...Bila je to jako ljepa katnica, u kojoj je bila i kafana u kojoj su se najčešće okupljali činovnici, suci i učitelji. Ostala je upamćena fina garderoba, krinoline i šeširi gospođa Milke, koja se volila provozati kočijom po mjestu i okolo.

Maleševići su imakli tri sina, Slavu, Mladena i Nenu. Ćeri Veku, Natu, Lesu i ... ma kako ono? Slave je bio prvi Kistanjac koji je posta sudija. Mladen je bio činovnik, a Neno geometar. Jedna od ćeri Maleševića se udala za Hrlička, koji je radio u kistanjskom sudu, a zanimljivo je znati i to da je Mladen imao devetero djece, pa je jednom od njih, Žiki, kumovao Titov izaslanik, što je bilo aktuelno u neka vremena, kao verbalna podrška željenom natalitetu. I ova kuća je užgana krajem dvadesetog vijeka...

I tako, malo pomalo stigosmo našom kružnom maršrutom opet do centra i do kuće Markice Korolije (48). I ovo je bila kuća na kat, a u njoj je bila gostiona. Pozadi u avliji razne pomoćne prostorije i vatrenica, a bogami i bunar. Markica i njegova žena Jeka imali su dva sina, Stevišu i Branka, i ćer Nedu. Steviša je bio agronom u Novom Sadu, gdje je i umro, a Nada i Branko su valjda u Zagrebu. Kasniji vlasnik ove kuće je bio Opačić Stevo, a poslje valjda ćer Dušanka. Sad je valjda prodata?

U ovoj kući je godinama kasnije otvoren i kafić No. 1, koji se kasnije zva i Simona i poslje Hobo. E, to ime Hobo je pravilo velike probleme u iščitavanju jer se prečesto dešavalo da su čitači čitali to kao ćirilično Novo, pa im se onda moralo objašnjavati da ustvari Piše Hobo, a da to valjda na engleskom znači nešto kao lutalica...

Odma pored je bila kuća Vlade Korolije (49). Vlade je bio kistanjski učitelj, oženjen Perom. Imali su sina Serđu i ćer Merimu. Serđo je umro mlad, još kao djete...

Ostalo je upamćeno da je Vlade igra Hasan Agu u kistanjskoj postavci Hasanaginice, a zna se i kako je poslje Vlade proša u teškim i ratnim vremenima. Uglavnom, ova kuća je od 1944. ili 1945. godine bila napuštena. Poslje je u njoj drža gostionu Mile Soko i tamo peka možda i najbolju janjetinu u Kistanjama (E sad, možda je ovo reklama, a možda i nije. Pošto je u pitanju bajka, niko neće zamjeriti, jer je možda tako, a možda i nije?). Mile je ovu kuću proda i sad janjce peče na izmještenoj lokaciji. Vele da mu je ža zbog svega toga, ali eto...
Inače, sestra Vladina i Markičina, Zorka, udata Jovanović, živila je u Zagrebu i imala dvije ćeri. Dadu i Nadu. I sinove Borisa, Batu i Milu Nakon muževe smrti i nešto prije rata doselili su se u Kistanje, đe ih je primila Šegan Vukica, njena sestra, udata za Lazu Šegana.


Šegan Vukica

Ostala je upamćena i na našem sajtu prepričana priča o Nadi i talijanskom oficiru, njihovoj ljubavi i Nadinom tragičnom završetku. Takođe i o njenoj sestri Dadi koja je sa momkom, Talijanom, pobjegla u partizane. U Lici se, navodno, kasnije smrzla u mećavi. Boris je izgleda živio u Rijeci...

Ćakić Božo i Cvita. Njihovu kuću (50) je diga Božo po povratku sa rada u Americi. Drža je kafanu, ima sina Đorđu i ćer Bilju. Bilja se udala i imala tri sina.

.....
Ćakić Biljana i Desa Dubajić Katalenić

Naš ti je Đorđo nesta u Oluji, krajem dvadesetog vijeka. Zadnji put je viđen u Kistanjama, kad je kreno u CK na ručak. Narod je bježa, Kistanje su opustile, a Đorđo je biće kasno shvatio da nema ni ručka, ni naroda. Ima je 64. godine kad je nesta...

