|
|
I onda na televiziji jednog ljetnog dana (21.jula 1969.) dočekasmo nešta šta se ni u najvećim dječijim snovima nismo nadali - da vidimo kako se na Mjesec spustio prvi čovjek. Bože naše sreće i radosti! Eto samo da još koju godinu izrastemo pa možemo i mi na Mjesec!!! U tinelu naše kuće đe je bio iz primaće sobe izmješten televizor za tu priliku, da se može šta više gostiju iz komšiluka bližeg i daljeg pred ekran smjestiti, gledao se pomno i u tišini prvi pokušaj čovjeka da se spusti i koracne po Mjesecu. Već tri dana otkako je lansirana raketa na putu za Mjesec, a danas ćemo viditi kako prvi čovjek stiže na tog noćnog pratioca Zemlje koji obasjava nebo. Stariji su povremeno sa nevjericom komentarisali: - Ma el to zaprave ili nako? - Zaprave! - Pandak uni lete ciko Mjeseca? - Lete! - Ki kake tičurine, neđelje mi. - A kako se ne sore dolje? -Teknika ti je to merička! - Neko reče da će kad Merikanci slete naići na dobrodošlicu sa ruskom zastavom! - Dušemi, mure biti svašta! I uni su šiljali raketle na Mjesec pa ko velim, mure svašta biti, vrak će ga crni znati. - A unda, ima li ljudi ili kakvije čudovišta tamo gore na Mjesecu? - Aj kvragu pa znaš da tamo ne žive Marsovci! - Ajme meni jadanjt'sam kako neće biti... mura biti nekoga gore.... - A nego đe žive? - Ma sigurno ne žive na Mjesecu il Veneri! - Est, pa i kobi moga izdurati da živi na zvjezdi Danici kad nako svjetli! - Al jopet šta ja znam, el Danica cjeli dan ima svjetlo? - Vrazi te odgnali, kakvo crno svjetlo, nije to Sunce! - Znamu vrag korist, a šta nako svjetli kad nema Sunca... - Aj muči, molimtise kibogu, pušti narod da nešta vidi preko televizije, a i ti'š naučiti nešta. - Undak, Petre, vide li ti šta se Nikolici sinoć trevi? - Ma neviđo, rode, kažide mi. - Sinoćke kad se vrća kući na bacikli iz gostjone poslje briškule i trešeta, zerica se ugruša unijem vinom iz Bjelanovića, pa kad je prolazijo pokraj Lokve krnetske učinilo mu se da je vidijo neman vanzemaljsku. Ispriča un svojoj Mari šta mu se trevilo usput, a una ti njemu ni pet ni šest: “dobrojutro ti veljo, trikeša. Samo lokati i kartati u gostjoni, vuci vas podavili dabogda, sad kad te dovatim prakljačom preko pleća bom ćeš uprav viditi vanzemljake “, la,la... - Zor li istinu divaniš? - Dušemi vidijo je svoga Boga a bilo je i letećije pijata po kući i na dvoru.... - Ma ćutide više, eno saće pasti na Mjesec! - Vide, vide vraga, kako izgleda izblizo... - Ajmeti se njima ako ipak ima kakije učovjesti gore pa nanji natreve! - El ono nešta il mi se pričini? - Ne obadivaju oni na naše priče. Zor da je šnjima Mile, nebitise brte murali strašiti sve i da učovjesti treve, panda, naš bi i Mile dračovom šibom oćera vrce Laškovice, el tako Mile? - Aj ne benavi Ratko, jadanjci, znaš i sam da se to trevilo po mraku kodovaca, šta sam muga doli berjakati po cesti da rašćeram čagljove kad nako arlauču da ti se krv sledi u žilama... A dušemi da je i bila kakva učovjest šnjima, da sam je dovatijo štapinom, odnjo bi joj vrag veselje, džaba bi bilo bugariti ... - Est, est, a veliš letila po testi... da njesu kakve vještičine na metli?.. oli vile? - Ne znam šta me pošlje snašlo. Ma niti jedem niti pijem uveče, ništa ne pomaže.... - Vrazi ga znali da nije kakva nabaca ? - Bog stobom! - Esi vidijo u šta se un pača... manitaš.... - Ma njesi ti manjit, mugu ti reći... - Ajde kvragu trikeša, aj kupiti balege i brabunjke kraj teste! - Metnu sam čarapetine sušiti, aj i' dunesi. Eno i' na odrni izakuće. I nemuj zub'ma gristi štipalice ki šta udžaš! - Slušaj ti