Kuća Mile Martić (27) bila je dvokatnica.

.....
Mila Martić



Djevojčice blizanke Savka i Duška, rođene 1933. godine drži Milina snaja, mater Vera Martić, a pored nje stoji učiteljica Marica Novaković...

Za vrijeme Talijana, komandir karabinjerske službe bio je tu smješten, baš kao i jedna manja porodica izbjeglica iz Like. Porodica je imala vrlo ljepu ćerku u koju se ovaj komandir zaljubio. Vjenčali su se i otišli su za Italiju. Kako je ova kuća raspolagala sa desetak soba, tako su tu bili smješteni još neki talijanski oficiri. Marica Novaković iz Knina je prije pada Jugoslavije bila učiteljica u Kistanjama. Stanovala je u jednoj od soba. Dolaskom Italijana u ovu kuću uselio se i vojni ljekar, kapetan Mario. Između njega i Marice rodila se ljubav. Po padu Italije oženio se Maricom i otiša u partizane. Po završetku rata otišli su živiti u Italiju, u Bari, odakle je on bio rodom. Godinama kasnije sreo se sa njima slučajno Aco Baljković, koji je poslom boravio u Italiji...

Iz ove kuće osta je čudom zabilježen jedan starinski detalj: pećica na drva Mile Martić. Priča za sebe. Širina 120 cm, visina 72 cm.



Malo praktično čudo tehnike onog vremena, za brzo zagrijavanje pomoćnih prostorija u kojima se ne boravi po cjeli dan (zahod, soba...). Založiš je i za 10 minuta ljepo je i vruće za rećemo veliku nuždu ili tako nešto. Posebna zanimljivost ovoga modela je loženje i sa bočne strane, tako da je rećemo pogled korisnika pomoćne prostorije prijatno uperen u vesele plamičke...

Ovu kuću kupio je godinama kasnije Štrbac Mile - Škego i drža tamo gostionu. I ona je u Oluji zapaljena, a sad samo djelimično obnovljena...

I tako, dođosmo do kraja Kistanja. Nema dalje na ovu bandu. Ustvari, ima. Malo van mjesta, a moramo zabilježiti i to, jer je poslje širenjem ušla u Kistanje, bila je dvokatnica Maleševića, Nike i Milke. Broj 28. Bila je ljepa i uređena, imala čak i palme oko'kuće. Ipak, Maleševićima nikako nije bilo drago šta žive van mjesta pa su kuću prodali Vasi Periću, koji se vratio iz Amerike. Ima je on tamo poslje i gostionu, koju su zapalili Talijani za vrijeme Druge vojne...

.....
Zora stoji, a Manda i Vaso Perić sjede ispred kuće...

Maleševići su, prodavši kuću Vasi, ispunili sebi veliku želju i ošli živiti u Kistanje, jer su sebi izgradili kuću u centru...

Malo zastajemo, bacamo pogled prema Bezbradicama i zamišljamo kako će tu jednog dana proći pruga, nikniti željeznička stanica i Kistanje se proširiti još par stotina metara. Ali jednog dana. Dotle, vraćamo se u Kistanje, prema zgradi suda, koja na našoj bajkovitoj mapi nosi broj 29.

Velika dvokatnica, iz vremena Austrije (?). U njoj su bile kancelarije, a u prizemlju pržun. Pravi, sa debelim rešetkama, okovan željezom i velikim željeznim kračunom. Ki u Sing Singu. Unutra tama i jeza. Osjetio je i hajduk Medić, koji je tamo bio zatvoren prije nego su ga žandari sproveli u Šibenik. Inače, narod je tugova za njim, jer ga je doživljava kao borca za pravdu, nikako kao zločinca. Ostalo je sjećanje na Kistanjca koji je na raskršću bacio kapu na zemlju i reka: "Ivankoviću, Ivankoviću, jebem ti djete (strašna psovka i u ono i u ovo, ma u svako vrijeme)". Mislio je naravno na gostioničara Ivankovića, koji ga je izda i napujda žandare na njega...

U toj zgradi je bila smještena sudska služba i u njoj je sudija bio i Kistanjac Slave Malešević...