Inače, nakon onog rata (Drugog svjetskog), Božo je proda pola kuće Korolija Simi - Simici. Onaj dio do spomenika. U drugom je Božo drža piljaru, dućan. Prodava kvasinu i svašta. Kad je onemoća, izda je poslovni prostor (ovo je baš moderna riječ, prije je trebalo reći piljaru ili tako nešta) i do smrti često igra na karte sa Simicom. Simica je ima ljepu ženu, Daru, rodom iz Udbine. Sa njom dva sina, Dulu i Rajka zvanog Kvrele i ćer Rajnu. U Oluji ova je kuća spaljena, a nasljednici su kuću prodali. Dara je umrla u staračkom domu u Novom Sadu...

U ovoj kući je kasnije Lalić drža isto piljaru, a poslje je Krneta Todor Bino otvorio kafić Bino. Poslje ga je preuzo Šuša i dao mu legendarno ime. Colorado...
Puno gostiju ga je tako i čitalo...

Opisasmo mjesto i kuće po njemu, a evo prvi put se sad dotičemo veleposjednika za kojega legenda, a i moderni pravnici, njegovi advokati, kažu da je bio vlasnik više od pola Kistanja. Većine kuća i placeva ili kako to jedan Kistanjac reče: zemlje i zraka. Riječ je o Krneta Lazi, zvanom Lazica. Vrlo uspješan u poslu (danas se to kaže u biznisu), ali proglašen državnim neprijateljem nove Jugoslavije i sva imovina mu je oduzeta i podjeljena novim vlasnicima. Godinama kasnije, spor za vraćanje sve te imovine je pokrenuo njegov sin Jovan. Nakon njegove smrti, izgleda da je pravnu bitku nastavio izvjesni Džon. Šta će biti dalje, vidićemo...

U Lazičinoj kući (51) je živio, nakon povratka iz afričkog i talijanskog izbjeglištva, Vaso Perić sa svojima. Ovo zato šta su njegovu kuću zapalili Talijani, pa dok se nije obnovila. Drža je i gostionu, dok se nije vratio u svoju kuću. Poslje je u ovoj, konfiskovanoj kući, bila Pošta Kistanje. U drugom djelu kuće živio je Boško Pekić, meštar od fotografije i post office-a, sa porodicom. Krajem dvadesetog vijeka zapaljena je i danas djelimično obnovljena. U njoj u jednom djelu živi Milorad Pekić Veva...


Boško Pekić Ušum ispred ulaza u poštu...

Evo i dviju fotografija nastalih na raskršću, po svemu sudeći 1942. godine. Znači, za vrijeme Talijana...

............



Evo i još jedne, da ne bude kako se nismo zera zadržali na raskršću, kašta je i red...


Nije autobus Kisića, kašta bi neko moga pogrešno zaključiti na prvi pogled. Ovo je autobus Autotransporta Zadar, iz vremena poslje Drugog svjetskog rata. Na sred srede raskršća, a iza se vidi kuća barba Dane...

U centru, na raskršću, bila je kuća (52) Malešević Darinke. Ona je za stare Jugoslavije izdavala sobe činovnicima suda i ostalima koji su sobu trebali. 1944. godine školska djeca koja su u Živkovićevoj kući imala nastavu su čula udaljenu tutnjavu njemačkog aviona mljekarice - tako su zvala taj tip aviona. Njihova učiteljica, gospođa Pojka im je rekla da brzo idu kućama i da od tog dana nema više škole. Djeca su istrčala i počela bježati prema raskršću, kad je grunilo. Prvo je pogodilo Gešinu kuću, a odma zatim i Darinkinu. Geša je ostala na mjestu mrtva, a pored nje i jedna trudna žena, koja je sjedeći držala kajin na sebi i ostala tako. Darinkina kuća je gorila, a Darinka je isto ostala mrtva. Onda je pogodilo i kuću Jovičić Peše poštara i raspolutilo joj krov. Mljekarica je izručila svoj smrtonosni tovar po mjestu i otišla...
Ova kuća je dugo bila ruševina, a onda je Poljoprivredna zadruga obnovila i u njoj poslje otvorila Robnu kuću, u kojoj Kistanjci pamte radnike Stojana, Božu, Rajka, Grčića i ostale...

Pored Darinkine bila je isto kuća Maleševića, niska katnica (53). Izgleda da je u njoj neko vrijeme živio i Mladen Malešević, ali to i nije baš provjereno. Poslje Drugog svjetskog, kuću je kupio Zjalić Dušan. Poslje je prodata jednoj janjevačkoj familiji...

...................................
................................................................Zora Zjalić Dušanova

Stara općina. Ustvari stara stara općina. Kuća broj 54. Nakon prelaska institucija vlasti u novu staru općinu, u staroj staroj su stanovali razni stanari. Pamte Kistanjci da su tu bili Mara Despot, Bundić, Traživuk, Jovo Hadžović, Vaso Perić i još neki...

