skrivali u krošnji od bure. Kad okupiraju jedno od stabala nji stotinu, samo čuješ komešanje a ne vidiš ji, al kad prnu sa stabla uvati te stra - ki da je Hičkok tu steka inspitaciju za film Ptice- kolko i je ! Uspored sa sadnjom kistanjskih drvoreda uredjen je TRG SA JAVNOM CISTERNOM I PARK ISPRED CRKVE
( ispod pijace se nalaze 4 gusterne , kamena cima ( vijenac za zavaćanje vode iz gusterne sa sićom) i pored nje česma za izvlačenje vode na kolut od 1970 kada je cimentana cijela pijaca, a prije njega bila je klasična bunarska česma koji si mora nadrukati par puta prije negoli krene ladna voda i svega te zaprska dok namjestiš dlanove za napiti se. Voda kišnica je skupljana sa krovova okolnih zgrada. Vodu iz bunara smo pili skoro do 1972, a kada su se pojavili prvi kućni frižideri >poslje kredita od potresa, kada smo ih sprcali u nabavku novijeh stvari u kućama< nestala je potreba da te pošalju na pijacu da natočiš bokal ladne vode za poslje ručka, tako da se njegova funkcija polako gasila, nije se redovno održavao i izgubio je upotrebnu vrednost. Inače da se ne zaboravi vodovod sa više javnih špinja proša je 1912 godine kroz Kistanje, za vodom iz izvorišta MILJACKA kod istoimenog slapa na Krki, a najzanimljivije je da iako je Kistanje pored Krke pijemo i dan danas vodu iz rijeke ZRMANJE_ više puta ponavljani su pokusi sa slamom i galicom koji su puštani u ponore u slivu Zrmanje, a svi izbijali u izvoru Miljacka.

Evo kako je naše Kistanje tih dana vidio i opisao 1891.g. naš komšija JOSIF GIUZEPPE MODRIĆ iz Benkovca ( Chistagne su duže vrijeme bile u sklopu benkovačkog kapitanta):
Svoju knjigu o Dalmaciji donio je iz Torina je odmah po štampanju sam Modrić u Zadar, u redakciju Srpskog glasa. Ovaj srpski list u Dalmaciji toga vremena, u broju 32 iz 1891. godine, donosi svoje prve utiske o njoj: “Ostali smo potpuno zadovoljni”. Malo je kuća duž glavne ceste napravljenih prije 1854. godine. Prije ove godine varošica Kistanje nije ni postojala. Nije bila nego samo jedna zgrada, zvana još i sada "Kvartir", čije porjeklo seže u mletačko doba: pod venecijanskim dominijem , štaviše, tu se udomaćila jedna vojnička posada koja je morala, između ostalog, za klaonicu ispraćati životinje otomanskog porijekla, koje su bile određene za lazaret u Zadru. Sada je teritorij Kistanja ograničen na sjever sa vojnom Hrvatskom, na jug Skradinom, na istok Kninom, na zapad sa Benkovcem i Obrovcom. A ovaj dio kontinentalne Dalmacije između Krke, Kistanja i Zrmanje koja protiče kraj Obrovca, do kotara Benkovac, je BUKOVICA , gdje živi cvijet cvijeta morlaka. O ovim krajevima ja učih kao dječak, opisujući o njima utiske iznesene u ovoj knjizi.
Posjetih načelnika Kistanja, odličnog mještanina koji se obogatio svojim poslom, trgovačkom poduzetnošću. U njegovom prijemnom salončiću, zabilježih dva portreta: njegov i njegove supruge. "Napreduje Bukovica" - mislio sam za sebe. Da je prije dvadeset godina, neko pretpostavljao da ce poštovani načelnik Janković Simo dati da mu se napravi portret, dobio bi odgovor takoreći ovako formulisan: Slike se prave svetiteljima; mi smrtnici nismo ih dostojni.
Sa oblasnim sucem, uljudnim De Draganićem, i sa lokalnim čuvarem spomenika, posjetih jedinu čuvenu stvar u varošici, cisternu , na trgiću ispred graciozne nove crkve u vizantijskom stilu, osvećene nedavno u pravoslavnom kultu.

