[ Kistanje danas ] [ Nađeno na internetu ] [ Važni telefoni ] [ Foto galerija ]

Predrag Matijević - Matrak ...

Oduševljavao nas je svojim majstorijama na igralištu iza stare škole. Bio je igrač KK "Kistanje", odličan košarkaš, visok i jak, ali prije svega divan čovjek i drugarčina. Bio je spreman za puno koševa, rampi, skokova, duela, ali ga je smrdljivi rat presjekao i odvojio od obručeva, učinio herojem antiratne priče, većim čak i od Bergera iz "Kose" ... Veliki ljubitelj sporta, stripa, Krke, rok muzike, crtanja, ali kad se zalomi i pravi boem, bio je jedan od glavnih aduta mladog i za akciju spremnog, netom osnovanog kluba... U jakoj konkurenciji i u anketi našeg sajta, vašim glasovima postao je najbolji košarkaš Kistanja svih vremena, nadvladavši tako velikom većinom glasova i profesionalca Nešu i odlične igrače Božu i brata mu Bibu, pokojnog Momu, Simu Lalića i sve ostale... Posvećujemo ovu kratku priču o košarci u Kistanjama njemu...

Kistanje i košarka...

Sedamdesete godine prošlog vijeka u Kistanjama i ekipa u kojoj su bili Hadžović Željko - Hadža, Dragan Krička - Gec, Traživuk Mile Blažin i Krneta Vujo - Braco stvaraju kumulus iz koga se izlila kiša koja je natopila Kistanje strašću prema košarci. Uspjeli smo stupiti u kontakt sa Vujom, koji je bio predsjednik omladine Kistanja u dva mandata, ujedno i jedan od predstavnika omladinske dinastije Krneta, koja je vladala godinama. Bio je takođe i izvještač, sportski urednik Iskre, pa onda aktivni učesnik osnivanja Omladinske radne brigade "Bukovački skojevci", o kojoj je kad je osnovana emitovan i prilog na Televiziji Zagreb, a najavu dala Helga Vlahović. Udario je svojevremeno temelje pumpi u Kistanjama iako je tada nije imao ni Skradin, ozelenjavao je borićima oko zdravstvene stanice, ali bio i član i udarna opruga super tajne organizacije ŽIDEKS, za koju smo dobili odobrenje samo da je pomenemo, ali da ne pričamo dalje o detaljima - ili možda neki drugi put...

Ukratko, Vujo - Braco, a za ovu priliku uz njegovo specijalno odobrenje da napišemo i još jedan njegov nadimak – Kurčelić, dao nam je malo materijala o počecima košarke u Kistanjama. Uz kavu, Vujo se raspričao i rekao otprilike ovo:

"Krenulo se najprije od Bricine kuće, kasnije i kod Bokuna Zorana kuće, ali kasnije. Prvi obruč smo znali stavili kod Bricine kuće, bio je tu i Mulešić, Žare pokojni, on je malo mlađi, ali i on je bio tu...
Znači to je bio nukleus košarke u Kistanjama. Hadža, Mile Blažin, Gec i ja. Kasnije će se i mlađi Krička priključiti i još neki mlađi, kasnije i Simo Ćevićev...
Tek kasnije je napravljeno igralište iza stare škole, ali prva košarka je bila na drveću. Obručevi su bili od guma spaljenih, stavili bi se na čempres, ali je mora biti ravan, bez grana. I mora si pogoditi od prve, nema tu od table. Napravili bi mi i tablu, ali to je bila tabla mala, najviše 70 x 70, tek tolko da pokrije obruč, i onda čvak čvak, mi smo igrali...
Bio je znači prvi koš kod Brice, onda kod Zorana Bokuna, onda i kod Drage Ličkuljinog kuće. I u borićima kod Jamca kuće. Tu gdje smo igrali, asvalt je bio, nije bilo saobraćaja skoro ništa i igralo se tako... Možda i vjerovatno i nije bila to 3,05 visina, možda manja ili nešto veća, ali mi smo igrali... Igralo se dva na dva, tri na tri, a igrali smo mi i jedan na jedan, ma to je samo znoj kaplja... Normalno fudbal je zaokupio sve, to je bilo tako u Kistanjama. Lakše je loptom po zemlji nego gore, u zraku. Koje su to tačno bile godine. Da vidim, ja sam bio u Ljubljani, oduševljavao me je igrač Olimpije Basin, Borut Basin. On je igra fantastično. Ja sam doša iz Ljubljane 1969.g. Odma poslje toga počinju dešavanja, počinje košarka u Kistanjama. Znači 1970.g. Eto...