.....
Hadža i Petar Reljić, unuk šustera Reljića, na pijaci. U pozadini ljevo vidi se stara stara općina...

Već je jednom ispričana, ali ponovićemo je zato je što je najjača anegdota vezana za ovu kuću: Kad je ono Franjo Josip dolazio u Kistanje, primljen je između ostaloga u ovoj zgradi. Kad je Manda Krneta Dušanova, prisutna među svjetom okupljenim za viditi velikoga i značajnoga cara, vidila da protokol kaže da će ga uvesti u zgradu općine, preneraženo i od jada pustoga se proderala da neće valjda cara u taj sernjak uvoditi. Žandari su je smjesta odveli u mali zatvor u avliji općine i tu je bila sve dok ovaj nije otiša...

Kad je općina preseljena, u ovoj zgradi je jedno vrijeme radila i škola. Poslje su i u njoj boravili neki stanari, da bi na kraju Poljoprivredna zadruga ovu kuću srušila do temelja, kako bi oslobodila prostor za prevoz brašna i kruva iz obližnje pekare. Ni dan danas tu nema ničega, izuzimajući stari kiosk planiran za odvoz...

Ispriča nam je jedan član Jovine porodice kako je, za vrijeme Drugog svjetskog, dovedena na pijacu ubijena partizanka. Gola i iskrvavljena. Ostavljena na kolicima, valjda da bude nauk ostalima. Večerka se rastužila i revoltirana nečovječnim postupkom istrčala iz kuće sa svojom novom novcatom vjenčanicom i umotala ovu nesretnicu u nju. Ispričana nam je i priča o isto Večerkinom buntu, kad je na pijaci organizovano vješanje sa obaveznim prisustvovanjem Kistanjaca. Tom prilikom Večerka je odbila izaći na pijacu, nego je čak demonstrativno zaškurila prozore i nikako nije ćela gledati šta se na pijaci odigrava. A četvoro braće joj je bilo u vojsci koja je ovo vješanje izvela...

Ali, da se vratimo na malo vedrije teme i naš obilazak Kistanja...

Pomenusmo i pekaru, istu onu koja je godinama izbacivala najljepše štruce polubjelog koje se mogu ispeći. Istu onu po kojoj je pola mjesta mirišalo kad bi se peka kruv. U toj kući (53) je nekad stajala obitelj Kundajica Dušana. Dušan je bio šnajder, ima ženu Milku, sina Mimu i ćer Mariju, koja je imala nadimak Kujica. U padu Italije su pobjegli u Italiju. Marija, koja je bila učiteljica, izgleda je još živa. Kasnije je u ovoj kući PZ imala upravu, a u donjem djelu bila je pekara...

Crkva Svetog Ćirila i Metodija (55), u narodu zvana samo i jednostavno Ćirilo, sagrađena je 1888. godine. Zvona sa Ćirila, kao najljepša ovozemaljska muzika, posebna i draga, osvojila su davno srca Kistanjaca. Kažu, dok ova zvona zvone, Kistanje i okolica čuju i postoje...



Stoje: Baljković Nada, Korolija Milka Đokina, Korolija Dara Simičina, Vujasinović Jelena Mimica i Bilandžija Jela Franina.
Ćući Korolija Rajna, Darina i Simičina ćer

Odma tu pored Ćirila, bila je još jedna Lazičina kuća (56). U njoj je jedno vrijeme nakon Drugog svjetskog bila pošta, a po njenom prelasku, ovu kuću su dobili Krneta Terka pokojnog Drage i Krneta Zorka pokojnog Bogdana. Mađarica Terka i Ličkulja Zorka. Poslje internacije, pošto im je kuća bila zapaljena, prešli su u ovu. Terka je bila odlična kuvarica i radila kao takva i u Đačkom domu. Zorka je isto tako bila odlična kuvarica, koja je svoje majstorije spremala u Zadružnoj gostioni. Vele da je jedno vrijeme cjela ulica mirišala od njenog gulaša...

.....
Podjela ručka u Đačkom domu, godine 1950. U sredini fotografije se vidi Mađarica Terka, a skroz udnu Nikola Krneta...

Terka nije imala djece, a Zorka je imala sinove Dragu i Nikolu i ćer Biserku. U ovoj kući je godina živio samo Drago, a sad kad je i on umro, vidićemo šta će dalje biti...

.....
Lazičine kuće na pijaci...