U sjećanje na posjetu Njegovog Veličanstva Cara i Kralja Franc Josifa I Kistanjama aprila 1875. godine u parku ispred crkve 02. decembra 1891.. godine bila postavljena PIRAMIDA OD MERMERA SA NJEGOVOM SLIKOM I TRG JE PONIO CESARKO IME, SVE U CAST 50 GODINA CESARSKE VLADAVINE, a “ N.V. primilo je na ugodno znanje sve što je Kistanjska Općina predložila i narod učinio na proslavu pedesetogodišnjeg Njegovog vladanja “ i odlikovao tadašnjeg Načelnika Kistanjske Općine gosp. Špiru Lalića ordenom zlatnog krsta sa krunom 24. septemba 1899. godine . Tog dana se dodatno obnavlja uspomena i na mjesto odakle se N.V. Car i Kralj Franc Josif I u aprilu 1875.g. divio slapu Manojlovac na Krki pa i dan danas stoji uklesana počast kistanjskog načelstva tom velikom događaju .

Detaljni opisi Careva putovanja kroz Dalmaciju 1875 nalaze se u dvije obimne knjige: prva nepoznatih autora Reise S. M. Kaiser Franz Josef I. durch Dalmatien 1875, izdana iste godine, a drugu je napisao Dr. Franz Coglievina: Allerhöchste Reise Seiner kais. u. kön. Apostol. Majestät Franz Josef I., Kaiser v. Österr. etc. durch Triest, Görz, nach Venedig, Istr. Dal. u. Fiume , objavljena također iste godine. U pratnji N.V. Cara i Kralja F Josifa I bila je carica Elizabeta (bavarska princeza Wittelsbach, u narodu poznatu kao princeza Sissy), a od znamenitijih ljudi bio je i Regierungspräsidenten (predsjednik Vlade 1872 - 1880 ) Sigismund Freiherr Conrad von Eybesfeld, zatim satnik a poslije general Marijan Varešanin koji je dodijeljen za atašea crnogorskom knjazu Nikoli Petroviću koji im se pridružio na jednom dijelu putovanja kroz Dalmaciju, pa je odlikovao Varešanina ordenom Danilovog reda četvrtoga stepena.

Poslje ove istorijske posjete štampano je više turističkih vodiča koji su opisivali naše krajeve po shemi putovanja Franca Jozefa I. a koji se i sad mogu pronaci u antikvarnim knjižarama:

SWIDA, Franz. Krain, das Küstenland und Dalmatien. Wien, Graeser 1882 . 70, 48, 50 (8) S. Mit 2 Tondrucktaf. u. 40 (dav. 12 ganzs.) Abb. OHLn. Einbd. leicht beschabt. Exlibris am Vorsatz, Vors. u. Tit. gestemp. (Die Länder Österreichs und Ungarns in Wort und Bild. Hrsg. v. Friedrich Umlauft, Bd. 10) EA (1473/05) € 80
Pa, car Franjo Josip za kojega mogu reći da nema toga poštenog Bukovčana koji ga nije poštiva. Svi su krali, pa i on, ali on je nešto ipak napravio a poslije Bečkog kongresa osigurao je pravo na vjeru i očuvanje identiteta srpskom življu u našim prostorima. Putovanje Franje Josipa I. po Dalmaciji 1875 godine za ovu regiju ipak nije imalo nikakvog ekonomskog značenja, ono je zapravo jedno političko putovanje koje je imalo cilj pokazati da se interes Habsburške Monarhije ubuduće u vanjskoj politici odnosi na Balkan. Dalmacija, odnosno neki njezini gradovi dobili su priliku da vide svojega vladara, no ni nakon tog posjeta nisu profitirali, jer je ona Beču bila zanimljiva samo strateški, tj. kao pokrajina preko koje put vodio dalje za istok. Mnoge rive, svjetionici, škole, pa i ceste datiraju iz tog vremena, jer je cijela Dalmacija slavila dolazak cara. Gdje god je došao, narod mu je iskazivao naklonost, nadajući se da će od toga nešto i dobiti.

Dolazak u Kistanje kao dio vojne krajine imalo je paradni karakter. Doček je bio ceremonijalan: cvijeće, pjesma i i naručeno klicanje okupljenog naroda, te pozdravni govori uz pjevanje himne Carevke ("Gott Erhalte") te priredba u školi njemu u čast. Za vrijeme careva posjeta nastava se izvodila na naškom jeziku i bila je to prva godina njezina potpunog ponarodnjavanja.
Ganut srdačnim dočekom car ih je pozdravio riječima: "Hvala na srdačni doček pripravljen mi od ovoga spomenitog puka. Ja sam bio uvijek uvjeren o iskrenih domoljubnih čuvstava ovoga pučanstva, kojemu jamčim moju Carsku milost i blagohotnost."

