Viđali smo ih na televiziji i u kinu, jer nije bilo tog hladnog kauboja koji pred revolveraški obračun dok mu je život na ivici, a da ne zapali cigar u ustima, makar i pola cigara, šibicom koju kresne od đon svojih kaubojskih čizama. Ishod obračuna je skoro uvijek izvjesan: tip koji zapali cigaru ostane živ!Pa sad kako ne propušiti, kad uz cigaru uvijek ostaneš živ??? A još kad u kafiću ili vozu za Knin kresneš šibicu o nečiju torbu ili knjigu, ili prosto kaubojski o đon cipela ili tih godina popularnih kaubojki u koje su uvučene traperice da bi se vidila vežena šara na sari čizme. Ma osjećaš se ki Car (Oni koji nisu pušili iz principjelnih razloga, svejedno su u torbama ili džepovima imali tada obavezne kaubojske šibice iz Trsta, za ne daj Bože !)! (LINK1 ) Tu zavisnost osjećaju i današnji Kistanjci koji su usljed preskupih cigareta u trgovinama unazad dvije godine počeli da manufakturno savijaju u kućnim uslovima kojekakve duvane koje im dovoze Kinezi, ili domaći iz tvornice na Udbini, sve sa filterima i papirićima za cigarete u specijanim mašinicama za savijanje. Uštede u novčanicima su velike, a kako će se snaći kad 2015. godine cijena paklice bude izjednačena sa cijenama u EU, vidićemo. Sve mi se čini da će opet procvjetati šverc duvanom iz Hercegovine, kao prije 100 godina kada je moj pradjed Đuras kupovao ŠKIJU od “poznatih” prodavača, koji su je kojekakvim kanalima švercali iz Hercegovine do Gjevrsaka u K und K monarhiji. Neki se sjećaju Matana iz Araličinih “Prosjaka i sinova” i njegovih torbara, možda su morali čitati za lektiru, a neki gledali seriju na TVu. E to je vreme od prije stotinjak godina koje se polako opet vraća u Bukovicu a i šire, sve vezano za duvanjenje. Krajem prošloga vjeka cigarete su proskribovane kao izazivači mnogih bolesti pa je počela zabrana reklamiranja, kao što u novijoj filmskoj i televizijskoj produkciji skoro da ni nema scena u kojima glumci puše (sve da ne bi loše uticali na mladu publiku! sic!), ali i dalje je to industrija koja moćno upravlja svijetom.
Zamisli kaubojac u kojem Bik Koji Sjedi mora lizati lizalicu kao Kojak (njujorški policajot), pa to bi promjenilo cjelokupnu američku istoriju jer nebi bilo LULE MIRA!!! Ko zna kako bi sada svijet izgleda da se to tada desilo i da “BLJEDOLIKI “ nisu zbog svojih sitnoposjedničkih interesa osjetili čari lularenja kod Indijanaca.
Nekada je duvanska industrija plaćala holivudskim producentima da junaci na velikom platnu puše njihove cigarete. Danas u filmovima nitko više ne uživa u nikotinu, a kazališni redatelji ignorišu naznake starih pisaca u kojima se navodi kako protagonist ili heroina pripaljuju. Prikazivanje pušenja je na Zapadu postalo jeres prema političkoj korektnosti, pa scene u trejlerima i prizori na plakatima za digitalizirane kopije filmskih klasika koji se ponovo puštaju u kino bivaju retuširane. Zato su cigarete u rukama Humphreya Bogarta i ostalih ikona, nezamislivih bez pljuge - izbrisane.
A onda su 2010. u region stigli i Zakoni o zabrani pušenja na javnim mjestima, da se smanji broj pasivnih pušača, koji jednako stradaju kao i oni koji održavaju žar na cigareti. No comments.

