Bribirske uspomene...

U mom sjećanju, djetinjstvo je jedan prilično zamagljen i manje-više izbrisan period. Međutim, jutros se desilo nešto neobično i prenijelo me u ta daleka i svijetla vremena. U svakodnevnoj molitvi, nesvjesno i poslije mnogo godina prošaptala sam... "i za sve moje u Bribiru". Bribir je, ja mislim, dvadesetak kilometara udaljen od Kistanja prema moru. Bijela cesta, negdje na pola puta počinje se lagano spuštati sa dalmatinsko-zagorske visoravni, vijugavo, kroz predjele obrasle rijetkim i niskim rastinjem i zakržljalim drvećem, uvijek zelenim jer sam ga viđala samo takvo (zimi u Bribir nisam išla). Međutim, ima tu i dosta smreka koje su stvarno uvijek zelene i nije mi teško da i sad osjetim njihove crne i glatke bobice među prstima. Rijetki su ljudi, a još rjeđi automobili i kuće na tom putu. Ako se pojavi čovjek, skoro uvijek vodi natovarenog magarca, a ponekad i sam odmara od žege i tvrdog puta jašući na mirnoj i tužnoj životinji. Ako i naiđe auto, neće se nikako zaustaviti prije nego što stigne na morsku obalu nekog manjeg mjesta. U mom sjećanju, svi idu prema moru, ne sjećam se da se iko vraćao. Vraćanje sam gledala poslije tridesetak godina. Auti su prolazili kraj moje kuće u Kistanjama. Znali smo da to nije obično vraćanje s ljetovanja već bježanija pred dolazećom nesrećom. Nemoguće je bilo zamisliti da će obasjani ljetni predjeli, okićeni metalno zvonkim arijama horova cvrčaka, predjeli moga djetinjstva, tada stvarni i živi, nestati jednom u oblacima magle i dima, u grmljavini topova i granata, u ljudskom udesu bola i umiranja. A ono najstrašnije i konačno što je došlo poslije, čini se nevjerovatnim i sada.

Sada su to pusti, napušteni predjeli, bez ljudi, bez vječne borbe za opstanak, bez zorom krenulih trgovaca sa tovarima maslinovog ulja i ribe na svojim magarcima. Nekada davno, kada bi sve to prodali na kistanjskoj pijaci, obavezno su na povratku svraćali u neku od gostiona u kojima su se na ražnjevima okretali čuveni, mirisni janjci. Možda najstarija i najposjećenija bila je gostiona kod Ćevića, na samom izlazu iz Kistanja. Tu se od pamtivjeka moglo dobro pojesti, popiti i odigrati partija balota. Put je dalek, zemlja tvrda, nebo usijano, zarada dobra, a vremena na pretek.

Sjećanja i misli o zavičaju udaljiše me od Bribira koji je predmet ovog malog zapisa, pa se vraćam.

U Bribir se ulazi "pored kuće na putu za more". Tako sam je ja uvijek u sebi zvala. Sada u sjećanju oživljavaju i njeni stanovnici s kojima sam se baš lijepo sprijateljila. Bijahu to mlađi bračni par i njihovo troje djece s kojima sam se družila. Dva dečka i curica. Često sam bila kod njih, uvijek ponuđena nečim slatkim i ukusnim kako to može biti samo u komšijskoj i prijateljskoj kući.

I kuća moje tete Mike, tatine sestre kod koje sam išla svakog ljeta, bila je na putu za more, ustvari, preko puta ove spomenute. Samo, ona je bila malo uvučena u veliku avliju, pa to nije bio ulazak u Bribir, to je bilo "biti u Bribiru". U toj avliji bile su zapravo dvije spojene kuće i treća, kovačija. U jednoj kući živjela je moja, sada pokojna teta Mika sa svojom familijom, a u drugoj familija njenog đevera. Najživlje je uvijek bilo oko kovačije. Mom pokojnom tetku i njegovom ocu ljudi su donosili na popravku razni alat ili tražili da im naprave novi i dovodili konje na potkivanje. U avliji uvijek stoji tetkova maja s rukama prekrštenim na stomaku i kao snijeg bijelom povezačom na glavi. Čini mi se da ona nikada ništa nije radila, ali da je od samog njenog prisustva zavisio čitav poredak ovog mjesta i događaja o kojima pišem.