Ima još jedna anegdota koja se priča da se desila u carevo vreme („ kad je bilo Vranje – bilo i krane „): na dočeku Cara okupilo se dosta svijeta sa sela a svi obukli najbolje komade naše nošnje: cure glasnice okicene đerdanima od dukata koji se sijaju na suncu a momčine sa aljcima sa koji zveče srebrne toke u četiri reda sa obe strane. Car je razrogačio oči i nije moga doći sebi đe je doša kad je vidio toliko zlato i srebro. A zapravo je doša u jedan dio svoje carevine koji je slovio kao siromašan i zapušten. Car je reka svojoj pratnji i kistanjskim općinskim ocima: " Vama ne treba ništa kad su vam žene i muži ovako bogato okićeni".
Još i danas se prepričava zgodna epizoda oko smještaja Kajzera “Vranje”; naime kad je jedna od žena čula gdje će car spavati, a smještaj je bio planiran u zgradi škole ne kojemu je mjestu poslje bila PZ pekara, uzviknila je na sav glas: Valjda neće car spavati u tom sernjaku! ( legenda kaže da je bilo riječi o Mandurači iz Mažibrada, koju su odma žandari arestirali i u pržunu je provela dane posjete NV F J I, iz stra nacelništva da se ne usudi takvoga što reći i pred Carom samim!

Poznato je iz istorije da je cesar bio jednostavan vojnik u duši koji voli red i disciplinu.( Izuzetna studija Žan-Pola Bleda, govori o "poslednjem monarhu stare škole", nasljedniku jedne od najslavnijih vladarskih porodica Evrope, i tome kako se događaji, koji se prividno odnose na lični život, odražavaju na Monarhiju.

citat: ” Franc Jozef spava na prostom gvozdenom krevetu pored koga se nalazi toaletni pribor: umivaonik, dva bokala, lavori, i kofa koja služi kao noćna posuda (nikad nije pomislio da napravi kupatilo, dajući time primjer svog nepovjerenja u moderno ). Sumorna dosada najčešće je vladala prilikom objeda koje je car provodio u krugu najbližih. Služenje obroka pratilo je ritam cara, a kako je car navikao da jede brzo, ostali su često ostajali gladni. Putovanja su prilika kada je caru pružena mogućnost da ceremonijal i etikeciju ne primenjuje tako strogo” .

Zapravo Cesar i njegova svita prenoćio je u kući Sime Jankovića, ćaćešjor Nike, koji je te godine bio Načelnik Općine Kistanjske, a da ne bude obavijeno velom zaborava treba spomenuti i natpis iznad ulaznih vrata u samoj kući da “ Janković Simo sagradi ovu kuću 1866 godine za sebe i svoju porodicu” a datum na malom prozoru na južnoj lastavici u visini TREĆEG sprata je uklesana 1906 godina, i označavala je završetak radova na obnovi potkrovlja.

BENKOVAČKI SLADOLED FRANJE JOSIPA

U nedavno objavljenoj knjizi 'Kuharice dalmatinskih gospođa', Gioie Calussi, rođene Zadranke koja danas živi u Italiji, medu brojnim ricetama spominje se i carski sladoled, gelato dell' Imperator ( sladoled od limuna što su ga na kraju ručka bili ponudili Benkovčani caru Franji Josipu za njegova posjeta Benkovcu.
SASTOJCI: 5 dl limunova soka, litra vode, 60 dkg cukra i kora od dva limuna.
PRIPREMA: Vrlo tanko narezati žuti dio korice limuna, pomiješati s cukrom, staviti u vodu i grijati nekoliko minuta. Procijediti pažljivo i pustiti da se ohladi. Dodati limunov sok i staviti u sorbetjeru.

