[ Kistanje danas ] [ Nađeno na internetu ] [ Važni telefoni ]

O starim i novim Kistanjcima, trenutku, slobodama i Servantesu ...

Srijeda, 2. devetoga 2009. godine...

O Kistanjcima starim i novim...

Već sad, samo par dana nakon što su se Kistanje vratile u svoju postpreobraženjsku svakodnevnicu, a Kistanjci koji u Kistanjama žive i oni koji u njima više ne žive ponovo podesili satove, svako na svoje vrijeme, poput sna ljetne noći izgledaju dobre i loše priče, ispričane ili doživljene na pijaci i po kućama i ulicama kistanjskim...

Malo je zafriškalo, ali cvrčci još uvjek ižinjavaju novu inspiraciju za uvjek jednu te istu, a opet svima nama tako nadahnutu, raznovrsnu, punu života i dragu melodiju - koju smo zajednički uz parlativu do besvjesti do prije nekoliko noći slušali svi, bili novi ili stari Kistanjci...



Pitaćete se možda vi, sada, o čemu to pričamo, ko su to stari, a ko novi Kistanjci? Pomislićete da vam je jasno, ali samo u prvi trenutak, jer uopće nije riječ o Janjevcima, kako ste vjerovatno pretpostavili kada rekosmo novi Kistanjci...

Da objasnimo? Može...
Sa sigurnošću se može reći da, istina skroz nezvanično i do danas možda neizgovoreno ovako glasno, postoji u kistanjskoj realnosti podjela na stare i nove Kistanjce. I čudna je to podjela, ali stvarna i uočljiva skoro na svakom koraku. Ponekad filigranski precizno sakrivena iza naizgled beznačajnih reakcija, gestova, mimike ili pogleda u stranu, a ponekad toliko uočljiva da je time samo za neupućene ili one koji se ne zamisle možda i najbolje maskirana. Teško objašnjiva i multiznačna, samim tim i dodatno je bila intrigantna za sajt koji se Kistanjama i Kistanjcima bavi...

Između lakih ili nostalgičnih tema, rukovanja i ovlaš pozdravljanja, neobaveznih razgovora, slušanja anegdota i smijeha ili ispijanja dva espressa ili karlovačka piva, pisac ovih redova je pronašao vremena i volje popričati i na ozbiljne teme sa jednim brojem stalnih žitelja Kistanja, čuti njihove poruke, nagovještaje ili samo rastumačiti između redova brižno sakrivene poruke sagovornika...

Pritisnuti realnošću i obaveznim kompromisima, a paralelno tome i privrednom iliti gospodarskom recesijom, što će reći nedostatkom posla, pa time i para, naši sagovornici su se teško otvarali, pa je kao po pravilu uvod bio priča o sajtu i njegovom sadržaju i konceptu. Neki od njih ga nikad nisu vidili, a vjerovatno i neće, ali su već toliko toga čuli o njemu, da su sa punim pravom - pošto je naš, zajednički - osjetili potrebu ili slobodu da daju kritike, pohvale, sugestije. Govoreći o sajtu, govorili su ustvari o Kistanjama danas, svojim životima, uvjerenjima ili nadanjima. Sam ovaj prilog je konkretna reakcija na njihova razmišljanja i njihove sugestije, velikim djelom uvažene...

Možda najčešća kritika odnosila se na nedovoljnu životnost sajta. Kako su to sagovornici ovih dana oko Preobraženja ocjenili, sajt ne piše dovoljno jasno i konkretno o kistanjskoj realnosti, previše je nostalgičan i glorifikuje prošlost, a premalo zadire u stvaran život. Iako nikad to i sami ne bi rekli naglas, recimo na pijaci, smatrali su da sajt mora pisati o puno toga o čemu inače ne piše, recimo prodaji kuća i imovine, o kojoj odreda misle sve najgore, baš kao i o onima koji prodaju ili recimo lošim međuljudskim odnosima koje uočavaju "đe god oćeš"...

