1408.g. Prvo pominjanje imena Kistanje?

Prema listini koju je u svojim istraživanjima pronašao i objelodanio profesor Milenko Pekić, Šubići bribirski, davne 1408. godine, u svom spisu upotrebili su po prvi put naziv Kistanje, ili kako to u originalu piše: "Kyztane"...



1537.g. Sagrađena Crkva Svetog Nikole...

1805.g. Požunskim mirom Napoleon dobija Dalmaciju.

Njegova vojska, na čelu sa nadaleko poznatim i stručnim inžinjercima je, probijajući i praveći put Knin – Zadar, postavila svoju kantinu za snabdjevanje vojske osnovnim potrepštinama na mjestu gdje je kasnije nastalo raskršće, a nedugo zatim i komandu, koja se na francuskom pisala “QUARTIER”, a izgovorom bila najsličnija onome što je lokalno stanovništvo na srpskom izgovaralo Kvartir. Lokalno stanovništvo je do dolaska Francuza živjelo u malim zaseocima (Mažibrade, Lalići, Krnete i Martići) koji su bili povezani seoskim utrinama i putevima kroz polja, a bavilo se gotovo isključivo stočarstvom. Prije dolaska Francuza, prostor od Knina do Skradina uglavnom je pust, bez prave ceste i većih naselja, a sa dosta razasutih zaselaka. Na geografskim kartama tog doba označeni su Knin, Bribir, Ostrovica, Skradin, Vrana, Benkovac, Obrovac i Drniš...
Kao što to obično i biva, odmah za vojskom počeli su dolaziti trgovci, krčmari i razni obrtnici, a za njima i njihove porodice. Sagrađene su kuće, otvoreni dućani i gostione – nastao je trgovački centar Bukovice - Kistanje. Ime Kvartir dugo se održavalo, a koristili su ga uglavnom seljaci (kmeti) iz okolice. U – sada već mjestu, u upotrebi je bilo ime Kistanje – ono koje je bilo u upotrebi još odavno, prilikom davanja imena krupnim posjedima nekadašnjih vlasnika zemlje, Šubića Bribirskih. I kad smo već kod imena, Kistanje se mogu naći i na popisu imena svjetskih gradova koji u svom imenu nose krst (ukrštanje puteva > rasKRSTje >uKRSTanje >Kistanje ...?) Postoje različita tumačenja šta znači i zašto baš naziv Kistanje. Tvrdnja da je nekad tu gdje su nastale bilo puno kestenja pa otud i Kistanje – teško da je održiva, mada je kestenja bilo. Tumačenje kako je naziv nastao spajanjem engleskih rječi „kiss“ i „town“ u „grad poljupca“– Kistaun, svakako je i najvedrije, ali veliki problem pravi logičan nedostatak Engleza u Dalmaciji, a kasnije i u francuskoj vojsci? Ostaje nam i dilema ima li neke veze sa Kistanjama i kakve gradić Kostanjevica na rijeci Krki, u Sloveniji? Izgleda da je najstarija kistanjska kuća bila kuća Jove Perića, rodom iz Plavna (ona ista u kojoj je odsjedao čuveni general Marmont za vrijeme boravka vojske na području Kistanja). Poslije Perića, izgleda da se doseljavaju u Kistanje i grade kuće na raskršću i Krnete, pa onda Lalić Ljubomir, otac kasnijeg načelnika općine Kistanje i djed Pojke Lalić. Valja pomenuti i još jednu staru kuću - van mjesta, na putu prema zaseocima, Erveniku i Lici – staru dvokatnicu u kojoj je bila gostiona. Datira izvjesno iz vremena Austro-Ugarske, a možda i Napoleona. Zvala se „Krčma Kozjaka“.

1815.g. Napoleon gubi Dalmaciju

Područje Kistanja potpada pod Austro-Ugarsku monarhiju koja formira općine, županije i dalmatinski sabor u Zadru. Jaka i dobro organizovana država izgleda pogoduje Kistanjama i dolazi do njihovog daljeg napretka i širenja mjesta. Sada već varošica Kistanje, pripada okružnom kapitanatu Benkovac. Niču i dalje nove kuće, mjesto se relativno brzo širi od centra prema gornjoj i donjoj varoši.

Manastir je 1841.g. sagradio malu kućicu na raskršću, pokrivenu kamenim pločama, kasnije poznatu generacijama Kistanjaca kao slastičarna. Stara općina, kraj crkve, sazidana je u doba žuto-crne Monarhije. Bila je visoka prizemnica i ljepa građevina za ono vrijeme.

1854.g. Formirana je općina Kistanje...

Osim mjesta, u sastavu općine se nalaze i Ivoševci, Kolašac, Biovieino Selo, Modrino Selo, Ervenik gornji, Ervenik donji, Bjelina, Parčići i Dobropoljci. Postojalo je šest pravoslavnih parohija sa manastirom Krka i dva župna ureda u Nuniću i Erveniku. Općina Kistanje uskoro osniva općinski sud, poreski ured, poštu, žandarmerijsku stanicu, natcestariju....

1855.g. Osnovana pošta u Kistanjama...

1856.g. Osniva se osnovna škola... Škola je osnovana po testamentu Makarija Vukadinovića, upravnika manastira, rodom iz Vrbnika, koji je ostavio testamentom svoju ušteđevinu u iznosu 4000 forinti da se otvori Pučka škola - jedna od najstarijih škola u Dalmaciji gdje se nastava odvijala na narodnom jeziku (srpskom ili hrvatskom). Prvi učitelj je Gabro Grbović iz Drniša, kojeg je uzdržavao manastir Krka. 1856.g. Formiran je matični ured... Formiran je matični ured i katastar.

1857.g. Prvi popis stanovništva...

Organizovan je prvi popis stanovništva u Dalmaciji. Kistanje broje 1304 stanovnika.

Već se pojavljuju kuće na kat – jednu od njih podiže manastir Krka i u njoj je oko 1860.g. bio smješten općinski sud. Ostaje zapisano kako su među starijim kućama u mjestu svakako i mala manastirska, u neposrednoj blizini mjesta gdje je kasnije bila klaonica, a u kojoj je živio Reljić Petar, postolar (u jednoj sobici on, žena mu i tri sina), kuća Jankovića Sime, rodom iz Bobodola u Promini (za njega se priča da je bio pastir u manastiru, pa gostioničar i na kraju veleposjednik), a i katnica pod krovom od kamenih ploča koju je Dubajić Simo nešto kasnije, 1883. g. kupio svom unuku Dubajić Simi, zvanom Sišo. Naše malo mjesto nezaustavljivo je raslo...

Popis stanovništva 1871.g.... Opština Kistanje ima ukupno 7754 stanovnika. Od tog broja 6953 je pravoslavaca i 801 katolik. Inače, mjesto Kistanje broji: 1857 -> 1304 stanovnika 1881 -> 1329 stanovnika 1910 -> 1400 stanovnika 1931 -> 2353 stanovnika 1953 -> 2310 stanovnika 1981 -> 1976 stanovnika 1991 -> 2046 stanovnika

17.04.1875.g. Car Franjo Josip posjetio Kistanje...

Kistanje dočekuju važnog gosta - u to vrijeme jednog od najmoćnijih ljudi planete – velikog Kajzera Franca Jozefa I glavom i bradom. Car sa suprugom i kompletnom svitom odsjeda tada u kući Jankovića, a tokom boravka održana je u njegovu čast i u ime dobrodošlice priredba u osnovnoj školi. Pozdravni govor održao je tom prilikom Korolija Duško...
detaljnije ako kliknete ovdje...