Poslje, nakon Drugog svjetskog, u toj zgradi je bila Općina, a nakon njenog rasformiranja, koje je ekonomski i svakako prilično uzdrmalo mjesto, bio je tu vojni odsjek, bila je tu i stanica Milicije. Ustvari, prije toga Đački dom u kojem su boravila uglavnom djeca koja su ostala bez roditelja za vrijeme rata i tu završavala osnovnu školu. Uz miliciju, bio je tu i Mjesni ured, pa onda i poštanska centrala, a gore i nekoliko stanova. Za vrijeme Oluje je zgrada spaljena i još uvijek nije obnovljena. Ka'će, ne zna se...
Godina nastanka ove kuće je obavijena velom magle. Iljadu osamsto i neke, sigurno. Za vrijeme Austrougarske, skoro sigurno...
Stanovi su tu izgleda tek od šezdesetih godina prošlog vijeka. Živili su u njoj jedan Gajica, od Nikice Borova ujak, Berić nastavnik neko vrijeme, Radić Frane milicioner, Stana Mijina, od 1962. godine, onda i Mijo, Grulović Ilija sa svojima, Rade Martić sa porodicom, Letunice, Itrak Andrija neko vrijeme, Borak Simo pekar sa porodicom...

Do zgrade Suda je, još od 1895. godine, župna crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije (30), koju je narod, ne znamo kad ni kako, prozvao Luca. Tako je i dan danas Kistanjci nazivaju...

Odma uz Lucu, kuća je Novaković Drage i Grujice (31). Ustvari, u to vrijeme kad mi obilazimo Kistanje oni su još živili u Bjelini, a kad su došli poslje Drugog svjetskog kupili su ovu kuću od jednoga popa, nismo mu još saznali prezime. U Oluji je stradala, a sad je obnovljena i sređena, sa ljepom avlijom pozadi...

Broj 32 je bila kuća Štrbaca. Ma kako se ono zva vlasnik??? U njoj je poslje živio Rađen Jovo sa porodicom. Bila je niska prizemnica, u kojoj je Jovo drža gostionu u jednoj prostoriji, a drugu malu je koristio za stanovanje. Ovu kuću je poslje kupila Bokun Antica sa svojom djecom, a Rađen je preša preko puta u kuću Štrbac Ješe. U ljevi dio, jer je desni osta od Štrbac Škrbila (ili brata mu?). Bokuni su ovu kuću dozidali na kat...

Kuća 33 je isto kuća Štrbaca, mala prizemnica u kojoj je sve do 1944. godine živila Geša sa sinom koji je pogino kao partizanski tenkista, na Promini. Geša je inače bila rodom iz Kozjaka - Štrbaca i udala se u Radučić. Poslje smrti muža doselila se sa sinom u Kistanje. Jedno jutro, 1944. godine, Njemci su bombardovali Kistanje i pogodili Gešinu kuću. Tad je stradala ona i još jedna mlada žena, trudnica. Ove kuće sad nema, a na toj čestici je poslje drugu i veću sazida Dule Bankar, pa je poslje proda...

Kuća broj 34 bila je na kat. Vlasnik Baljković Vukašin drža je u njoj trgovinu. Ima je sinove Aleksandra - Acu, Zdravka i Nebojšu. I ćer Nadu. Žena mu je bila Zorka, rođena Macura, iz Kistanja.


Stoje sljeva nadesno: Đorđo Šegan, Ličanka, Živoja Živković (brat Anke Živković), Mara Despot, Zdravko Baljković i Dada Jovanović.
Ćuće sljeva nadesno: Jovo Krneta i Nebojša Baljković...

Nebojša je još kao mlad bio tuberan, na lječenju u Italiji. Poslje su ga jadnoga Njemci odveli u Dahau i tamo je doživio strašan kraj u peći. Njegov brat Aco je poslje posta poznat i bio jedno vrijeme čak i direktor Televizije Beograd. Treći brat Zdravko je u Beogradu. U olujnim događanjima krajem dvadesetog vijeka, ova kuća je skroz spaljena...

.....
Macure i Baljkovići...