U tim fazama razgovora već bi počinjala inicijalno iskriti i podjela na stare i nove Kistanjce. Stari su, konkretno i po njima, oni koji u Kistanjama žive, a novi (ili ispravnije bivši) oni koji tu više nisu, jer nemaju đe doći ili dođu na par sati, pa bježe što prije nazad...

Neposredno po ovoj podjeli, sagovornici bi, sad već rasterećeni jer su "sami puštili vodu iz špinje", dodavali brzo i još jednu, po kojoj su Kistanjci stari opet oni koji tu žive, a novi (ili sezonski) oni koji iz svojih novih sredina dolaze, uglavnom ljeti, razmile se po Kistanjama i opterećuju stare Kistanjce svojim temama i dilemama, pjesmama i govorima, zaključcima i razmišljanjima. Opuste se malo više, pa onda kad "zamute i prospu vodu" - kako to sagovornici rekoše, odu poslje par dana tamo odakle su došli, ostavljajući stare Kistanjce da višak vode kupe kako znaju i umiju...

Govoreći i dalje o sajtu, sagovornici su skoro obavezno načinjali i temu: ko je ustvari Kistanjac i zašto i šta su ustvari Kistanje, dokle su Kistanje, a odakle nisu...

Izbacivane su tu različite teorije, od onih najčešćih po kojima su Kistanje isključivo prostor koji se proteže od raskršća do pruge, Lalića lokve, bivše gornje špinje i kraja Mažibrada i ni centa dalje, do onih po kojima su Kistanje puno šire i obuhvataju i sve bliže okolne zaseoke. Iskreno, dosta je zavisilo u tim pričama i od toga je li sagovornik od onih "iza pruge" ili ne...

Tema - ko je ustvari Kistanjac - otvarala bi puno šire diskusije, pa je tu bilo različitih teorija. Po njima, onaj ko se tu rodio, živio ili radio dugo - može biti, ali ne mora biti Kistanjac. S druge strane, i onaj ko se tu nije rodio, može biti i jeste Kistanjac, ako je u Kistanjama pustio korjenje i volio ih kao svoje mjesto, ponašao se i živio po kistanjski. Po međutumačenjima, bilo je i onih koji su tu samo radili, ali su ipak bili Kistanjci, po ustrojstvu i temperamentu...

Na kraju, gotovo svi sagovornici bi se složili kako je Kistanjac svako ko se tako osjeća i pokazuje to bez ustezanja, a pritom posjeduje vrlo određeno stanje duha, koje nije lako riječima opisati, ali se prepoznaje u trenu, bez greške...

Tako se, laganim korakom, stizalo u ovim pričama do još jedne podjele na stare i nove Kistanjce. Ona je najteža za formulisanje, ali najlakša za definisanje i po njoj su stari Kistanjci oni koji to jednostavno jesu, čak bez obzira gdje sada žive, a novi čak i oni koji su po suvoj logici stvari Kistanjci, jer su tu živili i radili ili čak i sad žive i rade dugi niz godina. Kod njih, osnovni problem je u tome što nikad nisu bili u stanju preskočiti svoje, evidentno drugačije stanje duha, koje može biti i prihvatljivo ili ne, ali jednostavno nije kistanjsko...

Da se razumijemo, niko od sagovornika nije bio sklon idealizovati pojam Kistanjca, praviti od njega idealno i bezgrešno biće, prepuno vrlina i pozitivnih osobina. Samo se pričalo o nečem što se osjeća ili ne, a najlakše ga je definisati kao kistanjski duh, šta god to konkretno značilo...



U ovim parlativama, naši sagovornici su iznjeli puno primjera, potkrepljujući svoje stavove konkretnim imenima i prezimenima i iskreno, vrlo izazovno je bilo staviti sve to na papir. a ne objaviti. Ipak, nećemo ovom prilikom, ima vremena. Na žalost, novi Kistanjci će to biti vječno, pa će nam sigurno dati još puno prilika da ih imenujemo. Samo im dajemo šansu - jedno ćutanje fore...

