na partizanske filmove i "Vinnetou-a" Elegično. Sorry my generation... Patetično ? E, šta'š, emotivni naboj i tako to...
.........
Ritam ljeta u svim čulima.
I onda su došle One. Negdje s mora. Sa" Pjesme ljeta", drito u našu stvarnost. Te divne "Sanjalice". Osunčaše nama cijele Kistanje.
"Sanjalice" - Beograd
Kao pandan zagrebačkom ženskom sastavu Lutke, sredinom šezdesetih godina Sanjalice su osnovale Ljiljana Jevtić (bas gitara), Ljiljana Mandić (solo gitara), Slobodanka Miščević (ritam gitara) i Snežana Veselinović (bubnjevi). Svirale su strane hitove i učestovale na Gitarijadama.
Canzona di te:
I tako su "Sanjalice" milozvučno otcvrkutale njihov prepjev popularne kancone "Nemoj reći da me voliš". Bili smo osupnuti i zbunjeni. Cure s gitarama "na struju". Prvi ženski VIS na tadašnjim YU prostorima.