A da se prizovu svjesti na nas pušače udarili su i dječijim molbama: (LINK 2), a onda i stomatolozi su tu da ti pojačaju muke (LINK 3)

Dok smo odrastali uz duvanski dim, iznenada nam je zastao dim u grlu kada je objavljena vijest da je čuveni Marlboro Man umro od raka pluća, a pušio je samo jednu i po paklicu dnevno! Nije bilo novina od 75te pa na ovamo iz kojih se nije poznati kauboj sa cigaretom nonšalantno smješio i pozivao na slobodu Uživanja! (LINK 4)



A kolike smo se prilike iščekivali da kogoć donese u Kistanje Camel cigarete i da svojim očima vidimo da li na tijelu kamile (deve) ima dječaka koji piša i lav! (LINK 5)
Sjediti u kafiću a nemati ispred sebe cigarete Marlboro i dobar Zippo upaljač bilo je skoro nezamislivo (ako je ljeto u điru onda i original Ray Ban naočare, svakako , podrazumjeva se da se nije skidala samoljepiva etiketa iz ugla ljevog stakla, iako je brend bio otisnut u staklu).


..............................................................zippo...

MALI BORO kako su ga njegovi poštovaoci od milja zvali ušao je u naše džepove od traperica kao statusni simbol zarana 70ih godina, zajedno sa tim trapericama kupljenim kod, najprije, zadarskih švercerica na Bokanjcu i kod Kolovare hotela. Kod njih si mora ići po preporuci inače nisu ti otvarale vrata, sve bojeći se milicije koja ih je proganjala, ali bezuspešno! Moje prve talijanske rebatinke sam išao kupiti zajedno sa mojom sestrom Divnom i njenom prijateljicom (kasnije i kumom) Radojkom Vujinom koja je povela svoju sestru Večerku u Zadar pred moju jednodnevnu eksurziju do Drvara u šestom razredu – imao sam čitavih 12 godina! Putovanje vozom do Zadra bez roditelja i povratak sa kupljenim trapericama za svo četvoro je bilo više od uzbudjenja. Poslje smo se snadbjevali sa talijanskom robom kod Mike Radine, što je kudikamo olakšalo oblačenje kistanjske omladine, jer je uvijek imala nove modele, a i uzimala je mjeru pa ti donese knap traperice, ki da su o tebi šivane! A još kasnije, kad mi je sestra student bila i sama odlazila do Trsta i Malfalkonea, onda je sve išlo ki po loju.
E , cigareta je bilo ki u priči. Moji roditelji nikad nisu pušili, iako se moj otac slikao kao mornar u jednom pulskom fotoatelieru sve sa lulom (onako mačo mornarski, poluprofil, odsutnog pogleda u daljinu, - Ptičica! - i gotova slika).
Tu u kući izredale su se serije brendova: Moj tetak Jovo iz Knina pušio je tih 70tih “Filter Beograd”, tetak Veljko iz Zadra je dolazio sa cigaretama koje su imale samo sliku “?“ a kad se taj brend povukao sa tržišta SFRJ počeo je pušiti “LD”. Tetka Lenka, Veljkova žena, pušila je tada “Lord Extra”, a tetka Duda – “Milde Sorte”. Tetka Desa sa Ugljana ne sjećam se da je pušila, mislim da je samo kradomice od Omera na poslu duvanila po koju. Braća od tetke Dese iz Zagreba Rajko i Braco Mudrinić poznavali su se gdje sjede za stolom po paklici “HB “. Brat od tetke Maše Mile Lapčić iz Karlovca pušio je “Filter 160”. Moja sestra je krila od oca da kupuje cigarete sve do druge godine studija, a pušila je tada “Kent”. Ujak Živojin iz Londona donosio Benson & Hedges, poslije Dunhill.
Ja sam bio sav vražiji što se cigarenja tiče.
Prvu cigaretu sam zapalio u Djevrskama sa braćom Radovanom i Markićem od tetke Vese. To je bilo u vreme kad se beru višnje u Otresu, a nas kao “boli glava”, što nije bilo daleko od istine jer smo do ponoći prethodnog dana pušili 57 iza škole sa Radovanovim društvom. Taj dan smo preskoćili višnje ali smo se vozikali Radovan i ja na motoru po polju, daleko od asfalta i milicije. Radovan je završio 5. razred, ja 4. a Markić 3.
