Sljedeća kuća, broj petnajst (15) je bila kuća Kuzmana Čotre i žene mu Marte. Nisu imali djece, nego samo Čotra vanbračnu ćer Ružu. Čotra je prije nego šta je diga ovu kuću radio u rudniku u Americi sa Vasom Perićem, zaradio tamo nešta i valjda i zbog toga šta je upozna Vasu odlučio doći i živiti u Kistanjama. Iza'kuće je ima bunar, magazin, vatrenicu i klozet, a ima ga je i u kući. Drža je dućan...

.....

Marta Čotrina

I ova kuća je devedeset pete spaljena i još nije obnovljena...

Stigosmo tako do jedne od najljepših građevina u Kistanjama, sazidane 1933. godine. Označena je brojem šesnajst (16) i zvala se Sokolana. Kasnije Dom kulture. Sazidana je Sokolana novcem kistanjskih trgovaca, a izgleda i djelom općinskim. Ostalo je zabilježeno da su članovi odbora za gradnju bili Milan Budimir, Vukašin Baljković, Niko i Đuro Dubajić, Slave Malešević, Jovo Martić, Olgica Korolija, Dobra Malešević, Đorđe Đoko Cvjetković i Živojin Živković Bože i Ružice. Kad je sagrađen, u velikoj, kasnije kino sali, vježbali su Sokolaši na različitim spravama, a održavale su se brojne predstave i priredbe, plesovi, igrala gradska kola i slušale pjesme u izvo?enju kistanjskog tamburaškog sastava.

.....
Sa osvećenja Doma, koji se tad zva Dom Kralja Aleksandra. Osvješta ga je 03.09.1939. godine Nikodim Opačić, a na fotografiji smo osim njega prepoznali i Mažibrada Savu Šukića (u bjeloj košulji)...

U Drugom svjetskom, tačnije 1943. godine je devastiran, a do tad su tamo Talijani dovodili razne pjevačice i organizovali svoje zabave. Sokolana je u njihovo vrijeme nazivana "Dopo lavoro", valjda logično pružajući odmor i zabavu talijanskim vojnicima nakon napornog "radnog vremena". Poslje rata, Dom kulture je opet postao centar okupljanja i raznolikih kulturnih aktivnosti. Kasnije je postao i kino, a vremenom je tu otvorena i čitaonica. U Oluji je Dom ponovo užgan i poslje ponovo obnovljen. Sad je vlasništvo općine Kistanje, a u njemu se i dalje, mada ni približno intenzivno ki nekad, održavaju različita dešavanja, predstave, priredbe, izložbe i okupljanja. U Domu su prostorije koje sad koriste SKD Prosvjeta i još neke mlađe udruge...

Od Doma idemo dalje, prema kući sedamnajst (17), kući Lalić Milke, udovice Špire Lalića. Milka je bila Drnišanka, djevojački Cvijetić, a inače sestra Marije Korolije i tetka pjesnika Mirka Korolije. Špiro Lalić je u ovoj kući drža dućan, a nakon njegove smrti 1938. godine ga je preuzeo Nikola Vujasinović, trgovac iz Voševaca. U njemu je radio i njegov sin Sveto, ćaća Milutina Vujasinovića. Nakon što je završila osnovnu školu u Voševcima i ženski licej u Sremskim Karlovcima, Nikola je 1940. godine doveo u Kistanje i Vujasinović Milku da zajedno sa Svetom radi u dućanu koji je, s manjim prekidima za vrijeme njemačke okupacije, radio sve do 1948. godine kad je, odlukom državnih vlasti, kad i ostali privatni dućani, zatvoren. Za vrijeme dugogodišnjeg zajedničkog života u kući Milka - Milkica i baba Milka su se zbližile tako da je Milka, nemajući vlastitog poroda, usvojila Milkicu 1947. godine. Tada je Milkica preuzela prezime Lalić...
1944. godine je u Kistanje doša Pero Mandić, jer je posta upravnik Kotarskog restorana u kući Maleševića. Upozna je Milkicu i sa njom se oženio. Nakon smtri stare Milke 1956. godine Milkica je nasljedila kuću, nakon čega je Pero proda svoj dio imovine u Đevrskama i obnovio ovu kuću u Kistanjama. Tad je ona poprimila svoj prepoznatljivi izgled...
Inače, ovu kuću je sagradio Simo Lalić, ćaća spomenutog Špire, u to vrijeme opštinski načelnik, a neđe oko 1900. godine. Držali su poslje u toj kući Pero mesnicu i pored nje Milkica dućan za prodaju raznih štofova i metražne robe. I ova kuća je stradala 1995. godine, pa obnovljena kasnije...

