Alberto Fortis, venecijanski pisac, prirodnjak i kartograf, 1774. godine objavio je svoju knjigu putopisa po Dalmaciji. U originalu naziva "Viaggio in Dalmazia", a na našim prostorima prevedenu kao "Put po Dalmaciji". Prenosimo dio koji se odnosi na njegovo putovanje i istraživanje toka rijeke Krke...

O vodama koje se ulijevaju u Krku, te o toku ove rijeke do Manastira sv. Arkanđela Butišnica nastaje pod brdom Strmicom od sutoka triju potočića od kojih se glavni, zvan Crni potok, nakon devet milja vijugava toka od brda Jelinak spaja s vodom Mračaja, koji izvire ispod brda Plišivice i nosi ime šest milja puta dok ga ne izgubi spojivši se s potočićem Tiškovci u koritu većeg potoka. Brzac Tiškovci ili Tiškovac dospijeva povećati vode Crnog potoka malo prije nego što se u njemu okonča Mračaj; on se spušta s planine Vulice presijecajući široko Srpsko polje i Dugopolje koja Vulica i planina Trubar dijele od Grahovskoga polja što leži s onu stranu mletačke granice. Naposljetku, nedaleko od zaleđa Knina, rječicu Butišnicu povećava Plavnašica, voda koja izvire ispod brda što se diže nad Plavanjskim poljem, pojačana brzim potokom Raduljem koji se na nekim boljim kartama zove Radljevac. Sutok svih tih gorskih voda glavni je razlog (ne znam zašto to dosad drugi nisu oglasili ili barem naslutili) što je Butišnica šljunkovita i što je, po mojem mišljenju, zbog njezina ušća močvarno ono prostrano i plodno Kninsko polje. Možda most, ispod kojega ona teče u trenutku utjecanja u Krku, takoder dobrim dijelom kriv za sudbonosno nanošenje šljunka. Taj most dug je svojih stotinu geometarskih stopa i ima deset lukova; zatekao sam ga uska, slabo popločana i vrlo pogibeljna za potkovane životinje, a takvi su gotovo svi turski mostovi rasuti po ovirn krajevima. Vjerojatno je da bi to polje imalo silnu korist kada bi se utok Butišnice bolje upravio i premjestio malo niže; gotovo ne sumnjam da bi tu vjerojatnost mogli svesti na dokaze oni vješti ljudi što ih Prejasna vlada obično upošljava u sličnim slučajevima. Šest do osam milja nizvodno rijeka (koja gotovo stalno teče duboko stiješnjena okomito prosječenim brdima unatoč tome što ima prilično matno korito) nailazi na prepreku kod Babovdola i tu stvara malen vodopad. Čini se da je sadreni otočić, nastao usred rijeke, razlog što se vode usporavaju i malo prije nego što stignu do njega stvaraju svojevrsno jezero kojemu je dno pokriveno trskom i drugim močvarnim biljkama. Nataloženi vapnenac pokriva korito što ga je razdijelio taj otočić kraj Babovdola i iz dana u dan raste; stoga se vode svakoga dana sve više zadržavaju i sve jače pretvaraju u močvare blizu Knina i ispod njega, na silnu štetu stanovništvu.

