klupu, drvo i ulicu suviše kratkog djetinjstva, svatko ima klupu, drvo i ulicu gdje je gajio svoje snove“. Stihovi možda nisu precizno prevedeni, ali vrlo precizno oslikavaju moje sjećanje i značenje Kistanja. Kistanje pamtim vrlo živo još iz vremena kad sam išao u dječji vrtić, u kući kod mlinice, a kasnije nam se vrtić preselio kod Marte Čotrine. Koliko je to trajalo ne sjećam se, ali se sjećam da sam uredno, sa starijom „krnetskom šocijom“ stekao pravo da idem u kino u Kistanje prije nego sam krenuo u školu. Usput, nadimak Junak sam dobio od Jotare i društva, između ostalog i zbog toga što sam prije nego sam krenuo u školu plivao do panjine u Krci. Iz današnje perspektive, kad se sjetim hladnoće rijeke, to je stvarno bio podvig.

moje-kistanje.net: Jesu li Kistanje nekad bile u toku sa savremenim zbivanjima i koliko su razne novotarije brzo stizale?

Killy: Kistanje su oduvijek bile vrlo perspektivne i prosperitetne, u svakom smislu. U prilogu donosim vijest iz Kistanja koja je objavljena u zadarskom „Srpskom glasu“ iz 1899. g., a govori o kazališnom gostovanju (VIJEST POGLEDAJ OVDJE). U našem vremenu, veliki broj mladih ljudi je bio na školovanju u velikim centrima, i sve novosti, pozitivne i negativne, odmah su stizale u Kistanje. Najvidljivije je to bilo u modi. Na sajmovima u Kistanjama ste mogli vidjeti djevojke u mini suknjama i mladiće s dugom kosom i košuljama s cvjetićima kada i u Beogradu ili u Zagrebu. Čitali smo najprije „Politikin zabavnik“, zatim „Plavi vjesnik“, „Džuboks “ i „Filmski svijet“. Kad su se pojavili prvi televizori, gledali smo obavezno festival u Sanremu, a prije toga pojedinci su redovito slušali Radio Luksemburg.

moje-kistanje.net: Pojava prvih diskoteka nije zaobišla ni Kistanje, a čuli smo da tvoja uloga u svemu tome nije bila epizodna. Možeš li nam približiti to vrijeme?

Killy: Prvi put kao devetogodišnji dječak sam imao privilegiju upoznati Istru, naš "izlog zapadnih trendova". Zahvaljujući činjenici da mi je brat Žarko radio u hotelu Kvarner u Opatiji, ja sam svakog ljeta išao kod njega makar 15-ak dana. Završi škola, zadnji dan većina đaka je od radosti parala sve bilježnice, blokove, a često i knjige, sve se bijelilo oko škole od komadića papira, a sjećam se i prizora kad su se komadići bilježnica bacali kroz prozore s kata, koji su vijući padali. Bio je to pravi "ljetni snijeg". E, tada bi se i žetva po poljima privela kraju, a ja sam direktno sa strništa dolazio na terasu hotela Kvarner. Tamo je neprikosnoveno vladao Ivo Robić, a budući da sam bio slobodno dijete, odmah sam mu prišao i zatražio autogram. Naravno dobio sam njegovu fotografiju s posvetom "Slavku od Ive Robića" (Slavko je moje kršteno ime). Nedaleko od "Kvarnera" je bio hotel "Zagreb" na čijoj su terasi svirale 'Bijele strijele", po nekima prvi pop sastav u bivšoj državi. Ovo je sigurno doprinijelo da sam rano zavolio zabavnu muziku, u početku je bila to osnovna podjela, na narodnu i zabavnu muziku. Disco klubovi su logičan nastavak priče. U mojoj mladosti, s Domom kulture nikako nije bilo sreće. Uvijek se renovirao ili su nam zabranjivali da se njime koristimo. Iako sam bio „uzorni “ omladinac , predsjednik omladine itd., na tešku muku smo uspijevali legalizirati pravo da koristimo makar dijelove Doma koji se adaptira. Ravnopravan u poslu je bio pokojni Žare Popović. Tehnički, i na druge načine zakon je bio pokojni Fidel. Ja sam bio zadužen za oslikavanje prostora, za plakate i propagandu općenito. Naravno, bio sam i voditelj, davao sam priredbe, čak i režirao poneku priredbu. Kad su bili u modi kvizovi, radio sam kvizove. Malo je poznato da je i čuveni turnir u malom nogometu, u organizacionom i izvedbenom smislu, djelo Slave Vujakovića i moje malenkosti, uz Fidelove fotografije.
Možda je stvarno neskromno, ali i danas da se tako radi, bilo bi dobro. Iz tog vremena je i vrlo dramatična situacija koju sam htio opisati u drami pod naslovom „Ko je prevukao disko klub preko granice“(sličnost s onom Brešanovom „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja općina Blatuša“). Naime, u suštini zbog klasičnog sukoba mladi-stari i staro-novo, došlo je do velike afere u Kistanjama kad smo u podrumu Doma uspjeli jedan prostor urediti u disko klub. Istina, i raskrivena dvorana se koristila kao disko prostor, a zbog nekoliko obojanih žarulja, raznobojna rasvjeta se iz "sokolane" vidjela kroz krov. Sve je to podgrijalo maštu nekoliko starih konzervativaca i počela je hajka na nas mlade. Organiziran je i sastanak u školi sa svim relevantnim ljudima iz Kistanja, uključujući SUBNOR! Uslijedila je žestoka diskusija, vođen je zapisnik, zbog naelektrizirane atmosfere je jedna zapisničarka izbacila listove zapisnika kroz prozor, ali je druga osoba nastavila voditi zapisnik, ta druga osoba je bila, sada već pokojna, Lidija Cvjetković, tako da možete misliti koliko je to važan sastanak bio. Tekst tog zapisnika je bio zapravo već gotova drama u koju sam ja nešto još dodao i dao prijateljima na čitanje. Bile su dvije verzije, izvorna i proširena. Na žalost više nema ni jedne, ali ključnih diskusija i diskutanata se i danas sjećam, i tko zna možda ću jednog dana to ipak staviti na papir.

