[ Kistanje danas ] [ Nađeno na internetu ] [ Važni telefoni ] [ Foto galerija ]

Lalić Janko - Jane...

Godinama nas je oduševljavao svojim majstorijama na Ćutinici i ostalim nogometnim terenima, malim i velikim. Važio je za odličnog izvođača slobodnih udaraca, dobrog driblera, uvijek korisnog veznog igrača koji zna poslati loptu u pravom trenutku i na najbolje mjesto. Bio je i vrlo efikasan, pa je puno lopta spakovao u protivničke mreže. Igrao je u NK "Bukovica" 11 godina i za to vrijeme nosio najčešće dres sa brojem 8. Bio je jedan od nosilaca igre u vremenima najvećih uspjeha kluba koji je predstavljao sportski ponos Kistanja...

Iako je prestao sa aktivnim igranjem prije 24 godine, očigledno se dobro sjećate kakav je bio igrač, što ste pokazali tako što ste mu dali najviše glasova u našoj anketi, proglasivši ga tako za najboljeg igrača NK Bukovica svih vremena...

Čim je postalo jasno da je osvojio najviše glasova, čestitali smo mu i zamolili ga za jedan razgovor, čemu se ljubazno odazvao. U kafiću u Zemunu, na Batajničkom drumu, kod BN Bosa, gdje mu je uručen poklon - knjiga "Moje Kistanje" - zera se proćakulalo i evo šta je tom prilikom Jane ispričao, sjećajući se tih vremena, kluba, saigrača i utakmica...

"Zbilja su to bile divne godine. Za mene i moju generaciju su to bile ljepe godine. Dešavale su nam se ljepe stvari. Bili smo mladi ljudi, bavili se sportom, a bez lažne skromnosti imali smo i uspjeha. Klub je osnovan 1968. ili 1969.g. a ja sam počeo igrati 1973.g. sa 17 godina, kao srednjoškolac. I ostali su prilazili, imali smo dobru osnovu. U to vreme, u tako malom mjestu kao što su realno Kistanje, Bukovica je bila pravo čudo. Baza igrača je bila domaća i to se pokazalo odličnim. U periodu od 1975.g. do 1983.g., pokazalo se, bile su najjače godine. Sve važno se događalo u tom periodu. Kasnija događanja su to prekinula, ali recimo 1981.g. se ušlo u republičku ligu, 1977.g. u dalmatinsku. Ja sam igrao od 1973.g. do 1984.g. Imao sam dvije povrede velike i više se nije moglo...

Presta sam igrati u dvadeset i šestoj, ka niko. A cijelo sam vrijeme igrao u Bukovici. Bio sam samo jedne pripreme u Dinari iz Knina, kad je kod njih bila ona legija stranaca, sa Bearom. Bio sam gore, ali sam se vratio. Nisu uradili obećano i eto...

Recimo kad sam ja počeo, bio je prvi Savo Bjelanović, Badžo. Prvo je doša kod mene u školu, pogleda dnevnik i reka: "Ti bi nama treba, ali uvjet je da u dnevniku ne smije biti pomjeranja na dolje." Onda je još predava u ŠUP-u. Meni je on bio prvi. Kasnije je bio Itrak neko vreme i onda je doša i najozbiljniji rad napravio Milić. Otad smo išli gore, počelo se ozbiljno raditi, uradilo se igralište...

Tih godina stalnog napretka, kad smo ušli u republičku, dobili smo i kvalitetne igrače, Milovanovića, Vukovića. Oni su bili stari igrači, ali ipak su nam puno pomogli, normalno. Ali i tad je baza domaćih igrača bila tu...

Igrao sam u republičkoj, do utakmice sa Valpovom, kad sam se po drugi put povredio i to je bilo to. A u republičkoj smo igrali dobro. Sjećam se samo da sa Metalcem iz Siska nismo mogli makniti. Igrao je Kukuleča za njih, po ljevoj strani. Strašan igrač je bio...

I to je bilo to, kad sam prestao igrati nisam se angažirao nigdje kao trener, jedino sam jedno vrijeme u ratu radio sa djecom, ali kratko...

Nisam broja golove. Znam samo da sam te godine kad smo ulazili u Zonu, a igrali smo kao gosti cjeli prvi, jesenji dio, dao 21 ili 22 gola. Te godine sam bio i najbolji strelac, iako sam igra veznog igrača. Toga se sjećam, ali za sve golove, vrag ih je broja.. Ustvari da sam dosta, posebice tu sezonu. Nije bilo utakmice da nisam da gola...

Najgore od svih ovih godina? Pamtim neka gostovanja. Recimo u Bibinjama je bila tvrda utakmica, teška. Teren nikakav, tvrd. 1:0 smo tada dobili Gorana. Mada, možda je gora bila ona druga u Kistanjama. Loše smo odigrali i eto, dobro, ipak prošli, zahvaljujući pobjedi dolje, jer smo ih tamo nadigrali...

Vrlo teško, ustvari ružno, je bilo u Opuzenu, protiv Neretvanca. Nikakve to veze sa sportom nije imalo. Koliko god je bila sportska atmosfera recimo u Zagorju, protiv Varteksa, ili u Istri, protiv Orijenta, Istre iz Pule, toliko je u Opuzenu bilo ružno. Tamo su nas dočekali namazani ratničkim bojama, ko indijanci. Crne zastave, ma užas. To nije imalo nikakve veze sa sportom...

I Grude, drugo najteže gostovanje po meni su bile Grude, protiv Slavena. Isto tu nije bilo sporta...