Tok ove rijeke vjerojatno nije bio tako zanemaren u doba Rimljana, jer je prije nekoliko godina, prilikom iskapanja na tom mjestu po vladarskoj naredbi, pronađen sedam stopa duboko u sedri arhitrav i krovni vijenac od grčkoga mramora, divno ukrašen bareljefima koji predstavljaju cvjetne vjenčiće, kornjače, krokodile i druge vodozemne životinje. Vjerojatno je stajao nad vratima nekog nimfeja. Kninski su ga fratri dovukli iz Babovdola i uzeli jedan njegov dio, razbivši ga, na žalost, po običaju vjerskoga barbarstva, za nekakav ukras u svojoj crkvi. Kada bi sadašnje korito bilo sedam-osam stopa dublje, a otočić spojen s jednom obalom rijeke, plovidba bi imala jednu zapreku manje i brže bi protjecale gornje vode koje bi tada valjalo tako usmjeriti da se ne razlijevaju lako. Zdravlje i iskorištavanje veoma plodna Kninskog polja i brežuljaka važno su pitanje iako se čini da dosad Premudra Vlada nije ovamo svrnula misli zbog ovih mnogih i opravdanih razloga što ih valja duboko štovati u tišini. Blizu vodopada Babovdola, u rupama hridina veoma visoko iznad rijeke, nakupio sam lijepih primjeraka izvrsno ovapnenjene mahovine. Ima tu i pizolita koji su po sastavu na lik na životinjske bezoare i slatkiše iz Tivolija, samo što su mnogo manje bijeli i manje zgusnuti nego ovi posljednji. Na riječnom kamenju blizu Babovdola žive oveći polipi kojima golim okom na žurnom putovanju nisam mogao posvetiti sav pozor što ga zaslužuju nakon otkrica Trem- bleyja, Backera i glasovitoga Bonneta.
............................................................
Ruševine Burnuma

Idući kopnom iz Knina prema manastiru veoma gostoljubivih kaluđera sv. Arkanđela, malo smo se udaljavali od rijeke koja odande do ušća gotovo neprekidno teče između kamenitih planina i rijetko susreće doline i polja po kojima bi se mogla razliti kada nabuja. Po pustoj Bukovici našli smo ostatke starih rimskih prebivališta, all kakve jadne ostatke! Grubo tesano kamenje, u kojem se vide četvrtasto uklesane rupe da se u njih gurnu gredice ill nesto slično za podupiranje šatora u taborima. Leži s obiju strana puta u dužini gotovo jedne milje hoda. Mnogi ulomci uništenih natpisa vide se razasuti ovdje-ondje, medu njima i komad četverostrana stupa, urešena bareljefima na uglovima, na kojemu se čita ostatak drevne pohvale napisane velikim i dobro očuvanim slovima.
........................................................
S mnogo se razloga može vjerovati da je razoreni grad na tom mjestu bio Prokopijev Burnum i Strabonova Liburna. Peutingerova tabla meće Burnum na desnu obalu rijeke Titiusa, iznad Scardone, dvadeset četiri milje od Nedinuma, današnjeg Nadina, točno dvadeset pet milja od ovoga mjesta, od triju lukova što se i sada vide, a narod ih zove Šuplja crkva. Nema tome mnogo godina kako ih bijaše pet, ali dva je razgradio neki Morlak da iskoristi kamenu građu. Od tih triju što ostadoše jedan ima dvadeset jednu stopu po tetivi, a dva manja što mu stoje zdesna upola manje. Zub vremena prilično je nagrizao taj starinski spomenik sagrađen od meka kamena slična francuskom moilonu, koji je manje cjelovit od našega kamena s Nanta i San Gottarda u brdima blizu Vicenze. Ono što je od njega ostalo ipak nam vrlo dobro pokazuje da je bio sagrađen u dobrim stoljećima arhitekture. Da se zgodno otkopa zemljište oko njega, vidjelo bi se da je veoma dobro razmjeren. Dao sam ga nacrtati kako se vidi. Ne bih želio odredivati u koju je svrhu bilo sagrađeno tih pet lukova Šuplje crkve; ali regbi da su morali stajati izdvojeno, jer se užljebljenja i vijenci luka jednako vide s obaju pročelja. Bi li to mogao biti slavoluk s pet lukova?
.................
U njegovoj blizini nema uočljivih razvalina, all iz zemlje se iskapa veliko kamenje, a u okolici su ostaci neke rimske ceste. Šuplja crkva zapravo je ime mjesta na kojemu su lukovi; komad susjednoga polja posut ruševinama zove se Trajanski grad, to jest Trajanopolis.