1888.g. Sagrađena crkva sv. Ćirila i Metodija...

Naš Ćirilo je izgrađen za vrijeme episkopa Stefana Kneževića, a pod vodstvom kasnijeg episkopa Nikodima Milaša. Ispred crkve je napravljen trg sa bunarom i parkom (kava iz koje se vadio kamen je lokva Lalića, koja je iskorištena kao rezervoar kišne kanalizacije za potez od raskršća do Gnjilovače). U parku se nalazio i spomenik Francu Jozefu I.

Oko 1895 godine sagrađena katolička crkva...

Na traženje službenika u državnoj upravi katoličke vjeroispovjesti sagrađena je katolička župna crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije – Gospa od zdravlja, u narodu kasnije poznata kao „Luca“.

1900.g. škola se preselila u privatnu kuću Mandarić Jovana, gostioničara...

Tako je naše malo mjesto ušlo u novi, 20.vjek kao zaokružena i u potpunosti formirana varošica, mjesto uređeno i spremno za dalji razvoj i napredak i sve novitade novoga doba koje je upravo došlo...



1906.g. sagrađena je općinska zgrada.

Natpis na njoj: „Dom srpske općine u Kistanjama 1906“ bio je ćiriličnim pismom uklesan u kamenu...

Za mlađe i sve one koji ne znaju na koju to općinsku zgradu mislimo - kliknite ođe...

1910.g. Kistanje su dobile javnu rasvjetu lampionima...

Lampe su palili općinski radnici Nikola Popović i Sava Mažibrada -Šukić.

1912.g. Stigla voda...

Vodovod je sa Manojlovca došao u Kistanje sa Manojlovca. Išao je sa mjesta gdje se i sad nalaze pumpe za vodu. Pumpe su pokretane uz pomoć vode koja je padala sa obližnjeg vodopada. Cjevi su bile malog presjeka, oko 2 cola, tako da voda nije vođena u svaku kuću, nego su postojale javne špinje. Tako su postojale: „gornja špinja” (godinama kasnije iza nje je sagrađen restoran „Kameni biseri”), špinja preko puta mlinice, špinja na putokazu „do Zadra 73 km” u centru, „donja špinja” preko puta kuće Baljkovića i špinja kod lokve Lalića. Takođe su u Kistanjama postojala tri bunara i to: “Kraljevac”, u centru ispod pijace i kod lokve Lalića. Bunar u centru snabdjevao se vodom iz vodovoda, dok su ostala dva bunara skupljala vodu koja je tekla kanalima koji su bili izrađeni kroz Kistanje. Bilo je u Kistanjama još oko 15-20 privatnih gusterni, uglavnom kod svih viđenijih porodica. Pošto je vladala velika žeđ, bunari po selima su se počeli graditi tek pred rat i iza rata (Drugog svjetskog). Kad je bila suša ljudi iz okolnih sela čekali su na red da napune vučije sa vodom. Voda je inače u ovom periodu bila veliki problem i u većim gradovima poput Splita i Šibenika gdje se isporučivala sa čestim i dugim redukcijama. Seljaci su se vodom često snabdjevali i sa izvora, ali i sa čatrnja. Zbog toga su bile rasprostranjene razne boleštine.

oko 1920.g. šef šumarije u Kistanjama bio je Damjan Macura...

On je direktno zaslužan što su posađene murve i borići u Kistanjama, isti oni koji su godinama krasili kistanjske ulice i pravili nikad zaboravljene i zauvijek neprežaljene “tunele”. Poslije njega šef šumarije bio je Rade Vujanić iz Ervenika, koji je stanovao u Kistanjama, a bila su zaposlena i dva lugara. 1921.g. Jovan Mandarić je prodao kuću u kojoj je bila škola Lazi Šeganu iz Pađena, koji se vratio sa rada iz Amerike. Čim je kupio kuću, tražio je da se škola iseli, pa je općina školu prebacila u zgradu stare općine. Tu je i ostala sve do 1931.g. ,kad je sagrađeno jedno od najljepših zdanja u Kistanjama ikad – nova “stara” škola, koja je iznjedrila generacije i generacije đaka …

Mjesto Kistanje je u to vrijeme već imalo preko hiljadu stanovnika, bez okolice. U mjestu su postojale razne institucije: na čelu općine bio je predsjednik, koji je biran na četiri godine putem javnih izbora. Predsjednik je bio i poslanik u Parlamentu u Beogradu. U općini su bili formacijski tajnik ili sekretar, blagajnik, vojni referent, referent za zaštitu i unapređenje šumarstva - nadlugar, referent za zaštitu održavanja javnog reda, čistoće i slične poslove. Postojao je i službenik na održavanju pumpne stanice u Manojlovcu na Krki, odakle su Kistanje snabdjevane pijaćom vodom. Svako selo imalo je svog „glavara“, koji je bio i član općinskog odbora. Za glavare su birani viđeniji ljudi. Postojali su i općinski redari (tri -četiri) koji su brinuli o redu, disciplini i čistoći Kistanja. To su bili službenici koji su za održavanje čistoće imali kolica za skupljanje i odvoženje smeća. Postojao je i redar koji se brinuo o održavanju ulične rasvjete u mjestu. Dugo vremena postojao je plac na kojem se prodavala stoka, a bio je ograđen zidom. Vlasnici stoke plaćali su placarinu, što je bio općinski prihod. Općina je do pada Jugoslavije pripadala Kotaru Benkovac, koji je u potpunosti kontrolisao njen rad. Đoko Cvjetković je dugo vremena bio tajnik, sve do italijanske okupacije, a prije njega tu funkciju je imao Kresović Gojko. Postojala je i komunalna policija, koja se sastojala od dva, tri redara, koji su se brinuli o redu, a na njihovom čelu je bio Petar Tišma. Žandarmerija je imala tri, četiri žandara sa komandirom na čelu. Bili su državni službenici, u svom radu nezavisni od općine.

U Kistanjama je postojao javni bilježnik koga je postavljala Banovina. U predratnim godinama, a znamo sigurno podatak za prestupnu 1932.g., postojao je i Sud, čije je službenike postavljala Banovina, a bilo je među njima i fureštih i domaćih. U pravničkom zborniku ili, kako se to tada zvalo - JURIDIČKOM KALENDARU KRALJEVINE JUGOSLAVIJE - navedeno je da je starešina suda u Kistanjama bio Visković Josip, a da je sudija bio Lujak Ivan, a funkciju bilježnika je imao Frane Franetović, porjeklom sa Korčule, koji je nešto ranije bio advokat u Kistanjama, u isto vrijeme kada i izvjesni Hrličko.
Evo i dvije stranice iz tog kalendara - prvo početna...

a onda i 134. i 135...


Za one koji malo slabije vide, evo iz ovog kalendara uvećane stranice 144:



Poznati su sudski činovnici Kistanja Niko Vujasinović, Jovo Macura, Marinko Dragičević – rodom iz Budve, Mladen Vujasinović, Đuro Dubajić, Niko Dubajić, Bezbradica Predrag i drugi. Na čelu suda bili su predsjednik i još jedan sudija, a radila su i dva zapisničara, šef odjeljenja gruntovnice (tavulara), čuvar - pazitelj i čistačica.