Poslje višanja je nastupila pušačka pauza sve do Preobraženja te godine (Doduše ne računam par cigareta koje sam popušio na šufitu tog ljeta, Opatija su se zvale i tada se pojavile u prodaji kod Peše u Vjesnikovom kiosku, kad sam počeo istraživati zaostavštinu Mirka Korolije , pjesnika koji je živio u kući koju smo kupili, koja je bila u dva sanduka spakovana. Gledao sam kolekciju brijaćih nožića raznih proizvodjača, jer izgleda da je Mirkov brat, pošmajstor Dušan, bio pasionirani sakupljač britvica. Tu su bili i koleti uštirkani još u Beču pred Prvi svjetski rat, pa Mirkov frak i cilindar od crne svile koji se zgodnim mehanizmom smanjivao i podizao, samo ga lupiš rukom a on u punom sjaju. Možete misliti da li sam se igrao madjioničara na šufitu? Posebna tajna poslastica su bila pisma koje su bila uvezana crvenom vrpcom u fjok, a tu su se krile nježnosti koje je slala contessa di Vrana Malvina Borelli svome mužu Mirku dok su bili razdvojeni njegovim poslom u Sarajevu. Zamislite koji “privilež” imam da u svojim moždanim engramima jedini imam sačuvano uspomenu na te riječi, jer pisma su kao i cijela kuća u olujnoj vatri nestala. Doduše rijetka sam razumio , jer je većina pisana na francuskom , talijanskom i njemačkom jeziku).
I ne računam onu jednu zapaljenu cigaretu Kod Žare Popovića zvanog Mulešić, kad je okupio svoje društvance da slušaju Long Play ploče sa njegovog novog gramofona Tosca 10 na kome su stvarno bile poslagane deset LP koje su se automatski spuštale i tako kontinuirano svirale bez pauze.
Tu su bile Beogradjanke Baljkovićke sve: Nena, Goca i Maja. Majin (Crna Maja smo je zvali) je ćaća Zdravko a ovim dvima Aco. Ona što je dolazila kod Korolija Simice – Ćimića i Dare je Milica Dragosavac, Darina rodica porjeklom Ličanka i nju su zvali Kevac, a mi djeca Žirafa jer je bila visoka i vitka. Njen brat Vlade Dragosavac je bio reli vozač i kad je jednom provozao Vulija do Brljana ovaj se skoro usrao (“U picku materinu mjenja brzine bez kvačila!”).
Tu je bila i Bosa laborantica šta su je zvali Cukrić (slatka ko cukar) rodica Bilandžija!
Iz Rijeke su dolazile Paje Vujasinovića ćerke Jagoda i ona mala (ne mogu joj se sjetiti imena), kod Novakovića su dolazile iz Rijeke Martićke Rajna i sestra joj čini mi se da su je zvali Bikac i one su obe čini mi se udate u Švicarsku. Martićke jer je Ruža Novaković rodjena sestra Rade Martića, Gnjaje, u Rijeci je živio njegov sin, Saverija Sako i to su njegove ćerke a u Sarajevu je živio Braco, drugi sin.
Kod Zorana i Zdravka-Cara Bokuna su dolazile rodice iz Slavonije Jokica i sestra joj, njima su roditelji bili gastarbajteri u Njemačkoj. A od domaćih tu je bio Hadža –Željko Hadžović, Živana Dubajić, Bricini Bakan i Živana Ljubović sestra mu, Mažibrade Vase sinovi Crni i Drekac, Jožice Mažibrade sin Miki i sestre mu Ljuba i Duška, Rajko Bjelanović zubar, Nedjeljko Perić, Pekića Boška sva djeca Milenko, Milorad, Milena i Milka …

U trenutku kad se na Toski spustila ploča Wilson Picketta i počela pjesma Everybody needs someone to Love i svi u sobi zaigraše, primjetih da sam jedini ostao sjediti, pa dograbih prvu cigaretu sa stočića i zadimim, jer su svi imali upaljene cigarete u rukama.



