...pravcem se napada, ko će biti izviđač i kojim signalom će javiti đe su donjani skriveni...I onda svane nedjeljno jutro, odma oko 8 doručkuješ bjelu kavu od DIVKE i udrobljena kruva ili pure od juče ostale, a mater se čudi što tako rano ustajem, kad je ljeto i ferije. Poslje bjež kod stare tvornice na zborno mjesto, skupimo se mi mlađi a stariji nikako da pristignu pa da već jednom otpočne marisanje donjana. Pijemo vodu sa špinje kod Caušove kuće ( imala i pojilo za konje i magarce, a poslje srušena kad je Đuro diza kuću na sprat, pa trebalo armiranu žicu ispraviti pa se neko sjetio i zaveza je za postolje špinje i potegli je kamionom i naravski iščupali špinju iz temelja! Poslje su svi ispravljali žicu na murvi koja je bila prva do ulaza na mliničino parkiralište za karove, sa gornje strane Čaušove kuće, ali se od pustog pritezanja i potezanja uskoro i ona osušila. Te godine posječen je i čempres ispred njegove kuće jer je bio tačno ispred vrata, a ostavljena topola koja je u rano ljeto bjelim pamučastim sjemenom činila da kanali budu zatrpani ki snjegom. Još jedna velika topola preko metar i po u prečniku bila je preko puta uz mlinicu ispred kuće p.Vuje, a njegova Ljubica se godinama trudila krišom da je osuši ne bi li je posjekli. Šta sve nije činila ali bez uspjeha: ljevala oko žila staro ulje koje joj dava Janko mlinar koji u slobodno vreme popravlja motore, a kad je doša čojek sa motornom pilom pa zasjeka do pola- puče lanac; poslje su našli brokve u sred debla , drvo je na sve načine preživljavalo i raslo nebu pod oblake! ). I onda u neko doba evo ti i našije junaka, spremni da krenu u obračun sa donjanima- jer slastan je bio Jocin vinograd! Krenemo svi skupa put Martića spored mlinice, i odma poslje zidića koji je sprečava martićko blago da pređe u mjesto, zauzmemo borbene formacije i mi mlađi već tad počnemo sa šunjanjem ( oprezni hod da te kogod ne vidi od donjana).Trebalo je bome dosta zidova razdračiti da naša vojska prođe neopaženo do Veline livade ( Pojkina sestra imala livadu uz školsko igralište, a preko puta Deverove doline, u kojoj je 50tih godina bilo napravljeno STRELIŠTE - ukopan betonirani rov sa grudobranom, za potrebe Vojne pošte, koja se nalazila preko puta stare škole do 1955., a kasnije bila Jadranovo skladište i jedno vreme pogon za farbanje stolića u vreloj komori, dok nisu prešli u novu tvornicu u Šušnjima).

Izgrebani od drače i kupine, suve trave i grmlja, zaboga skoro pa sav put smo morali puzeći preći, taman došli donekle odakle bi mogli viditi bitku koja već uveliko traje – čujemo arlaukanje na bojnom polju: što indijanskih pokliča, što ostalih neartikulisanih uz poneko AJME i JOJ kad te strevi babulj po rebrima – kad vidimo naše kako se vraćaju pobjednički i nazad na zborno mjesto! Ajd što ne vidismo ni B od bitke, ali ti bar lakne što ne moraš više šunjajući se puzati! I na zbornom mjestu donosi se odluka ko će ići naveče u Jocin vinograd – tvrđava neosvojiva u sred donje ulice sa zidinama od dva metra gusto podračenim, a iza te čeka pas koji laje samo ako je ko uspije preskočiti. A i to što laje, nego nije ni vezan bio pa je dosta gaća mulcima rastrza zubima. I tek što zalaje, evo ti ga Joca upali svjetlo na dvorištu da bolje vidi ( a vinograd kasnijih godina skoro sav bio osvjetljen javnom rasvjetom što ga je činilo neosvojivim za nadolazeće generacije ) i drekne: STOJ! SAĆU PUCATI! I nema ti tog junaka koji bi poslje tih riječi i pomislio da ostane u vinogradu iako je savlada sve pobrojane prepreke – kolala je priča, niko je nije provjerava do u detalje, ali svi smo znali da Joca u sačmarici ima patrone punjene krupnom morskom soli, pa ako te strevi tamo đe ( se noge sastavljaju) leđa gube pristojno ime, ajmetigase tebi! Pričalo se to na klupama u ljetnim večerima, čak svaka generacija imala i pouzdano ime koga je Joca sačmaricom strevio i kako je taj poslje proša, ali su sve priče ostale na nivou špekulacije. Ipak, ne prođe puno dana a neko se odvažan pojavi sa grozdom u ruci i još ga pobjednički opere mlazom vode poslje vrtenja koluta na cisterni dok je radila ili kasnije na špinji ispod znaka za Zadar 63 km i nešto metara, pa onako šeretski vadi nam mast i stvara zazubice jer kad ga ko upita oklen ti grožđe, samo usput kaže između dvi čeulje grožđa: iz Jocinog vinograda- taj je odmah heroj večeri. ( Jocina žena Ana – Jocinka, kako smo je svi zvali, otvorila je 70tih godina u svojoj kući mlin i imala šuljaricu za šuljati ječam, pa je dosta donjeg svijeta dolazilo i kod njih na meljivo jer su gužve kod Janka u zadružnoj bile velike. Poslje Jocine smrti prešla u Čistu Veliku gdje je i prenjela mlinove).