trikešo. Ja sam te upozorijo jednom, nemoj poslje kad pagaš da mi bugariš. - Rankane, prestande da provociraš jer si mu kumšija. Imaj čoječe malo dostojanstva i pusti to šta sam ja sa tobom dobar. Još jedan vaki ispad i neće ti pomoci ni bog jarac. A sade pravac kući i cukti koštele. -Ćutidete više, eno saće se soriti na Mjesec.... - Vide, vide Mjeseca... - Govno ti od zeca! - Vako narode muj, ako neko više rječ pisne - govno stisne! - Ja poskoči - ti smoči! - Ja skok – ti ždrok! - Ja dris - ti liz! - Majkane, uva ti je bume dosadice najbulja. Tendiš ti šta bume treba.....tendiš, tendiš ko pazinski tukac. - Nemuj se ti namak rožiti, ja se to zerce ki šalim. - Đavo me odnjo, samo neznam esum te skunta ... - Pobro, jopet si zakuva manjistru..... biće makljaže, dušemi, pa đe smo undak pristali... - Aj ako bude štogolice , ti dođi pripomogni... nemugu se ja sam baktati šnjima.... - Al' ako nadjačaju odnjeće nam vrag veselje....bice bježancije. - Kad se izvučemo na našu bandu nemugu nam ništa....... - Mugu njanko švikati zanami, ako vidimo da ćemo pagati...A prenos se oteglio dvi tri ure sigur, mi djeca se igramo gore na ploči iznad ćaćine garaže. U nekakvoj drvenoj sandučini od rastavljača i drugih električarskih djelova napravišmo pravi svemirski brod, a iz metalne kutije koja je krila masu nekije žica i botuna (donešena iz rashodovane Vojne Pošte, a poslje poslužila da u njoj mater zasadi crveni leandar, a u drugoj kremasti, dok za bjeli nije bilo treće kutije pa je rasta u običnoj metalnoj vidri koja se bila prošupljila) napravili smo komande baš kao na televiziji šta smo vidili. Ostatak ljeta je družina iz gornje ulice dolazila na moju teracu da se igramo svemirskije letova! Moja braća od tetke Cvjetan Radovan, Markić i ja smo imali i pravi svemirski brod u Đevrskama, u đardinu prađeda Đurasa, iza trešnje koja je bila spram ambulante. Tu smo našli jedno odbačeno metalno bure, zarđalo do iznemoglosti materijala (biće da su u njem ranije palili medicinski otpad, ko bi ga zna, pa kad istrulilo samo ga prekozida prebacili), ali je nama bio idealan svemirki brod. Od ostalih čaka i kojekakvih vrngelica napravili smo potreban pribor za letenje i hodanje po Mjesecu. Staklenih bočica od Penicillina i Streptomycina na đubrištu iza ambulante bilo je više nego dovoljno da se more napraviti šta god zamisliš. A teren na kraju đardina je bio više nego inspirativan, pravi mjesečev pejzaž, sa stjenama i dolinama, moga si ga istraživati kolko oš, sve nadajuć se da će iza kakva kamena izroniti Marsovac. Pogotovo što je priča da je na kraju đardina jedno vreme bio sahranjen jedan Švabo, dodatno intrigirala naše istraživanje na tom terenu. Cestar Đuro Živković zvani Đurenika ( „pokipila ti varenika“ - kako bi mi djeca znali ga začikavati, a on bi nama opsova: „Ćaća ti lozu griza“ ...) omalešan rastom, a gorostas vedrim duhom, popravlja je rupe na cesti od Đevrsaka do Varvoda. Zatrpava ih lopatom grabeći MUĆ pored teste (a muć su morali po naredbi općine svaka kuća spremiti: istovare kamenje pored puta , a ti uzmeš macu pa udri dok ga ne samelješ usitno da se rupe na makadamskoj cesti mogu popraviti šnjime. Jedno vreme 50-tih iša narod da odradi svoj muć lično, obično nediljom, poslje se moglo naći za novce spremnih da ti urade muć koji ti općina propisala, a najposlje došle su drobilice pa je cestarsko preduzeće ukinilo obavezu da stanovništvo tuče muć). I dok smo se mi djeca igrali u đardinu moga prađeda Đurasa, preko zida smo slušali kako Đurenika pjeva dok zatrpava rupe mućom. Idila