A od naših, ko bi mogao biti najbolji igrač svih vremena? Gledam u anketi koju ste otvorili, nisam čini mi se vidio Branka Jerkovića, čini mi se da ga niste pomenili. On je bio dobar...

Možda najveći potencijal je bio, po meni, Majkan. Samo, dok smo mi trenirali on je igra mauš. Ali ako ga poredim sa sobom, on je vjerovatno bio i u jednoj prednosti. Ima je jaču, bolju ljevu nogu. Ali šta je vredilo, mi na trening, a on ne. I onda kad dođe nedilja, oće da igra, a kako će, kad nije trenira...

Ćakić je bio dobar bek, dobro je igra...

Imali smo igrače koji su baš dugo igrali u Bukovici. Mišo je dugo bio golman. On je doduše doša iz Dinare, pa se vraća, pa odlazio. Došao je kad smo ušli u dalmatinsku, branio je još Vuković stari, bio je Mišo njemu i rezerva...

Mišo, Majkan, ja, mi smo generacija ista. Nikica i Željko su bili stariji, Nikica je 1951.godište. i igra je dugo. A Željko je recimo dolazio iz Rijeke na utakmice. Bio je tamo i dolazio je igrati. Dolazio je na primjer i Rajko zubar na utakmice. On bi iz Beograda dolazio na utakmicu i vraća se poslje...

Relja je branio, u početku. Bio je odličan golman, ali je ima loš vid. Recimo iz peterca mu nemoš dati gola, a sa 20 metara je već bilo drugačije. Nije ima pravi osjećaj, slabo je vidio...

Baljković je igra jedno dvije godine i bio je dobar igrač.

Itrak je počo igrati čim je doša. Ima je eksplozivnost, bio jak, nabijen, brz. Samo, njegova igra sa loptom, na lopti, je bila ravna nuli. Mora si mu dati na cug, on se moga izbaciti brzo, ali mu je falio taj segment igre, sa loptom. Lopte u noge mu nisi treba davati, lopta njemu u prazno je bila prava stvar. To je recimo bila razlika između njega i Milovanovića. Milovanoviću nisi nikad smio davati u prazno, samo u noge. I kad mu je daš u noge, onda znaš da je dobro, tu je bio majstor...

Ako pričamo o tome ko je najviše utakmica odigra, onda je to po meni Mićo Tišma. On je prvo bio rezerva, tek kasnije se ustalio i igra. Ja i Mićo smo glavni igrači bili. On je i dao gol glavom u Bibinjama, ja ga pogodio loptom u glavu i pobjedismo. Mada, umalo nam je i upropastio utakmicu u Kistanjama. Počeli smo dobro i onda u jednoj akciji, on se drža ljevom rukom za stativu, a desnom nogom je prebacio prečku. Na gornjem onom golu, prema svlačionici. Ja sam proša sa desne strane, gađa ga na drugoj stativi, ma nigdje nikoga oko njega, sam on stoji. I prebaci preko prečke - to je bilo umijeće. Inače on je počeo kao bek, a završio kao ljevo krilo.

U toj generaciji su bila i neki iz Knina. Jedan Čule, dosta dobar igrač isto. Vredio je, ali je igra kratko. Đoko Grbić je bio odličan igrač, samo eto, uništilo ga je piće...

I sad mi pade na pamet, bila je još jedna utakmica koje se sjećam. Čudnovata, iz vremena kad smo ulazili u republičku. Igrali smo dolje u Vodicama. U to vrijeme i oni su imali ambicije ući, ka i mi. Napravili su onaj stadion, tada novi, kod Olimpije. Pojačali su se bili, imali i oni dobru ekipu. I dolazimo mi igrati dolje. Ako igramo nerješeno, imamo velike izglede biti prvi. Ako izgubimo, ko zna, vjerovatno ne...
U toj situaciji, bio je negdje 85. ili 86. minut, a gubili smo 2:0... U to vrijeme, išla su dva autobusa iz Kistanja. U jednom mi, ekipa, i u drugom navijači. I oni, kad su vidili da je još malo kraj, pokupe se i odu ća. Međutim, Željko Traživuk, vječiti optimista, uporan ka i uvjek, zatralja nekako i da jedan gol. Kreću oni sa centra, mi opet uzmemo loptu i bi neki faul. Dvaes ili dvaes pet metar od gola, slobodni udarac. Uzmem ja loptu i potegnem tačno u devedeset. 2:2!!! Polaze oni sa centra, a viče Željko: "Ajmo pobjediti", ali je bilo kasno. I vraćamo se mi u Kistanje, pjesma u autobusu, a ovi šta su otišli stoje u centru i čude se, da šta slavimo, šta smo ljepo prošli i izgubili 2:0? Niko nama živi nije vjerova da smo igrali 2:2. Te godine smo bili prvi i ušli u dalmatinsku ligu...


................NK Bukovica - prvak dalmatinske lige. Jane je peti sljeva u donjem redu ...

A od funkcionera? Jedan od prvih je Stevan Bezbradica. I pokojni Stevo Perić. Poslje dolazi era Bjelanovića i Perice pokojnog, Rađena normalno. Ne treba zanemariti ni Zorana Bilandžiju i Mirkića, koji nisu bili vidljivi toliko, ali su puno učinili, kao sponzori. Oni su bili vrlo bitni. Ne treba naravno zanemariti ni ove koji su poslje došli, ali ovi su puno učinili. I kad se sad gleda, mi smo bili jedina mjesna zajednica koja je imala republičkog ligaša. I to dobrog. I drago mi je što sam bio dio svega toga..."

Imate neki komentar?