- Nisam znao da ti brat puši ? upita Divnu Žare.
- Odavno, ponekad zapali! – nije se dala smesti Divna u odgovoru.
- Baš ti je buraz narastao!
- Da, već ga je prošao pubertet!
I sve tako u ritmu muzike pročavrljaše oni o meni a ja nikako da shvatim o čemu se tu radi, kakav pubertet i to?
Sve u svemu, od tada sam bio prihvaćeniji u društvu moje sestre kao dorastao član.
Piše mi jedan od učesnika žurke: “Ljepo se sjećati sretnog djetinjstva koji prerasta u pubertet (što mi nismo znali što je to) a nije nas ni bilo briga. Nažalost mnogi od nas nisu imali srećno djetinjstvo. Ubila ga negdje neimaština, nesreće, neukost roditelja i sredine koja bijaše patrijahalna ili se krila iza patrijahata jer je tako bilo lakše nego objašnjavati "dječurliji" što je to pubertet. Klepili bi te po glavi ako te uvate u nekim delikatnim radnjama i kvit. Bez puno objašnjavanja.”
Kako su braća sada došli kod mene na sajam, bio je red da ih ja častim cigaretama. Kupio sam Upitnik i stavio u duvankesu (obavezan hippy modni detalj tog ljeta, kupljen veče prije na pijaci kod Cige iz Knina koji je prodavao drangulije). Ja sam kupio tog jutra i “zlatni“ lančić sa velikim medaljonom na kome se isticala glava preljepe Kleopatre, a Markić je kupio isti ali “srebrni“. Koje smo badže bili u svojim očima tog dana do popodne …
Pošalje me otac poslje ručka da polijem par dana prije salivenu betonsku ploču za temelj novog kokošinjca, pa ti se Markić i ja uputimo poslom. Dovučemo gumu za zalivanje do betona i počnemo prskati, ali da ne budemo tako dokoni, zapalimo i po jednu cigaru!!! Možda smo povukli po jedan ili dva dima, tek toliko da sa pojavi “ko će veći žar napraviti“ , kadli eto stiže neprimjetno iza ledja moj ćaća!
- E, momčine šta to radite?
Zagrcnušmo se i Markić i ja, nema odgovora, ja bacih cigaret u šušanj od kostelića, a markić ko pravi džek smota cigaret u šaku pa iza ledja. Njemu se dimi iza ledja a moja u šušnju, nikako da sakrijemo tragove i to pred ćaćom. Ko zna šta nas sada čeka. Pljeska uzuši? Prutom po ruci? Šibom po guzici?
Dok nam se u tišini roje misli kakva nas kazna čeka, ćaća mirno pridje, uze moju duvankesu, i gumu iz koje teče voda, reče Marku: “Baci to iz ruke“ - što on i učini, a ćaća poli vodom moju i njegovu cigaru da se nebi štogoć zapalilo. Odvede nas obojicu kući u avliju, a tu je bio ogradjen boks sa našom kujom Djinom koja se prije dva mjeseca okotila sa Djemom od Pere Mandića mesara, sa šest slatkih štenaca (sve istarski goniči katkodlaki). Baci onu duvankesu sa cigarama u boks a veseli štenci je u čas oka rastgoše na paramparčad (a bila od pravog gamoša, najljepša na sajmu, ali štaš!). Uz obećanje da “nečemo to raditi nikad više” , rastašmo se od mog ćaće bez ijedne kaznene mjere koja bi se usjekla u kožu negdje na tijelu.
Danas mu kažem, bolje da nas je udario jer bi onda zasigur bili nepušači!
Pauzira sam do trećeg razreda srednje škole, kad sam zapalio negdje u oktobru, poslje rodjendana, prvu cigaretu u kupeu na povratku iz Knina kući u Kistanje. I dok su oči mojeg drušva bile uprte okolo da me ko ne vidi, eto ti naidje vozovodja Krneta Vujo, ex predsjednik SSOJa Kistanja, i kao iz topa mi poruči: KAZAĆU TE ĆAĆI DA PUŠIŠ!


