Par sjećanja Rajka Bjelanovića...

Rajko Bjelanović - zubar "...Pozdrav svima. Pozdrav svim Kistanjcima..."

Na uporno insistiranje moga sina Miloša da napišem nešto iz mog sjećanja o Kistanjama i Kistanjcima, odlučio sam da malo pišem o mojoj gimnazijskoj generaciji i nekim događajima iz dalekih 1966, 67, 68 godine, do mog odlaska na fakultet u Beograd. Kako je od tog perioda prošlo i više od 40 godina, a pišem po sjećanju moguće je da događaje ne poređam po hronološkom redu, a neke osobe izostavim ili ih postavim u pogrešan kontekst. Unapred se izvinjavam, a i molim one koji se sjećaju tih događaja da me dopune ili isprave. Kako su neki od tih događaja imali neke značajne posljedice i uticali na neka nova događanja kasnije, a mlađi za njih nisu ni čuli, smatram da ih treba zabilježiti i obogatiti knjigu o Kistanjcima i pojedincima. Biću jako zadovoljan ako neke podsjetim na ta daleka i teška (ali srećna) vremena naše mladosti, a i sjetim na mnoge kojih nažalost više nema među nama.

Negdje u to vrijeme postao sam predsijednik omladinske organizacije Kistanja. Zbog nekih poznatih razloga o kojima ja ovdje ne želim da pričam rad omladinske organizacije je bio potpuno zamro, tako da mladi nisu imali gotovo ništa čime bi se zanimali u slobodno vrijeme. Jedino što je bilo dobro, bilo je da smo posjedovali ključ od Doma, odnosno mi smo održavali i brinuli se o Domu.

Mnogi, stariji, se sjećaju, a i Veljko je o tome pisao u svojim kolumnama da je ranije bila vrlo živa aktivnost vezana za Dom. Održavale su se priredbe za sve značajnije praznike i doček Nove Godine sa hranom i pićem i veseljem. U dvorištu su se također odvijale svečanosti, a mnogi se vjerovatno sjećaju i izbora za Miss Bukovice i drugih događaja. Bilo je redovno prikazivanje filmova, čak i po dvije predstave dnevno. Svega toga poslje nije bilo pa smo mi odlučili da sve to obnovimo. Pored Doma naslijedili smo i jedan televizor i neki stari stol za stoni tenis. I to je bilo sve.

E sad vezano za TV, Veljko kaže na jednom mjestu da ga je kupila Mjesna Zajednica, mada se meni čini je dobijen od Omladinskog Komiteta Saveza Omladine Jugoslavije, ali nisam siguran. U svakom slučaju to je bio jedan od rijetkih televizora u to vrijeme u Kistanjama. Mnogi su se snalazili kako su znali da gledaju TV, tako da smo mi iz gornjeg kraja išli svako veče u Martiće kod pok. Jandrije i Mare (oca i majke Jove i Gorkog). Pravo je čudo kako su nas trpili stalno i hvala im za to. A ponekad smo išli kod Sime Dubajića.

Tako smo mi omladinci tada odlučili da postavimo taj TV, na pogodno mjesto u Domu za gledanje i naplaćivali smo ulaznice. Veljko kaže da je cijena ulaznice bila 20 dinara mada se ja sjećam da je početna cijena bila 5 dinara. Mnogi se vjerujem sjećaju onog velikog aluminijskog petodinarca.

Prvo je TV bio postavljen na jedan stol između bine i izlaznih vrata u dvorište i kako je bio nisko, prebačen je na binu. No kako je tu uvijek pretila opasnost da ga neko gurne, a i smetao je na bini, otišli smo, a gdje drugdje nego u Jadran da nam naprave postolje koje smo kasnije postavili na zid, isto između bine i prvih izlaznih vrata. Tu je ostao do svog kraja. Šta se poslije desilo sa tim televizorom i kad je prestao da radi, ja se ne sjećam.