Prizemnica (57) pored ove kuće bila je isto Lazičina. U njoj je poslje rata prvo bio NO Kistanja, a poslje je u njoj neko vrijeme živio Stankić Krneta sa ženom Zorkom, sinom Svetom i ćerima Drenkom i Nadom.

.....
Kistanjski plavi šljem Sveto Krneta

Poslje su Stankićevi sazidali svoju kuću i prešli u nju, a u ovoj Lazičinoj je dugo vremena boravio kistanjski slastičar Kurtiši sa porodicom...

..................................
............................................................Miki Kurtiši

Još jedna Lazičina kuća (58) odma pored prethodne, jedna je od najpoznatijih u mjestu. Katnica, u donjem djelu neizrađena, nego samo sa prolazom za gornji dio u kojem su stanovali Drago i Terka, još prije Drugog svjetskog rata. U desnom djelu ove kuće, tačno na ćošku, Lazica je drža dućan. Nakon 1945. godine, u gornjem djelu su prvo živile Krnete šta su se vratile iz internacije, a poslje milicioneri Škorić i Majstorović sa porodicama. I jedna baba, zvali je Orluša...

Donji dio ove zgrade PZ Kistanje je preuredila u restoran, legendarnu gostionu ili kako su je kasnije znali zvati CK. Aluzija na Centralni Komitet ne stoji, jer se radilo samo o Centralnoj Krčmi. O njoj znamo puno toga, a ono što većina Kistanjaca ne zna, jeste da je prije gostione tu bilo ništa. Obična tamna jametina bez poda, puna tufine. Sad, godinama kasnije, ponovo je jama bez poda. I krova. Sa zazidanim vratima i prozorima...

Među prvim kućama u Kistanjama svakako je bila kuća Perić Jovana (59). U njoj su živili Jovo, žena mu Marica i ćer im Zlatka. Ostala djeca su se školovala i išla u gradove. Jovin sin Đorđe je završio studije na Sorboni, a ćer Zvjezdana je bila profesorica u Zagrebu. Ćer Milena bavila se šivanjem, vezom i pravljenjem lutaka. Sin Ratko je radio u trgovini u Đevrskama.


Perić Ratko u Sokolskoj uniformi

.....
Ratkova ćer Desa Perić, udata Glumac

Zlatkica Perić je radila kao službenica u ambulanti Kistanje. Nikad se nije udavala i za Kistanjce i za sebe ostala gospođica Zlatkica...

.....
Gospođica Zlatkica u Perastu...

U ovoj kući je biio dućan, poslje toga jedno vrijeme i knjižara u kojoj je radila Mara Krneta pokojnog Ljubana, a prije nje i Nikica Popović Jekičin. Tu se moglo kupiti olovke, karte, cigareta, tinte i takih stvari. Specijalnost kuće je bila prodaja cigareta na komad, a čak i na pola. Pamti se kako je edan čoek uša i tražio po cigare, a spremni trgovac Nikica je izvadio za to pripremljeni žiletić i isjeka po cigare duvana. Bile su to cigarete Sutjeska, Ibar, Drava i Zeta. Poslje je ođe opet bio dućan u kojem je godinama radio Mićo Lemeš...

Evo nas u našem špartanju po Kistanjama pored ŠEZDESETE po redu kuće. Vlasnik Korolija Đorđe. Kistanjci ga zvali Đoka. Bio je sin Dušana i Marije i imao brata Todu, učitelja koji je rano umro, od tuberkuloze. Dvije sestre, Daru i Kosu. Dara je bila udata za Vujasinovića i imala sinove Čedu i Paju, a Kosa je bila udata u Beograd. Đoka je ima ženu Milku, rodom iz Drniša, sina Boška i ćer Nevenku...

Đokin ćaća, a kasnije i Đoka, držali su gostionu. Ima je Đoka još jednog brata, Simu ili Simicu kako su ga Kistanjci zvali. Još davno, sa svima njima je živila i njihova stričevka, Olgica Korolija. Nju su mještani zvali sestrica Olgica, uglavnom zato šta je podučavala mlade Sokolaše i išla sa njima na sletove. Nije se nikad udala, a pričalo se u ona vremena da je to bilo zato šta je bila zaljubljena u Jovu Martića. Doša je rat, on je otiša u partizane i zna se šta je bilo sa njim, a ona je otišla u Beograd i tamo ostala...
Đokin sin Boško je završio fakultet u Zagrebu i tamo živi sa ženom, sinom i ćerkom. Nevenka je završila srednju medicinsku školu u Beogradu, tamo se udala i ima sina Pavla. Ostala je udovica i u penziji je. Nakon prodaje ove kuće, nekom Bezbradici, Milka Đokina je kupila stan u Zadru i tamo živila sve do smrti...