Ovaj sajt, animiran kritikama da nije dovoljno životan (prihvativši tako konstruktivnu kritiku), pisaće i ubuduće o ljepim, ali odsad i o ružnim i svakakvim stvarima koje se dešavaju u Kistanjama danas. Tako će i jedan od protagonista verbalnog sukoba od prije par dana (za neupućene - trgovac i rentijer, još uvijek u snazi, koji je "junački i časno" napao psovkama brojčano puno jačeg protivnika - bolesnu staricu koja živi sama, na način koji je zgrozio slučajno prisutnog janjevačkog dječaka od možda desetak godina u toj mjeri da je mali vikao i pitao ga da šta to radi, šta napada staru babu, kako ga nije sramota...), biti prozvan i imenovan bez pardona ako mu slično herojsko djelo ponovo padne na pamet...

Kistanje i Kistanjci nekad i sad - tema je koju ovaj sajt obrađuje i obrađivaće je, ubuduće sa puno više energije i želje da se piše o svemu šta se dešava u Kistanjama. Nećemo stavljati nikakve granice iza pruge ili bilo gdje, jer nas one i ne zanimaju, nego ćemo "tući naširoko", o svemu što ima bilo kakve veze sa Kistanjama, bez bilo kakvih financijskih, geografskih, nacionalnih, navijačkih ili bilo kakvih drugih predubjeđenja ili ograničenja...

Jedna od primjedbi koja se od sagovornika mogla čuti oko Preobraženja, a na temu sajta moje-kistanje, bila je i da se uglavnom ne piše o Janjevcima, što jeste istina. Razlog je manje više jasan, jer i oni sami za sebe kažu da su Janjevci koji vole svoje Janjevo, a u Kistanjama žive i ne kažu za sebe da su Kistanjci. Ovaj sajt to poštuje, što nikako ne znači da u perspektivi neće biti i priloga u kojima će biti riječi i o njima...

Evo na primjer odmah sad jednog kratkog: u opuštenoj atmosferi koja je vladala na pijaci prije nekoliko dana, jedan Kistanjac je dao lagani test jednom Janjevcu. Test je bio kratak, a tražio se odgovor na pitanje: može li dotični ikako biti Dalmatinac? Ispalo je da još uvijek ne može, a evo i zašto:
Prvo od dva pitanja bilo je - voliš li odspavati poslje ručka? Odgovor je bio da i tu je ispitanik prošao, jer se uklopio u profil. Drugo pitanje je bilo i odlučujuće - igraš li briškulu? Ispitanik je rekao da ne igra briškulu nego da voli belu i naravno rečeno mu je da je pao na testu, na šta su se svi, zajedno sa njim, nasmijali...

O trenutku i slobodama...

"Stari" i "novi" Kistanjci, Janjevci i svi ostali i rijetki sa strane koji u Kistanjama nešto rade, djele jedan vrlo specifičan trenutak u specifičnom ambijentu. Činjenica je da ne žive sjajno, da se svako kako zna i umije bori za svaku kunu iako pravoga posla takoreći nema. Kriza se vrlo realno osjeća u takuinima...

Činjenica je i to da je puno truda proteklih godina uloženo u bolje međusobno razumjevanje i da sada ono što stručnjaci sa strane zovu suživot dosta dobro izgleda u praksi. Nije idealno, ali dobro izgleda, a biće još bolje, vjeruju naši sagovornici - isti oni koji su i primjerima potkrepili stav da je u Kistanjama još odavno postojala puna tolerancija prema vrlo različitim manjinskim skupinama, različitih stavova, opredjeljenja ili načina života...