Sljedeća kuća je kuća broj osamnajst (18). Pripadala je Lalić Ljubomiru, jedno vrijeme kistanjskom načelniku, ocu Pojke, Nede i Velinke - Vele. Imale su Neda i Vela svoje nadimke, poznate svakom Kistanjcu, ali ih ovom prilikom ipak nećemo navoditi. Lokal do ceste je svojevremeno izdavan prodavaonici cipela Bato, a iza Drugog svjetskog tu je bila brijačnica Drage Brice Ljubovića...

.....
Gospođa Pojka Cvjetković

Isto Ljubomirova kuća - u dvorištu, sagrađena među prvima u mjestu, nosi na našoj mapi broj devetnajst (19). U njoj su živile Neda i Vela, a u ovoj do ceste Pojka, Đoko i kasnije Lidija i Ljubomir (Braco, Fidel, Brajan).

.....
Lidija Cvjetković 1950.godine

Đoko je bio dugogodišnji činovnik u općini, a Pojka učiteljica i kasnije direktor škole, žena koja je bila s razlogom poštovana, čak toliko da je i u vrijeme najtvrđega socrealizma bila oslovljavana gotovo isključivo sa "gospođa" iako je bila i odlikovana kao politički radnik...

Ajmo ća dalje sa špartanjem po nekadašnjim Kistanjama, uvatiće nas mrak ako ne budemo požurili...

Sljede manastirske kuće dvadeset (20), dvadeset jedan (21) i dvadeset dva (22). Prva je dvokatnica u kojoj je do Drugog svjetskog živio pop Stevo Vujasinović sa sinom Mladenom, ženom mu Biserkom i sinom Igorom i tri ćeri, Darom učiteljicom, Jelenom zvanom Mimica i Ubavkom. Inače Mladen je bio činovnik u općini i sudu...

................................
....................................................Pop Stevo Vujasinović

.....
Žena popa Steve Vujasinovića

Ko je ono još živio u toj kući, da vidimo...
A da, Simo Korolija i žena mu Dara, djeca Dušan, Rajko i Rajna. Simica je u prizemlju i dućan drža...

Živili su tu i Bezbradica Predrag, Sofija i Kornelija, pa onda dvije sestre Ličanke, jedan Popović sa ćerima Rosom i Slavom. Ta Rosa se kasnije udala za Baju Bulajića, rođenog brata Veljka Bulajića, filmskog stvaraoca i čovjeka koji je snimio Neretvu, Sutjesku, Veliki transport i niz drugih filmova. Taj Popović je bio podoficir kraljeve vojske...

.....
Bajo Bulajić, prvi sljeva

Nakon Drugog svjetskog rata novi stanari ove kuće bili su Grulović Slava i njena djeca Bilja i Neško, Bokun Antica sa Jovom, Jovankom i Lazom, milicioner Kalođera, Mažibrada Stana sa ćeri...

U donjem djelu ove kuće bila je i opančarska radiona, a kasnije u vrijeme Talijana privremeni zatvor. Poslje su u ovoj kući živili i Manojlović Jovan Joja, Karanović Rajko, Matijević Slavko, Katalenić Ivica i Mandić Milka. U prizemlju je bila mesnica Dinarke Knin i radnja Poljoprivredne zadruge Kistanje. Ova kuća je u Oluji spaljena i još uvjek zjapi takva...

U manastirskoj kući broj 21 živio je pop Bulovan sa porodicom. Žena mu je bila Marija, inače od Macura. Imali su ćer Ružu i sina Branka.

.....
Ruža Bulovan i Nada Baljković

Tu je živio i Niko Dubajić, činovnik u općini, žena mu Anka i ćeri Sonja, Mira i Duška. Živio je u toj kući i doktor Polivec, inače Rus, pa doktor Goro, Dubajić Marija i ćer Rada...