Kuća Živkovića, broj 35, bila je kuća Bože Živkovića i žene mu Ružice. Kuća na kat.

Kuća Živkovića snimljena 1939. godine...

Sagrađena je po svemu sudeći 1925. godine ili tako nekako. Prije nego je sagrađena, Živkovići su živili u Sudu i za to vrijeme su im se i rodila djeca, Neda, Anka i Živojin. Ovo zato jer je Božo radio u pržunu kao čuvar i ključar, a Ružica kuvala kad je bilo zatvorenika. Neda - Nedica je valjda bila najstarija i rođena 1918. godine. Živojin je bio komunista i strada je u ratu. Anka je bila udata za Ljubičića Ivu i živila u Zadru, đe je i umrla. Imaju sina Živojina, koji živi u Zagrebu...


Božo Živković


Živković Ružica sa djecom...

Do njihove, bila je isto kuća na kat Paška Bilandžije. Označićemo je brojem 36. Prva Paškova žena je umrla, a sa njom je Paško ima sina Franu.

.....
Mali Frane Bilandžija

Sa drugom ženom Ivankom ima je ćer Anku, koja je kasnije, sa padom Italije otišla sa jednim Talijanom i udala se za njega. Donedavno je još bila živa, kako smo čuli. Paško i Frane su imali dućan i benzinsku pumpu. U godinama koje su dolazile, Frane je oženio Jokić Jelu iz Kistanja. Imali su sinove Feđu i Zorana. Kistanjci pamte Zorana kao dugogodišnjeg direktora Jadrana. Sad živi sa familijom u Kninu. Feđa je u Zagrebu, a Frane je, kad je umro, sahranjen na katoličkom groblju u Nuniću...

Zadnja kuća u Kistanjama (37) odma iza Paškove, bila je ona sagrađena 1937. godine, vlasništvo Jove Traživuka, redara iliti “Policjota”. Jovo je ima sina Boška, zvanog Ševa i ćeri Nedu i kako ono...?

.....
Daco Macura, Branko Korolija i Boško Ševa

Kuća 38 je Ćevića Lalića. Duga i prizemnica, sa pecanom u avliji. Tu su godinama bile gostiona i kuglana. Ustvari prvo conera, a poslje, razvojem igre, zog za balote, za mnoge neprevaziđen i najbolji. U najgorem slučaju, jedan od dva najbolja u Kistanjama. Ćević je ima četri sina i ćer. Sad je, kolko znamo, od te djece živ samo Vuča. Živi u Srbiji. I ova kuća je krajem dvadesetog vijeka spaljena, a sad je u njoj obnovljen valjda jedan stan. Zog je zarasta i napušten...

.....
Vuča Lalić

U nastavku je bila kuća Pavla Bjelanovića. Naš broj za nju je 39. Ovu kuću je Pavle izgradio nakon šta se vratio iz Amerike, sa rada. Diga je za to i kredit, ali ga nije otplatio pa je ovu kuću uzela država. On je u njoj živio do svoje smrti, a poslje su u njoj bili stanari. Pavle je ima sina i tri ćeri. Najmlađa Seja je bila za vrijeme Drugog svjetskog Skojevka, koju su u Đevrskama uvatili, pa silovali i ubili četnici. Brat joj je bio pilot...

Ova kuća je u Oluji devastirana, pa poslje obnovljena u nisku prizemnicu. Sad je dodjeljena jednoj porodici iz Janjeva...

Vujasinović Jovan - Joca Dražeta, ima je kuću broj 40. Sagrađena je po svemu sudeći 1905. godine kao prizemnica, a 1916. godine dograđena na kat. U njoj je bila gostionica, konjušnica, a u avliji još neke gospodarske zgrade, štala, vatrenica i tako...Bila je tu i mesnica, a poslje Drugog svjetskog, dolaskom struje, bio je tu i mlin na struju...