Istakli su, nadovezujući se na temu, i to kako se sad po nekim zemljama Evrope eto vodi borba da se dozvole veće osnovne slobode ljudima drugačijih seksualnih opredjeljenja, a u Kistanjama su te slobode bile apsolutno zagarantovane još od sedamdesetih godina prošlog vijeka. U praksi je to izgledalo ovako:
Heteroseksualac bi rekao biseksualcu - Znam ko si i znam šta si. Možemo se družiti kolko oćeš, ali ne diraj me i ne diram te. Ako bi se biseksualcu ipak u nekakvom zanosu desilo da mu ruka poleti u šesnaesterac heteroseksualca, onda bi ovaj odma svira penal i izveo ga odma, pucajući pravo u rašlje! I svi zadovoljni i slobode zagarantovane. Poslje toga bi opet pili zajedno...

Interesantno je i to da su te slobode na vrlo visokom nivou i sada. Recimo, ovoga ljeta se u Kistanjama, u po bijela dana, izašavši iz prastarog Mercedesa, pojavio na pijaci mladić u ekstra kratkom miniću. Neki tvrde da čak nije ima ni mudante, a drugi opet tvrde da jeste. U svakom slučaju, sa mudantama ili bez njih, mladić se pojavio u miniću i tražio jednog gospodina iz Kistanja (ime i adresa poznati redakciji, a nazvaćemo ga za potrebe ovoga priloga gospodin Senjska Bura). Šok je u prvom trenutku bio nevjerovatan, baš kao i smjeh koji je usljedio par sekundi kasnije. Mladiću nije naravno ni dlaka sa glave zafalila, a saznali smo i to da Senjsku Buru nije našao, valjda nije bio kod kuće...

Eto, i to su Kistanje o kojima do sad i nismo baš pisali, a oćemo ubuduće...

Preobraženje je prošlo, ljetne čarolije su uglavnom završene i Kistanje su sad ponovo u svom uobičajenom ritmu.

Kao što je i "Grande Smoje" u doduše izmišljenom "Našem malom mistu", svom legendarnom ostvarenju koje prečesto neodoljivo podsjeća upravo na naše Kistanje, tako ćemo i mi ubuduće, kao virtuelni "kistanjski pošćer" biti pravi kroničari, ali jednog potpuno stvarnog mjesta. Pisaćemo i dalje o veselju, vinu i balotama, kulturi i nekulturi, ali isto tako i o ružnim stvarima, pozitivnoj i negativnoj energiji, stradanju Servantesa ili čudnovatom usponu Roka Prča...

O kistanjskom Servantesu...

Sad, kad već pomenusmo Smojinog Servantesa, onda je red pomenuti i pravog kistanjskog Servantesa, neshvaćenog umjetnika i kipara, pravim imenom i prezimenom Gojka Mažibradu, koji nikad nije bio na pravi način prihvaćen od Kistanjaca, a nerijetko je bio i omalovažavan, pogotovo od, kako reče njegov brat Mile, DKG-a (za one kojima nije od ranije poznata ova skraćenica - Društva Kistanjskih Guzičara) i još nekih...

Gojko kipar, koji je skrhan siromaštvom, odbacivanjem i bolešću, tragično okončao prilično mlad, ostavio je iza sebe puno radova, koji na žalost uglavnom nisu sačuvani. Ostalo je samo nekoliko, koje njegova braća skupiše i tako sačuvaše. Ekskluzivno objavljujemo fotografije preostalih, napravljene ovoga ljeta, u avliji u kojoj su i nekad stajali, sa svim ostalima koji su netragom izgubljeni. Urađeni su u bračkom kamenu i glini, kako koji. Oštećeni su značajno...











Gojkov brat Mile, sa kojim smo proveli izvjesno vrijeme u Kistanjama, sa primjetnim zadovoljstvom nam je omogućio da ove fotografije napravimo. Još mu je draže bilo kad je čuo kako za sljedeće ljeto planiramo organizirati i pravu izložbu radova našega Servantesa...

--------------------------------------------------------------------------------------

Pridružite nam se, pomozite da naša, kistanjska kronika, kroz riječ i sliku priča o stvarnom životu...

Imate komentar na ovaj prilog ili svoju vijest za kroniku? Pošaljite ih odavde...

Komentari (6)