.......................................................Novogodišnja priča
Nova godina! Najljepši kič praznik. Vjerovatno i praznik sa najviše čestitka. Praznik za koji se najviše ljubi, jer nemoš čestitati kako treba ako nisi koga pošteno zabalio. Triput on tebe. Triput ti njega. Ili dvaput, ako čestitaš kakvom altrom. Pa tako ko zna kolko puta, a najgore je ako slaviš u velikoj masi svijeta, jer onda ti se lako može desiti da budeš poljubljen stotinjak puta. Ili više. Nakon svega toga, moraš oćeš nećeš raditi dezinfekciju, čime drugim nego priručnim sredstvima kojih srećom tih dana u godini ima na svakom stolu i u svakom ćošku...
Par dana u godini sa najviše brećoleta, što sjajnijih i šarenijih to boljih. Sa najviše različitih boja sparenih zajedno, tako da samo tih par dana imaju smisla tako složene...
Prelazak iz dvanajstog u prvi mjesec uvjek je pratila određena euforija, pa se sve činilo da se dobro potroši i što je moguće bolje provede. Sve što se moglo radilo se da se dobro povećaju masnoća i postotak alkohola, a o takuinima se brinilo tek poslje, kad je naravno već kasno. Što je poslje najbolje objasnio onaj Kovačević kad je napisa: "Pare nisu problem, para nema"...
Šarenilo papira u koje se pakuju različiti pokloni divno se slaže sa šarenilom kugla, srma i lampica koje trepću kao da upozoravaju: OVO JE VRIJEME POKLONA. I PIĆA. I POLJUBACA. I ČESTITKA. I TROŠENJA. I tako par dana zaredom. I niko se ne žali. Svima ljepo i dobro. Osim onima koji poslje kukaju kako su zaradili neku viruščinu. Ili predug mjesec do sljedeće plate. Ili probleme sa varenjem...
Najljepše je uglavnom bilo i jeste djeci. Ona guštaju u skoro svakoj karakterističnoj manifestaciji novogodišnjih ludorija i pizdarija. Sprema se ljepa spiza, veliki i odrasli se svi nešto upinju nebi li bili zabavni i veseli. Kupuju poklone, časte bombonima, čokoladama, svačim. Neki ti čak i koju paru tutnu u prolazu. Ili gurnu u čokoladu, nako da viri centimetar i po. Jedino ne valja ako budu od onih dosadnih šta ti donesu poklon upakovan u naljepši našušureni papir, ti se raduješ i svašta zamišljaš da je unutra, a u njega stavili nove zimske čarape. Kome još čarape trebaju. I zašto ih uopće iko kupuje. Kome to treba!!!
Kao legitimni dio ovoga ludog i uglavnom ljepog svijeta, nisu Kistanje nikad išle nego istom cestom zabave oko najluđeg dana u godini. Proslavljalo se bez pardona u sva vremena. Pilo se, žderalo, ljubilo, čestitalo. Provodilo...
Kićenje jelke, iliti bornjaka, kako smo to nekad u Kistanjama zvali, ljep je bio trenutak. Nekako poseban, svečan, slutio na zabavu. Jedino nije valjalo šta se nije moga kupiti, nego uvjek na muku, kasno uveče nabavljati u Robnoj kući, istureno odjeljenje borje. I to što tišim povremenim kljuckanjem, uz provjeru da ne šuška nešta u blizini, jer nije Đuri Lugaru vjerovati da nije baš sad tu neđe. Onda polako, ne cestom nego trotoarom, pa brže bolje đe mu je mjesto. U kuću, na postolje najvjerovatnije specijalno napravljeno na tokarskom stroju u Jadranu. I onda, kad se miris bornjaka pomješa sa sarmom koja se logično dan ranije satima bućka i krčka na špakeru... Mmmmm, neprocjenjivo...
Bilo je ljepo i kad se bornjak postavljao u školu. Staru. Onaj veliki, dolje, odma preko puta ulaza. I onda kićenje specijalnim ručno napravljenim ukrasima, zgužvanim sjajnim papirićima u kojima je nekad bila umotana čokolada. Onda vata, puno vate koja je bila imitacija snjega. Pošto smo rjetko imali snjeg u Kistanjama, onda je vata bila obilna i jedina prava zamjena. Ono par pravih kugla se stavljalo visoko gore, da ne bude na rukohvat osmašima ponavljačima, jer su oni znali biti baš visoki. Kako i ne bi bili, sa svojih skoro osamnajst godina...
Dolazak najpoznatijeg đeda na svijetu, onoga šta ga je vele Coca cola izmislila, nije ni nas mimoilazio. Paketići su se djelili na sve strane. Po kućama, u Jadranu, svađe. Uglavnom slatke stvari pomješane sa bombonima, čipsom i što je bio važan element koji je utica na veličinu paketića, napuvanim balonom unutra. Ni danas, godinama kasnije, nikako nije poznato ko je bio tolko inventivan da izmisli takvu fantastičnu Koperfildsku iluziju. I znaš da je unutra balon, a opet ti nekako srce ustrepti nadajući se da je ko zna šta...