Priča oko nabavljanja prve košarkaške lopte u Kistanjama mi nije poznata. Znam samo da smo najprije igrali običnom loptom. Da nije možda je nabavio Mile kuma Blaže, da li je Hadža pošto je imao sestru u Zadru, Sarajevu...Mislim da Gec nije onda nekoga imao vani, mislim...Opet moj nećak Simo je igrao, ali nije mislim ni on. Ali tu negdje u tom vremenu i od nekog od njih, stvorila se i prva lopta košarkaška u Kistanjama. Čak mislim da je lako mogao Hadžović prvu loptu nabaviti. Mislim, ne znam...A glavni nam je sponzor kasnije bio Itrak pokojni. On je nabavljao lopte za školu, i onda dade nama i tako. Ja sam bio s njime ovako (i pokaza sastavljene šake) i sarađivali smo dosta. Iza škole se na betonu igralo, nije bio odma asvalt. Znam da je tad kad je betoniran teren tajnik škole bio pokojni Predrag. Mi smo forsirali da se to napravi i prije, a Predrag je bio predsjednik Mjesne zajednice, a ja predsjednik omladine i tako smo mi sarađivali. To je bilo vrijeme kad se nije moglo lako u Dom ući, drža ga je centar za kulturu i onda se košarka igrala, čovječe. To se igralo, do na iskap... Ozbiljnije je krenulo

dolaskom maloga Sonjinoga, Neše. Lalatović se prezivao, a kasnije kad je o njemu brigu vodila njegova tetka Desa, sestra njegovog oca Dragana, uzeo je njeno prezime Lazarević. On je već bio profesionalac pravi, zna sve elemente, naučio u Bjeljini, Partizanu. Kao što je Ilijašević u fudbalu pokupio svašta igrajući u ozbiljnim klubovima, tako je Nešo donjeo svašta sa sobom u Kistanje. Ima je sve elemente, znao je kako se trenira, svašta...

Kasnije su momci pred rat stisli, Ja sam bio predsjednik SSRN Kistanja, to mu ga dođe sad skoro ko gradonačelnik, tako me je i zva Marela. Kad se već škola nova otvorila, kreno je pluralizam, to je bilo to vrijeme kad se radio asvalt do Manastira, bogoslovija... Momci su mene onda inicirali, bukvalno, da se osnuje KK Kistanje. Inicijativa je potekla tada, radila se nova škola, radila se i dvorana i onda sam tražio aneks, sjećam se da sam drvlje i kamenje baca na svim sastancima, da se dva metra proširi dvorana, da se mogu i gledaoci metniti, bar da budu dva reda. Ali nikako to nismo mogli izvesti. Dvorana je na kraju bila OK, ali nisu mogli gledaoci gledati... Božo Šuša je bio jedan od prvih trenera, a sve je to bilo, sad me nemoj za rječ vatati, ali 86, 87, 88... Tu je negdje pečat isposlovan. Znam da sam bio u inicijativnom odboru, i Dulac Karanović je tu bio. Ja sam dao saglasnost da se pečat pravi. Čak nisam siguran ko je bio prvi predsjednik kluba. Mali Božo, Šuša, bio je jako aktivan, on se rasplinio prosto na sve strane. Oće, oće, a ima je mota, kasnije je uša bio i u sudije. A igra je dobro, ima je predispozicije za beka, pleja. Uz Božu, tu je bilo i tih par mlađih igrača. Bio je onaj Dukić, pokojni Matrak, onaj jedan mali iz Čiste male... Inače, ja mislim da je Biba bio najsvestraniji sportista Bukovice svih vremena. Slobodno to moš staviti. Bio je nenadmašiv u atletici, košarci i u fudbalu. Znači, Biba je bio izvrstan košarkaš. Šuša Nebojša, da. Mali Matrak je igrao odlično, definitivno. Ima je predispozocije. Tehnički je realno malo zaostajao. Ali ima je visinu, ima je laku ruku. A i preko dva metra , ja mislim. I kad pričam o najboljem, to je to. Mali Nešo (Lazarević) nije igra tu, on je bio malo i otiša, a ja govorim o onima koji su bili tu, igrali u klubu. I moj rođo Macura je bio veliki igrač, nosio je Jugoplastiku jedno vrijeme..."

