Ovaj prilog je nasta 13.09.2011.g...

I JOŠ ZERA O PREOBRAŽENJU, BURNUMSKIM IDAMA I SVEMU I SVAČEMU, NAKO UDROBLJENO...

Teško je naći pravu mjeru i prave riječi kojima bi se opisale Kistanje u vrijeme Preobraženja. Baš zato uporno i stalno pokušavamo, svake godine, dodajući po koju novu rečenicu u našu priču, vec godinama istu ili sličnu. Još je teže opisati ono šta se u danima oko Preobraženja ocigledno zbiva u duši našeg čovjeka kad se sretne sa ljudima, onima koji u Kistanjama žive ili onima koji su u Kistanje došli na par dana ili par sati, svejedno. Gdje god živili, svi smo mi sad samo fragmenti nekadašnje cjeline, koji se u malom broju ponovo okupe i samo na tren podsjete na život u Kistanjama kakve su bile nekad. Pritom, svakog momenta bolno svjesni i u ljutom sudaru sa Kistanjama kakve su sad. Pustim, neurednim, učmalim i derutnim. A opet i dalje jednako dragim...

Sreća zbog prilike da se oživi poneki trenutak nekadašnjeg, zahvaljujući susretima sa ljudima koji su bili dio tog nekadašnjeg, a tuga zbog posljedica sudara sa sadašnjim, zbog činjenice da nisu došli ili nema svih onih koji su bili dio tog nekadašnjeg, naša je čaša meda pomješana sa čašom žuči. Ispijamo je uredno, guštajući u slatkom i ukusnom medu, ignorišući gorčinu ili makar trudeći se odmakniti je od usta. I nije u pitanju nikakva rigidnost ili neprihvatanje realnosti bilo koga od nas. Svi mi prihvatamo realnost takvu kakva je, ali imamo pravo sjećati se kako smo živili i gdje smo živili nekad. Imamo i pravo guštati u tom sjećanju. Imamo i pravo dati sve što možemo od sebe da Kistanje danas budu bliže Kistanjama nekad i da gorčinu žuči ublažimo tako što ćemo je smanjiti. Onoliko koliko možemo i koliko je do nas. Imamo pravo tražiti da Kistanje danas budu isto ono što je danas i bilo koje mjesto u okruženju.
Upravo ovim pravima i posvećujemo ovaj prilog...

Običan čovjek malo toga može učiniti sam? Ili možda može?

Dani okupljanja porodica i prijatelja i dani okupljanja Kistanjaca, neizbježno svake godine donose sa sobom i želju da se okupljanja učine kvalitetnijima i sadržajnijima. U tome, svak sudi za sebe i radi šta može. Postoji onaj lični dio, u kojem se neko bavi sređivanjem i uređivanjem kuće i avlije, želeći tako uljepšati svoj životni prostor. Neko opet da sve od sebe da dobro osoli sebe i porodicu, pa se onda u danima oko Preobraženja i dobro jede i obrati nužna pažnja na redovni odlazak na banjanje na koju od plaža kojih oko Kistanja ima podosta. Poneko voli cunjati po kraju, obilaziti stare staze, slikati kamenje, gušterice, sjekavac, kuće, Krku ili šta je već zgodno. Poneko voli dobro odspavati na najljepšoj ariji, a poneko istu tu ariju iskoristiti u večernjim satima za lake priče, do kasnih ura. Poneko voli popiti ljepe žutine, sjediti iza'kuće ili ispred'kuće, baciti oko ko prolazi i viditi eli to ko poznat. Ima i onih koji vole ići kod ljudi, baciti koju riječ sa komšijama, starim znancima koje rjetko viđa...

Najcešće ima onih koji vole kombinovati svašta od nabrojanog ili svašta od nenabrojanog...