Kuća Korolija Dušana - Pošmajstora. Broj 61. Pošmajstor je bio fini gospodin, kasnije šef kistanjske pošte. Nije se ženio. Ima je brata Mirka, visoko obrazovanog i uz to pjesnika, režisera, upravnika pozorišta. Uz sve to izgleda i opasnog zavodnika, na čije čari je pala i čuvena Malvina Borelli. Pošta se nalazila upravo u ovoj kući. Pošmajstor je ima i sluškinju Stanu, rodom od Bjevčana, koja ga je služila do smrti. Ova grana Korolija nije ostavila potomke...

...................................
....................................................Korice Mirkovog Zidanja Skadra

U ovoj kući sad živi Branko Popović električar sa ženom Anđelkom. Njihova djeca Divna i Veljko ne žive u Kistanjama, ali rado dođu. Veljko je ginekolog u Smederevskoj Palanci i on i žena mu Stana imaju dvije prekrasne curice...

Sad dolazimo do nekoliko kuća Nike Jankovića. Šjor Nike Jankovića, kako su ga zvali Kistanjci. Prva po redu je broj 62 i niska je, ustvari magazinić. Kasnije je u njoj bila Elektra...

.....
Šjor Niko Janković

Sljedeća je dvokatnica, za ono vrijeme reprezentativna kuća (63) veleposjednika i trgovca, sagrađena 1866. godine. Niko i Marica Janković imali su sinove Simu i Ljubišu i ćeri Danu i Angelinu.

.....
Dana Janković. Fotografija nastala 1913.godine...

Simo je bio doktor, ćeri profesorice. Ljubiša je bio najmlađi i svojevremeno poslat na školovanje u Pariz, gdje je završio za inžinjera. Nije se odatle vratio nego je osta.

.....

Simo je bio oženjen Brankom Šegan i priča o njihovoj ljubavi je ostala jedna od kistanjskih urbanih legenda. Odavno je ispričana na našem sajtu, pa da se ne ponavljamo. U ovoj kući godinama je pomagala i živila obitelj Štrbac Mile - Babe...

Prije izvjesnog vremena na jednom od prozora u prizemlju ove kuće se pojavio karton sa natpisom "Na prodaju". Ne znamo šta će biti dalje...

Jankovića magazin, katnica (64) kasnije je poznata Kistanjcima kao kuća Korolija Mirka - Vunara. U gornjem djelu je živio, a u donjem drža dućan. U avliji je drža češljaru vune, a odatle mu i nadimak. Sa ženom Jekom je ima tri ćeri, Radmilu, Milku i Divnu. Svi su u Oluji izbjegli u Srbiju. U saobraćajnoj nasreći nastrada je Mirko sa svojim zetom i Milkinim mužem Žarom Popovićem. Jeka je umrla nešto kasnije, a djeca kad povremeno dođu borave u drugoj kući, koju su svojevremeno kupili od Frane, žene Ise Trbojevića...

Broj 65 je nadcestarska crvena kuća. Tačno preko puta Doma kulture iliti Sokolane. Sagrađena je za vrijeme stare Jugoslavije za potrebe nadcestara. Svojevremeno, to je bio Romić Milan iz Knina, tehničar. Bio je tamo sa ženom Milenom i dvoje djece. Početkom četrdesetih godina prošlog vijeka tu je stanovala i jedna Ličanka, koja je kistanjsku djecu učila kako plesati Čarlston. Poslje Drugog svjetskog, u ovoj kući je jedno vrijeme boravila Mila Martić, pa kad se ona preselila u bivšu Šeganovu kuću, neđe u to vrijeme ovdje se uselila Milicija. Kad se i Milicija preselila, prvo u kuću Mile Martić, pa poslje u bivši sud, ovdje su se uselili milicioneri sa familijama. Gojko Dobrić sa ženom Nevenkom i dva sina, Mirkom i Mitom, i ćerkom Vedranom. Drugi je bio Dervišević Murat, sa ženom Perkom i djecom Gordanom i Goranom...

Po Oluji, ova kuća je spaljena i do dana današnjeg ostala je takva...