Vidjevši ove posjete TV-u, nama se javila ideja o obnovi prikazivanja filmova. U to vrijeme u Kninu je osnovan Centar za Kulturu u čijoj nadležnosti je bilo nabavljanje i projekcija filmova. Kasnije su oni preuzeli brigu o domovima i bibliotekama. Predsjednik Centra za Kulturu bio je Macura, mislim da se zvao Petar. To je otac one trojice košarkaša od kojih je najpoznatiji kasnije postao Branko koji je dugo igrao za Jugoplastiku. Ja sam otišao na razgovor sa Petrom i predložio da počnemo sa prikazivanjem filmova u Kistanjama. On se snebivao, imao je dilemu da li ćemo imati dobru posjetu jer prikazivanje treba platiti Kinoteci u Zagrebu. Ja sam ga ubijeđivao da ćemo imati dobru posjetu ali Petar nije popuštao. Na kraju je rekao: ,,Platite vi, film unaprijed i prikazujte". Na našu sreću mi smo imali nešto novca od prodaje ulaznica za gledanje TV-a i mogli smo da platimo. Ispostavilo se da je ideja o naplati TV-a bila odlična. Platili smo film i počelo je prikazivanje. U početku, pravili smo raspored ko će te subote ići u Knin da donese film i ponedjeljkom ja sam ga idući u gimnaziju vraćao. Kako su posjete bile izvanredne Petar Macura više nije tražio da se plaća unaprijed a i sam Centar je preuzeo dostavljanje filmova i organizaciju prodaje karata i prikazivanje. Tada su naši Đoko i Vuka preuzeli brigu oko filmova, a mislim da su oni tada bili zaposleni u Centru za Kulturu.

Sljedeći potez koji smo htjeli sprovesti je da otvorimo malu čitaonicu u Domu i to u onoj prostoriji s lijeve strane kad se uđe na glavni ulaz. Tu je već bilo nešto knjiga ali su to uglavnom bile knjige o Titu i NOB-u. A za pročitati neku knjigu za lektiru, za svoj ćeif morao si ići u Knin u gradsku knjižnicu. Napravili smo popis postojećih knjiga i za pomoć se obratili gradskoj biblioteci u Kninu. Oni su nam zaista dali neke knjige i čitaonica je počela da funkcioniše. Mislim da je kasnije to preuzela Vuka i da je dobijeno još knjiga i da je to jedno vrijeme dobro funkcionisalo

Još malo o Domu. Cijelog mog mandata kao predsjednika omladine vođena je žestoka borba da nam se Dom oduzme. Mi smo se tome protivili i svim silama nastojali da ga zadržimo. Ko se sjeća Doma iz tog vremena, on je zaista bio trošan, kiša se slivala niz zidove, bina je imala ispucane daske, pa kad se igralo na njoj ili se prikazivao neki komad, moralo se paziti da noga ne propadne. U sali je isto bilo rupa, a čišćenje, koje smo vršili, bilo je prava pošast. Toliko bi se digla prašina ako se nije dobro nakvasio pod da nisi mogao disati, a mi bi izlazili kao mlinari, poslije takvog čišćenja. Nije bilo ni klozeta pa je ćošak iza Doma do avlije Marte Čotrine služio kao WC. Stolice su isto bile stare i popucale, zavjese na bini pocijepane, ali mi smo bili zadovoljni i sa tim, jer bez Doma ne bi imali ništa. U kasnijem periodu došlo je do renoviranja Doma i poslije je izgledao odlično sa novim stolicama, zavjesama, centralnim grijanjem, WC-om i štošta toga dobrog i lijepog i još uz to kad je Đoko uz svu svoju pedanteriju preuzeo potpunu brigu o domu i dao mu svoj šmek. Dom je zaista lijepo izgledao...

Međutim u tom periodu koliko znam omladina je izgubila Dom, a to je zaista bio idiotizam jer mladi više nisu imali mjesto okupljanja, pa su se snalazili kako su znali i umjeli. Bilo je to zaista veoma loša odluka za mladost Kistanja. Ne znam pravi razlog za to ali je vjerovatno bio isti kao i u moje vrijeme - "skrnavimo tekovine NOB-a i skrećemo sa puta Partije".

Sad bih pričao o jednoj običnoj nogometnoj utakmici, koju smo odigrali i koja je na neki način postala politički skandal, ali je za nas imala značajne posljedice iz kojih smo izvukli pozitivne zaključke. Naime mi muški smo htjeli igrati nogomet, kao što je normalno u tom uzrastu. U to vrijeme prava nogometna lopta bila je rijetkost, a jedinu je imao pok. Fidel. To je bila lopta na vezanje, vjerovatno su mlađi vidjeli takovu loptu samo u muzejima. Naime, imala je bufel koji se uvlačio u loptu kao unutrašnja guma na bicikli ili motoru i onda se taj otvor na lopti šnjirao kao cipela. Kako Fidel nikada nije bio veliki ljubitelj nogometa, ali je uvijek morao igrati, a utakmica je „trajala“ dok se Fidelu igralo, kad je on želio ići kući utakmica se završavala.