..............................................................kazaću te ćaći da pušiš...

Kratkotrajno oduševljenje činjenicom da sam zapalivši cigaretu na javnom mjestu, u vozu, stekao status stare kvrge, ipak trećaš srednjoškolac, klapac i to – ode Vujo dalje kroz voz tražeći cure za udaju, a ja osta ki onaj golub, ne znajuć da li on to stvarno kani učiniti ili nema ništa od toga. Svejedno, nisam više palio cigarete u vozu narednih dana, sve isčekujuć da prodje nedjelja kad bi se eventualno mogli viditi na nekom sastanku SSRNJ ili mjesne zajednice, ili Lovačkog društva. Kako se ćaća nije te nedjelje na me obazira povodom pušenja, već sutradan sam opet javno zadimio u vozu i to dok je još stajao u kistanjskoj stanici. Uveče, na povratku iz škole u vozu opet Vujo i opet: Kazaću te ćaći da pušiš! – ali sada okuražen mu odgovorim da moj ćaća ZNA da ja pušim, pa me nije ni brige! On kaza: Dobro! - i opet produži u šetnju vozom nebi li naša curu za udaju.
Ma za svaku sigurnost, da me ćaća ne preduhitri saznanjem od drugoga, ja se te večeri ispovidim materi, uz mašinu, dok je šila, objasnivši joj situaciju u kojoj sam se našao, i da ako ćaća čuje da ublaži njegovu reakciju. Matere kako su Bogom dane da uvijek smire situaciju samo je kazala da se ne trebam skrivati pred njom u kući, a da pred ćaćom još nije vreme da zapalim. Istina uveče, preko zimskog raspusta sestra bi znala zapaliti cigaret kod matere dok šije, tako da sam i ja iskoristio istu zgodu za sebe, dok ćaća nije u kući ili je oša na sprat spavati.
Tako je bila igra skrivača do onog dana kad smo Divna i ja trebali poći za Beograd jer je počinjala semestralna nastava, ja brucoš, prvi put odlazim iz kuće i na kraju ručka uz bevandu ćaća onako za se: eh što bi sad zapalio cigaret, ali ko će sad do trafike!? Da nema koja cigara u kući? U to nas obadvoje spremno izvadimo svako po kutiju Kenta i ponudimo ćaći (jer nas je mater već obavjestila šta tata sprema poslje ručka, a i to da on zna da mi odavno pušimo, još od vremena kad smo se od njega skrivali kod matere, jer mu je to ona tada još rekla). Kaže mater i ja bi jednu zapalila, a on će onako kao strašnim tonom: Aj muči ( od mučati=ćutati)! On uze jednu cigaretu i kao zapali te popućka koji dim, održi nam predavanje o štetnosti duvana ali i da se ne trebamo od njega skrivati kad već pušimo, da ne ispadnemo smješni u društvu , i od tada smo javno pušili kad nam gosti u kuću dodju…
A dok ovo pišem, kao fleš mi proleću slike vezane za duvan:
- Doček Nove godine u Domu Kulture, Bino Krneta predsjednik SSSOJ Kistanje, ja u novom điletu od štrasa tegetplavog, koji je donio ujak Živojin Šarić iz Londona a njemu poslao brat Božidar iz Leicestera, i na stolu ZLATNI KENT iz Njemačke , original, king size, a ne sjećam se ko mi ga dao, o kako je ljepog ukusa bio.