Put nas dalje odvede pored zida od Jaknovića đardina, do kuće Laze Šegana (66). Ovu veliku katnicu sagradio je Lazo nakon povratka sa rada u Americi. Prije toga, u avliji se nalazila manja kuća vlasnika Jovana Mandarića, u kojoj je bila kistanjska škola. Kupnjom, Šegan je zatražio da se škola iseli, da bi on otvorio dućan, u donjerm djelu. Dolje ljevo bila mu je kužina, do kužine prema cesti bio mu je tinel, a na katu tri velike spavaće sobe. Najveća desno, ona koja je gledala na Jankovića đardin, bila je salon. Udnu hodnika je bio zahod. Sve uređeno i opremljeno bogato i ultra moderno za ono vrijeme...
Lazo i Vukica su imali sina Đorđu i ćeri Branku i Vjeru...

Desno od kuće, Lazo je ima veliki magazin (67) na kat. U donjem djelu su bile bačve za vino, kužina za peći rakiju, a gore su se držali bajami i žito...
Lazo je ima veliku baštu i bunar, a u kužini i česmu. U produžetku ove kuće na kat, bile su četiri sobe, do avlije. U njima je stanovala Vukičina sestra Zorka, koja se tu doselila sa svojima iz Zagreba.

Poslje 1945. godine, Šeganova žena i sin otišli su za Beograd. Vjera i Zorka ostale su još neko vrijeme pa i one otišle. Lazo je ubijen...

1946. godine u ovu kuću se uselila Milicija, a opet poslje, u bivšem tinelu bila je kancelarija PZ Kistanje, a desno njihova trgovina. U njoj su radili Lalić Sava, Lalić Stojan, Mile Bauk...
Tamo neđe 1962. ili 1963. godine sve je odatle iseljeno, jer je bilo određeno da se tu otvori tvornica aluminijskog namještaja. Ovaj novi pogon je ima bravariju, varionu, polirnicu, stolariju, tokariju i kasnije i tapetariju, farbaonu, alatnicu i skladište. Na katu su bile kancelarije i uprava. Fuziranjem Kistala, kako se zvala ova fabrika, sa TMN Jadran iz Zagreba, Kistal dobiva naziv Jadran TMN Zagreb - pogon Kistanje. Poslje je Jadran osamdesetih preša u novu fabriku kraj borja, a ovaj stari pogon adaptiran je u četiri velika i konforna stana. U Oluji kuća je devastirana, a pogon u dvorištu je spaljen do temelja. U djelimično obnovljeni prostor sad su useljene neke porodice iz Janjeva, a pogonske prostorije i dalje služe za sramotu, što zbog smeća, što zbog izgleda...

Iza Lazine kuće, kad se skrene desno, uđe se u Rajsku ulicu. Ustvari, ona se nikad nije tako zvala, nego su je tako zvali...

Prva po redu kuća (68) u ovoj ulici bila je ona Popović Ljubice, zvane Pupica. Kućica mala i avlijica mala. U njoj je živila Ljubica sa sinom Bogoljubom. Imala ga je sa ruskim Židovom, zarobljenikom u ratu sa Austrijom. Ime mu je bilo Salomon. Njima se nisu dali vjenčati jer je on bio druge vjere. Zato je Bogoljub, njihov sin, nosio njeno prezime Popović. Inače, on je kasnije otiša u partizane, pa u SSSR i tamo završio vazduhoplovnu akademiju. Vele da je proglašen za prvog pilota crvenoarmejca Jugoslavije. Oženio se, ima dva sina Igora i Damira. Žena Lucija mu je iz Novalja. Pupica je umrla kod njega, u Zadru, a Bogoljub se pred rat rasta sa ženom, otiša iz Zadra u Srbiju i ponovo se tamo oženio. Umro je u Lazarevcu...

.....
Popović Ljubica Pupica u sredini. Ljevo od nje snaja Lucija, a desno sin Bogoljub

Kuću ove porodice sa burnom istorijom davno je kupio Jadran i srušio je, jer mu je trebao taj prostor za kapiju za utovar robe u kamione...

Sljedeća je bila kuća (69) Kovačević Vele. Prizemnica, manja. Imala je takoreći samo kužinu i sobu. U avliji je bila mala kovačija. Vele je bio dobar majstor, a jedno vrijeme čak i žandar. Žena mu je bila Marica, rodom od Like. Njihov sin Ićo živi blizu Rijeke, ima ćer Karmen iz prvog braka i sina Vladimira (ili Velimira?) iz drugog...