Bila je još jedna lopta, ne znam čija, koja je isto imala pipak koji se zavezivao i podvlačio kroz otvor na lopti. Nekad bi se desilo da taj pipak ispadne pa kad zvizne u glavu, ako si baš takve sreće da u tom trenutku udariš glavom, vidio bi sve zvijezde u tom trenu.

Kako sam u to vrijeme poznavao neke đake iz Bogoslovije manastira Krka, zakazali smo utakmicu s njima. Igrali smo jer su oni imali pravu nogometnu loptu. Utakmica je odigrana u Ritiću, mi smo pobijedili, ali je meni ta utakmica presijela. Naime sutradan (ponedjeljak) - jer smo utakmicu odigrali u nedjelju - došli su po mene iz OK SOJ-a i digli me sa časa i odvezli u komitet omladine. Tamo su bili Čedo Marić i Mirko Nikolić (predsjednik i sekretar omladine ili obrnuto-ne sjećam se) i počela su pitanja: „Šta ste juče radili, gdje ste bili, s kim ste igrali“ itd.
Ja u svojoj naivnosti ništa nisam shvatao da bi na kraju poslje mnogo pitanja rekao: "Pa ljudi mi smo igrali s njima jer oni imaju loptu a mi nemamo" - ne shvatajući kakav će to imati efekat. Ja naime nisam shvatao da smo napravili strašan grijeh jer smo igrali sa popovima – ideološkim neprijateljem!
Kad sam im rekao razlog, oni su odmah odustali od daljih pitanja i ja sam se vratio na časove još uvijek ne shvatajući ništa. Tek kad je poslije par dana došao Mirko Sinobad – Zec kod mene u dvorište moje kuće u Kistanjama i donio dvije nove-novcate nogometne lopte, iste ovakve kakve su i danas, i kad mi je rekao da nikom ne pričam da smo igrali sa popovima, ja sam tek tada shvatio sve. Našoj sreći nije bilo kraja, imali smo nove lopte! Sad smo mogli igrati koliko hoćemo i gdje hoćemo. Ali smo i shvatili da možemo još nešto da izvučemo pa smo organizovali takmičenje u stonom tenisu u manastiru. U to vrijeme za primat najboljeg takmičili su se Dude, Drago Krneta – Ličkuljin, Fidel i Željko Hadzović, ne sjećam se da li je još neko tada igrao dobro stoni tenis.

VIS "Munje" - Kistanje

Opet sam pozvan u Komitet, opet ista priča, ali kad je prvo pitanje bilo "Da li ste igrali jer nemate stolove?" - a moj odgovor je bio "Naravno" - dobili smo dva nova stola. Jedan smo koristili, a drugi je završio negdje samo se ne sjećam gdje, da li u školi ili kod nekog, uglavnom znam da je poslje bilo neke diskusije i oko toga. Nama opet nije bilo dosta, pa smo pokušali još jednom da iskoristimo tretman koji nam je dodjeljen da se kistanjska omladina "opasno približila popovima i da skrećemo sa puta". Organizovali smo ples sa popovima-đacima, a namjera nam je bila da izvučemo ozvučenje jer nam je to često trebalo, a u to vrijeme počeli sa sviranjem i Munje (naš prvi sastav).

Kako su se oni u sastavu snalazili kako su znali i umjeli – zahvaljujući prvenstveno neumornom Fidelu, smatrali smo ako to dobijemo da smo uradili strašnu stvar za sve. Nažalost dobili smo naređenje da se s tim odmah prekine i da ćemo od sada biti pod stalnom pažnjom OK SOJ-a. Naravno da više nismo organizovali plesove sa popovima ali - mi smo postigli mnogo.
Zašto smo u početku igrali sa popovima? Pa zaista zato što su oni imali loptu za nogomet, odbojku, stolove za stoni tenis, šah, i to su imali zbog toga jer se 1965. godine slavila godišnjica (300 godina) Bogoslovije, kad je došao i patrijarh German, pa je Bogoslovija bila opremljena sa svim sportskim pomagalima. Mi smo tada zaista zavidili tim đacima na njihovoj sportskoj opremi. U početku, utakmicu smo organizovali jer su imali loptu, a sve kasnije smo radili da izvučemo nešto od OK. SOJ-a. Nikakvih tu političkih konotacija nije bilo ali kako Komitet to nije tako baš shvaćao mi smo to iskoristili da bi nešto izvukli za nas...

