Ovo je priča o jednom mjestu. Našem mjestu.

Ovo je još više priča o ljudima koji su izgradili to naše mjesto i napravili ga ljepim za život...

Nazvaćemo je bajkom, iako je u njoj sve stvarno da ne može biti stvarnije...

Ispričaćemo je tako šta ćemo baciti đir po mjestu i obići kistanjske kuće, od prve do zadnje. Onda usput o svakoj od njih reći ponešta, a najviše o ljudima koji su u njoj živili ili čak i sad žive...

Đe budemo mogli i đe se usput nađe koja slika, pogledaćemo je zajedno...

Krenićemo ujutro i neđe do'mraka obići sve. Neđe ćemo se zadržati duže, neđe kraće i možda propustiti kakav važan ili samo interesantan detalj, ali ako se to desi, vi ćete nam ga ispričati kasnije, a mi ga dodati u ovom istom điru. I tako je ovo istinita bajka koju još uvijek pišemo, a kraj nas i ne zanima, iako je, vele, u bajkama kraj najljepši i uvijek se na kraju u sreći i veselju ispija slatka medovina...

Mi ćemo, kao mala djeca, više guštati u samoj priči i svim glavnim junacima koje ćemo usput pomeniti, a ima ih puno. Guštaćemo i u tome šta se lako more desiti da svako novo čitanje iste ove bajke donese neku novu pričicu ili još nekog glavnog junaka koji ranije nije spomenut. Ovo zato šta ćete nam vi dodati, svak nešta svoje ili o nekom svome...

U godinama koje su prohujale sa vihorom zasigurno su kroz Kistanje prošle i vile i vještice, kraljevi i kraljice, carstva velika i vojske razne...

Pričalo se svašta o tome kad su nastale. Priča se svašta čak i o tome đe su nastale...

Zbog svega ovoga, nismo je ni mogli nazvati nikako drukčije nego

BAJKA O KISTANJSKIM KUĆAMA

Svaka prava bajka obično nije smještena u neko posebno vrijeme. Nije ni ova naša. Ipak, prije nego krenemo moramo reći da ovu našu bajku i đir po mjestu započinjemo neđe tridesetih godina prošlog vijeka. Kuće koje su u to vrijeme postojale u Kistanjama su kuće koje ćemo obići. One koje nisu tad postojale nećemo ni pominjati...



I na kraju, kao u svakoj pravoj bajci, imamo i mi svoju bajkovitu mapu. Pomoće vam da se lakše snađete ili odgonetnete o kojoj kući pričamo. Svaku kuću koju obiđemo označićemo rednim brojem, koji naravno nema nikakve veze sa bilo kakvim poštanskim brojem koji je postojao ili postoji danas. Biće to samo redni broj u ovoj našoj bajci...

Počinjemo, pa nek se, kako i u knjigama uvjek piše, prenosi dalje sa koljena na koljeno. Iako je bajkovita, istinita je da ne može biti istinitija...

Jednom davno, u Kistanjama...

Sa desne strane prva kuća u Kistanjama je ona Tišma Petra, kistanjskog redara rodom iz Voševaca i žene mu Mare iz'Lalića. Označićemo je brojem jedan (1). Redar Petar i Mara su imali ćeri Dobrilu, Nedjeljku - Nedu i sina Borisa. Prije Drugog svjetskog rata ostala je Mara udova i preselila se u Šibenik, stanovala neđe do Kalelarge. Boris je mlad pogino u partizanima, u koje je ošla i Neda, a i njen muž Tišma Milan, inače Likota. Dobrila - Dobra je bila udata za Slavu Maleševića, kistanjskog sudiju, ali tu priču biće znate otprije. Ovu kuću je poslje kupio Obrad Mažibrada...

Tišma Petar, kistanjski redar

.....
Sljeva nadesno: Tišma Dobra i Tišma Neda. Dolje Tišma Boris i mali Niko Malešević

Idemo dalje, prema kući broj dva (2). U njoj je živila Štrbac Darinka sa mužem Božom. Božo je bio žandar i vele ljudi da je volio i zna dobro popiti, a eli baš tako i bilo, to mi ne znamo zasigurno. Znamo zasigurno da su Darinka i Božo imali ćer Jelenu, ljepu djevojku koja je bolovala od sušice iliti tuberkuloze, pa je mlada i umrla. Darinka je i otprije nosila crninu, jer je žandar Božo umro još i prije. Ova kuća je često mjenjala vlasnike, pa je jedno vrijeme pripadala i Branku električaru, a zadnji vlasnici su joj danas Rajko i Ruža Karanović, koji u njoj žive sa sinom Draganom. Drugi sin Mićo, bubnjar Halo Binga i moreplovac koji je svojevremeno donosio u Kistanje friške vjesti o prvom albumu Gansa, živi sa porodicom u Montenegru. Ova kuća je prvo bila visoka prizemnica, a tek Rajko je dozida na kat...

Krenuvši dalje, stigosmo do kuće Špire Dubajića (3) i žene mu Marije. Imali su oni ćer Radojku i sinove Simu, Milana i Žarka.