jedna: mi na Mjesecu,uz Đurenikinu muzičku podlogu... Koliki je bio rastom da ga nismo mogli viditi preko zida, ali se njegov tenorni glas uz malo vrskanja moga jasno čuti. Naiđe neka prija iz varoša, krenula kući u Smrdelje, natovarila se cukrom i paštom, kupila i zerku soli za blago, ednu Divku, šterike i šuverine, za čojeka rizlu da mota duvan, litru petroulja, i deset treština. Čujemo mi iza zidića kako se nji dvoje razgovaraju: - A rodo uprtila se ti iz Zadruge? - A nusi ga vraže, esom, malo potrebe za kuću... - A rodo moja đe si vuštan ukaljala? - Ma muči, zar esam? - Est, pozadi si sva od prašine ki da si se neđe po testi valjala... - O nedilje ti svete, vide, vide, njesam se otresla... - Pa šta ti bi, rodo? - Idem ja iz Zadružne kad neki berekin na točku zaleti se prav u me, vrazi ga znali, i sori me sve sa zobnicom na testu. Ma beštimala bi ga da sam samo vidila čiji li je... - A, rodo moja, to ti je Vele mali od Kose i Mile Jakinova, sadekarce protutnja na ćaćinoj bacikletini da se sve puši prašina zanjim a piljci vrcaju na sve strane. Zaustavi ga ja, da ga priupitam za ćaću i mater, sve veljo da zeru ukoči nedajtigabože da se de ne strovali u kupinu, a on ti meni kaza kako mu sade pred zadružnom iskoči edna baba pred baciklo, a nije ima kočnice uprav, pa se soriše obadvoje. Dušemi si to ti bila, muja Milice. I reče mu ti: Vrak te odnjo, i tebe i baciklo! A on tebi: đe si krenula, dokona, viš da mi kočnice njesu uprav!... - Sve ti vrag odnjo svakoga vraga znaš. Hm, ma da kako.. - Vide, de Đuro cjeli dan na testi pa da ne zna šta se dešava! - A, da te priupitam ja za ednu iz tvoga sela, el istina da moj Mile knjojzi dodi? Znaš ti na koju sumim, neću kurbetini ni ime da pominjem! - Dušemi Milice, rodo muja, ja ti se ne pačam u take stvari, i šta da ti divanim nego istinu pred Bogom: kad god ja dođem u tu avliju njesam zateka tvoga Mile! Poslje sam vidio pravog vanzemaljca po prvi put u svome životu, tako da mi se krv sledila u žilama i srce od junaka spustilo u pete: iza zidića promaljalo se jedno crveno krvavo stvorenje: glava sva u prutnicama skorene krvi, izgrebanih ruku i nogu, oderana koljena i dlanovi. Jednu japanku ima, drugu nema, a i ta se odvojila između prsta pa samo klapće za njim - to naš Vele Mile Jakinova cvileći i jaučući vraća se kući poslje nezaboravne vožnje baciklom bez kočnica put Smrdelja, a na samoj okuci prije neg će izbiti na pravac kod ambulante, zaletio se, pa letio, letio pa sletio u kupinu i draču (nako samo u dresu, a bez majice). Pita ga Radovan šta mu bilo, a on kroz jauke dok je trebio drače od kupine sa ramena ispriča svoje letenje: - Sigur dvajes metara! - A đe ti je bicikleta? - Odnjo joj vrak sreću u sto komada ki da je od cakla! - Pa šta bufel njesi uzo, mogli smo praćku napraviti baremko? - I un se rascvjeta da ni za krpljačinu nije ostalo komadića. - Bome kakoš sad pred ćaću? - Ajmeti se meniiiiiiii! Đe sam sade pristaaaaaa! Zacvili od tuge i jada naš Vele kad mu spomenušmo ćaću i biće da se sjetio koliki mu kaiš oko pasa, pa ga to nagna na još jaču bugarku, a tek je kod ambulante stiga. Do kuće Mile Jakinova udnu Đevrsaka svi su izlazili predvrata da vide ko to tako bugari, a najvažnije je da naš Vele nije okusio kaiša taj dan, neg ga je ćaća odveza u Kistanje u ambulantu da mu stave par punata i zakrpe kožu na koljenima, čak je Vele dobio i slaboled kod Mikoga u slastičarni. (Vele je bio i osta veliki berekin. Puno godina poslje priča mi je svoju dogodovštinu dok je radio u Splitu kao vozač u „Lavčevića“: Dadu ti meni turu da odvezem cigle na vikendicu muga direktora u Primošten. Vozim ja magistralom do Primoštena, edvo nađo đe je vikendica, kad tamo radnici poljegali ispod borića poslje marende. - Dobri dan dobri ljudi! Nazdravim im ja a uni njanci da bjele zuba. - Ima li ođe argeta da istovare ovu ciglu? Preši mi se nazad u Split! -Bolan, sam istovari ako ti se žuri, mi smo se umorili odjutros... - El tako? - Tako! - El nema ko da istovari? - Nema, bolan... A ja sjedo u kabinu, upalim kamion, pa nadrukam pritisak u hidrauliku i iskipam svu ciglu i dado po gasu. Skočiše Bosanci, psuju nešta, vrak i više čuje i vidi. Nek uni direktoru objasne kako im se slomila sva cigla. Ja na magistrali gas do daske, nekako mi se čini da sporije vozim iako sam prazan, nabio Ray Ban cvike, raspalio radio u kabini, pjevam ja iz sve glave ki da sam Oliver Dragojević ili Duško Lokin, kad uno svaki auto šta me trevi mava mi. I ja poslje veljo sebi: Vele, Bok te vidijo, svak li te znade, u cjeloj Dalmaciji si popularan! Divanim ja tako sebi pa mavam i ja ljudima koji mi dolaze ususret. Ma kažem ti, nije bilo nijednog auta da mi nije mava od Primoštena do Splita. Dođo ja do ulaza u Lavčevića i onda odjemput TRESSSSSS! Odleti vražija kapija, isčupa se iz zemlje. Stado ja da vidim šta to bi, kad imam šta i viditi: MENI KIPA DIGNUTA još od Primoštena, pa zakacio vražiju kapiju. Zato su meni svi mavali - poslje mi se kazalo. I šta poslje bilo? Ništa! Da sam otkaz i oša u vojsku, a poslje se oženijo Duškom, ljepoticom iz Sonkovića i dobijo sina Borisa. Đevrščani su vazda vozali čudne bicikle. Bio edan klapac od Miloševića (Novica) koji ganja crljenu ponicu, a na timun zakačio daščetinu na kojoj pisalo HONDA, pa dok je voza stalno prdeška na usta ki da motor turira. Ela: An an an an an an an an.......aaaaaaaaaaaaaaaaaannnnnnnnnnnnnn......vako ga je nekada gario ... Braća Radovan i Markić Cvjetan su svoje ponice spojili u dvije pa su tako dolazili sve do Kistanja, nekad Radovan i komšija mu Boris Crvak, unuk od mesara Čede i žene mu Ljeposave (šta je ima crni mercedes u garaži), ili sa Stevanom (sinom od Tomice i Ane Baljković), sve dok se biciklima njesu izdovoljili pa prešli na motore. Glavni serviser je u Đevrskama bio Tode Malešević (koji je ima 4 ćeri: Mitana=Vukosava, Vanja, Nena, Stanka - pa biće da su zato i momci često kvarili motore???). Kod njega je na remontu vavje bilo bar desetinu naizgled nepopravljivih motora, Tomosa uglavnom, koje je on nekim čudom iz mrtvih na testu vraća. Nisu svi bili kompletirani do kraja, pa su se tako moja braća Cvjetani sudarili direktno na motorima jedne mrkle noći u BAČKOJ ULICI , jer su oba vozili bez svjetala a držali se bjele crte na cesti. Radovan pičio od Berića krčme i željezničke, a u susret mu stiza Markić od Đevrsaka ka Rakića ogradici... Konačni ishod: Radovan bio u gipsu sa slomljenom nogom, a Markić skrpljen u kistanjskoj ambulanti su par punata. - Este čuli da ce Rusi ofarbati cjeli Mjesec u crljeno? - Esu li zvali piture Janka (Borak) i Tomicu (Baljkovica)? Ha ha ha... - Est mure biti, ali su šutra Merikanci bjelom bojom ispisali Coca Cola! - Sigur će zvali Švikala (Bezbradica Dušan) iz Kistanja! Ha ha ha Svako od narednih prenosa putovanja do Mjeseca sa ljudskom posadom (bilo ih je 6 za naredne tri godine) prolazio je u skoro istom zanosu gledanja i praćenja, sa sve nadom da ćemo u svom životnom vjeku, a najkasnije sa nastupanjem 21. stoljeća biti u prilici otputovati turistički do Mjeseca, skoro ki do Bibinja na kupanje... |