.....
Marica Velina

I tako, lagano i s noge na nogu, eto nas na kraju obilaska Kistanja. Već se i veče navuklo, pa ćemo sad požuriti nebi li polako i završili. Sljedeća kuća u Rajskoj ulici, a mi joj evo dadosmo broj 70, kuća je Kovačević Danice. Prvo je to bila mala prizemna kuća, a poslje je nadozidana i produžena. U ćošku avlije je bila i jedna mala kužina...

To je bilo carstvo Daničino i njene ćeri Zore, zvane Žofa. Imala je Danica i sina Iliju, koji je davno i mlad umro, a i ćer Milenu, koja se udala za kistanjskog žandara Gavrila Kozlicu i sa njim imala Kostu i Vjeru. Danica i Zora su živile skromno, radile baštu, prale dropčiće i prodavale povrće...

I na kraju Rajske, bila je kuća šustera Reljić Petra (71). Niska i stara kućica sa malom avlijom. Unutra je bila jedna mala i uska sobica, biće da nije ni imala više od šest kvadrata. U njoj se nalazio mali šusterski stolić i stolica, jedna stalažica za cipele i zera alata, kalupa, neka šila, gvozdene cveke i drvene brokvetine. Iz te sobe se ulazilo u zera veću, koja je bila i kužina i spavaća soba. Unutra su bili sto, stolice, špaker, par kreveta, ormarić za posuđe i na zidu ogledalo. Ima je šuster Reljić sa svojom ženom Perinom tri sina, Čedu, Đorđu i Neđu. Svih petero su živili u istoj sobi...


Šuster Petar Reljić (treći sljeva) sa kolegama u intedantskoj radionici u Benkovcu. Snimljeno 28. jedanajstog 1939.godine...

Čedu su prije onoga rata poslali u bogosloviju u Makedoniju, da uči za popa. Pred rat, Čedo je pobjega iz Makedonije zbog bugarskog terora i doša opet u Kistanje. Tu je zna kistanjsku dječinu učiti pjesme poput "Bolan mi leži Mile pop Jordanov", ili "Bitola, moj roden kraj". Poslje je Čedo otiša u Englesku ili Ameriku? Đorđo i Neđo su otišli u rat, a Perina je ostala u Kistanjama. Petar je umro nešta prije toga...

.....
Đorđo Reljić

.....
Perina Reljić

U ovoj kućici je poslje živila i Danica Bodulica sa sinom Matom i Goranom i ćeri Desom koja se poslje udala za Iliju Kutlaču, a neko vrijeme je poslje živio i Mažibrada Dujo Dmitrićev. Ova kuća je valjda poslje postala manastirska imovina...

Obiđosmo Rajsku ulicu u kojoj je tek poslje sazidana klaonica, a u vrijeme našeg špartanja po mjestu nije je bilo...

Vraćamo se nazad na putni pravac Zadar - Knin i skrećemo desno, jer je ostalo još par kuća za obići. Prva je Gavrila Kozlice (72). Gavrilo je bio rodom neđe od Muća i bio je kistanjski žandar, oženjen Milenom Kovačević Daničinom.

.....
Milena Kovačević, udata Kozlica

Već smo ranije rekli da su imali sina Kostu i ćer Vjericu. Koste je bio učitelj, pa je poslje završio pravo i posta sudac. Vjerica je završila ekonomsku školu i udala se za Milu Bjelanovića. Višegodišnji je radnik Ambulante u Kistanjama...

Ima jedna interesantna priča, možda samo legenda, vezana za ovu kuću. Vele da je Gavrilo, koji je bio tih i vrijedan čovjek, kad je priprema teren za gradnju ove kuće i krčio ga, na djelu do Todine bašte ispod jedne veće gromile kamenja naša zatrpane kosture. Pričalo se poslje da je ustvari naša grobnicu Bogumila koji su tako zakopavali svoje mrtve. Vele i to da kosti nisu bile normalne, nego da su gnjati bili kao od ljudi koji su morali biti viši od dva metra. Kistanjci su, vele opet, išli ka u čudu gledati te duge kosti i onda se pričalo o Bogumilima, koji su navodno bili proganjani neđe u Bosni i onda odande bježali, pa pravo u Kistanje. Nije u to vrijeme bilo google.com i teško se bilo šta moglo provjeriti lako, nego su priče išle od usta do usta i lagano rasle. Ova je nekako ostala...

Kućicu pored kupila je 1963. g. i u njoj živila Mika Perić, sa sinovima Neđom i Svetom, Kistanjcima skoro pa poznatijim pod nadimcima Jaming i Samaljot...

.....

Njihov đed, Jandrija Perić, rođen 1880.g., bio je aktivan u Sokolskom društvu, o čemu svjedoči i članska karta sa rednim brojem 19...