Škola, firme i ko je ono još djelio paketiće, suma sumarum puno je đedova sa bjelom bradom i crvenom kapom tumaralo po našem mjestu. Bez irvasa i sanjka. Neki na karu, neki autom, a neki čak i na bicikli su se dokotrljavali na mjesto gdje se djeca susreću sa direktnim odgovorom na pisma u kojima su napisala kolko su bila dobra u kući i školi. Evo mi imamo par fotografija na kojima su ovjekovječena barem dva kistanjska Djeda Mraza i jedan furešti... Djed Mraz Mirčeta Ićo - Prćo
Podmladak Jadrana i Djed Mraz iz Šibenika, glumac Vikario...
Dvanajsti mjesec 1975. godine. Djed Mraz je bio Brli...
Ovaj dio nemojte čitati na glas, ako su mala djeca u blizini, jer zna se kako se djeca drže u laži da stvarno postoji starac koji nema pametnija posla nego da cjele godine sprema igračke i onda ih sve podjeli za koji dan, krajem dvanajstog mjeseca. Kad odrastu sami će zaključiti...
Proslave na kojima nije bilo djece, one večernje, prave, nešto su drugo. Tu je težište bilo na društvu i muzici, iću i piću. Tim redom, uglavnom. Odigravale su se na najrazličitijim mjestima po Kistanjama. Najviše u Domu kulture, kad se moglo u njega, a pored njega po kućama, jedne godine u CK, i u barakama iza stare škole, u staroj željezničkoj...
Čekalo se Novu i u Kondoru, odma prvu poslje otvaranja. Bilo je to 1987. godine, u dvanajstom mjesecu. Čekala se Nova 1988. i proslavljalo se u diskoteci. Prodato je tačno 280 karata...
Za one koji se možda ne sjećaju najbolje Kondora i njegovih početaka, iako je ovo priča o Novim godinama, evo malog podsjećanja:
Prvi DISKO DŽOKEJ Restoteke Kondor bio je ne Valjak, kako i danas mnogi pogrešno misle, nego Radovan Borović. Evo ga na stolici, u ćošku ljevo od ulaza u diskoteku, slikanog odma po otvaranju diskoteke, uoči Nove godine 1988...
Sljeva na desno: mikseta, Radovan Borović i stolica...
Klub je počeo sa radom u oktobru 1987. Zajedno sa vlasnikom Milom Bjelićem i Verom, Radovan Borović je udarao temelje u novu vrstu zabave u Kistanjama. Po završetku diska ostajao bi spavati u kući Mile Kondora. Poslije je Mile obezbjedio i Mercedesa kojim su zajedno nabavljali piće i odlazili poslije diska kući. Prvi redar na vratima bio je Rajko Bukarica, a tek poslje je tamo doša naš Tauz, zadnja prepreka lokalcima koji su volili ući besplatno, jer ko će plaćati ulaz svake večeri...
Sljeva na desno: Tauz, Vera i Mile Bjelić
Inače, veliki dio one, u to vrijeme vrlo moderne i tehnološki napredne tehnike i rasvjete za diskoteku, zajedno sa djelom muzike i tad još uvijek aktuelnih gramofonskih ploča nabavio je iz popularne diskoteke na Tašu u Beogradu upravo Radovan Borović, kasnije aktivan profesionalno u omladinskoj organizaciji ka Sekretar, ali odlutasmo od glavne teme. Ustvari, samo još da pomenemo kako je kasnije Kondor postao sinonim za jednu drugu vrstu zabave, u kojoj su glavne uloge pripadale Ekstra Neni, Rokiju Rodiću i ostalima iz te branše. Nasljednici legendarnih kistanjskih "Munja" svirali su na nekim drugim mjestima i daleko od napredne tehnologije...
Sad, nakon ovog malog podsjećanja na neka druga i daleka vremena, ostajemo u novogodišnjem raspoloženju i kako je i red djelimo poklone. Šta drugo nego fotografije zastale i sakrivene u vremenu i ponovo kao čudom otkrivene baš pred Novu 2012. godinu. Dvije. Stare i dragocjene, svaka na svoj način. Svaka poklon veliki i našušureni, ali bez napuvanog balona unutra...
Zahvaljujući Siniši Maleševiću, ekskluzivno, ponovo je pred nama slika Kistanja iz nekih potpuno drukčijih vremena, prije Drugog svjetskog rata. Guštajte, šta drugo reći...
Ekskluzivno, a po prvi put bilo gdje na internetu, sa velikim zadovoljstvom poklanjamo svima nama fotografiju najvažnijeg i najdražeg kistanjskog benda svih vremena. Naravno, u pitanju je VIS "Munje". Zahvaljujući članu postave, Marku Nonkoviću. Ostale znate, ali da nabrojimo: Veva, Hadža i vječno živa legenda - Fidel...
Eto, sad poslje poklona, šta još reći, narode kistanjski, nego ovo:
Neka su vam najbliži sretni, veseli i zdravi, a za ostalo ćete lako. Imajte posla, radite na sebi i đe god da ste:
SA KISTANJAMA U SRCU - SEMPRE DRITO!