- Plesnjak u Djevrskama, ja ispušio sve cigare, Živela zatvorio gostionu, nemaš dje kupiti, svi puše Marlboro, ja jedini Kent bijeli, domaći, i ogrebem se o cigaru kod buraza Radovana za 57, izadjem ispred doma i zapalim, i poslje popušene cigare počne me mantati u glavi. Em gorak i ljut ukus u ustima, em mi se zamantalo, e neš ga vala više 57 pušiti! Vratismo se u Kistanje na bicikletama, ali te večeri ne zapalih više nijednu cigaretu, i do danas 57 nikada više.
- Kent: bijeli filter, aromatizirana cigareta, djelovao “nako“! Prvu kutiju sam zaradio kod Vuje Popovića ćeri jer sam im održavao šiške (francete) koje je tada nosila Večerka i Jadranka, kao i poravnavao krajeve kose na ledjima. Kad smo stigli u Knin Večerka mi kupi kutiju i kaže da je to od uštede koje bi trebala dati frizerki Nedi Belakušić, kod koje su sve Kistanjke išle na frizuru.
- Drugi razred srednje škole, zvoni za mali odmor u zgradi Gimnazije, izlaze pušači i u gomilama se trpamo u ženski toalet, baš do profesorskog, a preko puta Zbornice. 5 minuta je sasvim dovoljno za potegnuti koji dim, a od dima se u toaletu ne može disati, naročito zimi, kad je nemilo otvoriti prozor zbog hladnoće. Kad pogledaš kroz vrata učionice prema toaletu, kad neko otvori vrata, iza njega sukne dimčina ki da je požar u pitanju. Sreća naša da tada nisu postojali senzori za požar u hodnicima, jer bi alarm stalno zvonio.
- Četvrti razred medicinska škola, petak poslje nastave u Staračkom, sto do prozora sa pogledom na staru bolnicu. Za stolom Večerka, Rada iz Radučića, Anka iz Biskupije i ja. Pijemo kavu i svi osim mene prevrću šoljice. Ja gatam, oću reć čitam iz taloga na dnu šoljica. Radi i Anki pogadjam do u sitna crevca: imaš slovo S = sreća, imaš oko = neko te gleda (jer mi je na putu od Radućića do moje kuće uvijek sve ispričala šta to njih dvije zanima,pa sam pektom uvijek imao bogatu priču)... Mušerije zadovoljne, rastajemo se do ponedjeljka i naplata na stolu – dvije kutije Kenta! Sasvim dovoljno do sljedećeg petka.
- Prvi razred srednje škole, na satu smo Odbrane i zaštite (koju smo svi zvali predvojnička, kako se ranije u Gimnaziji i zvala, a đaci odlazili na Crvenu zemlju da pucaju iz pušaka M48, pa se djevojke vraćale razbijenih ramena od nepravilnog držanja prilikom pucanja). Predavač Vitas. Mlad profesor iako nije dao da ga tako zovemo (?) ali je imao neobičan modni detalj na desnoj ruci ispod vere (vjenčanog prstena, burme) nosio je zakačenu deblju tupu iglu sa plastičnom kapicom. Dumali smo za šta mu koristi (Dal kao čačkalica za zube? Dal kao češkalica za uši?) ali kad je granulo proljeće i poveo nas na strelište da i mi pucamo iz pravih pušaka, on zapali Milde Sorte ali prethodno proširi perforirane rupice ispod filtera onom istom iglom koju izvuče ispod prstena. I tako odgonetnušmo čemu je služila.