Inače, Sud se nalazio u zgradi gde je kasnije bio đački dom, pa Milicija, te Mjesni red Kistanja, a jedan dio zgrade koristio se za stanove. Postojala je stalna ljekarska služba. Ljekari su radili sve medicinske poslove - obavljali i poslove ljekara opće prakse i medicinskih sestara i babica. U Kistanjama su radili ljekari: dr Jovo Tauzović, porjeklom iz Kotora, kasnije prešao u Skradin, dr Rajko Tauzović - njegov sin, dr Vujo Vujasinović, kasnije gradonačelnik i poslanik u Saveznoj skupštini, kao i dr Jovo Dučić. Bio je i jedan ljekar ruskog porijekla, Vjeceslav Polivec. U ambulanti je, takođe, radila i Olga Korolija kao administrativni službenik, dugo vremena, sve do dolaska Italijana, ali sad priča odleti previše naprijed, pa se zato vraćamo malo kroz vrijeme, jer smo neke priče propustili...

1926.g. Osnovano je biciklističko društvo...

Članovi su bili Bilandžija Frane, Cvjetković Uglješa - Ugo, Malešević Slave i drugi.

08.07.1929.g. Kralj Aleksandar posjetio Kistanje i manastir Krku...
Puno interesantnih detalja o ovoj posjeti naćete ako kliknete OĐE!

Najvjerovatnije 1930.g...
... u Kistanjama su postavljene prve tri ulične svjetiljke na gas i svake večeri punjene su tako da bi gorile cjelu noć. Svjetiljke su bile postavljene na željezne stubove i mogle su se spuštati i podizati pomoću čeličnih sajli. Jedna je bila na raskršću, druga kod kuće Šeganovih, a treća kod kuće Paška Bilandžije. Poslije izvjesnog vremena postavljene su još tri, četiri ovakve ulične svjetiljke na drugim mjestima u gradu. Čovjek koji je bio zadužen za uredno punjenje, paljenje i brigu o ispravnosti svjetiljki zvao se Nikola Štrbac, zvani Bubić. Interesantan detalj vezan za ovog našeg mjesnog picaferaja bio je da je imao jednu drvenu nogu.

U Kistanjama je vrlo aktivno djelovalo amatersko pozorište. Osnovano je oko 1930.g. Osnovala ga je Zorka Cvjetković (majka barba Dane), koja je završila akademiju kralja Nikole na Cetinju, što je bio rang fakulteta. Pozorište je imalo naziv „Diletantska grupa“ (ime ima smisao amaterske grupe). Glumci su bili mještani, a između ostalih sjećamo se Zdravka Baljkovića, Marinka Dragičevića (općinski službenik, rodom iz Budve), Ljeposave Cvjetković (Pojke), Nede Tišme, Đure Dubajića, Svete Trive (učitelja, rodom iz Šibenika), Vlade Korolije i ostalih učiteljica i učenika i studenata koji su se priključivali, pogotovo u doba ljetnog raspusta. Repertoar je bio raznovrstan, od Nušića do najozbiljnijeg projekta - postavljanja ,,Hasanaginice” na kistanjske “daske koje život znače”, i to 10.04.1932.g.


Hasanaginicu je igrala Tišma Dobra, a Hasan-agu Vlade Korolija. Postavljane su po dvije predstave godišnje, obično o praznicima. Režiser svih predstava bila je Zorka Cvjetković. U isto vrijeme, u Kistanjama je bilo pet, šest mladića koji su sačinjavali jedan mali tamburaški orkestar. Taj orkestar je uzimao učešće prilikom raznih proslava u gradu, kao na primjer prilikom dočeka Nove godine, na svetosavskim priredbama i sličnim događajima. Tu su bili Jovo Macura, Ratko Perić, Frane Bilandžija, Đuro Dubajić i ostali mladi ljudi.

1933 - 1937.g. Sagrađen Sokolski dom...

Dobrovoljnim prilozima mještana i samo njima znanom umješnošću, članovi odbora za izgradnju prostora u kome će vježbati kistanjski Sokoli sproveli su u djelo izgradnju Sokolane, takođe jednog od najljepših zdanja u mjestu.

Ostalo je zapisano da su članovi odbora bili: Milan Budimir, Jovo Martić, Slave Malešević, Olgica Korolija, Dobra Malešević, Đuro i Niko Dubajić, Vukašin Baljković, Živojin Živković, Đoko Cvjetković i Tišma Neda. Poznati su bili i dočeci Nove godine u Sokolani. Tada bi obično bila odigrana nova predstava, nakon koje bi bilo nastavljeno narodno veselje. Problem je bio dobiti ulaznicu, pa se rezervacija vršila i po mjesec dana unapred. Ova tradicija nastavljena je i nakon rata, sve do šezdesetih godina.....

1933.g. Priča iz komšiluka...

Sukob između Kolašca i Biovičinog sela ...........Pročitaj ovdje

1934.g. sagrađena klaonica i asvaltiran dio mjesta, osnovano Kolo srpskih sestara...

Do tada su mesnice klale stoku po avlijama, ali je to zbog higijene bilo zabranjeno i od tada su se sva klanja stoke u Kistanjama dešavala u novoj klaonici, koja se nalazila u ulici iza Zorine. Odluka se striktno poštovala jer je veterinarska inspekcija bila rigorozna, a kazne za nepoštivanje bile su velike. Iste godine, Kistanje su dobile i svoj prvi asfalt (išao je od stočnog pazara pa do lokve), ali i društvo koje se zvalo Kolo srpskih sestara. Brojalo je oko 40 članica,a pokrovitelj je bila kraljica Marija. Imalo je humanitarni djelokrug rada. oko 1935.g. u Kistanje je došao na službu učitelj Živković Stojan, rodom iz Prištine. Banovina Hrvatska postavljala je učitelje. U to vrijeme Živković je osnovao pravo tamburaško društvo. Desetorica ili dvanaestorica mladih ljudi, na njegovu inicijativu, kupili su razne instrumente poznate kao „tamburice“ i na taj način, pod njegovim rukovodstvom su osnovali tamburaško društvo, koje su nazvali „Tamburice“.

U formiranju ovog društva takođe su učestvovali i Vlade Korolija, Ljeposava Lalić, Jovo Martić, Đuro Dubajić (svirao bisernicu i bugariju) i još neki tadašnji službenici suda, općine i drugih ustanova. Izvodili su pretežno starogradske pjesme i starogradska kola, a najčešće „Tamo daleko”, “I dođi lolo…”, “Crven fesić nano…”, “Kad ja pođoh na Bembašu”, “Jovo, Jovane, šabački cigane”, “Višnjičica rod rodila, od roda se salomila”, uz još neke …

Istovremeno je u Kistanjama djelovala i plesna škola. Plesnu školu vodio je izvjesni Raco, porjeklom iz Livna, a njegov otac bio je poreski službenik. Raco je bio u Vazduhoplovnoj vojnoj školi, ali je zbog lošeg sluha napustio školovanje i došao u Kistanje kod oca. Mladi Raco je tada formirao plesnu školu u kojoj su svi mladi Kistanjci i pojedinci sa sela naučili plesati klasične plesove. Plesna škola je radila u prostorijama Sokolane.

U Kistanjama je u isto to vrijeme osnovan i nogometni klub „Bukovica”. Ovaj klub, kao ni mnogi tadašnji klubovi, nije bio registrovan i odigravao je samo prijateljske utakmice. Imao je svoje dresove sa natpisom N.K. „Bukovica”.


Utakmice su se odigravale na igralištu iza kuće Peše Jovičića, prema Martićima. Djelatnost se svodila na ljetno odigravanje utakmica, onda kad su đaci i studenti bili na odmoru. Zabilježeno je da se putovalo i odigralo dvije utakmice sa Benkovcem, nekoliko utakmica sa Skradinom i sa Đevrskama. Obično je poslije utakmice priređivana gozba sa - čime drugim nego - pečenom janjetinom.