Postoji i zajednička potreba da se život u Kistanjama učini kvalitetnijim i sadržajnijim. E, tu sad postoji dio u kojem ponešta zavisi od pojedinca, a ponešta ili najveći dio toga zavisi od regularnih tjela, organa i organizacija. Zajedničke potrebe svih nas bi bile da okupljanja u Kistanjama budu neuporedivo kvalitetnija i sadržajnija, te da se ne svode na konzumiranje ugostiteljske, ionako skromne, ponude. Dnevna, popodnevna i večernja okupljanja u Kistanjama se nikako ne bi smjela svesti na poručivanje i trošenje pića, a na žalost uglavnom se na to svode. Razlog je jednostavan - ništa drugo nije ponuđeno. Ovog ljeta je čak i Dom kulture ostao zablindiran, bez bilo kakvog sadržaja, iako je bilo i prilike i inicijative da se Kistanjcima ponudi jedna po svemu sudeći atraktivna postavka Bajke o kistanjskim kućama, koju možete pogledati na našem sajtu. Zamišljena je bila tako da se u kino sali, kako se nekad zvala, postave tekstovi i fotografije, sa maketom Kistanja kakve su izgledale u prošlom vjeku, sa mogućnošću da posjetioci u maketu kuće za koju znaju nešto više od onoga što je ponuđeno u bajci, ubace sadržaj koji bi sami na licu mjesta zapisali. Ako ništa drugo, ova postavka u Domu bi bila mjesto na kojem se moglo na miru popričati o zanimljivim temama, podsjetiti se na istoriju mjesta, a usput i o svemu i svačemu, u našem Domu koji je zato i napravljen. Na žalost, interesovanje organa i tjela koji su morali ovu postavku odobriti i vrlo skromno ispomoći, izostalo je sto posto. Vjerovatno je njihova procjena bila da je bolje da Dom ostane zaključan, da se ne bi zaprlja, a da bi Kistanjci najpametniju stvar uradili ako bi otišli u Đevrske na piće. A i ko bi se mučio oko tamo neke izložbe i koga je briga za tamo nekim kistanjskim kućama i ko ih je gradio i u njima živio...

Isti ti organi i tjela su i inače, na našu veliku žalost, u velikoj mjeri zapostavili elementarnu obavezu uspostavljanja komunalnog reda u našem mjestu. Tako smo i ovog ljeta mogli samo sa tugom gledati u zapuštene kuće i zgrade u strogom centru, iz kojih izbijaju tone smeća i nekakvog poluindustrijskog i posttrgovačkog otpada. Mogli smo svakodnevno gledati i domaće životinje koje potpuno nesputano krstare Kistanjama, spontano ostavljajući za sobom produkte varenja požderane hrane. Isti ti produkti nisu čišćeni danima, iako se znalo da će upravo tih dana oko Preobraženja mjesto biti puno naroda za koji se trebalo obezbjediti da mjesto bude čisto ili što je čišće moguće. Ako već kistanjski škovacini imaju previše posla, pa ne mogu očistiti Kistanje kako treba, onda treba ili zaposliti dodatne nove ili, što je vjerovatno puno lakše i ne traži nove zaposlenike, obezbjediti da svi oni koji Kistanje šporkavaju do besvjesti, budu izloženi opomenama i kaznama za sve radnje koje proizvode smrad, prljavštinu, smeće, šut, kutijetine, govna po cesti i oko'nje. Ukratko, obezbjediti primjenjivanje zakona, koji kaže da onaj ko prlja ili uzneređuje treba očistiti ili platiti onome koji će očistiti, zajedno sa kaznom koja uz to sleduje. Tako bi sigurno okupljanja i druženja Kistanjaca i u danima oko Preobraženja, ali i tokom cjele godine, bila neuporedivo kvalitetnija. Sa ljepšim pogledom i mirnijim čulom mirisa...


U centru mjesta: produkti kravljeg varenja snimljeni poslje punih 7 dana kako nisu očišćeni...

Uostalom, sjećamo se još vremena kad je redar Gojko, u uniformi ki generalskoj, šparta po Kistanjama i kažnjava za neočišćene kanale i puno manje prljanje mjesta nego šta je ovo danas...

I moramo još o zajedničkim potrebama, onima koje trebaju ako ne inicirati, a ono provesti i do kraja sprovesti zvanični organizatori onoga što se zove Preobraženjskim susretima..
Zar ne bi bilo logično da se ti susreti koliko je god to moguće prošire i dodatnim sadržajima, recimo sportskim. Pusti košarkaški i nogometni tereni po mjestu prosto vape za utakmicama i nadmetanjima. Bi li se kako moglo osmisliti kakav košarkaški i nogometni turnir, makar u obliku jedne ili dvije utakmice? Ako nema kandidata za ovako nešta, onda vjerovatno ima za organizovanje turnira recimo u igranju briškule i trešeta. Ili u balotama. Možda bi bilo ljepo pogledati takmičenje u spremanju kulinarskih specijaliteta našeg kraja? Bili se moglo kako baviti kulturom na nekom višem nivou od uredno prežvakanog kulturnog amaterizma koji već godinama gledamo u večernjem terminu na pijaci, za Preobraženje? Postoje li ikakvi izgledi da se u Kistanje dovede nekog pisca, pjesnika, glumca, pjevača, bilo koga ko će razbiti monotoniju dežavija?

