[ Kistanje danas ] [ Nađeno na internetu ] [ Važni telefoni ] [ Foto galerija ]

11.03.2009.g.

Kafić Odisej...

Odlukom najviše virtuelne zakonodavne i izvršne vlasti kistanjske populacije - samih Kistanjaca i ostalih posjetilaca sajta moje-kistanje.net, a nakon vrlo teško i na ivici regularnosti, ali ipak uspješno do kraja sprovedenog glasanja i time izbora najdražeg kistanjskog ugostiteljskog objekta svih vremena, dobili smo pobjednika i nezvanično najdraži objekt: kafić Odisej!

Današnji prilog zato posvećujemo ovom kultnom kafiću "preko puta pumpe"...

Vrata Odiseja otvorena su za Kistanjce i ostale goste željne osvježenja, druženja i dobre muzike 15. osmog 1984. godine. Vlasnik je prvih 4-5 mjeseci bio Nedeljko Perić, poznat i kao Samaljot, da bi po njegovom odlasku u Makedoniju kafić preuzeo njegov brat Sveto Perić, poznat i kao Jaming ili Jamac. Prvo sam, a kasnije uz pomoć Milice, životne saputnice, gradio je specifičan imidž kojem su podlegli i mnogobrojni Kninjani, Skradinjani, Drnišani, čak i Šibenčanci. Naravno, mi Kistanjci pogotovo...

na zidiću ispred Odiseja...

Od otvaranja, pa narednih skoro punih jedanaest godina (pofalilo je jedanaest dana) kroz Odisej je prošlo more ljudi. Svak od njih bi sad imao neku svoju priču, svoj doživljaj ovog kafića, a ova koju ćemo mi ovdje ispričati je pokušaj da se prisjetimo tu i tamo ponečega, u čemu su nam malo, priznajemo, suflirali lično Jaming i Čole...

U prvo vrijeme kafić se otvarao oko pet popodne, a zatvarao kako kad. Uglavnom jako kasno, a u svakom slučaju kasnije nego su propisi tog vremena dozvoljavali (23h - obavezni koprifogo). To je bilo moguće zahvaljujući specijalnom izumu: radu "pod ključem". Ko ne zna ili se ne sjeća kako je to izgledalo, evo šta nam je na tu temu rekao Čole: "...U prvo vrijeme nije se to tolko gledalo. Poslje su krenili poreznici pa se moralo zatvarati ranije, u 23h. Niko nije smio raditi duže. Onda smo ižinjali da je najbolje zaključati, pa puštati ko zakuca. Znali smo po cjelu noć tako pjančiti. Poslje se često znalo desiti da zajedno sa nama piju i slušaju muziku čak i kninski karabinjeri, oni šta bi nas došli zatvarati. Evo sam se neki dan u Rijeci, u jednom kafiću podsjetio na to. Isto ka i u Odiseju, unutra sve gori, a vanka zamračeno..." Inače - opet za one koji se ne sjećaju - Čole je jedno vrijeme pomagao Jamcu u Odiseju, pa je izvjesno bio dobar sagovornik na ovu temu. Pomenićemo ga još jednom kasnije, zbog događaja sa bilijara...
Sad, sa ove vremenske distance, stiče se utisak da je možda Odisej ipak imao neadekvatno odabrano ime. Vjerovatno bi puno prikladnije bilo "Hard rock cafe", jer se kafić dičio puštanjem specijalno odabrane i probrane muzike, koja bi se zbirnim imenom mogla nazvati "suvi rok". Vrlo pedantno i predano, svih 11 godina, Jamac je birao i nasnimavao muziku koju mi ovdje nazvasmo suvi rok, a podrazumjevala je žestoka prašenja i poneku baladu Cepelina, ZiZi Topa, Višbon Eša, Parpla i da ne nabrajamo dalje. Od domaćih stvari svoje mjesto je redovno imala Yu grupa, Tajm...
U početku, Jamac je nasnimavao muziku na jednoj staroj liniji i Kenwood magnetofonu, da bi tek poslje, napretkom tehnologije, prešao na kasetofon. Rekao nam je da je imao pripremljene sate i sate snimljene muzike i da se ništa osim toga nije smjelo slušati u Odiseju. Isključivo rok, a tu i tamo i bluz, što je bila prilična rijetkost u ono vrijeme. "Muzička koncepcija" je očigledno prijala gostima Odiseja, pa je posao, uz uobičajeni asortiman pića tog vremena, išao dobro, a Čole nam je odao da se znalo desiti čak i da se pare od pazara u crnim kesama od smeća iznose uveče. Ustvari ujutro. Je li se našalio ili ozbiljno mislio, nismo ga pitali...

Inače, kafić je imao niske stolove ispred glavnih mjesta za sjedenje koja su bila od crveno - narančasto tapacirane spužve. Tri manje ljevo od ulaza, a dvije veće sa desne strane. Pored stolova su bili taburei, a kad je već sjedenje u pitanju, omiljena loga mnogih je bila i TA peć, koja je stajala prije ulaza u bilijar salu, u kojoj je bio jedan sto, kupljen svojevremeno u Omišu. Iza vrata za bilijar je bilo veliko ogledalo, metar i šezdeset široko. Barske stolice su bile crne, tapacirane. Šank je bio polukružan, a desno od njega je bio drugi ulaz u kafić, onaj koji se koristio za već pomenuti "rad pod ključem"...

Ispalo je da nije lako doći do fotografija iz Odiseja, tako da vas ne možemo podsjetiti na enterijer, osim ovako, škrabotinom:


Pitali smo Jamca koga se sjeća od poznatih faca u Odiseju, a on se iz taka sjetio da je jedne noći u kafiću zalomio Alen Islamović, koji je pored pijanke bio raspoložen i za bilijar, pa je odigrao koju partiju sa Čolom i Jamcem. Završila se tako što je Čole jednim oštrim udarcem diga u lagun bjelu, pa je ona punom snagom opandrčila Alena u ja.. ...u nezgodno za pominjanje mjesto...

Sjeto se i Bajage, Stefanovskog...

Na kraju, pitali smo Jamca i ima li šta poručiti posjetiocima sajta, na šta je on spremno odgovorio: "Ništa drugo nego neka slušaju stvari koje smo mi slušali u Odiseju nekad, nikako one Pink gluposti... e da, a znate li zašto je Odisej pobjedio? Samo zbog muzike, ništa drugo..."

I zbog dobrih vibracija - dodajemo mi. Sjećamo ih se i danas, iako već trinaest godina nismo kročili u Odisej. A rado bi, ako ne na pivu, barem na jedan dobar espresso...

Samaljota nismo kontaktirali, evo ga samo ovom prilikom pozdravljamo...