Tok rijeke do Roškoga slapa

Desno od lukova, u svom dubokom koritu između razdijeljenih bregova, teče Krka i tu tvori vodopad blizu jednoga ubogog zaseoka koje se oko njega skupilo i divno izgleda s visoka, all možda u toj dubini ne uživa u zdravu zraku. Tako je u dubokoj i vlažnoj dolini, pet-šest milja nizvodno, smješten manastir kaluđera sv. Arkanđela na Krki, u podnožju brda kojemu je vrh djelomično od šljunkovita pješčenjaka, djelomično od obična dalmatinskoga kamena, a osnova od potpuno različite i mnogo mlađe građe. Cesta kojom se silazi k Manastiru usječena je u obalu i omogućuje da se vide različiti slojevi cjepljiva kamena promjenljive tvrdoće, koji se čas mrvi pod prstima, čas se ljušti kao kremen, čas je pun nanesenih oblutaka, te se može nazvati vapnenastom, kamenitom šljunkovito-pješčenjastom zemljom. Čini se da je rijeka, presječena urušavanjem nekoga velikoga komada brda, u drevnim vremenima mnogo nadvisivala običnu razinu i ondje ostavila te slojeve mulja pomiješane s kamenčićima. Koliko god sam pozorno tražio po tom otvrdlom blatu, nisam mogao otkriti nikakva traga morskim tijelima, pa sam stoga povjerovao da je riječnog podrijetla. Kako se lako događa da se velike gromade kamenja otkinu od brdskih visova, koji se gotovo okomito uzdižu tvoreći obale Krke koja ih je prosjekla, dokazuje okolica četvrtog vodopada ove rijeke, Roškog slapa. Ona je posuta gromadama koje su se urušile s vrhova bregova. Posljednja litica što se survala na riječnu obalu s visine od stotinu i pedeset stopa, nakon jakog potresa koji se ondje osjetio 1769, obasiže sedamdeset i dvije stope i razmjerno tome se uzdiže. Sastavljena je od nanesena kamenja bijele, vinske, sive i napokon svake boje, te promjenljive tvrdoće. Među obojenim kamenjem najvećim se dijelom vidi lećasto; u jednom pak komadu otkinutom od te gromade nađoh nešto što nikad dotad nisam vidio, to jest lećasto kamenje koje se ovapnenilo i veoma izbijeljelo, a da mu se nisu nimalo oštetili kristali koji se uz pomoć dobra povećala razabiru kao savršeno prazni. Ta gromada što je pala šezdeset i devete držala se hridine na najvišem dijelu brda koja je nepristupačna u naše doba. U proslim stoljećima jamačno se bilo lakše popeti gore, jer je na vanjskom licu odvaljene gromade uklesan nadgrobni natpis nekom davnom vojniku. Ako razum vođen jednostavnim uzastopnim svakidašnjim iskustvom nije dovoljan da se shvati kako je drevno stanje površine našega globusa pretrpjelo goleme promjene, ne samo tisućljetne nego i stoljetne, posebno na gorovitim mjestima, ovaj bi to primjer dokazao zasebice za područje kojim protječe rijeka Krka, a mogao bi se primijeniti i na sve druge krajeve koji graniče s planinskim rijekama i potocima. Onamo gore trebalo bi poslati one koji, stojeći u udobnosti i zaklonu svojih soba, učiteljski izriču da je naša Zemlja sada točno u onom istom stanju u kojem je bila unatrag šezdeset stoljeća, te vjeruju da su to dovoljno dokazali kada za potvrdu svoga mišljenja, stvorena bez zapažanja, navedu ostatke daleke prošlosti što se još nalaze otkriveni na nekim uzdignutim mjestima zaboravljujući sve one koji su potpuno zatrpani. Vama se moralo više puta dogoditi da ste se sporili s takvim rasuđivačima, te odgovarajući im, niste prešutjeli pucanje i urušavanje planina, njihovo sporo razaranje pod djelovanjem voda, vulkane koji ih katkad isprevrnu i preinače im građu, mijenjanje riječnih korita, provaljivanje i povlačenje mora, o kojima nam je toliko primjera sačuvala povijest, a još ih više znaju čitati pouzdane istraživačeve oči.
............................................