Tu negdje 1935.g. u kući Maleševića, u onom djelu koji je godinama kasnije kupio i renovirao Dušan Zjalić, postojala je radnja za prodaju motorbicikla i bicikla. Radnju - zastupništvo motorbicikla Puch i Dressh i bicikla poznate firme Stajer je vodio Malešević Slave, a zastupstva je dobio uz puno truda i garancija koje je dobio od nekih trgovaca iz Kistanja. Motorbicikle i bicikle prodavale su se i na kredit - na mjesečne otplate. Valjda po inerciji, postojalo je tada i biciklističko društvo „Bukovica“ zajedno sa motociklističkim društvom. Imali su i jedni i drugi majice na kojima je pisalo velikim slovima „BUKOVICA“. Poznati su kao članovi biciklističkog udruženja bili Uglješa Cvjetković, Jovo Cvjetković, Đoko Cvjetković, Serđo i Sveto Cvjetković, Slave Malešević, Ratko Perić, Veljko Budimir, Jovo Macura, Simo Janković i još neki. Biciklističko društvo organizovalo je posjete okolnim mjestima. Zabilježeni su izleti ovog društva u Knin, Benkovac, Drniš, Skradin, pa i u Gospić i na Plitvička jezera. Baljković Vukašin imao je zastupstvo „Singer“ šivaćih mašina i ostalih proizvoda ove firme. Šivaće mašine prodavale su se na kredit - na mjesečne rate.

Do 1938.g. općinski načelnik bio je Nikola (Niko) Janković, a od tada Vuk Vujasinović. Žandarmerijska stanica nalazila se u kući Lazice Krnete, u onoj u blizini crkve. Stanica je brojala pet - šest žandara, koji su obučavani za ovu službu u školi u Kamenici, u trajanju od dvije godine. Oni su bili stalni državni službenici. Imali su svoje uniforme koje je propisivala država. Na čelu žandarmerije bio je komandir stanice, a njegov pretpostavljeni bio je kotarski načelnik iz Benkovca. Žandarmerija je bila zadužena da održava zakonom predviđeni red, poredak i punu sigumost svih građana, kao i za suzbijanje krađe i svih ostalih vrsta kriminala. Žandarmerijske stanice bile su povezane sa susjednim stanicama. Stalni sastav bio je stručno obučen, a povremeno, na određeno vrijeme po potrebi, angažovani su i honorarni žandari. Zabilježeno je da je u jednom predratnom periodu komandir stanice bio Živković Dimitrije, rodom iz Srbije, a žandari su bili Vukušić Stipe iz Dmiša, Kozlica Gavrilo iz okoline Splita, te Jovo Hadžović, koji je došao iz stanice Ervenik. Postojala je financijska služba sa tri - četiri financa i šefom, koji je nosio naziv financijski preglednik. Imali su vrlo ljepe uniforme, a posebno svečane. U svečanim prilikama i praznikom, preglednik je nosio svečanu uniformu, a oko pojasa malu ukrasnu sablju. Zadatak financa je bio, u prvom redu, sprečavanje svih vrsta šverca, nadgledanje nedozvoljene prodaje robe koja je bila zabranjena od strane države. Tada se dosta švercovalo duvanom, prerađevinama od duvana, alkoholom, cigaretama, cigaret papirom, špiritom, šećerom... Ovaj šverc bio je naročito razvijen u okolici Zadra, pošto je granica sa Italijom bila jako blizu. Na ovoj robi bile su jako velike zarade, jer je Zadar, kao pogranično mjesto, pripadao Italiji, a do jugoslavenske granice udaljenost je bila svega desetak kilometara. Zadar je bio slobodna zona. Neki od financa bili su Hercegovac Dedijer, Dušan Zlatar i Luka Dedić. U Kistanjama su postojali veletrgovci: Šegan Lazo, Janković Nikola, Malešević Niko, Budimir Milan, Korolija Tode, Vujasinović Simo, neki od navedenih imali su i maloprodaju robe široke potrošnje tj. mješovite robe, kako se to tada zvalo. Trgovine mješovite robe – maloprodaje – imali su: Trbojević Iso, Dubajić Dušan, Lalić Ljubo, Krneta Lazo, Korolija Simo, Jokić Nikola, Cvjetković Špiro, Cvjetković Vasilija, Malešević Niko, Bilandžija Paško i Lalić Sava. Baljković Vukašin je, pored trgovine mješovite robe, imao dozvolu za prodaju kompletnog pribora za lov, ovlašćenu trgovinu za prodaju na veliko i malo potrepštinama za rudnike (dinamit, barut, štapin i kapisle). Ovo je bila i jedina radnja u sjevernoj Dalmaciji za prodaju na veliko. Pored navedenog prodavao je prozorska stakla raznih debljina i širina...
Samostalne radnje za proizvodnju i prodaju kruva – pekare, bile su: Jokić Nikole, Cvjetković Vasilije i Macura Ane.
U Kistanjama je postojalo nekoliko gostiona i kafana, među kojima, u samom centru gostiona Bože Ćakića. Ćakić je do tridesetih godina radio i živio u Americi, do uvođenja prohibicije, kad se vratio u Kistanje. U Kistanjama je otvorio gostionu u čijem je sastavu bila i jedna posebna prostorija sa okruglim stolom predviđenim za pet osoba. To je u stvari bio takozvani kockarski sto. Na svakom mjestu za stolicu, na stolu je postojala ugrađena mesingana posudica za stavljanje novca, ćasa. Pored stola u ovoj prostoriji bila su jos tri, četiri stola za kartanje. Pored ove prostorije nalazila se gostiona sa šankom i sa nekoliko stolova, gdje su ljudi sjedili i igrali karte radi zabave.
Gostionu –oštariju (taj naziv se koristio u to vrijeme) su držali Dubajić Sišo, Korolija Dušan (Đokin ćaća), Perić Vaso, Berić Mirko, Cvjetković Zorka, Korolija Markica, Rađen Jovo, Crvak Vaso, Vujasinović Jovo „Joca“, Bjelanović Pavle, Lalić Ćević i Martić Mila. Vujaković Đuro držao je gostionu u kući Dane Cvjetkovića. Kafane su imali Malešević Niko i Ćakić Božo. U njih su zalazili Kistanjci, činovnici, suci i ostali građani. Dolazile su i kafanske pjevačice, a tom prilikom bi se napravile prave raspašojke i popilo bi se oho-ho pića. Inače se tu razgovaralo, pile su se kave i razna pića, čitale novine, igrale karte... U Kistanjama su se nalazile i mesnica Đoke Korolije i Markice Korolije.
Postojale su četiri kuglane (u to vrijeme popularan je bio izraz “conera”). Jednu je imao Dubajić Sišo, drugu Vujasinović Jovo, treću Perić Vaso i četvrtu Lalić Ćević.
Krojačke radnje za izradu muških odjela bila su: Kundajice Dušana, Đurđević Paje (on je bio porijeklom iz Rume gdje je imao svoju radnju. Tamo se upoznao sa Janković Jelenom zvanom „Ješa Pepelina“, koja je odlazila povremeno kod rođaka. Đurđević se oženio Jelenom, a kasnije je došao u Kistanje gdje je i umro) i Rakić Petra, rodom iz Varivoda, koji je krojački zanat izučio u Novom Sadu. Radnje su držali: braća Špiro i Sako Mažibrada i Macura Niko.
Postojale su četiri samostalne kovačke radnje – kovačnice: braće Drage, Bogdana i Stanka Krnete i kovačnica Grulovića, te Bele Kovačevića i Reljića iz Reljića.
Brijačku radnju držao je u kući Zjalića Tode Mrđen iz Drniša. Prije njega Žarko, rodom iz Šibenika.
Postolarske (koristio se izraz šusterske, pa bi onda šustere zvali „Šuco“) radnje, za izradu i opravku obuće, imali su (kod klaonice) Reljić Petar, a kod crkve Čolak Ilija rodom iz Drniša. Radnju „Bato“– za prodaju ženske, muške i dječje obuće - vodio je Maričić Ante rodom od Krka, a poslje njega Bjelica Dimitrije, porijeklom iz Čapljine. Radnja se nalazila u kući Cvjetković Pojke, Velinke i Nede, na onome mjestu gdje je kasnije Brico držao svoju radnju. Postojala je pošta koja je imala jednog službenika - Mariju, dva poštara za rad u pošti i dva za raznošenje pošte po Kistanjama - Pešu Jovičića i Duju Lalića. Pored ovih postajala su još dva poštara, koja su raznosila poštu po okolnim selima prema utvrđenom programu. Telegrami su se odmah odnosili. Poštari su bili stalni državni službenici i bili su uniformisani. Pošta je u Kistanje stizala u prvo vrijeme kočijom, a kasnije i autobusima u zgradu pošte koja je bila u kući upravnika Korolija Dušana – pošmajstora. On je bio jedan fini gospodin. Nosio je tamna ili prugasta odjela, šešir, a kad je kišovito vrijeme preko cipela je nosio obavezne kaljače da ne bi šporkao cipele. U prolazu bi uvijek uljudno pozdravio sa blagim naklonom glave, dodirujući rukom nonšalantno šešir u znak poštovanja. Često je tako išao u posjete kumu i kumi Malešević Todi i Ljubici. Njegov brat bio je Korolija Mirko, književnik i pjesnik, režiser, kulturni radnik...