- Raznih je načina bilo za zapaliti cigaretu: najprvo je po vađenju iz kutije odsječnim pokretom tresneš o kutiju da se sabije duvan, a zatim je ljenim pokretom prevučeš preko jezika da se žar sporije stvara i da dim bude jači i bjelji. Pušači sa stažom izvještili su se u izbacivanju dima kroz usta i pritom ga odmah udisali na nos, malko zadržali opet i potom u cugu izbacili kroz nozdrve. Nisi bio pušač ako ne izbacuješ dim kroz nos. A trokel vještina da se naprave krugovi od dima! Pa više njih, jedan za drugim, ko olimpijski znak. Bilo ih je s poštovanjem gledati - ki na filmu!

Već sam priča o popularnom tada vicu kada neki nepušač priupita pušača:
-Znaš li kako puši Aristotle Socrates Onassis zvani Aristo?
Pošto nezna odgovor, posluži nepušača koji uzme jednu cigaretu i zapali, povuče jedan dim i ugasi!
- On je pušio samo jedan dim od cigarete! - dao bi odgovor nepušač i postavio novo pitanje:
- A znaš li kako puši Jacqueline Lee Bouvier Kennedy Onassis zvana Jackie?
Pošto nezna odgovor, posluži nepušača koji uzme jednu cigaretu i slomi je na pola!
- Ona nije pušila! - i ode, dok se pušač češka iza uva, gdje mu nastradaše dvije cigarete, a ostatak društva se cereka glasno!

- Roditeljski sastanak pred Malu maturu, ocjene su zaključene, razrednik VIII b je Dušanka Reljić, predavala nam srpski ili hrvatski jezik, i dogovaramo kako da proslavimo kraj osnovne škole, kadli Nikole Bezbradice otac zvani Žicar ustade i pred cjelim razredom poče da viče na svog sina jer ga je baš prije par dana uhvatio kako sa Nikolom Macurom Delom puše na biciklama dok su se vraćali iz škole. I to ne bi sve:
- Ma pitam ja nji ko ij je na tog vraga navadio, a oni će meni Veljko Branka lektričara. Ko bi se tome nada?
Moje „zemljo otvori se“ situacije ne treba ni opisivati, jer na roditeljskom nije bilo mojih roditelja, a na optužbe nisam imao prilike da odgovorim, jer se uto i sastanak završio. Odletio sam do kuće da se pojadam majci kako sam nepravedno optužen u školi, i da stane u zaštitu ako ćaća čuje od Žicarevog zeta Save Bezbradice Brčina, koji je te godine počeo raditi sa ćaćom u Elektri. Svi moji strahovi su se razbili još te večeri jer je Sava uprav ispriča mome ocu kako je Žicar nasankan jer je Nikola za loš uspjeh pokušao krivicu svaliti na mene jer zbog pušenja nije moga dobro pamtiti! Ha, koja komedija je to bila...

Moja opsesija Kentom nije imala temelja u početku, ali se ispostavilo da je kao ponašanje imalo oportuno opravdanja u noćima kad su svi u društvu pušili Marlboro (a gadili se bjelog filtera, kao !) i kad se sve kutije isprazne, ispostavi se da samo ja imam cigareta, ali i podsjećanje na njihov princip da ne puše bjeli filter! Opsesija Kentom me držala brucoške godine fakulteta, a kasnije sam prešao na plavi rovinjski Ronhill i još kasnije na York, kad sam shvatio da su mi draži novci od imidža za stolom u kafiću.
Po povratku u Kistanje kao doktor sam imao više novaca nego student i častio sam pluča sa Rothmansom i Dunhillom iz free shopa u Kninu i Zadru, a poslje onog Preobraženja kad su popadali borići po cesti pa je počela oskudacija u cigarama, nabavio sam karton i po Menthol Dunhilla koji je slabo iša, a zadrža se u trafici. U sveopćem metežu 75 šteka (boxova) Menthola!

- Iz tog vremena i zgoda sa mojom pokojnom prijateljicom iz Djevrsaka, Zdenkom Ardalić zvanom Zdeki. Kad je otvorila sa Sanjom Gagarinovom gostionu na Bribirskim mostinama, odavna smo svi kuburili sa cigaretama, pušili samo banjalučke na metar (!), Zdeki se dokopala Marlbora od crnih stanovnika kozare na Mostinama, i ponosno je stavila na sto ispred sebe. U prolazu jedan mladić iz Bratiškovaca, razrogačivši oči ugledavši omiljenu paklicu, skoro pa skrušeno upita:
- Daj Zdeki ednu da pročistim pluća!?
Uto Zdeki ne sačekavši da se kraju rečenice pojavi interpunkcija, udari laktom o sto, i ne okrećući se:
- Evo ti qurac, pa pročisti pluća!
I ne dade mu Malog Boru, pa je jadničak mora sačekati više godina da pročisti pluća u Queenslendu, Australia - ali više ne puši, no zato je dobar u zidarskom poslu! A Zdeki je tako znala praviti ROŽATU (LINK 7) da smo joj se Sanja i ja popeli na vr glave da nam iznova i iznova pravi tu slasticu.