Otac V. Bilbija, Protojerej SPC i paroh roterdamski. Vrstan stomatolog, sportista i muzičar...

Mnogi se sjećaju da je tada Dr. Vojislav Bilbija, stomatolog, koji je stažirao u Kistanjama i bio tada zajedno sa braćom Jorga najbolji jugoslovenski karatista (kasnije se zamonašio i otišao u Holandiju gdje i sada živi) osnovao karate klub u manastiru. Koristeći Vojino poznanstvo s mojim bratom od tetke Draganom Dobrićem, akademskim slikarom u Beogradu, koji se tada bavio džudoom, nagovarao sam Voju da otvori karate klub u Kistanjama. Nisam uspio; mislim da Voji nije bilo dozvoljeno da to uradi! Šteta, bilo bi to odlično, ali nije se realizovalo. Dobivši pomenute dvije lopte mi smo počeli da pripremamo ekipu za mali nogomet za općinsko prvenstvo. Uspijeli smo da stignemo do finala ali ne znam, koje je tačno to godine bilo ('67. ili '68.). U finalu igrali smo sa čuvenom ekipom Golubića koja je bila pretplaćena na osvajanje prvog mjesta godinama. Za Golubić su igrali igrači NK Dinamo: Borović, braća Džepina, Kalat, Gugo, golman je bio Grgić, kasnije branio u NK Zagreb (I liga). Oni su godinama bili nepobijedivi. Naša ekipa je bila pojačana s Dušanom Babićem (kasnije direktorom bolnice u Kninu) i tu smo imali problema zbog njega jer je on bio iz Mokrog Polja. Ali kako je njemu majka bila iz Kistanja, a i jedno vrijeme je išao i u školu u Kistanjama, ja sam mu izdao omladinsku knjižicu (u to vrijeme mogao je da igra samo onaj ko ima knjižicu i plaćenu članarinu). Njihova žalba nije uspjela i mi smo pobijedili. Dobili smo veliki pehar koji je kasnije godinama stajao u vitrini Doma.

Istog dana ja sam pobijedio u „omladinskom petoboju“, velikog favorita Marka Guga (100 m=11'8''; 1000 m=2,52 min; kugla=14,60 m; skok uvis=1,55 m; i skok u dalj 6,50 m) i dobio medalju i plaketu. Bio je to veliki uspijeh kistanjske omladine i odmah smo začepili usta mnogima, a to je bio naš veliki adut da se ućutkaju mnogi. Ekipu su činili: Nikola Štrbac-Prka, pok. Dušan Lalić-Dući, Sava Lalić, Stevan Krneta, Drago (Ljubanov), pok. Sveto Krneta, Dušan Babić, Mile Stjelja-Major i ja. Vjerovatno sam nekog zaboravio. Većina nas momaka postali smo kasnije igrači N.K. Bukovice kad je klub osnovan 1969 godine.

Da bi dobili na prestižu još više, mi smo htijeli da napravimo još nešto. Naime 68-me godine, organizovala se radna akcija „Sava 68“ u Zagrebu...

ORA "Sava 68" ...

Te godine Knin je dobio prvi put priliku da sam pošalje omladinsku brigadu, jer do tada omladinci Knina su uvijek pridodavani brigadi iz Šibenika. Bila je to velika odgovornost poslati 100 ljudi. Brigada se zvala Vladimir Despot. Ja sam tražio da omladina Kistanja formira jednu četu (25 ljudi), ali su nam dali samo 5 mjesta i mi smo odlučili da pošaljemo petoricu koja će se vratiti sa udarničkim značkama, jer bi nam to poslužilo da još više ućutkamo sve one koji su o nama loše pričali. Izbor je pao na sljedeće: Jovo Lalić, Dule Lalić, Sveto Krneta i mene. Ko je bio peti član ne sjećam se. Naše planove da se svi vratimo sa udarničkim značkama pokvario je Sveto Krneta.

Naime jednog dana, kako sam bio komandir jedne čete, odredio sam Svetu da taj dan nosi vodu četi. Zapravo svakog dana jedan od brigadira je dobivao jedan zalijevač i čašu i išao od jednog do drugog brigadira i nudio vodu. Kako je bilo ljeto i vruće, naravno da se pilo mnogo vode. I tako ti naš Sveto ode po vodu ali poslije određenog vremena ni Svete ni vode...