Autobuske linije su ovako funkcionisale: svakog dana iz Kistanja za Šibenik saobraćao je autobus Kisića sa polaskom u 6h ujutro za Šibenik, a sa povratkom u 14h iz Šibenika. Druga linija vlasnika Ivanković Slavka iz Benkovca, saobraćala je svakog dana iz Benkovca, preko Kistanja za Knin, a u 14h iz Knina, preko Kistanja do Benkovca. Bio je i treći prevoznik Cupać Stevo koji je držao svakodnevnu liniju Benkovac - Kistanje - Knin i obratno. Korolija Obrad imao je svoj autobus koji je saobraćao prema potrebi.
Prevoznici robe su bili: Cvjetan Uglješa, Jolić Stevan i Korolija Obrad - imali su vozila za prevoz tereta. Prije dolaska teretnih vozila prevoz robe sa željezničke stanice „Stara straža“ obavljan je konjskom zapregom, jer je tu na Staroj straži bila Kistanjama najbliža željeznička stanica. Roba koja je dolazila iz Šibenika u Kistanje sa broda se iskrcavala u Skradinu. Od Skradina do Kistanja prevožena je konjskom zapregom. Lovačko društvo imalo je svoju upravu, a u selima svoje ispostave. Za dobijanje dozvole za držanje i nošenje oružja (lovačkih pušaka i pištolja) podnosila se molba žandarmerijskoj stanici, a ova ih je prosljeđivala Kotaru radi dobijanja odobrenja za kupovinu i nabavku oružja.

Okolica Kistanja bila je bogom dana za lov (zečeva, grlica, divljih golubova, prepelica... – koliko ti duša oće). U zimske dane dolazile su na odmor i ispašu divlje guske i patke. Krupne divljači nije bilo. Zimi se često pojavljivao vuk, pa su lovci u takvim slučajevima organizovali hajke. Preko godine u vrijeme proljeća i ljeta dolazile su razne cirkuske grupe sa raznim cirkuskim programima (vožnja motora u bačvama, ringišpil...). Bile su populame “Atlete iz Like“ sa programom prepunim savijanja šipki oko vrata i ruku, tučenja kamena na prsima i slično). Preko ljeta pred kafanom Malešević Milke (Nene) i Ćakić Bože naizmjenično su angažovane da gostuju razne muzičke grupe, uglavnom gudački sastavi sa vrsnim vokalnim solistima i solistkinjama, koji su zabavljali goste i bili velika atrakcija. Vlasnici kafana pravili su sa njima ugovore za određeni broj dana …

Kistanje su imale i svog paroha – popa Bulovana..

I tako, u vrijeme kada se po Evropi već osjećalo prisustvo nadolazećeg zla, život se rasplamsavao u Kistanjama. Sto i nešto godina je trebalo da se francuska kantina pretvori u ugodnu za život, u najvećoj mjeri urbanu sredinu, koja je funkcionisala na gotovo isti način kao bilo koja gradska i veća ili sa dugom tradicijom sredina. Polako, ali sigurno – formirali su se i za sve sredine tog vremena uobičajeni slojevi stanovništva: Viši – iz redova sada već autentičnih kistanjskih i uglednih porodica koje su odavno pustile korijenje stičući istovremeno i veliki kapital i velike posjede...

Srednja klasa nastaje uglavnom iz redova manje uspješnih trgovaca, gostioničara, obrtnika, državnih službenika i činovnika… Sirotinje je bilo najviše van samoga mjesta, u okolnim zaseocima … Imućni trgovci i veleposjednici su se oblačili gradski, vozili ljepe i nove automobile ili motore, nosili fina odjela ili u opuštenijoj varijanti u to vrijeme popularne gaće pumparice, sa nogavicama nešto niže koljena, čarape dokoljenice i cipele gojzerice, kape na frontin (po zadnjoj engleskoj modi), a kistanjske gospođe (neke od njih) krinoline i obavezne šešire i vozikale se okolo u svojim kočijama, imale svoje kočijaše, primale odabrane goste u svojim salonima, uz uredno obučenu i uvježbanu poslugu. Bilo je naravno tu i pretjerivanja, odlazaka kočijama u Bribir na hladnu pivu, a ne zbog pive nego samo zato da se vidi kako se ide “naput”… Sjećaju se stari Kistanjci kako je Tode Malešević imao veliko crno auto i šofera zvanog Dile. Auto je imalo gumenu i jaku trubu, pa kad zatrubi čula bi se u cjelim Kistanjama… Oni manje imućni ili siromašni, živjeli su svoje živote uglavnom u kućama niskim, kamenim, sa krovom pokrivenim kamenim pločama. Samo neki su imali i “kule” – kuće na kat. Prozori su bili mali. Svi su uglavnom imali torove za ovce, a oni siromašniji su i djelili svoj životni prostor sa njima. Obično u vatrenicama, tamo gdje su kuvali – u istoj prostoriji sa jedne strane bi bilo ognjište, sto, stočići, a na drugoj strani pregrada od kašuna i iza njih bi ležale ovce. Kod onih koji ni sobe nisu imali, u vatrenici bi im bili i kreveti od daske sa visokim nogama, a na njima umjesto štramca slama. Pokrivali su se biljcima. Teško su živjeli i preživljavali. I zimi i ljeti nosili bi robu od sukna i vunene čarape. Vode nije bilo uvjek pa se vatala kišnica, a kad je suša išlo se po vodu čak na Krku, ako se ne bi našla u nekoj čatrnji. Hranili su se pretežno purom, kiselim mljekom, skutom, krompirom, varicom, kupusom kiselim i slatkim, varenikom, a ponekad čorbom od bravetine i na važne datume suvim mesom. Ječam su pržili da imaju skuvati crnu kavu. Kruv je većinom bio raženi ili ječmeni sa malo pšenice, jela se preška, kukuruzovnica. Za pripremu hrane se koristio loj, a mast samo ako je bilo. Bralo se divlje zelje i salatača, radići, a od voća mogli su se počastiti šipkom, dunjom, murvama, drenjinama, trnjinama, smokvama …. Djeca iz okolice su uglavnom hodala gola i bosa, na gaćama imala stotine zakrpa, bila prava sirotinja. Kad bi ih roditelji doveli na sajam u Kistanje bili bi sretni kad im ćaća kupi drvenu tičicu, keksa ili smokava. Riječi “Bukovica, crna kukavica” odgovaraju tom vremenu i opisuju vjerno taj najsiromašniji sloj, koji je uglavnom egzistirao u selima u okolici Kistanja, od držanja par ovčica i obrađivanja škrte i samo kamenom bogate zemlje, loše se i neredovno hraneći… Dio njih nalazio je posao kod imućnih trgovaca i veleposjednika, koji su imali sve veće i sve češće potrebe za radnom snagom i poslugom.