Mnogo toga sam već zaboravila, a mnogo toga nisam ni znala jer "nije za djecu". Na sredini dvorišta bila je kamena gusterna. Stalno se čulo zveckanje metalnog sića kako se prazan spušta u mračnu jamu i potmulo udara u najledeniju vodu na svijetu, a izlazi pun i težak dok oko njega vrcaju na sve strane sjajne, bezbojne kapi, baš kao da dolje neko skuplja bisere i trpa ih u sić.

Gledajući iz avlije na cestu, s desne strane se kroz mala drvena vrata ulazilo u veliku bašču. U njoj se svašta uzgajalo, ali ja se najjasnije sjećam visokih stabljika kuruza. Čini mi se, prostrli se u nedogled, tamo u pravcu za povratak kući. Teta mi nije branila da otvaram klipove redom, čak i one iz kojih je još curilo mlijeko. Najbolje kuruze smo brali i pržili uveče kad zaladi.

¸Ja znam da je moja teta Mika mnogo radila i teško živjela, ali, to mi je izvjetrilo iz pamćenja. Radujući se mojim dolascima, uvijek je izgledala sretno. Dolazila sam jedinim autobusom koji je iz Kistanja polazio još u sumrak, oko četiri i po ujutro. Mama bi mi uvijek spakovala da ponesem nešto bratu i sestrama, ali najviše se sjećam bonbona. Dala bi ih teti Miki, a ona ih je, zajedno sa ostalim darovima stavljala u ormar i zaključavala da bi nam uveče pomalo i svakom jednako dijelila i da bi duže trajalo. Ovo sjećanje na dijeljenje bonbona najtješnje je povezano sa sjećanjem na visoku, šuštavu slamaricu u koćeti na kojoj se, kao nikad više, slatko spavalo. I sad u časovima nesanice, ove slike oživljavaju kao da je bilo juče.

Teta je naročito voljela da me odvede u njihove velike i rodne vinograde da idući između gustih redova vinove loze biram najljepše grozdove. U vinogradima je bilo i prasaka, malih, zelenih i tvrdih, bilo je i pomidora, sitnih i žućkastih kao da je sunce svu svoju toplinu i sjaj čuvalo samo za grožđe.

Uspomene na blage ljetne večeri vezane su za druga draga lica; mog brata od tetke starijeg od sve nas djece, njegove tri rođene sestre i za djecu iz "kuće na putu za more". Teta Mika je imala dosta ovaca. Zaista nemam pojma šta su ovce radile i gdje su bile po danu, ali uveče, mi, djeca, bili smo zaduženi da ih čuvamo. Gonili smo ih po dubokim usjecima koji su ličili na isušene rječne kanjone usred njiva. Sjećam se tamnih strnjišta i ovaca kako traže hrane po njima jer smo tu bili poslije žetve. Sjećam se i kako bribirska zemlja nije crvena i prošarana kamenom kao u našem kraju. Mrak je padao naglo pa bi tada išli za ovcama vođeni zvukom zvona ovna predvodnika. Odozgo nije dopiralo nikakvo svjetlo. Visoko u mraku treptale su guste zvjezdaste svjetlosti. Kada je ljudima u duši kao što je meni bilo tada, obično se kaže da su "dobili krila."

Kasnije, u srednjoj školi, šest stotina kilometara daleko od svega ovoga o čemu pišem, četiri godine bila sam tužna. Posebno žestoko bi me žignulo u srcu kad bih na putu do škole, početkom svakog septembra naišla na bokore različka one neopisive plave boje koje je Bribir bio pun. Pogled na te sitne cvjetiće vraćao mi je davne ljude, mirise i osjećanja. I bribirsku Zadrugu koja je u stvari bila dućan u kojem se prodavalo sve što se u selu moglo kupiti i što je selu bilo potrebno. Sjedeći na kamenoj klupi pred Zadrugom, čekala sam autobus za Kistanje u četiri popodne.

I tako, u mojim molitvama ostadoše riječi ..."i za moje u Bribiru".

U Bribiru već petnaest godina nema nikoga koga poznajem. Neki od mojih iz Bribira su i sada na ovoj Zemlji, ali daleko i ne znam kako su, a nekih ovdje više nema. Ni moje tete Mike.
Čula sam da su u ratu teško stradali i ljudi koji su na kistanjsku pijacu donosili maslinovo ulje i ribu i da niko više nije vidio starog dobrog Josu i njegovog magarca.

Radojka Grulović, januara 2009.

--------------------------------------------------------------------------------------
Imate komentar na ovaj prilog? Pošaljite ga odavde...

Dosadašnji komentari (3)