Roški slap, gledan sprijeda, pruža oku lijep prizor; zacijelo je veličanstven u kasnu jesen i proljeće. Budući da ni u kojem slučaju ne nadmašuje vodopad kod Ternija, smatram da ga je najbolje vidjeti usred ljeta. Rijeka je na tom mjestu široka trista geometarskih koraka: presijeca je uzak i dug most na šezdeset lukova, grub i nerazuman ali temeljit turski rad. Između ovog mosta i vodopada nekoliko je mlinova pa je voda stoga razdijeljena na različite kanale. Komadi zemlje što leže izmedu tih razdjeljaka zelene se od mnoštva bujna drveća koje tu sretno raste zahvaljujući vječnoj vodi što ga zalijeva i prska. Od mjesta do mjesta zelenilo je prekinuto zbog valova što zapjenjeni i bučni padaju s visine od dvadesetak stopa, čas krivudajući, čas tekući ravnom stazom. Ipak se sva gornja voda ne stječe da tvori te različite potoke što ukrašavaju vodopad; dobar dio prolazi ispod kamenite zapreke. Koliko sam zapazio, ta rijeka ne ostavlja sedrastih i vapnenastih naslaga osim gdje nađe ustave i brane od kamena ili gdje je nagib znatan, pa zbog toga i tok brz. U Kninskom polju, gdje sporo teče jednakim koritom, ne okamenjuje ni kamenje niti biljke, iako mnogo njih plače, jer ne nailazi na otpor. Vjerujem da bi se moglo pouzdano reći da su gromade, urušene s vrha bregova u korito Krke, stvorile različite vodopade zbog kojih ona nije plovna. Sedraste naslage našle su zgodno mjesto za taloženje u pukotinama i neravninama tih gromada; i toliko im je pomoglo vrijeme i razmještaj mjesta da su uspjele prisiliti dio voda da se preko njih prelijevaju, jer više ne nalaze dovoljan odušak ispod njih. Posumnjao bih zatim da nijedna vapnenasta voda, osim termalne, neće ostaviti naslaga na mjestima gdje joj je tok spor; a da će ih ostaviti, kako hladne, tako i tople, uvijek zbog tjesnoće i nagiba kanala kroz koje moraju teći. Ako se sedraste naslage vapnenaste vode nahvataju u većim količinama na mjestima spora toka i malena nagiba nego na mjestima koja su tijesna i nagnuta, gustoća i težina sedre što se stvori na drugima nadoknadit će veći obujam što se nakupio na prvima. Tako sam u spiljskom cijeđenju uvijek dosad zapažao kako su debla i stabljike vapnenasto-lisničkih stupova što se uzdižu s podzemnih podova izgrađeni od čistije i cjelovitije tvari zbog veće visine s koje padaju kapi pune slanih atoma i čestica koje se mogu kristalizirati. Kore što ih stvaraju obilni mlazovi vode uvijek su mekše i prema tome sadrže više zemljanih i slabo bojenih dijelova. Narav slojeva šljunkovita pješčenjaka koji zauzimaju ravno površje brda, između kojih duboko usječena teče rijeka, pokazuje da je sklon urušavanju, ne samo duž riječnoga korita nego i duž jaruga i dolina koje vode, ill su nekoć vodile, povremene vode i predaju ih Krki. Vidio sam kako je dno jedne doline, desno od Roškog slapa, sve posuto velikim komadima litica što su pale s visoka; na jednom od njih čitaju se ostaci nekog nagrizena i oštećena natpisa.