Za sve vas koji ste ovogodišnji program propustili ili ga iz nekog razloga želite pogledati ponovo, evo zapisa Anđelka i Dubravke Skorić...



Dodatak na ovo je zapis Veljka Popovića, na kojem se vidi i nastup Nine Sladaković...



Ako zvanična tjela i organi, oni koji imaju i budžet i zakonske okvire da sprovedu akcije koje bi trebale promovisati i održavanje tradicije i uvođenje dodatnih formi okupljanja, nemaju ideje, imaju ih pojedinci ili makar neki od njih. Svi oni koji u Kistanje uredno dolaze i svi oni koji u Kistanjama žive sigurno bi rado konzumirali bilo kakav sadržaj koji ima smisla i promoviše ljepo. Organizatori bi morali uočiti dobru ideju i ispomoći je. I moralno i materijalno...

Bili smo svjedoci uspostavljanja okupljanja u režiji Nacionalnog parka Krka, sa imenom Burnumske Ide. Pomenute su već u ranijim prilozima na našem sajtu, pa da se ne ponavljamo, ali moramo reći: vjerovatno se niko od ljudi koji su bili prisutni u Burnumskom amfiteatru nije vratio nezadovoljan jednim zanimljivim sadržajem koji će se, kako čujemo ponoviti i to sutra, 13.09. Ako ste ikako u prilici, predlažemo da odete i osjetite na svojoj koži Ide 2...

Burnumske ide broj 1 je kamerom zabilježio i naš Meštar od kolumne Veljko Popović. Evo kako ih je on vidio:



Nismo baš zadovoljni ni činjenicom da je crkva Svetog Ćirila i Metodija bila zaključana svih dana oko Preobraženja, osim na samo Preobraženje, pa je veliki broj vjernika mogao samo čekati neku bolju priliku da u Ćirila uđe i zadovolji svoje duhovne potrebe. Nadamo se i zamoljavamo nadležne u Crki da, ako je ikako moguće, obezbjedi da naš Ćirilo bude otvorena što više i što češće, ubuduće...

U čekanju da zajedničke potrebe svih nas budu na puno kvalitetniji način zadovoljavane, možda nije loše još jednom pomeniti i mogućnost pojedinca koji u svojoj režiji može razbiti lance neophodnosti učešća organizacija i tjela. Ovog ljeta je jedno takvo okupljanje Kistanjaca u privatnoj režiji zaradilo epitet vrlo kvalitetnog okupljanja koje se i može i mora ponoviti, jer predstavlja odličan recept za budućnost. Narednih mjeseci i narednih godina. Povod može biti bilo kakav. Promocija vina u ovom slučaju bila je idealan povod koji je inicirao druženje uz domaće specijalitete u autentičnom okruženju i uz multimedijalno promovisanje tradicije, istorije, ljepota i mogućnosti koje naš kraj pruža. Sad nije teško dobar Kilijev recept iskoristiti i dodavanjem malih tajni i ideja svakoga od nas po svome guštu napraviti nove ukusne proizvode koji se samo na prvi pogled jedu i piju, a dominantno su namjenjene ispunjavanju duha. Očekujemo nova slična okupljanja u privatnoj režiji i privatnim režijama....


Sa Burnumskih Krnetskih Ida...

I sad opet o pojedincu. Svakom od nas. Dolazak u Kistanje, susret sa poznatim i nepoznatim, svakako je jako važan i ljep trenutak. Bilo je onih koji su voljni podjeliti sa nama dio svog trenutka. Tako sad sa zadovoljstvom objavljujemo dio fotografija i neke od komentara uz njih, a koje nam je poslala Rada Grulović...


Prizor iz našeg kraja...