Sve više mladih ljudi je odlazilo u veća mjesta na fakultete i u razne druge škole ili na zanate. U vremena raznih raspusta vraćali su se u Kistanje i donosili sa sobom razne novotarije, živost, zabavu i urbani duh. Družeći se sa ostalom omladinom kistanjskom, prenose na njih gradski način života, koji se duboko ukorjenjuje i kasnije prenosi na generacije koje su dolazile...

Nažalost, dolazilo je i vrijeme krupnih previranja i velikih stradanja.
Drugi svjetski rat je bio pred vratima...

U proljeće 1939.g. vojska Jugoslavije počela je mobilizaciju...

U toku te i naredne godine sa područja općine Kistanje mobilisano je oko sto ljudi. Uglavnom su to bili ljudi između trideset i četrdeset godina starosti. Mobilizacija je vršena preko vojnog odsjeka općine Kistanje, a vojni referent bio je Niko Dubajić.

Krajem 1939.g. i tokom 1940.g., a naročito početkom 1941.g. danonoćno su iz Knina odlazile kolone teretnih vozila sa municijom, vučom manjih topova i vojnom posadom u pravcu granice Benkovac – Zadar. U Kistanjama nije bilo nikakvih vojnih jedinica osim žardarmerije, financa i općinske redarske službe. Ove službe bile su ojačane mobilizacijom manjeg broja ljudi i dodatno naoružane.

11.04.1941.g. jedna konjička jedinica vojske stare Jugoslavije prošla je kroz Kistanje. Na čelu je bilo nekoliko oficira, sa opasanim sabljama. Pjevali su uglas: “Nije Zadar talijanski, već je Zadar jugoslavenski, van s njima, van s njima, nećemo ih mi…”. Zadržali su se kratko, a onda nastavili put negdje prema Zadru …

13.04.1941 Stigla italijanska vojska...

Između 10 i 13h došli su prvi italijanski kamioni puni vojnika kao prethodnica, a iza njih kolona vojno - putničkih vozila u kojima su bili štabski visoki oficiri. Tih dana vladala je velika hladnoća. Italijanska vojska u svojim laganim uniformama i tankim šinjelima se smrzavala.
......................

Iza njih je naišla jedinica “barsaljera” na biciklama terenskog tipa sa tvrdim gumama. U njihovoj pratnji nalazio se poneki motociklista. Bili su prepoznatljivi po dugim perjanicama. Iza kolone biciklista išla je ambulantna služba. Sljedećeg dana karabinjeri su zauzeli kuću Tode Maleševića u kojoj je bila žandarmerijska stanica. Komandir karabinjerske službe bio je oficir (tenente) poručnik, a komandir karabinjera bio je narednik Musa. Fašista Musa je bio porijeklom iz okolice Zadra i govorio je naš jezik. Komandir karabinjerske službe sazvao je naše žandare i pozvao ih da ostanu u službi uz mjesečnu naknadu. Svi su prihvatili takve uslove, vrlo brzo su dobili uniforme, ali ne kao karabinjerske, već sličnije vojničkim. Naši ljudi su išli u patrole sa njihovim ljudima, bili na čuvarskim i sličnim mjestima …

Narednog dana izvršena je rekvizicija svih kuća i stanova u cilju utvrđivanja viška prostora za smještaj oficira. Na ovaj način odmah su smješteni njihovi oficiri ili službenici policije. Komandir karabinjerske službe smješten je u kuću Mile Martić. U međuvremenu, kada su počele pristizati izbjeglice iz Like jedna manja porodica smještena je u kuću Mile Martić. Porodica je imala vrlo ljepu ćerku u koju se ovaj komandir zaljubio. Vjenčali su se i otišli su za Italiju. Mila Martić je imala velikog uticaja na ovog komandira i uspjevala je sprječiti da jedan broj naših ljudi bude odveden u logor ili zatvor. Kako je kuća Mile Martić raspolagala sa desetak soba, tako su tu smješteni još neki italijanski oficiri. Marica Novaković iz Knina je prije pada Jugoslavije bila učiteljica u Kistanjama. Stanovala je kod Mile Martić. Dolaskom Italijana u ovu kuću uselio se i vojni ljekar, kapetan Mario. Između njega i Marice rodila se ljubav. Po padu Italije oženio se Maricom i otišao u partizane. Po završetku rata otišli su živjeti u Italiju, u Bari, odakle je on bio rodom. Njihova civilna i tajna policija zauzela je prostorije u kući gdje je ranije bila ambulanta. lšli su uglavnom u civilnim odjelima, a imali su i svoje uniforme. Svi su bili članovi fašističke organizacije. U početku su oni davali propusnice za Šibenik, Zadar, Rijeku i Trst. Takođe drugog dana po dolasku preuzeli su i općinu. Za predsjednika općine postavljen je Ugo Delić. On je kao i svi ostali civilni rukovodioci u svečanim prilikama, nedjeljom i praznicima, nosio fašističku uniformu. U Sokolanu se odmah uselila fašistička ogranizacija “Dopo lavoro” (Poslje rada) i pretvorila je u prostor sa bifeom za odmor i zabavu poslje rada.

Pri komandi grada Kistanja postojala je fašistička organizacija, te jedinice pri karabinjerima, financima, općini, prosvjeti itd, a glavni omladinski organizator i pokretač fašističkog timskog rada bio je Italijan po prezimenu Galo. Pri prvom javnom zboru koji je održan ispred crkve (odmah nakon dolaska) i bio obavezan za sve, Galo se obratio okupljenima: ”Mi smo došli da vas oslobodimo, jer vi ste kao Dalmatinci uvjek bili Italijani, a do sada okupirani. I smatramo se vašim oslobodiocima...”

