|
|
|
|
|
|
|
.....................................................Priča iz komšiluka Selo Kolašac i Biovičino selo susjedna su sela sa mnogo dodirnih (zajedničkih) sadržaja. Jedno od njih je i poznati pašnjak „VLAKA“ kojega su stoljećima zajednički koristilii stočari Kolašca i stočari Biovičina sela. Činjenica je da se najveći dio pašnjaka „VLAKA“ nalazi na području katastarske općine Kolašac, a manji dio površine na području katastarske općine Biovičino selo. No kod korištenja pašnjaka stanje je bilo obratno. Znatno veći broj ovaca, koza, volova, konja magaradi na ispaši u „VLACI“ bilo je iz Biovičina sela. Posebno su pašnjak mnogo koristili zaseoci: Korlati, Kablari, Opačići i Šeše, a nešto manje Ostojići i Skorići iz Biovičina sela. To Kolaščanima nije bilo po volji, tim više što je njihov seoski kapitan bio Nikola Šuša, zvani Nikoletina, koji je imao kuću u samoj „VLACI“. On je po svaku cijenu nastojao osporiti pravo stočarima iz Boiovičina sela da vrše ispašu na dijelu „VLAKE“, koji pripada katastarskoj općini Kolašac. Kako je bio moćan kao seoski glavar poduzimao je i konkretne mjere. Došao je na ideju da onaj dio „VLAKE“ na kojem svoju stoku napasaju Biovčani zasadi borićima i tako stekne status „KRALJUŠE“ (tako su se zvala područja na kojima je bila zabranjena bilo kakva ispaša ili sječa drva). Zamišljeno i učinjeno. Kolaščani su zasadili boriće na onom dijelu „VLAKE“ na kojem su ispašu koristili zaseoci: Korlati, Kablari, Opačići i Šeše iz Biovičina sela. Kolaščani i njihov glavar Nikoletina bili su strašno razočarani, ali u istoj mjeri i ratoborni. Odlučili su ponovo zasaditi boriće i postaviti visoki kameni zid između Biovičina sela i Kolašca na tom dijelu (poslije Kineza a prije Berlina, Kolaščani su napravili zid! Šalim se!) U njihovom je selu bilo sjedište žandarmerijske stanice za područje sela: Kolašac, Nunić, Modrino selo i još neka sela Bukovice. Seoski glavar Nikoletina bio je intimus sa komandirom žandarmerijske stanice. Lako ga je pridobio i nagovorio da njegovi seljaci ziđu zid zaštićeni žandarima. I stvarno 14.03.1933. godine mnoštvo Kolaščana došlo je zidati zid i ponovo zasađivati boriće, a od eventualnih napada Biovčana štitili su ih naoružani žandari. I krenulo je, kao bujica, kao uragan, kao lavina, nezaustavljivo na juriš. Čula se i pucnjava. Tiha, pa sve jača. Pucali su žandari, ali i Biovčani. Nastao je prasak. Lom! U stampedu Kolaščani i žandari pobjegli su bez traga u pravcu Kolašca. Dokazana je istina da su žandari, pri bježanju , stavili na bajonete bijele maramice. Vika, pucnjava, jurnjava, čupanje sadnica, rušenje zida i bezbroj dodatnih akcija označavale su opću metež. Evo jednog detalja iz općeg haosa: neka stara, nepismena Mika Šeša, zvana Miličetina vikala je: „Pucaj Marašu, pucaj, vrag te odnio!“ ( taj detalj je Maraša skupo stajao). Jednom riječju, cijela akcija seljaka iz Kolašca raspala se kao mjehurić od sapunice. Na poprištu su ostali srušeni zid, počupani borići, razbacani alati, nered i užas. Ali tu nije kraj! Pakao tek počinje. Pucanje na Kolaščane, a posebno pucanjena žandare protumačeno je kao napad na čuvare mira, kao rušenje ustavnog poretka. Nastao je sveopći progon ljudi iz Biovičinog sela. Aktivirane su sve žandarmerijske stanice u sjevernoj Dalmaciji. Trebalo je čim prije i što efikasnije obezglaviti i pšohapsiti pobunjenike. Nad Biovičinim selom nadvio se mrak. Sveopći! Ljudi