Prizor iz našeg kraja...


Prizor iz našeg kraja...


Nova kapela, sagradjena prošle godine na groblju za monahe, a u okviru Manastira. Projektovao i ozidao Slobodan Jove Lalić...


Vječno ista, uvijek nova - Krka...


Vječno ista, uvijek nova - Krka...


Uveče na Krki...


Uveče na Krki...


Kava kod Nene i Goge. U bijelim gaćama je Milena (djevojačko Pekić), a u bijeloj vešti Rada Grulović. Desno je Nena Baljković...


Od najranijeg djetinjsva, svakog ljeta iz rodnog Beograda, babi i đedu Baljkovićima u pohode. Nena i Goca. Tako je ostalo i do dan - danas, kad babe i đeda odavno nema. Uvijek su na vrijeme spremne karte Beograd - Kistanje (Goca) i Pariz- Kistanje (Nena). Na Preobraženje se nikad ne kasni...


Ako neko nije ima prilike da pokazati djeci vidru i objasni šta je to, evo slike. U njoj su probušeni brunzini koje nema ko okrpiti...

Poslala je Rada još fotografija, ali smo neke ušparali za kasnije...

Hvala Rado! Svaka čast...

Nekoliko svojih fotografija nam je posla i Dragan Macura. Veli da je poslje 20 godina prvi put doša u Macure i Kistanje. Rado objavljujemo i njegove fotografije...


Susret nakon 35 godina: Macura Dragan i Srbo...


Jara Nidžere Macure, najstarija građevina u Macurama...


Ođe je sahranjen Vuk Mandušić...


Kistanje...

I na kraju, imamo reći još samo ovo:

Dragi Kistanjci,
trudimo se i dalje da naš sajt prati sve šta ima veze sa Kistanjama. Trudimo se biti informativni, ali još više se trudimo ostati mjesto na kojem će biti zabilježeno sjećanje na naše mjesto i naše ljude. Želimo trajno zabilježiti vrijednosti koje ne smiju ostati nezabilježene. Koliko u tome uspjevamo, znate samo vi. Koliko ne uspjevamo, sigurno vam je jasno. Sigurno nedostaje puno toga i to smatramo vašim propustom. Predlažemo da nađete dobre volje i načina da nam pošaljete sve ono što znate ili imate sačuvano, a čega nema na našem sajtu. Ako to što imate ili znate ne pošaljete, možda nikad neće biti zabilježeno, a to bi bilo jako tužno. Svaka vaša fotografija ili vaše sjećanje može samo upotpuniti i dati dodatni smisao našem sajtu. Uključite se...

Rad na sajtu Moje Kistanje se nastavlja. Prošlo je Preobraženje, ali dolaze novi dani i nove godine. U vremenu ispred nas, želimo biti i bolji i puniji sadržajima. Želimo i upotpuniti naš sajt novim projektima i novim mogućnostima. Rad na novom i tehnički unapređenom novom sajtu Moje Kistanje je iz određenih razloga zastao, ali vjerujemo i nadamo se da će uskoro ponovo biti aktuelizovan. U tom smislu, želimo istaći kako je ponekad teško servisirati i postojeće finansijske obaveze koje proizilaze iz običnog hostinga, a kamoli ulagati sredstva koja bi omogućila razvoje nekih od zamišljenih projekata našeg sajta. Tu bi vi mogli pomoći, ulaganjem u sajt. To je ovog ljeta uradio Marko Sladaković, koji je poklonio 100 Australijskih dolara i time kompletno isfinansirao prelazak našeg sajta na novi server, jer se stari gasi. Transfer sajta će se desiti ovih dana, ali naravno adresa će ostati ista: moje-kistanje.net...

Marku dugujemo zahvalnost i podsjećamo ga da nam je obeća poduturiti koji zanimljiv video zapis o Kistanjama...

Svima vama dugujemo zahvalnost što ste sad na ovoj stranici i što pratite šta to javlja i objavljuje naš sajt. To nam daje novu snagu da nastavimo i dalje...

U iščekivanju čišćih i ljepših, ljepim događanjima prepunih Kistanja, a do sljedećeg priloga, evo vas od srca pozdravljamo...

Ako imate kakav komentar na ovaj prilog, možete ga lako ostaviti u Facebook grupi Moje Kistanje...