U pogovoru knjige, Enzo Betizza, piše: 'U prvoj polovici 20. stoljeca dalmatinski stil življenja, naročito za stolom, bio je medu najbogatijim i najpotpunijim u Evropi'

Ozbiljnom čitaču Modrićeva opisa možda je promaklo: lokalni čuvar spomenika - a slabo je znana činjenica da je njegova najveća dužnost bila da spusti brklju iza crkve put Mažibrada nedje oko 9 sati izjutra pa dok ne pane mrak, da blago i magarad ne idu na trg, a samim time ne ometaju gospoje iz Kvartira. Prema jednoj općinskoj odredbi od 2. 11. 1868. prosjaci se nisu smjeli kretati po trgu, niti tražiti novac. Krčme i lokali zimi nisu smjeli raditi nakon devet sati uveče i u njima je bila zabranjena svaka buka. Nadalje, građani se upozoravaju da su dužni držati čiste i uredne ulice ispred svojih kuća, te da ne smiju bacati otpatke kroz prozore. Na kraju, Općinska uprava stavlja u dužnost općinskom redaru da pazi kako bi se ovi propisi poštovali. S dolaskom mraka od 1910 isti ti čuvari cisterne dizali su brklju i palili lampione na petrolej na trgu i do Jankovića kuće.

Kažu da je bilo zabranjeno i djeci iz KMETSKIH kuća da se kreću u isto vreme. Znao sam starca iz Mažibrada koji je preko pijace preša tek kad je napunio 75 godina, prije mu bilo zabranjeno a poslje nije ima potrebu. Dolazio bi povremeno do ćoška gostione i ćimbušio ( uvijenu škiju) i gleda ali se nije mica po radnjama i gostjonama. Ako je treba ići u Knin poslje rata uvijek je na stanicu iša šreko stočnog pazara i preko krša na Martiće.

Tokom drugog svjetskog rata trg ispred crkve je urušen, čempresi su od bombardovanja nastradali i posječeni, jer se vodom iz cisterne snadbjevala najprije talijanska vojska kasnije i njemačka, pa su kamionima uništili nasade oko bunara, a sve te starine dugo su bile sklonjene u dvorištu nove pekare iza uprave PZ Kistanje ( stara pekara se nalazila u dorištu kuće Uge Cvjetkovića, ali je bila malog kapaciteta za potrebe kistanjaca koji su dugo pekli kruv u svojim kućama, ali kad je cijena onog u zadruzi postala manja svi smo prešli kupovati kruv iz nove pekare jer su dobili mašine za mješanje i tijesta a ranije je pekar Borak sav kruv miješa ručno, a i kora na kruvu iz stare pekare je bila deblja ).

U istom dvorištu je bila i prva osnovna škola u kojoj je davana priredba za posjete Franje Josifa I 1875 godine, a pozdravni govor održao Dušan Korolija, ćaća Ćire Korolije stric Djoke i Simice Korolije a djed dr Dule Korolije, ( 1856 osnovana po testamentu Makarija Vukadinovića, upravnika Manastira, koji je bio rodom iz Vrbnika pored Knina, a ostavio je svoju uštedjevinu od 4000 forinti da se otvori PUCKA ŠKOLA, jedna od najstarijih u Dalmaciji u kojoj se nastava odvijala na narodnom jeziku. Prvi učitelj bio je Gabro Grbović iz Drniša, kojeg je uzdržavao manastir Krka a medju kasnijim svakako treba spomenuti i Špiru Lukavca –pravoslavnog učitelja koji je kasnije 23.09 1886, krstio malog Mirka Koroliju koji je uzrasta u velikog pjesnika ) a kasnije se nalazila kovačija p.Djure Šuše, koju je Mile J. svojim buldožerom ranih 80-tih srušio za tili čas a pola mjesta se okupilo da vidi čudo tehnike i “OĆELI TO-MURDA OĆE, A MURDA NEĆE ” i “ DUŠEMI NEMEŽE SE TO SORITI BREZ DENAMITA I KRAMPA”. Naime na tom mjestu su Dulac i p.Žare imali namjeru napraviti novu upravnu zgradu PZ, jer je u staroj u prizemlju bilo skladište brašna za pekaru i sama pekara, pa je u kancelarijama stalno kroz drveni patos mirišalo na svježe pečeni kruv. Od zgrade nebi ništa, rupetina zjapila dugo godina, a sada je tamo “montažni objekat”

Poslije su te figurine izmještene u dvorište iza stare škole preko puta “sportske sale” ili BARAKE kako smo je mi zvali, a poslije većina odnešena u arheološki muzej u Split a nešto u Zadar. Od svega nabrojanog ostala mi je u živom sjećanju upravo glava Jupitera, visoka skoro metar, sa neobičnim profilom i jasno isklesanom kosom u pramenovima. Ostalo su bile stele i razni ostaci stupova, kao i drugi nalazi ukrasne ornamentike na kamenim blokovima…

O glavi Jupitera iza stare škole pronašao sam jedno živo sjećanje jednog Kistanjca na jednoj net diskusiji:
“… I kad se već sjećam te barake, ne mogu a ne pomenuti i onu glavu, odvaljenu sa nekog kipa, preostalu iz vremena starog Rima. Vjerujem da je poslje ipak završila u nekom muzeju, nisam siguran...”