su masovno pobjegli u Liku, Bosnu, koje kuda. Ne bez razloga, a sasvim je istinito: ljudi su se odmetnuli u hajduke. Progoni su trajali mjesecima. Učinka nije bilo. A zatim je došlo do podle prevare. Zvanično je rečeno da će svi ljudi biti pomilovani ako se sami predaju žandarima. Ispaćeni i izmučeni višemjesečnim izbivanjem od kuća, skrivajuči se po zabitim i neuslovnim skloništima i izbama, daleko od svojih najmilijih, ljudi nisu više mogli izdržati. Dogovoreno je da se svi predaju vlastima. Kroz nekoliko dana to su i učinili. Svi pobunjenici su se u Kolašcu stavili na raspolaganje žandarmerijskoj stanici. A onda je nastao pakao. Neviđen! Žandari su tukli ljude žestoko i nemilosrdno pa su mnogi brzo padali u nesvijest. Mlatili su Biovčane debelim batinama po golim tabanima, šakama ih aperkatima pogađali po trbusima i ispod rebara. Krv je tekla na nos, a mnogima i na usta. Masakr je bio opći i zastrašujući. Tako iznemogle i iscrpljene ljude odveli su u Šibenik u Okružni tribunal. Glavnim krivcima označeni su: • Obrad Korlat, zvani Komita • Obrad Kablar, zvani Obecko • Đuro Opačić, zvani Đurela • Jakov Šeša, zvani Jakovina • Marko Šeša, zvani Maraš Prva četvorica imenovanih bili su viđeniji ljudi i uistinu su imali revolvere i pucali na Kolaščane i žandare, ali peti glavnooptuženi Marko Šeša, zvani Maraš, doslovno nepismeni čovjek, možda je u životu nekoliko puta bio u Kistanjama a veoma je upitno da li je koji put bio u Kninu. I on je kao takav slovio za perjenicu pobunjenika. U stvari upropastila ga je vika stare Šeša Milice, zvane Miličetina koja je uporno vikala: „Pucaj Marače, vrag te odnio, pucaj!“. A Maraš je imao u ruci samo starački čtap i ništa više. Mnogi optuženi dobili su zatvorske kazne od dva mjeseca do godinu dana. Najdužom kaznom od po godinu dana kažnjena su naprijed navedena petorica pobunjenika. Obrad Korlat- Komita, Obrad Kablar- Obecko, Đuro Opačić- Đurela i Jakov Šeša- Jakovina žalili su se na kazne i raznim advokatskim manipulacijama uspjeli odgoditi izdržavanje kazni sve dok nije došlo konačno pomilovanje iz Kancelarije Kraljevskog Dvora. Marko Šeša- Maraš bio je uistinu nepismen i nije se žalio na kaznu pa je u zatvoru u Šibeniku odležao punu godinu dana i tako ispaštao svoje grijehe što je: Kad je bila ponajjača buna Maraš Šeša puca iz koruna. Na koncu svih mogućih zbivanja, vezanih za ispaču stoke na „VLACI“ i pobune radi toga jedan od najžešćih buntovnika i iskonski pravi narodni čovjek, Đuro Opačić- Đurela, ispjevao je pjesmu u desetercu: U utorak 14. marča Jakov Šeša Bjevičane rača Skupiše se u Šešinu Gaju I digoše urnebesnu graju Krenula je kuka i motika Cijelog sela to je bila dika Pjevalo se i vikalo svuda Kolaščani vi nemate muda. -------------------------------- Kolaščani bješte svojoj kući Ni žandari neće vam pomoći. ---------------------------------- Nasta cika i nasta pucanje Nasta nered i nasta bježanje --------------------------------- Kad je bila ponajjača buna Maraš Šeša puca iz koruna.
Velika je šteta što se ovoj Đurelinoj pjesmi kroz više desetljeća narodnog predanja pomalo izgubio trag. Svi su faktografski navodi, po predanju tačni. Najstariji čovjek Biovičinog sela, rođen 1914. godine je Petar Šorgić, zvani Pešutina. On je tada imao 19 godina. Još je živ i nalazi se u Kaluđerici kod Beograda. Međutim, potpuno je posenilio i ne može biti od nikakve koristi u smislu sjećanja na ovaj događaj. |