Vujo je pomenuo i betoniranje igrališta iza stare osnovne škole, koje se desilo 1974. ili 1975. godine, a najvjerovatnije 1973. godine. To je bio i najlakši dio posla, a veliki i najteži je bilo montiranje i postavljanje konstrukcija, za koje je kotlovske cijevi obezbjedio Pajo Vujasinović. Radilo se kod Grka, koji je u to vrijeme ima radnju u Jerkovića garaži. Na konstrukciji su radili Fidel, Baks, Čole, Mićo Korda, Jaming, a naravno i Andrija Itrak, ispred škole koja je nabavila obručeve. Ploča iliti tabla za iza koša je takođe bila problem. Izrađena je u Jadranu i to od jelovih dasaka. Prvo je napravljen legendarni gornji koš, a sve ovo nam je ispričao Zoran Bezbradica, koji je baš tad mjerio nešto pedljom i opržio se na svježem varu, pa je zato još bolje upamtio. Cjela konstrukcija je napravljena bukvalno napamet, jer niko ranije nije radio takvu konstrukciju. Bio je problem i kako sad sve to što se napravilo podići tačno na 3,05 metara, ali se rješilo, a onda je košarka zauzela svoje mjesto u Kistanjama...

...
Godinama kasnije, a tačnije ovoga ljeta, na inicijativu Saše Lalića - Kruka i Bože Šuše, kao i ostalih bivših članova KK "KISTANJE", organiziran je susret, uz jutarnju kavu na pijaci i prisjećanje na stare dobre košarkaške dane, osnivanje kluba i utakmice odigrane u bjelo - plavom dresu. Nakon ovoga prisutni su se uputili na groblje u Livadicama gdje  je održan pomen i položeno cvijeće na grob našeg najboljeg košarkaša, Matijević Predraga. Za taj dan bilo je planirano da se u znak sjećanja na Matraka napravi jedan mali turnir u basketu, što na žalost nije bilo izvodljivo jer teren iza stare škole nije upotrebljiv, a teren iza nove škole  ima koševe ali nema obručeve, tako da su se bivši košarkaši nakon groblja odlučili još malo proćakulati i uz koju rakiju oživiti još malo sjećanja...
Ovaj pokušaj da se 38 godina kasnije baci malo košarke u Kistanjama je propao, ali po nezvaničnim informacijama moguće je iznenađenje (?) idućeg ljeta, za kada se izgleda priprema  novi teren za basket,  a u organizaciji turnira u baketu, koji bi nosio ime našeg Matraka možda bi mogla pomoći i općina Kistanje? Zašto ne...
...

...
I kad se već prisjećamo, iskoristićemo priliku da se prisjetimo još jednog Kistanjca...

Maloprije pomenusmo kako je pokojni Fidel učestvovao u pravljenju prve konstrukcije za koš. Fidel, Braco Pojkin, Brajan ili pravim imenom Ljubomir Cvjetković...
Još jedan legendarni Kistanjac, bez kojeg gotovo ništa dobro i ljepo nije moglo proći, pa čak ni košarka, iako je puno više bio sklon muzici, knjigama, fotografiji, elektronici - ma ko to može i nabrojiti...
Sad bi bila prava prilika napisati štogod ljepog o Fidelu, ali je to već prekrasno učinila prošle godine Živana Dubajić, u pismu koje nam je poslala. Prenosimo ga još jednom:

"pokojni Ljubomir Cvjetković, sin pok. Đoke iz predratne gospodske familije Cvjetkovića (pomalo i "gosparske", jer im je majka bila Dubrovčanka, tj. Bracina baba... pa možda mu odatle smisao za muziku, scenu, literaturu i duhovnu avanturu) i sin pok. Ljeposave-Pojke (rođene Lalić)... Pojka je bila (mlada) učiteljica još predratnim (2.sv) generacijama kistanjskih đaka, a u moje vrijeme (nîz godina prije Milana Bezbradice-Marele) upraviteljica naše osnovne škole "Jovo Martić" - koja se (zelenkaste fasade) tako lijepo vidi na nekoliko razglednica u vašoj kolekciji... a mlađi brat pokojne Lidije Cvjetković, naše učiteljice ruskog jezika i umjetničkih aktivnosti (plesa i baleta, uz muziku sa gramofonskih ploča)... Ona ga je katkada zvala "Baćko!", dok bi se bavio tehničkim rješenjima razglasa za priredbu, a mi cupkali na pozornici za vrijeme generalne probe...