Ukupno, Italijani su u Kistanjama stacionirali oko 1000 ili nešto više vojnika. Bili su vrlo dobro snabdjeveni malim tenkovima, kamionima za prevoz lakih i većih topova i topovskog naoružanja, kao i za prevoz tereta. Lako naoružanje bilo je kvalitetno (mitraljezi, puškomitraljezi…) dok puške nisu bile u toj kategoriji. U prvo vrijeme garaža je bila u dvorištu Dare Vujasinović. Pošto su znali konfiguraciju terena, za prevoz naoružanja (mitraljeza, lakih topova, minobacača i municije) koristili su mazge i konje, koje su smjestili u dvorišne štale Joce Vujasinovića, Lalić Ćevića, Vase Perića, Dušana Dubajića, Janković Nike, Milana Budimira, Laze Šegana i Mile Martić. Vojska je podigla vrlo brzo šatore iza katoličke crkve i tu se stacionirala. Snabdjevanje namirnicama vršeno je kamionima iz Zadra, a kasnije iz svojih magacina. Na terenu iza Luce brzo su počeli montažnu izgradnju savremenih baraka (smještaj vojske, ambulanta, pekara, oprema za održavanje higijene, magazin itd.). Na čelu vojske nalazio se oficir u činu generala. Svaka jedinica - bataljon imala je komandanta oficira višeg ranga - pukovnika ili potpukovnika. Čete su takođe imale kao komandante više oficire. Vojska je bila kraljevska i u njihovom sastavu nije bilo crnokošuljaša. Oficirski kadar bio je sastavljen od aktivnih i rezervnih oficira. Fašistička vojska dolazila je obično u dva-tri kamiona povremeno iz Zadra radi propagande uz veliku pjesmu i muziku. Kada je u jesen 1941. godine dolazilo do manjih pojava partizanskih akcija crnokošuljaši bi dolazili u cilju odmazde (paljenja manjih objekata, odnošenja sitne stoke, robe, sitne peradi i slično).

Vraćali su se uz pucanje, veliku pjesmu i veselje …

U kuhinji kod karabinjera radio je Reljić (sin postolara Reljića, koji je živio u jednoj od najstarijih kuća u mjestu) koji je preko karabinjera saznavao planove za neke akcije na partizane ili hapšenja, o čemu je obavještavao po Kistanjama. Svi dotadašnji općinski službenici ostali su da i dalje obavljaju svoje poslove. Bili su stalni službenici općine. Cvjetković Đoko ostao je na mestu tajnika, a administracija je povećana. Bolje su prolazili oni koji su vladali italijanskim jezikom. Redari za održavanje čistoće i reda takođe su ostali na svom poslu.

Polovicom 1941.g. u organizaciji nadležne službe izvršena je izmjena ličnih karata u italijanske. Sa takvima se moglo putovati do Šibenika, Zadra i dalje. Imena i prezimena su bila italijanska (Petar je bio Piero itd..). Ulice su dobile nova imena pa se tako centralna gradska zvala “Via Roma”… Ambulanta je ostala u uvučenoj manastirskoj kući gdje se i do tada nalazila. Pored našeg ljekara radio je i Italijan (oficir) dr Guarnieri, rodom od Padove, a sa njima i administrativni službenik Korolija Olga, a kasnije i Bulovan Branko. U zgradi na uglu kuće Krneta Laze nalazila se trafika za prodaju novina, razglednica i duvana. Svakog jutra dolazile su italijanske novine iz Zadra. Lazin sin Pajo držao je ovu trafiku.

Porodica Krneta bavila se i izdavaštvom, što je podrazumjevalo i izradu razglednica. Objavljujemo poleđinu jedne od njih, na kojoj se jasno vidi da je napravljena u "CARTOLERIA CHERNETTA"...



Na zidu kuće je bila velika mapa Evrope, uvećana sa SSSR-om. Napredovanje Njemaca u SSSR-u Pajo je svako jutro njemačkim zastavicama obilježavao na mapi. Za vrjeme italijanske okupacije, koja je trajala oko dvije i po godine, u stambenoj kući Krneta Drage, Stanka i Bogdana otvoren je kažin (javna kuća) u koju su imali pristup samo italijanski vojnici i drugo osoblje, a drugi dio bio je za oficire. Njihov ljekar vršio je nadzor i zdravstvene i higijenske preglede žena koje su tu radile. U kantini koju su otvorili, držali su svašta, a kistanjska djeca su najviše volila sok šabezo.

Osnovnu školu u Kistanjama od dotadašnjeg direktora Pojke Cvjetković preuzeo je Italijan. Nastavnici koji su znali italijanski jezik zadržani su u službi. Međutim, sve nastavnike koji nisu mogli predavati na italijanskom jeziku rasporedili su na sporedna mjesta. Na području cjele općine sve osnovne škole popunili su nastavnici Italijani. U Kistanjama učiteljice su bile Pojka, Marica Novaković, jedna Italijanka i učitelj Italijan po imenu Ico. Naša djeca su kad nema nikoga drugoga pričala sa našim učiteljicama naški, ali se moralo pričati italijanski čim je tu bio neko od Italijana. I tada su Kistanjci ovladali dobro jezikom koji se nikad nije izgubio iz svakodnevnog govora...
U školi je radila đačka kuhinja u kojoj se jela riža, marmelada, čega je bilo… Mnoge je to spašavalo jer su im tako djeca redovno jela u teškim i gladnim vremenima. Za vrijeme okupacije u Kistanjama nije bilo organizovanog kulturnog života. Naši ljudi slavili su slave i crkvene praznike. Od zabava organizovane su ponekad nogometne utakmice između Italijana i domaćih mladića. U proljeće i ljeti dolazile su italijanske zabavne grupe koje su priređivale zabavu za vojsku i građanstvo. To se odvijalo na terenu iza katoličke crkve u blizini njihovih baraka, na tribinama koje su podizane za tu svrhu. Zajedno su sa Kistanjcima sjedili ispred ili u kafanama njihovi oficiri, učitelji i druga službena lica. Najčešće su se igrale karte, trešete, preferans, a ponekad i poker. Tu je prednjačila kafana Nene Maleševića, Ćakića, kao i gostione koje su imale kuglane, Dubajića i Vase Perića.

Brzo po dolasku 1941.g. Italijani su počeli podjelu karata za raspodjelu mjesečnog sledovanja hrane stanovništvu. Ovo je vršeno preko općine, odnosno glavara sela. Djeljene su karte za pojedinačno pravo na mjesečno sledovanje. Ovakav isti sistem mnogo godina ranije uveden je u cjeloj Italiji. Svaki stanovnik primao je mjesečno određenu količinu šećera, brašna, margarina, sapuna i pašte (tjestenine). U Kistanjama pored ovoga djeljeni su i sir, salama, kakao i posebna karta za metražnu robu. Raspodjela se vršila u selima preko radnji, a u bližim selima preko kistanjskih trgovaca. Mjesto Kistanje snabdjevano je kao i italijansko stanovništvo, imalo je bolje sledovanje, a raspodjela se vršila preko trgovine Vukašina Baljkovića.

06.01.1942.g. Osniva se Bukovački partizanski odred.

Ova raspodjela vršila se sve do ubistva učitelja (Rusa) u Ivoševcima i dvojice italijanskih financa (šumara) kod Ivoševaca, odnosno oružanog sukoba između partizana i Italijana 21.01.1942.g. u zaseoku Kresovići, kada je ubijeno nekoliko italijanskih vojnika. Poslije ovih događaja Italijani su bili svjesni da se ustanak u Bukovici rasplamsava, pa su započeli gradnju bunkera u Kistanjama. Jedan kod kuće Vase Perića, drugi na početku Mažibrada prema manastiru, treći iza kuće Krneta, prema Kninu, a četvrti prema Đevrskama, malo dalje od kuće Ćevića Lalića. Iz bojazni od napada na Kistanje postavili su i bodljikavu žicu kao dodatno osiguranje. Svaki bunker bio je sa stalnom stražom naoružanom puškomitraljezima ili mitraljezima.

Rat se rasplamsavao...