Na pocetku spomenuh da smo pili vodu iz gusterne na pijaci, ali ne treba zaboraviti da je prije 1912 godine ( kada je vodovod proša kroz Kistanje) skoro svaka kuća imala velike gusterne od po par stolitara vode u njima. Kopane uglavnom u kamenu i ufino izradjene cimentnim mljekom, pa poslje poprskane galicom bez kreča ( da se u njima kišnica koja je skupljana sa krovova kuća ne pokvari u žabokrečinu). Ali uprkos velikom trudu da se načine takvi rezervari u bezvodnim Kistanjama, nisu se sve gusterne održale čistim i imale stalno vodu za piće.

Sjećam se kad nestane vode u cijevima, pošalje me mater kod Marte Čotrine ( tetke Sime Dubajića, pa smo je svi zvali prosto”tetka Marta” a bivše žene Kuzmana Čotre koji je bio početkom 20 vijeka na ondašnjem gastarbajtingu u Ameriki, gdje je izmedju ostalih zanimanja jedno vrijeme bio i ložač na parnoj lokomotivi a o tome je zna dugo i detaljno pričati u brijačnici kod Drage. Kad se iz neznanih razloga rastavio sa Martrom podjelili su zajedničku kuću popola ali dijagonalno, pa su na spratu oboje živili u dva stana s tim da je ispod Martinog dijela Kuzman izdava stan Mići Jekiću, a ispod Čotrinog dijela Marta je uzdavala prostorije za atelier “ FOTO TRIVIĆ” koji je radio samo petkom kada je dolazio slikavati iz Knina, a ostale su mu zabilježene mnoge cure i momci slikani držeći se za Martin oleander u pitaru ispred kuće sve tako da im se vidi novi DARWILL ručni sat na ruci !!! a izloženi na izlogu pored ulaza u kuću koji je sklanja kad bi završio posa i odlazio u Knin.) da mi ona zavati sić vode iz gusterne. Uvijek si je mora obazrivo i u pristojno vreme zamoliti, jer nikad nije dala da mi djeca iz komšiluka sami zavaćamo, plašeć se da nam se nešto ne dogodi, nedaj ti ga Bože. Gusterna je bila na kraju avlije ispod hlada orasa, a voda je bila ladna ki špricer. Iako su nam Jankovići bili bliži, voda iz njihove gusterne nije bila posljeratnih godina za upotrebu, jer je poslje savezničkog bombardovanja 1944 gusterna nacikla i mješala se sa vodom iz kave u našoj bašči koja je služila za zaljevanje povrća. Jankovića gusterna je bila napravljena na kavi koja je bila iskopana na Korolijinom placu kad je zidana kuća Ćire Korolije 1853-54. godinu, gusterna je bila ogradjena visokim zidom sa tri strane a sa strane dje se ulazilo manji ogradni zid i kapija sa željeznim vratima, a povr cijele cisterne odrina , koja je stvarala debelu hladovinu ljeti.

S druge strane Milka Djokinica ( ud p.Djoke Korolije, mesara i trgovca kistanjskog; kuća do moje, poslje unutra bila Jadrankomerc trgovina, a još poslje trgovinu drža Vinko Šuša ) imala gusternu u bašči ali nikad nije bila za piće jer se kišnica sa mažibradskog puta saljevala preko Drage Krnetinog placa u njiovu bašču i tako plavila gusternu. A što ti je zanimljiv naš kraj: samo kojih petnaestak metara od Djokine gusterne u maloj avliji, bila je koštela ( gustelina, gustelić) na čijoj grani su poslje rušenje 1944 klaonice u bombardovanju, derali zaklanu stoku za mesnicu, i sva krv i voda od pranja dropčića slivala se u neku pukotinu medj kamenjem u ponore ispod Kistanja tako da nikad nije bilo u popoločanoj avliji blata nit vode po kojoj bi gaca ili smočio sukance u trikama...