...

Špiro Dubajić, rođen 1926. godine. Fotografija u Sokolskoj članskoj karti...


Porodica Špire Dubajića 1936.godine u Šibeniku...


Žarko Dubajić, rođen 1926. godine, snimljen vjerovatno 1947. godine...

Tu neđe 1937.g. odselili su se u Šibenik i dali kuću pod kiriju. Jedan od stanara u to vrijeme je bio i fotograf bez ruke Kljujić, po kojem je kasnije jedan drugi kistanjski fotograf nosio nadimak, ali to je već stota priča. Doće jednom na red. E, tu kuću je poslje rata kupio jedan Gnjidić i poslje je proda Veterinarskoj stanici Kistanje. Inače, bila je spaljena 1941. ili 1942.g. do temelja, baš kao i u Oluji, godinama kasnije. Poslje je obnovljena, ali i ponovo devastirana. Šta će biti dalje sa njom, vidićemo. E, da, valja reći i da je Špiro radio kao porezni radnik općine na terenu. Umro je 1940.g. od sušice, u Kistanjama...

Kuća broj četiri (4) je bila kuća Jovičić Petra, kistanjskog poštara. Oženjen Bojom od Vrlike, ima je ćeri Jelicu, Dušanku i Slavicu i sina Gojka.

.....
Jelica Jovičić

U njemačkom bombardovanju 1944.g. oštećen je krov ove kuće, a u Oluji je totalno devastirana. Poslje je u njoj živila janjevačka porodica, a kad je izašla, opet je skroz zapuštena i skroz devastirana. Nasljednici ove kuće su neki poumrli, neki odseljeni, žive štokuda po Hrvatskoj. Kuća zjapi prazna...

Vlasnik kuće pet (5) je bio neki Ivan Dogan ili Dogar iz Promine. Drža je u njoj dućan prehrane kraće vrijeme, a prije Drugog svjetskog se odselio u Zagreb. Poslje rata, u kući je privremeno živio Martić Jandrija sa porodicom, jer su mu kuću u Martićima zapalili Talijani. Nakon šta je obnovio, otiša je svojoj kući, a ovu u kojoj je bio kupio je Miško Bjelanović i podiga je na'kat. U Oluji je prošla ka i sve druge, a poslje je obnovljena...

.....

Likota Trbojević Iso i žena mu, šjora Frana iz Kaštela (ne znamo eli iz Kambelovca, Lukšića, Štafilića, Novoga, Staroga, Gomilice ili onoga sedmoga) živili su u kući broj šest (6). Nisu imali nasljednika, a od Franine rodbine kuću je poslje kupio Mirko Korolija - Vunar. Kuća je u Oluji spaljena, pa poslje obnovljena. Koriste je Mirkova djeca kad povremeno dođu...

.....
Iso Trbojević...

U kući broj sedam (7) živio je Stevo Masnikosa, ćer mu Mara i njena maćeha Milka. Stevina prva žena, a Marina mater bila je rođena Šarić. Stevo je isto bio nekad poštar u Kistanjama. Mara je bila udata za Svetu Vujasinovića, rođenog brata Milkice Mandić.

.....
Mara Masnikosa

.....

U gornjem redu sljeva nadesno: Dubajić Ljuba Dušanova, Masnikosa Mara, Jovanović Nada, Urukalo Jakobina, Dubajić Sofija Sokica i Jovanović Dada.
U donjem redu djeca Urukalo Milica, Jovica i Marija.

.....
Milutin Vujasinović

Sa Svetom je imala sina Milutina, koji je poslje oženio Milenu Pekić i sa njom živi u Splitu i ima sinove Nikolu i Milana, vrsne sportaše, ali to je već priča iz novijih vremena, pa ćemo se mi brže bolje vratiti nazad. Mara je poslje kuću prodala Ljubović Dragi - Brici, kojega su poslje nikad dokazano optuživali da je izventa tehniku šišanja dječine "na teću". Dugogodišnji kistanjski brico, koji je u centru drža legendarnu brijačnicu i u njoj more starih novina, živi i dan danas u svojoj kući sa sinom Duškom - Bakanom, možda i ponajboljim stonoteniserom kojega su Kistanje iznjedrile, a koji je svojevremeno čudo jedno ličio na Dragutina Šurbeka, sportsku legendu nekadašnje Jugoslavije. Na žalost, isto legendarna bicikla koju je Bakunjin godinama voza po mjestu i okolo nije više u funkciji - pukla joj je guma, a taka se više niđe ne može nabaviti. Žena Bricina Duška umrla je 2007.g., a ćer Živana je već godinama u bolnici...