- Moj pradjed Đuras je motao škiju i doživio duboku starost, upokojio se u 94 godini života. Pokojni đedo Milan pušio na cigaršpic (žuto crni) cigarete bez filtera, ali ga je opaka bolest grla prerano odnijela. Da li je samo uzrok tome bio duvan ili je udjela imao i Goli otok od 5 godina i 1 mjesec, ne znam?

- Dok su curice skupljale salvete i omote od bonbona, za nas muške pokazao se kao izazov skupljati odbačene kutije od cigareta. Najprije smo ih skupljali po završetku sajmova, kad je dosta gastarbajtera bilo u našem kraju, a kasnije i na ljetovanju dok smo se mješali sa strancima. Moja kolekcija je dostigla stotinjak kutija i čuvao sam je na šufitu do srednje škole, kad sam prestao skupljati prazne a kupovati pune (i potom ih sa uživanjem prazniti!).
I kao kroz maglu sjećam se prvih cigareta JPS u crnoj kutiji (to je bilo nešto čime si mogao zadiviti ostale koji su takođe odlazili u Trst) a tek kad je došla prva kutija sa 50 cigareta John Player Special!



Koliko par godina je samo prošlo od tada do onog dana kad je Pešo u Vjesnikovom “kioskoku“ prodavao cigarete na komad, kremenčiće za kineske upaljače, sisice sa benzinom a bilo je i RIZLE za umotavanje duvana. Svi su već imali dalekih dodira sa inostranstvom i poklone koje su dobijali redovno su prikazivali na kistanjskim klupama, počev od ruskih pljosnatih upaljača koje smo dobijali od prijatelja sa kojima smo se dopisivali, a imitacije Ronson upaljača, do prvih BIC upaljača velikih i kasnije malih (ženskih). U isto vreme kad su se pojavili i prvi upaljači na plin, počele su stizati u Kistanje i šarene futrole za BIC upaljače, još kasnije i kožne futrole za upaljače su postale modni detalj.
- O tabakerama da i ne govorim, ko je nije imao, ko da nije ni pušač bio. Nama koji smo pušili cigarete sa filterom nisu pasale one manje metalne (kakvu mi je baka Danica dala zajedno sa đedinim cigaršpicom), ali smo se i tu brzo snašli, časkom do Trsta i “ekola kva” šta si poželio to si dobio: bilo je raznih modela a najomiljenije su bile one kožne koje su imale i džep za upaljač sa strane…

-Tompusi, cigarilosi i cigare, nisu mi nikad ostavljali utisak da ih ponovo zapalim, kao ni one čuvene “MORE” cigarete 120s koje nikad da ispušiš (dvi tri cigarete uz kavicu i ode prijepodne u kafiću, hahaha). Lulu i užitak u tome pokušao sam u dva navrata naći, ali nije išlo, puno komlikovanih pravila.Više je za stacionarno pušenje, nije za svaku zgodu podesna).

....................

- Iskren da budem u dugom pušačkom stažu jedino nisam probao dvije stvari:
1. pušenje nargila ( LINK 8)
2. najskuplje cigarete na svijetu - Treasurer (LINK 9)

Napomena na kraju :

DUVAN PROUZROKUJE RAK PLUĆA I DISAJNIH PUTEVA.

Autor ovog teksta ne snosi odgovornost za stvari poput požara, spaljenih tepiha, pepela u dnevnoj sobi ili nekakvih sranja koja se mogu desiti tokom pušenja na vlastitu odgovornost.

...................................
Nema više...