Jocina žena se zvala Anka, a imali su sina Niku i ćeri Ljilju i Adu. Rano su djeca otišla na školovanje, i to: Niko u Sloveniju, Ada u Šibenik, a Ljilja se udala u Beograd. Ova kuća je u Oluji devastirana i još nije obnovljena. Inače, pod istim krovom u ovoj kući je živio i brat Joce Dražete - Srećko. U Kistanjama puno poznatiji kao Srećko Panceta. Inače, Srećko je bio oženjen, pa kad mu je žena umrla, oženio je njenu sestru, tj. dotadašnju svastiku. Srećko je umro u Zagrebu, kod svoje ćeri Zlate...

.....
Srećko Vujasinović

Puno je anegdota bilo vezivano za pokojnoga Srećka koji je bio invalid, ali se uspješno kreta uz pomoć drvene noge. Voza je biciklu stalno, a za ovu priliku mi ćemo se sjetiti jednog doživljaja iz neđe pedesetih godina prošlog vijeka. U vrijeme euforije poslje Drugog svjetskog rata kistanjska mladost se rado bavila sportom, a posebno je nekako volila nogomet. Tačno 1950. godine igrala se nogometna utakmica između Kistanja i Oklaja i naravno na put se išlo kako drukčije nego biciklama.


Ekipa Kistanja, sljeva nadesno stoje: Veljko Malešević, Gojko Jovičić, edan iz Gortana, Jovo Mirčeta, Boško Korolija i Daco Macura.
Ćuće sljeva nadesno: Slobodan Rađen, Dule Korolija i Dušan Perić

Sa igračima je poša i Srećko, jer kako bi to moglo proći bez njega. I, odigrala se utakmica i ostalo je zabilježeno da su Kistanje pobjedile sa 1:0. Ostalo je nezabilježeno, do danas, da je u povratku ekipa vozila gladna i žedna i tako prošla pored neke dječine. Edan klapac je ima botu pure u rukama, a za njegovu nesreću to je snimio i edan od naših, nećemo reći koji. Odma je sproveo pakleni plan i dozva maloga da ga kao nešto priupita. Kad je mali priša na rukohvat, ovaj naš mu drpi onu botu pure i bježi da se bježi. Čuo se plač i kuknjava, ali škripa bicikle je govorila da je gladni navijač već daleko...

Jocina djeca povremeno dolaze i obilaze ovu kuću, a mi idemo dalje, na sljedeću. Broj 41. Prizemnicu Vase Crvka. Vaso je ima ćer Cvitu, udatu za Božu Ćakića. Vasina žena je bila Draginja. Kad je umrla, oženio se Nadom Ćalić, kasnije Crvak. Nada je inače dvorila Draginju prije smrti, a usput biće bacila oko na Vasu i omađijala ga. Dobila je sa njim sina Nedjeljka - Neđu, koji je poslje bio legendarni malonogometni golman - El Grande Viktor. Neđo je sa prvom ženom ima sina, a sa drugom, Rosom, živi u Užicu. Kako saznajemo, radi u Gradskoj čistoći...

.....
Gornji red, sljeva nadesno: Niko Macura, Vukica Macura i Božo Ćakić
U srednjem redu su: Drenka Kresović, Petroslava Zira (?), Dako Macura i Zorka Macura
U donjem redu su Milka Macura, Dušan i Tomo Macura

Ovu kuću je od Vase kupio Štrbac Dušan, zvani Dušančić. Sad je po svemu sudeći prodata, jednoj porodici iz Janjeva...

Pored je bila niska kuća (42) u koj je bila kovačija i to je sve šta znamo o njoj. Zasad...

Sljedeća u nizu (43) je bila katnica sa gostionom Vujasinović Sime i Dare i njihovih sinova Čede i Paje. Čedo je bio tuberan, mlad je umro u sanatoriju u Italiji. Pajo je u Rijeci, ima dvije ćeri, Jagodu i Natašu...

.....
Jugana Čolak i Pajo Vujasinović

Do 1943. godine sa Simom i Darom je živila i Simina sestra Zlatka, koja je u padu Italije utekla sa Talijanom i udala se za njega. U istoj kući živio je i Simin brat Vujasinović Niko sa ženom Perinom (iz Šibenika). Inače, Vujasinović Simo, Niko, Zlatka, Joca i Srećko su rođena braća...