Ljudi bijesni na Svetu i naravno na mene jer sam ga ja izabrao i štitio jer je Kistanjac. Morao sam intervenisati kod drugih četa da i naša četa dobije vodu. Pri kraju radnog dana odemo da tražimo Svetu. Nađemo ga naravno u jednoj od baraka sa još par kompanjona - šta će raditi drugo nego ono što je naš Sveto najviše volio – igrati karte. Isto veče održi se sastanak i većina se složi da se Sveto vrati kući sa akcije. Intervenisao sam smatrajući da će to imati loš odijek u Kistanjama i ostavio Svetu do kraja. Tako se mi vratismo bez ispunjenog plana – bez značke koju nije dobio Sveto.

"Šareni karavan" vidi fotografije

Tih godina osnovan je i Odbor za organizaciju bukovačkog "Šarenog karavana". Naravno da je omladina imala u učešće u pripremi i oganizovanju, kao i učešće u samom Karavanu. Sjećam se da sam bio u sekciji za sport. Pored redovnih i normalnih sportskih disciplina nogometa, odbojke, potezanja konopa i bacanja kamena sa ramena, po prvi put je uvedena i disciplina skakanja na mješinu. Kako niko nije znao tačna pravila onda smo na sam dan takmičenja dozvolili upis svakom ko je htio da skače. Prvo što uradili, otišli smo u Žegar i našli ogromnu koziju mješinu. Mješina je naduvana i na probi postavljena na udaljenost od 80 cm od linije skakanja. Kako nam se učinilo to jako blizu izmakli smo je na 1,5 metar. Na sam dan takmičenja ova disciplina je pobudila najviše interesovanja. Skakalo se cupke a svaki takmičar je imao pravo da skače 3 puta, ali su mnogi (većina) odustali poslije prvog skoka jer su padovi bili tako strašni da im više nije bilo do skakanja.

Posebno atraktivan pad bio je Lake Perića i jednog čovjeka iz Ivoševaca, jer su letjeli po metar u visinu i onda padali poput daske. Bilo je i povreda. Na kraju sam jedini uspio da se zadržim i osvojim nagradu od 20 000 dinara.

To su bile godine kad su se u Kistanjama događale važne i značajne stvari: Karavan, Bogoslovija i posjeta Germana, nova zdravstvena stanica, javna rasvjeta, dobila imena kistanjske ulice, sagrađen vodotoranj, osnovan N.K. Bukovica...

Na svijetskom i unutrašnjem planu značajni politički događaji: u svijetu intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj, studentski nemiri širom Evrope, u Beogradu studentske demonstracije, u Hrvatskoj pojava Deklaracije o položaju hrvatskog jezika (Krleža i drugi), a u Kistanjama Simina borba za ćirilicu...
Naravno da je sve to itekako imalo utjecaja i na život i ponašanje kistanjske omladine. Mislim da je ta generacija itekako uspiješno isplivala tu dionicu života uprkos brojnim zamkama. Da se prisjetimo te generacije...
Djevojke: Ljuba Lalić – Savina, Zagorka Grulović – Kovačeva, Milka Bezbradica – Ćina, Nada Bezbradica, Milena Pekić.
Momci: Ljubomir Cvjetković – Fidel, Dušan Lalić – Dući, Jovo Lalić, Milan Lalić, Sava Lalić, Mile Stjelja, Mile Kotur, Mirko Popović, Mile Traživuk, Slavko Bezbradica, Ostoja Bezbradica, Trivun Bezbradica, Jovo i Gorki Martić, Dude Malešević, Žarko Mandić, Željko Hadžović, Milorad Pekić, Dušan, Gojko i Mile Mažibrada, Sveto i Stevo Krneta. Tu su bili i Milenko Pekić, Ljupče Mandić i Lazar Macura, ali su oni nešto stariji pa su već otišli na fakultete, ali su učestvovali kad su mogli. Nadam se da nisam mnoge izostavio. Nažalost mnogi od njih nisu više među nama – Fidel, Dući, Gojko, Stevo i Sveto, Dude, Gorki. Veliko im hvala, svi su bili krasni momci...

Ovo bi bio ovako novinarski - moj mali doprinos. Još jednom se izvinjavam ako sam nekog zaboravio, nije namjerno.

Zahvaljujem se svima koji uređuju stranicu i omogućavaju nama koji smo u tuđini da se barem malo približimo našim Kistanjama i Kistanjcima, da malko zadovoljimo dušu i podsjetimo se nekih događaja i mnogih likova. Hvala vam zaista momci. Divni ste. Pozdrav svima. Pozdrav svim Kistanjcima.