.....

Sljedeća je kuća 74, katnica sa crvenom fasadom, a vlasnik joj je bio zlatar Korolija. Bio je oženjen, ali nije ima djecu. Za njega vele da je davno otiša iz Kistanja, izgleda u Ameriku. Poslje Drugog svjetskog, u ovoj kući su živili Bokun Jovo, Antica i djeca Jovanka i Lazo. Kad su prešli u manastirsku dvokatnicu, ođe se uselio Jere Žicar. Žicar su ga zvali zato šta je radio na sprovođenju telefona. Poslje je tu živio milicioner Puvalić Đuro sa porodicom. Na kraju su ovu kuću kupili Nikica Popović i žena mu Jeka. Njih dvoje su tu živili sa djecom Žarkom i Mirom. Mira se udala u Zagreb, a Žarko se oženio sa Milkom Vunarovom i ima sa njom ćer Jelenu i sina Milana. Ova kuća je u osmom mjesecu 1995. godine doživila istu sudbinu kao i skoro sve ostale u Kistanjama. Poslje je obnovljena i sad je izdata Nevenu Tomasoviću iz Đevrsaka...

Sedamdeset i peta kuća je na redu. Taman nas polako vata mrak, ali vidi se tolko da možemo obići mjesto do kraja. A vele Kistanje male...
Velika kuća na kat sa kovačijom i vjetrenjačom. Ovu kuću je diga neđe 1922. ili možda 1923. Krneta Dušan. Dušanova žena je bila Manda i sa njom je Dušan ima sinove Dragu, Stanka i Bogdana. Inače, sin Drago bio je učesnik mađarske revolucije, podoficir. Tamo je i upozna Mađaricu Terku, oženio se sa njom i doveo je u Kistanje. Bolesnog od tuberkuloze, 1942. godine su ga uvatili Talijani, odveli ga do Svetog Nikole, skinuli do gola i tukli do smrti. Sin Stanko - Stankić bio je kovač. Žena mu je bila Zorka iz Đevrsaka i imali su troje djece. Stankić je za vrijeme rata pravio bombe, a poslje je do penzije radio u vodovodu. Bogdan je bio oženjen Zorkom Ličkuljom, ali ovo smo već pominjali ranije, pa da se ne ponavljamo...
Velika senzacija u Kistanjama je od valjda 1930. ili 1931. godine bila vjetrenjača koja je podignuta kako bi mlin dobio adekvatan pogon. Pravo malo čudo tehnike možda je bilo i prvo, ako ne među prvima vake vrste u cjeloj Dalmaciji. U početku rata, Talijani su ovu vjetrenjaču koristili kao osmatračnicu, a poslje su je zapalili i srušili. Ne dovoljno brzo da ne ostane zabilježena i istinita priča o predvečerju kad su hrabri talijanski ratnici uočili sa vjetrenjače kako se nešto tamno brzo kreće. Otvorili su vatru u pravcu čučevskog krša, ali mete su ostale nepogođene. Mažibradska magarad se nepovređena vratila sa paše...

Zadnja kuća prije stočne pijace bila je kuća Spasenije Kanazira (76). On je bio lugar oženjen Zorkom iz Mokrog polja i ima je ćer Ljubicu. Ubili su ga Talijani 1942. godine. Ovu kuću je poslje kupio milicioner Nikola Šegan iz Strmice. Oženio se sa Mikom iz Krneta Vlake i imao sa njom ćer Radu, udatu Milaš i sina Željka. Željko je nastrada mlad utopivši se u Krki...

Zadnja kuća u mjestu bila je mala kuća (77) za naplatu placarine. Mi smo je ubrojali i zajedno sa njom znači izbrojali sedamdeset i sedam kuća. Sve to prije Drugog svjetskog rata, a taman na vrijeme da završimo ovaj obilazak prije mrklog mraka...

I pade mrak...
Neko bi reka: "Čiča miča gotova priča", ali nama ne pada na pamet…

Ustvari, ova naša bajka je tek započeta. Sad ste na redu vi, dragi čitaoci i glavni junaci. Učinite je ljepšom i kompletnijom, popunite je svojim pričama, opisima, fotografijama, dokumentima, imenima i događanjima. Kistanje to zaslužuju...

Ajmo dalje, sad nam valja dodavati šta fali...

Ako želite dodati ono šta je ispušteno, pošaljite nam mail na:
kistanje@moje-kistanje.net

(Ako oćete nazad na prethodnu stranicu, kliknite ođe...)