Dara se kasnije bavila prodajom vina. Inače, ona je bila rođena sestra Đoke Korolije, kojega ćemo pomeniti kasnije, jer još špartamo po Kistanjama i nismo došli do njega. Evo brzo ćemo...

Na redu je katnica Štrbaca (44) Tu su nekad živile dvije sestre, Ješa i Muta. Ješa je držala krojačku radnju, ali su ipak obe živile nekako u siromaštvu. Ješa je i obolila i živila od milostinje, a Muta je plela nebi li zaradila nešto bjedne hrane. Teško im je bilo...
Djeca tog vremena sjećaju se Ješe, onako colave i u dugoj plavoj haljini. Došla bi sa dva poklopca u rukama do centra i na mjestu đe je poslje dignut spomenik za vrijeme školskog odmora bi ka "držala koncert". Udarala bi takt nogama i onim poklopcima i pjevala: "Jelo, Jelo, od bisera grano, ti si moje sunce ogrijano..." Kad bi završila ovaj kratki koncert odcolala bi kući, ali bi je prije toga djeca nagradila jakim pljeskom, jer ih je sve to stvarno zabavljalo. A i žalili su je, pa bi je tako podržali. Sirotinja jadna...

Nakon Ješine smrti u njenu polovicu se nastanio Rađen Jovo, Slobodanov ćaća. Ustvari kako smo čuli on je nju pošteno dogleda, kad je preuzo brigu o njoj...


Jovo i Stana Rađen

Sljedeća je kuća Gojka Kresovića (45), koji je bio općinski službenik. Poslje njega tu je živio Čolak Ilija, rodom od Drniša. Bio je šuster, a žena mu je bila Ružica, rođena Karanović, iz Čučeva. Ona je služila u Kistanjama, a on je ljepo pjevao, bio društven. Za ono vrijeme bio i obučen po ultima modi, nosio gaće engleskog kroja, pumparice i gojzerice, obavezno kapu na frontin. Imalii su troje djece. Dva sina i ćer Juganu. Jednog sina im je, neđe početkom četrdesetih godina prošlog vijeka, satralo ispred kuće. Autobus Kisića je naletio na njega i desila se tragedija...

.....
Sjedi Ilija Čolak. Desno od njega stoji Pero Mandić. Djevojčica prva zdesna je Jeka Mažibrada od Šukića. U pozadini kuća Malešević Darinke...

Poslje su se odselili za Split. Ilija je dobio posa kao šuster i stan od Milicije. Sin Boško mu je završio pomorsku školu, a ćer Jugana učiteljsku...

.....
Čolak Boško

...........
Čolak Jugana

Ovu kuću je poslje kupio nastavnik Grulović Nikica - Grule...

Kuća pored (46) je bila Macura Damjana. Trebalo bi se sad nekako sjetiti svih imena, ali ima je djecu Jovu, Milku, Zorku, Vuku... Žena mu je bila Ana. Držali su oni pekaru...

Ćer Zorka je bila poslje udata za komšiju Vukašina Baljkovića. Jovo je oženio Mariju.

.....
Macura Marija i Jovo 1933. godine

Njihova djeca su Branka, koja je nesretno završila život u Beogradu, i Damjan - Daco, čovjek koji je radni vjek uspješno proveo na Radio Televiziji Beograd, bio autor sjajnih emisija, od kojih su neke za temu imale upravo Kistanje i Bukovicu...

.....
Macura Jovo i Marija sa djecom, Brankom i Damjanom - Dacom

Stari Damjan Macura je ima još jednu ćer, Mariju. Ona se udala za popa Bulovana, rodom iz Mokrog polja. Stanovali su oni u manastirskoj kući u centru Kistanja (kasnije stara ambulanta - već smo je pominjali). Imali su sina Branka i ćer Ružu. U ratu su, neđe 1944. godine, ošli za Australiju, a i mi odosmo dalje, prema kući Malešević Nike i Milke (47).

Ajmo dalje, sad nam valja kliknuti za novi nastavak i sljedeću stranicu...

(Ako oćete nazad na prethodnu stranicu, kliknite ođe...)