Kuća broj osam (8) je kuća Reljića koja se godinama samo izdavala. Tu je još prije Drugog svjetskog živio neki žandar čiji se sin zva Ante. Poslje rata Kistanjci se sjećaju milicionera Arule sa porodicom, pa poslje njega Hadžović Jove sa porodicom. Jovo je bio iz Hercegovine, a matičar u općini. Ustvari prije toga i žandar. Prije rata živio je tu i Urukalo Milan, sa djecom Milicom, Marijom i Jovicom. Živio je tu poslje njega i opančar Bezbradica Marko, Bosov ćaća, pa onaj gostioničar iz Varivoda, pa i Šuša Nebojša i još njih. Kuća je spaljena u Oluji, a sad obnovljena i nenastanjena. Vlasnik valjda živi u Reljićima, ako smo dobro čuli...

.....
Jovo Hadžović sa porodicom u avliji kuće Reljića, 1961, godine


Zora Hadžović, snimljena 1950. godine...

Sad su na redu dvije kuće Tode Maleševića. Kuće broj devet (9) i deset (10) imale su bunar. Todina žena bila je Divna, a sinovi Koste i... ma kako ono...? Tode je drža dućan i u njemu je radio Anastasijević Jordan. Početkom rata odselio se u Šibenik, a kuću su zauzeli Talijani za karabinjersku stanicu. Veliko skladište u dvorištu je bilo zatvor i mučilište. Iz tog glavnog zatvora naši ljudi su odvođeni na streljanja ili u boljem slučaju u internaciju. Djeca i ljudi koji su živili u okolici su se odatle svačega naslušali i nagledali. Vasilj Vujasinović (Duške učiteljice ćaća) je, kad su ga vezanog u kamionu odvodili na streljanje, stiga reći Siši Dubajiću: "Ujače odo Bogu na'istinu". Liću Štrpca, sina Stevinoga, iz Čučeva, koji je od gladi jeo i peteljke od trešanja, natjerali su da sam sebi grob iskopa, prije streljanja. Ali - nećemo više o ovome, jasno je sigurno koliko se zla dogodilo u kući koja je poslje bila mlinica i skladište P.Z. Kistanje. U Oluji je spaljena i još je ruševina...
Manju kuću, nisku, koja je imala kužinu, tinel i špajzu, Maleševići su prodali Kužet Mirku, a ovaj poslje Vuji Popoviću iz Bjevčana. Vujo je poslje nadozida na kat. Tu je živio sa ženom Ljubom i ima ćeri Radu, Večerku i Jadranku. Zet mu je bio kistanjski veterinar Boško. Kuća je spaljena u Oluji, a sad je obnovljena i nenastanjena...

Novija kuća Dubajić Sime - Siše i stara kuća su označene brojevima jedanajst (11) i dvanajst (12). Stari Sišo je bio oženjen Mandom, rođenom Krneta i ima sinove Niku, Dušana, Špiru, Stevu (koji je obolio na stolarskom zanatu u Srbiji i umro mlad od sušice) i najmlađeg ?uru.

.....
Stoje Špiro, Dušan i Niko, a sjede Sišo i Manda Dubajić. Između njih dvoje Đuro Dubajić. Snimljeno oko 1910. godine...

Sišo je u prizemlju stare kuće drža oštariju (tako su se nekad zvale gostione) i to sve do 1942. godine kad su mu je zabranili dalje držati Talijani. Umro je 1944. godine. Inače, oštarija je bila otvorena još oko iljadu i devetstote, a iza u avliji su bile štala za konje, conera (kuglana), pecana (đe su se pekli janjci) i dva zahoda.

.....

Kuća je bila zanimljiva i zato šta joj je u prvo vrijeme ognjište bilo na katu, a sobe u prizemlju...

.....
Vako je izgledala conera...


Đuro Dubajić


Milovida Dubajić, žena Đure Dubajića

Iz oštarije điramo dalje i eto nas kod kuća trinajst (13) i četrnajst (14). Vlasnik im je Milan Budimir. Žena mu je Smilja, a imaju ćer Dušanku i sina Veljka.

.....

Prva kuća je ustvari magazin na kat, a druga stambena kuća na kat i u njoj je u prizemlju dućan. U avliji je bunar sa čistom vodom, a iza kuće šupe i prizemno skladište. U kući je velika konoba.

.....
Milan Budimir u Sokolskoj unoformi. Snimak iz 1938. godine...

Bogati gazda Budimir (jedan od većih u Kistanjama) i Smilja su ostali sami i umrli poslje Drugog svjetskog, a donji dio kuće je poslje kupila Poljoprivredna zadruga Kistanje za trgovinu, a gornji škola za stanove učiteljima. Živili su tu poslje nastavnik Milivoj Nikolić i ko britka sablja oštri i strogi nastavnik matematike Đuro Rusić, a poslje i Mlađo Despenić. Kuća je spaljena 1995. godine. Stan za Nikolić Dušku, ženu pokojnog Milivoja, obnovljen je, a kako vidimo Mlađo još uvjek čeka.

Budimirov magazin je u kasnijim godinama u prizemlju renoviran i tu je bila kasnije i Splitska banka, a gornji dio kuće je Jadran Kistanje preuredio u dva stana za svoje radnike...

Ajmo dalje, sad nam valja kliknuti za nastavak i sljedeću stranicu...