moje-kistanje.net: Čuli smo da si bio svjedok Ćićininog odlaska u kazalište, davnih godina u Zagrebu. Možeš li za čitaoce sajta ispričati tu priču?

Killy: Svi smo mi prošli manje ili više dramatične susrete sa kulturno superiornijim sredinama od one iz koje smo došli. Moj starinski kum i prijatelj Mile (Ćićina bi za mene bilo pogrdno i on bi se ljutio kad bi ga ja tako zvao) je to isto prošao, ali relativno kasno. Naime problemi s vidom i teško djetinjstvo koje je imao su učinili svoje. Dolaskom u Zagreb , morao je to sve nadoknaditi. Tako se dogodila i kazališna zgoda, koju ću ipak, samo letimično spomenuti. Naime, zbog potrebe izlaska s predstave iz Gavelle, a onda opet povratka, zabune s redom u kojem je sjedio, uglavnom dva-tri reda ljudi se uredno ustajalo, pa možda dva-tri puta dok je kum Mile tražio svoje prazno mjesto. Naravno da se Boro valja od smija gledajući "predstavu u predstavi", a kum Mile se uredno izvinio svakom gledatelju koji se ustao da bi on mogao proći.

moje-kistanje.net: Kako vidiš Kistanje danas?

Killy: Kistanje danas jedva prepoznajem. Mjesto osim kuća čine i ljudi, tako da veliki broj današnjih stanovnika Kistanja ne poznajem. Istina, počeo sam ih upoznavati, čak popijemo i piće zajedno, porazgovaramo o tome što možemo učiniti za zajedničko dobro nas i Kistanja. Čovjek se mora pomiriti s tim da smisao uvijek mora tražiti u novom, konačno i mi smo došli u neke gradove kao novi.. Tako su i mene učili umjetnost, posebno literatura, da se moram ponekad ponašati kao Tom Sojer. Naime on je usred podne, dok su njegovi prijatelji išli na rijeku, morao farbati tetki ogradu, ili tako nekako. On se odlučio pretvarati kao da uživa u farbanju, i naravno to su djeca primijetila i podmićivali su ga frenjama i ostalim da bi i ona mogla farbati ogradu. Tako i ja, kad idem u Kistanje, potražim nekog, odem u vinograd, uređujem cvijeće u avliji… Što se tiče Kistanjaca, oduvijek su bili skloni pravičnosti, o čemu svjedoči i vijest iz priloga, opet iz zadarskog „Srpskog glasa„ iz 1898. godine. (VIJEST POGLEDAJ OVDJE).

moje-kistanje.net: Kako živi srpska zajednica u Kistanjama i Bukovici nakon Oluje i je li život i koliko isklijao?