Bila je tu jedno vrijeme i ambulanta i apoteka. Za dosta Kistanjaca i danas je ta kuća stara ambulanta. Poslje su u njoj živili i bolničarka Stanka Galunić, doktor Bačić Nebojša, Đukić Dara (rođena Martić) i djeca Slavica, Zvjezdana i Rade. Bili su tu i Perić Lako sa ženom i sinom, Nada Crvak sa sinom Nedjeljkom Neđom, Itrak Andrija i žena mu Tatjana od Maleševića. Može biti lako da smo koga i ispustili, ali to je zato šta već satima obilazimo po kućama i već nam se zerica i manta od pustog štrapaca. Da, ova kuća je 1995. godine zapaljena i poslje obnovljena. Trenutno je nenastanjena...

Evo nas na raskršću...

Dvokatnica sa malim prozorima i kamenim krovom. Rekosmo nosi broj 22. U njoj je stanova Jokić Nikola i žena mu Anđelija, iz Like.


Kistanjci na sahrani Kralja Aleksandra, u Beogradu 1934.godine. Prvi sljeva stoji Sišo Dubajić, a prva zdesna u istom redu je Anđelija Jokić...

Jokić je u kućici pored ima pekaru i u njoj peka "turtice" koje je dječina puno volila. Bile su od običnog tjesta kao i kruv, ali se pekle zajedno, pa onda kad odlomi par turtica... milina prava. Obični kruv su zvali turta, a od njega je pola Kistanja mirišalo. Ima je Jokić sina Borisa i tri ćeri - Ljubu, Jelu i Dobrilu. Dobra je umrla u šesnajstoj od tuberkuloze prije rata, a Boris i Ljuba od iste boleštine za vrijeme rata. Ostala je samo Jela. Danas su živi Darija i njena dva sina Feđa i Zoran...


Zoran Bilandžija Jelin...

Na drugom katu nije ova kuća bila uređena za stanovanje, a u prizemlju je bilo spremište za čistača. Vrata i prozori su bili od čistog drveta. Kasnije je tu P.Z. Kistanje otvorila željezaru, a na katu je bio uređen stan. Poslje Oluje tu se izređalo nekoliko dućana. Svi plaćaju kiriju manastiru...

Niska kuća do ove dvokatnice je sagrađena 1841. godine. U njoj je Jokić ima pekaru koju pomenusmo maloprije. Važan podatak je i to da je upravo tu bila i prva škola u Kistanjama, a u kasnijoj fazi đaci su i dalje rado navraćali, ali u slastičarnu Jadran, kod Mikija Kurtišija. Kaže puno njih, sad već odraslih ljudi, da su najbolje baklave, krempite i kifle sa pekmezom pojeli baš tu. Sladoled je bio posebna priča, ali nećemo sad o tome...

Poslje je tu bio i kafić, a sad nema ničega. Vidićemo dokad. E da, nekad davno tu je bila drvena i čvrsta kapija sa kračunom...

Kuća dvadeset i tri (23) je bila kuća Cvjetković Vasilije, od Dubrovnika. Muž joj je bio Kistanjac, Branko, i sa njim je imala sinove ?orđa Đoku, Jovu i Uglješu - Ugu. I Vasilija je držala pekaru...

Inače, ?oko je bio činovnik, a Jovo je bio školovan, ali je mlad ubijen od ustaša, za vrijeme Drugog svjetskog. Po njemu se dugo godina zva najduži kistanjski bulevar...

U Oluji je Uglješa ili "šjor Uge", kako su ga Kistanjci volili zvati, izbjega sinu Jovi i ćeri Dobrili u Beograd i tamo poslje i umro...

Druga snaja Vasilijina i ?okina žena je bila učiteljica Pojka, mater Lidijina i Fidelova...
Ova kuća je poslje Oluje zapaljena, a poslje obnovljena. Nekad je u njoj bila krojačka radiona Petra Rakića, sa kojim je radila i Mara Despot, sestra Vlade Despota. Poslje smrti Rakića, P.Z. Kistanje je u toj kući držala dućan, a sigurno znate i da je šjor Uge godinama radio u zadruzi kao vozač. Legenda veli (a nije baš ni legenda, jer je sam Uge rado priča tu priču) da je davnih godina kao vozač po zadatku iša u Zagreb i tu se jadan smeo u pustim uličetinama, ne poznajući dovoljno grad. Kad ga je milicioner zaustavio, namjeravajući ga kazniti jer je napravio brdo prekršaja, navodno mu je šjor Uge reka: "Evo tebi diko još volko, samo me izvedi iz ove ludnice..."

Ova kuća je trenutno nenastanjena...