Od njegovog početka, iz - u tom trenutku susjedne države – NDH, stizale su strašne vijesti o teroru koji se sprovodio nad civilnim stanovništvom, a od koga je između ostalih stradao i Kistanjac Jovo Cvjetković. Kolone nesretnih ljudi i izbjeglica preplavile su Kistanje. Za sve njih, prelazak u Italiju i dolazak u Kistanje predstavljao je spas i gotovo svi su doživljavali Italijane kao svoje spasioce. U tom trenutku oni su to i bili, a izvjestan period su na razne načine pomagali izbjegli narod, čak i prehrambeno – preko svojih kazana. Takav – veoma promišljen - odnos Italijana prema Kistanjcima i novopridošlom stanovništvu u početku im je donio dosta poena i donekle usporio dešavanja. Ipak, nije ih zaustavio…
U Kistanjama, pristalice kralja sa jedne i novoformiranog partizanskog pokreta sa druge strane nisu gledali jednako na pitanje treba li se okrenuti protiv Italijana. Partizanski koncept je stekao prevagu i podršku među Kistanjcima koji su u velikoj većini stali na njegovu stranu…


Uporedo sa jačanjem brojnog sastava partizana na području Bukovice i šire, Italijani počinju sa pojačavanjem kaznenih mjera u cilju sprečavanja odlaska u partizane. Pošto pomenuto ukidanje sledovanja nije dalo nikakve rezultate, okreću se sve češće hapšenjima, prebijanjima, odvođenju u koncentracione logore poput Lazareta i Molata kod Zadra, a odatle i dalje, u logore koji su bili formirani u pravoj “Italiji”. Logori su bili ograđeni bodljikavom žicom i imali su kapiju za dovoz namirnica i drugog materijala. Kretanje je bilo ograničeno u krugu logora. Primali su redovno hranu, ali nekvalitetnu, dolazili su sa porcijama do kazana. U krugu se nalazila trafika sa cigaretama i nekim drugim potrepštinama za higijenu, novinama, časopisima i ostalim stvarima neophodnim za svakidašnji život. Živili su u drvenim barakama logorskog tipa. Izlaz iz kruga bio je vrlo ograničen. Oformljena je ambulanta gdje su bili italijanski ljekari, a bilo je i naših. U ovim logorima dočekali su Kistanjci pad Musolinijeve Italije. Iskrcavanjem saveznika na jugu Italije i padom Iitalije, logori su prestali postojati. Svi logoraši bili su slobodnjaci, koji su se na različite načine snalazili i vraćali kući, a neki su direktno odatle došli u kontakt sa savezničkim rukovodiocima i krenuli prema logorima pripremljenima za njihov prihvat. Odvedeni su u Egipat, u logore “EI Šat” i “Katadba”. Iz Kistanja i okolice takođe je na vreli afrički pjesak odvedeno dosta porodica, sa ciljem sklanjanja od očekivanih daljih ratnih operacija, npr. porodice Vase Perića, Mažibrada Rade - pokojnog Jovana, Martić Rade, Radić Dare, Dubajić Đure, Egić Obrada, Stane Martić...


U logorima su formirali zajednički život. Oformili su školu za nepismene i osnovnu školu, te i mnoge kulturno-zabavne aktivnosti. Imali su šatorski smještaj i od saveznika su dobijali sledovanje, hranu, higijenske proizvode, a imali su i svoje kuhinje. Ovo je sve trajalo do konačnog završetka rata, do propasti Hitlerove Njemačke. Počeli su se vraćati polovicom 1945.g., a posljednji konvoj brodova se vratio u Split početkom 1946.g.

krajem 1944.g.i početkom 1945.g...

u Kistanjama je već bila oformljena narodnooslobodilačka vlast. Općinski odbor, kotarski odbor, kao i mjesni odbori - sa raspoloživim kadrom, vrlo dobro su obavljali svoje dužnosti. U Kistanjama se osjećalo poboljšanje. U selima su formirane zemljoradničke zadruge. Članovi zadruga prema utvrđenom planu išli su kolektivno u obradu zemlje (oranje, kopanje, uzgajanje stoke itd). Smještanje kotara, općine i mjesnog ureda bilo je sprovedeno u raznim kućama gdje je bilo prostora; u kući Mile Martić bio je smješten kotarski odbor, općina je bila smještena u kući Stanka i Bogdana Krnete. Tu su bili smješteni tužilaštvo i sud. Jedan dio milicije bio je smješten u kući Šegana, djelimično tu je bila smeštena i UDBA. Zapravo, nijedna ustanova nije bila kompletno smještena na jednom mjestu. Mara Štrbac iz Čučeva je vodila pomoć i raspodjelu hrane i robe siromašnim porodicama i imala u ovom poslu značajan uspjeh, pa je siromašnom življu njeno angažovanje bilo dragocjeno. Po oslobođenju Kistanja odmah je počelo formiranje raznih kulturnih djelatnosti. Organizovala su se kultrno-umjetnička društva pod pokroviteljstvom uglavnom članova SKOJ-a (Mišo Jelača, Malešević Nenad, Jakša Ćosić, Anka Živković, Ljuba Dubajić i još mnogi članovi porodice Dubajić, Nada Baljković i još puno mladića i djevojaka iz okolice - Boško Šarić, Marko Štrbac, Mirkić Štrbac i mnogi drugi…
Priredbe i razna predavanja su se najprije održavali u magacinu Budimira, a kasnije, kada je popravljena zgrada bivše Sokolane, u njoj. Tada se već zvala Narodni omladinski dom. Posjete omladine Kistanja i susjednih mjesta bile su obostrano dobro organizovane. Svako veče, na raskršću, igrala su se razna kola uz pjesmu do kasno u noć, a naročito kozaračko kolo i to je trajalo dugo vremena, svakog dana. Počele su sa radom i zadružne gostione, trgovine i ostale djelatnosti.

Rat se završio i život u Kistanjama je krenuo svojim normalnim tokom …

1949.g. Došla električna energija...

Električnu energiju dobilo mjesto Kistanje i zaseoci Mažibrade, Martići, Tauzi i Krnete.

29.01.1958.g. Kistanje dobilo razglasnu stanicu...

1962.g. Otvoren pogon ...

Otvoren pogon KISTAL (Kistanjski aluminijum) u adaptacionom prostoru starog trgovca Laze Šegana.

25.01.1962.g. Došao prvi voz u Kistanje iz Knina

01.06.1962.g. Otvorena slastičarna Jadran- Vlasnik: Kurtiši Ramadan-Miki...

1963.g. Asvaltirano Kistanje.... Vidi sliku

23.09.1964.g. Bogoslovija obnovila rad...

Bogoslovija u manastiru Krka obnovila rad ( osnovana 1615 godine ) i 1833 godine se preselila u Zadar.

27.07.1965.g. Otvorena nova Zdravstvena stanica, u narodu poznata kao "Ambulanta"...

..........................

04.11.1965.g. Dobile nazive Kistanjske ulice...

Gornja i donja ulica: Jove Cvjetkovića
Put Mažibrada: Put Peše Mažibrade
Put željezničke stanice: Jove Martića
Raskršće: Trg Stanka Tišme - Nikice Popovića

29.05.1965.g. Proslava bogoslovije... Proslava 300-godišnjice bogoslovije. Prisustovao Patrijarh German. 14.08.1966.g. Osnovan "Bukovački karavan"... Izabran priređivački odbor Bukovačkog karavana. Prvi karavan održan 10.08.1967. godine 31.05.1968.g. Kistanje dobile javnu rasvjetu... 26.08.1968.g. Podignut vodotoranj... 31.08.1968.g. Otvoren kiosk "Vjesnik"... 16.09.1969.g. Osnovan NK "Bukovica"...