Killy: Kolege novinari tvrde da „teško klija spaljena zemlja“. Ipak u Kistanjama i Bukovici se uvijek živjelo i uvijek će se živjeti. Treba samo malo više svijesti o tome da, što je svojevremeno velika Marija Crnobori rekla mom prijatelju, na njegovu izjavu da je Zadar divan grad i da ima položajne, klimatske i prirodne prednosti kao rijetko koji grad, rekla da „oduvijek su ljudi živjeli tamo gdje ima vode, zemlje i sunca“. Dakle sve to imaju Kistanje i Bukovica. Da je moj prijatelj pokojni Žare Popović živ, siguran sam da bi Kistanje već bile važna turistička adresa. On je u socijalizmu uspio postići da sedmično ima nekoliko autobusa gostiju, koje je ugošćivao u avliji svoje rodbine u Bjeljcima.

moje-kistanje.net: Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" i Kistanje? Šta tu ima novoga i šta se radi?

Killy: Već sam spomenuo kulturnu tradiciju Kistanja. Ona mora trajati i dalje. Najbolji okvir je SKD "Prosvjeta". Pokrenuo sam obnovu rada društva izdavanjem knjige u Kistanjama i promocijom u vijećnici općine Kistanje, za Sv. Savu 2002. Promotor je bio preosvešteni episkop g.Fotije. Zatim sam "izvukao" Preobraženje iz brine u Kistanje, priređivanjem kvalitetnog kulturnog programa. Društvo je otvoreno za sve ljude i nove članove. Slijedeći cilj je Međunarodna smotra folklora u Zagrebu. Kad smo mogli 1974., nema razloga da opet ne nastupimo, ako ne sa kistanjskom a ono obavezno bukovačkom selekcijom. Očekujem da će se javiti ljudi i učlaniti. Hvala Bogu ima nas u cijelom svijetu i vrlo rado ću prirediti izložbu, recital, promociju knjige ili sličnu manifestaciju, ne samo u Kistanjama, nego bilo gdje u Hrvatskoj. Naše društvo ima 50 pododbora i svaki kvalitetni program, manifestaciju, mogu predložiti bilo kojem pododboru, odnosno gradu - Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku… Inače, upravo je završila slikarska kolonija "Dalmatinski manastiri 2007", o čemu možete pogledati izvještaj s fotografijama na sajtu www.eparhija-dalmatinska.hr

moje-kistanje.net: Kako teku pripreme za susrete kulturnog stvaralaštva Srba iz Hrvatske?

Killy: Pripreme teku solidno i kvalitetno, ali više o programu za koji dan, kad ga Odbor susreta službeno prihvati.

moje-kistanje.net: Reakcije na Globalno sijelo? Ima li bilo kakvih efekata?

Killy: Dobio sam veliki broj pohvala od poznatih i nepoznatih ljudi. Nevjerojatno je tko je sve gledao emisiju, ljudi su mi u Zadru prilazili na ulici i čestitali. Javilo se nekoliko grupa da ih povedem istim tragom kao u emisiji, ali kako se ne bavim turizmom, uputio sam ih na druge ljude. Već je bilo nekoliko kombija, a uskoro stiže autobus ljudi iz Zagreba. Tim tragom je i kolonija bila zamišljena jednim dijelom na Manojlovcu, ali smo iz tehničkih razloga odustali. Iduća će sigurno biti. Čak je i Zbor novinara medija nacionalnih manjina Hrvatskog novinarskog društva u zvanični program za ovu godinu uvrstio, nakon emisije, stručnu ekskurziju s posjetom Kistanjama 19. 08., s ciljem treninga u uravnoteženom izvještavanju, da ne kažemo, objektivnom izvještavanju. Isto tako javila mi se jedna stručnjakinja za katakombe sa željom da je odvedem u manastir

moje-kistanje.net: Prošlo je pet godina od izdavanja tvoje knjige. Spremaš li nešto novo?

Killy: Naravno, kultura i umjetnost su moji hobiji. Svi Kistanjci koji to žele znati, znaju. Radim na jednom vrlo ambicioznom multimedijskom projektu koji se zove "Zlato i srebro Bukovice". Posao će trajati godinama, a sve radim "o svome ruhu i kruhu". Moram "pročešljati" arhive video i muzičke produkcije u Zagrebu i Beogradu zbog izrade prikladnog DVD-a, koji će biti uz knjigu dokumenata i to će biti cjelina. Od "malih" projekata bih izdvojio manifestaciju "Duga iznad Zrmanje", prvu umjetničku etnoradionicu međunarodnog karaktera koja će se održati u Žegaru u vremenu od 10. do 20. augusta ove godine, a koju ću uskoro predstaviti na web stranici. U projektu sam predsjednik organizacionog odbora. Jedan sam od sedmero članova odbora 6. susreta stvaralaštva Srba u Republici Hrvatskoj koji će se održati u Kninu i Kistanjama 18. i 19. augusta....