Kuća dvadeset četri (24) je bila Cvjetković Zorke i Špire. Kistanjci su Zorku zvali i "Dolta". Bila je, nako, malena i sitna starica. Načitana, ali zera povučena. Prije onoga rata izdala je lokal Vujaković Đuri iz Bjevčana i ženi mu Marici, rodom neđe od Rijeke. Inače, Đuro je bio brat Ilije Vujakovića, rođenog strica Slave i Slobodana Vujakovića. Zorka - da se vratimo na temu - je nekad bila na crnogorskom dvoru, a sa Špirom je imala sinove Svetu i Danila, Kistanjcima puno poznatijeg kao "barba Danu". Godinama poslje, barba Dane je napravio dogovor sa Đurom Ćosićem da ga ovaj dogleda do smrti i kupi od njega ovu kuću, što je Đuro i uradio. Otvorio je tu gostionu i godinama bio važan punkt okupljanja i druženja, naravno uz bićerin i mirisnu i slasnu janjetinu...

Svetina žena bila je i dr. Monti Antonjeta iz Knina, ćer Lovre Montija, koji sad ima spomenik u Kninu, ispred općine. Imali su sina Bogdana, zvanoga Kike, koji živi u Zagrebu...

Sad je ova kuća sređena i izdata, pa je u njoj Depadans...

Prije nego produžimo dalje, ne smijemo zaboraviti reći još koju, i to važnu o Špiri Cvjetkoviću.

On je bio čovjek sa dobrim osjećajem za posao i trgovinu i u tom segmentu sigurno jedan od nekoliko najuspješnijih Kistanjaca. Ostalo je zapisano da je upravo Špiro bio vlasnik prvog privatnog automobila u Kistanjama, svega devet godina nakon što je Grof Marko Bombelles postao prvi vlasnik privatnog automobila na području Hrvatske. Špiro je svoj Peugeot doveza u Kistanje 1906. ili 1907 godine.

.....
Prvi kistanjski auto: PEUGEOT Špire Cvjetkovića

Nije kupio novi auto već iz druge ruke od zastupnika Brunbauera. Prema postojećim dokumentima automobil je proizveden 1904. godine. Ima je 6 konja i jedan cilindar i još uvijek postoji, ali mu nedostaje pumpa za vodu koju je Špiro skinuo da ga 1915. godine ne uzmu za vojne potrebe. Inače, Špiro Cvjetković je 1902. godine dobio nagradu u Beču i Londonu za med iz vlastitog pčelinjaka.
.....
Originalna etiketa Špirinog meda iz 1902. godine...

Nagrade su bile i novčane pa je najvjerojatnije nagrada uz ušteđevinu pomogla pri kupovini automobila, od kojeg su čak sačuvani i originalni prateći papiri i servisna knjižica...

.....
Originalni prateći papiri prvog kistanjskog automobila...

.....
Iz originalne servisne knjižice prvog kistanjskog automobila...

Ako sad skrenemo nadesno, a nećemo našim kolima jer je preblizu, prva sljedeća kuća (25) je bila Općina. Ćirilični natpis: "Dom srpske opštine Kistanje" uklesan u kamenu 1906. godine, izdrža bi i više od sto godina, ali je skinut sa vrha zgrade i bačen krajem dvadesetog vijeka. Općina je tu bila do 1943. godine, a poslje je tu živilo više porodica stanara, a između ostalih colava Sava Traživuk, Mičići, Peslaći, Mažibrade, Medići, ?ukići, Martići...
Sad je u ovoj kući Župni ured...

Od 1931. godine sljedeća građevina, a možda najljepša u Kistanjama ili jedna od najljepših, bila je zgrada škole (26).



Djetinjstvo je uljepšala mnogobrojnim generacijama đaka i svi odreda je se sjećaju po dobrome. Od odličnih do đaka ponavljača, uključujući i prosvjetne radnike. Nakon što je spaljena poslje Oluje, godinama je zjapila prazna i sablasna i kroz njene hodnike je hujao vjetar, a upravo sad, dok pravimo ovu našu bajku, u toku je njena obnova. Kažu da će po njenom završetku tu biti i stanovi. Radujemo se svi ponovnom dječjem žagoru...

Ajmo dalje, sad nam valja kliknuti za novi nastavak i sljedeću stranicu...

(Ako oćete nazad na prethodnu stranicu, kliknite ođe...)