Tok Krke do Skradinskoga buka

Rijeka, ili bolje reći potok Čikola što izvire ispod Gradca, petnaest milja od Knina, ulijeva se u Krku pošto primi vode Vrbe porasle od voda Mirilovića. Na njezinoj desnoj obali leži naselje Drniš koje su Turci prepustili mletačkom oružju. Okolica ovoga mjesta izvanredno je plodna i pitoma. Nedaleko od Drniša maleno je seoce Trbounje, gdje je vjerojatno bio Tribulium u starih pisaca i gdje se vidi poneki bijedan trag rimskog prebivališta. Dugo bi se moglo govoriti o ovim loše upravljenim vodama, kao i o onima drugima što sa suprotne strane Krke tvore Butišnicu o kojoj sam prije kazivao. One bi mogle biti izvor bogatstva ovih krajeva, a sada su izvor bijede i pokude. Od Roškog slapa silazi se k otoku Visovcu, a to je vrh brežuljka kojemu je podnožje pod vodom; na njemu žive fratri cokulaši, zaslužni uzgajatelji vinograda Gospodnjega u ovim krajevima gdje bi jedan svjetovni pop teško htio pristati na tako trudoljuban život. Rijeka je na tom mjestu veoma široka, ali ne pruža ništa za istraživanje. Teče sporo jer vodu zadržava vodopad Mlini kod Skradina, kojih pet milja niže. To su posljednji i najveličanstveniji slapovi Krke; a bili bi dvostruko ljepši da ljudi nisu iskoristili zapreke što je priroda postavila rijeci i na njima sagradili mnoge vodenice. Blizu toga mjesta stvara se valovita sedra od zmaste soli koja bi se na prvi pogled mogla uzeti za okamenjeno drvo. Neiskusni ljubitelji znanosti o okaminama često skupljaju te radove voda punih vapnenastih čestica i smatraju ih okamenjenim stablima. Crte što obilježavaju granice tankih slojeva i različitost vremena u kojima su ih vode stvorile, a isto tako i tvari kojima su vode bile zasićene, u ovakvim se slučajevima nazivaju uzdužnim vlaknima drveta; a neupucene oči tu lako vide i poprečna vlakna. Slične greške katkad izazivaju i neke vrste vulkanskog kamenja, šareni jaspisi i kremeni, na kojima se vide izrasline i čvorovi slični onima na stablima; i teško je uvjeriti u varku one koji ne odlaze osobno skupljati fosile po brdima gdje zdravo može suditi onaj tko nije opterećen predrasudama. Šimun Ljubavac je napisao i Ivan Lucius tiskao, a Farlati povjerovao i ponovio, da je od Skradinskoga buka do Zadra, koji je pedeset milja odatle, u staro doba tekao akvedukt.
......
Njih su doveli u zabludu ostaci nekoga jadnoga kanala od opeka što se vide duž riječne obale desno od vodopada Mlina do utoka u jezero; ali taj kanal, po svemu sudeći, nije vodio vodu dalje od Skradina. O nemogućnosti odvođenja vode rijeke Krke u Zadar opširno sam govorio izvještavajući o drugim tragovima akvedukata što se vide uz more u okolici toga grada. Skradinu je zaista bio potreban akvedukt, jer je voda jezera u koje se ulijeva Krka slankasta gotovo u svako doba godine, a zdenci iz kojih se moglo grabiti nisu bili dovoljni da podmire potrebe znatnijega pučanstva. Od izvora kod Topolja do pada u Skradinsko jezero rijeka Krka ne teče dulje od trideset milja.
..................................
Putujući na konju od Manastira sv. Arkanđela do Skradina, tri milje prije nego što se stigne u ovaj grad, nailazi se na potočić koji među ostalim običnim kamenjem nosi i grude modre stvrdnute zemlje, pune okamenjenih morskih tjelešaca. Potaknut ovim zalutalim komadima, našao sam njezine otkrivene slojeve na nekoliko mjesta, ali posebno u blizini vrha brda, lijevo od puta. Ta zemlja sadrži tijela numularija, te lentikolara i porpita oblikom sličnih njima, zatim sitne jezgre bukardija, mnogo fungita i krakove morskih zvijezda. U Skradinu sam našao mnoštvo turbinita u običnu mramoru i nekoliko sam primjeraka donio sa sobom. Nedaleko od ovog potoka, na mjestu koje se zove Rupe, ima zubi morskoga psa koji odgovaraju onima što ih opisuje Scilla (Tabla III, crtež I). Nisam mogao obaći to mjesto, ali sam vidio tih zubi u osoba dostojnih svakog povjerenja koje su mi tvrdile da ih ondje ima u veoma velikim količinama…
................................................