Rijetko ga se moglo vidjeti bez zapaljene cigarete, bio je strastveni pušač, kao i svi njegovi (otac, majka i sestra)... Prirodni dar za prenošenje svoga znanja na druge valjda su obadvoje, Lidija i Braco, naslijedili od majke... ili su ga godinama spontano poprimali iz Pojkinoga primjera, prosvjetiteljskog ali izuzetno autoritativnog. Kakva porodica svestrano obrazovanih i kultiviranih ljudi... Emancipovanih žena sa punim autoritetom... Lidija je odlazila u lov sa lovačkom puškom na ramenu, vodeći na kaišu svoga psa... Po svemu su bili ispred svoga vremena, a svakako iznad svakog prosjeka... Braco je bio KISTANJSKI GENIJALAC i UNIVERZALAC... Nije otišao na fakultet ali sa diplomom srednje škole: električara, znao je više stvari koje je pročitao u knjigama (porodične biblioteke), smislio svojom glavom i napravio svojim rukama, nego mnogi današnji stručnjaci koji su prošli univerzitetsko školovanje i dobili diplome svojih fakulteta... Bio je pun konstruktivne energije i stvaralačke mašte. Svoje znanje rado je dijelio drugima, nama ostalima, generacijama kistanjske dječurlije i omladine... Družio se neumorno i bezrezervno, diskutovao, polemisao o svemu i o svačemu... i ljudi su ga voljeli što je bio takav. A on je volio Kistanje, volio je osim struje i tehnike, i muziku i fotografiju... Sastavljao zelene stolove u Domu, nabavljao rekete i bijele ping-pong loptice, pa nas učio igrati sto(l)ni tenis..."

Ovih dana nam se obratio naš sugrađanin Killy s molbom da podržimo njegovu akciju pod nazivom "Obilježimo Fidelov grob".

Naime, više puta do sada su se brojni Kistanjci obraćali Killiju pitajući ga zna li za Fidelov grob.
Nažalost, pored svih Fidelovih zasluga, njegov grob je ostao do dana današnjeg neobilježen. Nalazi se na prostoru između grobova familija Štrbac i Popović i nema nikakvog znaka da je tu bilo ko pokopan.
...
Ljep je, civilizacijski, pa tako i kistanjski običaj da se osim grobova najbližih, obilaze grobovi i drugih dragih osoba, a prema svojim zaslugama, o čemu ima dosta podataka na našem sajtu,  Fidel je zaslužio i obilazak i cvijet i svijeću za pokoj duše. O njemu bi se mogao napisati lijep roman, tako bez lažne patetike možemo tvrditi da bi njegov grob obilježila i njegova malobrojna rodbina, ali on je zaslužni Kistanjac i zaslužio je da to učinimo mi - zaljubljenici u naše Kistanje i Bukovicu...

Killy je snimio i grob Vasilije Cvjetković, obrastao u omanji kostelić, na kojem samo što nisu počele i prve kosteline, u kojem su svoj mir našle naše drage gospođa Pojka i Lidija, pa ako jednog dana rodbina odluči premjestiti Fidelove zemne ostatke u zajedničku grobnicu, na taj grob bi se premjestila i mala skromna spomen ploča koja sigurno ne bi puno koštala i široka akcija prikupljanja sredstava skoro da i nije potrebna.
...
Uostalom, evo obznanjujemo Kilijevu inicijativu, pri čemu se naravno treba još konsultovati sa Fidelovom rodbinom, a do tada makar da se zna gdje počiva naš dragi Fidel - ljudska klasa...

Očekujemo vaše komentare i mišljenje o ovoj inicijativi, baš kao i o kompletnom prilogu o Matraku i košarci u Kistanjama.

Imate neki komentar?