Rumenka



Baš skoro cuo sam se jednim čoekom iz Bjevčana. E đe si, kako si, šta se radi i tako to. Snaša se, što mi je bilo drago čuti. Kaže tri godine njanci ednu nije zna beknuti engleski a sadekarce parla ki francuz, al se zeru još beci i kezi kad koju ne razumije. .. Žena radi a djeca dobra, ide im škola... A kako spomenu Bjevcino Selo, nama se sjetim cura koje su šile kod matere kiklje za sajam (što za Petrovu, što za Ilinju, ili kad su išle K NAMASTIRU za Preobraženje; vuštane su šile udate žene, a one nisu imale prednost pred sajam kod moje matere, pa im se znalo desiti da prođe i po dva tri sajma dok ne dođu na red za probu). Da se povežem za prethodnim pričama  evo mog sjećanja na dogadjaje iz ranih 70tih:

 

 

 

 

 

 

 

 
 




Svaki SAJAM u Kistanjama je bio pravi doživljaj. Kao klapci koje je naceo pubertet pratili smo koje su cure  najbolje u kolu i koliko će sajmova ostati same ili u pratnji svojih drugarica. Kad počme sajam naše društvo se  podjeli i svako izabere svoga favorita, pa u toku dana kad je sajam razmjenjujemo zapažanja i pobjedjuje onaj koji je tipovao na curu  koja je našla  dilbera.
Obično bi se ova igra završavala vrlo rano, neđe oko 3 sata, a vec u 5 sati na Preobraženje  kada je počinjalo ŠETALAČKO KOLO ( kad malko zaladi ) konačnu potvrdu ostali igrači bi dobili kad dotična cura prošeće pod ruku više od dva đira u kolu sa svojim novim draganom. Do sljedećeg sajma vec bi se i svadba obavila!

 
 

Ali junakinja ove priče bila je djevojka iz erveničkog avtobusa ljepotica po prirodi, stasita i stamena ( iša iz Šibenika a iz Kistanja za Ervenik polazio ispred gostione Đure Ćosića u 4  ili u 4 i kvarat , zavisno šta su vozači pili u gostioni ). Cijelu godinu bi tkala rakna i torbice, a kad dodje sezona sajmarenja u Bukovici bila je glavna. Pravo ime joj nikad nisam saznao, ali smo je svi u igri od šale zvali RUMENKA: tako je dobro rumenila obraze da je bila prepoznatljiva među deset iljada ljudi koliko bi se okupljalo na sajmu. Nije koristila razne pomade ( i slične moderne gluposti iz Markove željezare a iz vitrine da joj proda Ministrar ) nego brate uzme malo krep papira crvenog ( sigurno uzimala  iz Doma za Novu godinu od ukrasa šta ostane ) pa popljucne dvatriput i trljaj po licu! Ogledalce je imala ono vojničko (sa curom u jednodjelnom kupaćem kostimu odpozadi ) ali joj je slabo koristilo jer su se uvijek znale prutnice  na obrazima kako je krep slabo razmazivala ( ili slabo popljuvavala ). …



Rumenka?




 



Krep papir, a ima i crljenoga...



Visoka platforma...


Elem i ona se nakon nekoliko sezona sajmarskih umodernila pa je na obraze pocela razmazivati KARMIN crveni sa onom uvjek prepoznatljivom kozmetičarskom notom > poznavale su se prutnice  i dalje, ali je utisak bio sve izraženiji kako su je godine za udaju prolazile.
Prepoznatljiva je i nepromjenjiva dugi niz godina bila i frizura: na vr glave natapirana pundža sa miljun šnalica što šarenijih  iz koje se kao na glavi Meduze izlivaju u šećeru i pivi umakani pramenovi ( neponovljivo! ). Ljetni sajam u Kistanjama joj je iz tog razloga more biti i pravio smetnju jer su je stalno obletale kojekakve mušice.
Parfem je ipak često mjenjala ili pokoji put pomješala > u zadruzi je bilo kupiti na točenje iz litarskih bocuna omiljeni mirisi tih godina POKOŠENO SJENO, CRNA MAČKA,...( trećeg se sada ni ne mogu sjetiti, ali je jednako bio "zanosne note" kao i ova dva prethodna ) > tako da si kad bi za njom iša ima utisak da si u dijelu Markove željezare gdje su stajale te boce ( uz  te mirise  u radnjama su se mješali mirisi od sapuna koji nisu tada bili zamotani  pojedinačno, nego cijela kutija otvorena a iz nje  opija miris JORGOVANA, LAVANDE ... a malko dalje su stajale po par vrećica praška za robu ( FAKS HELIZIM, RUBEL I CRNI BIK) i cijeli red na policama ALBUSA ZA RUČNO PRANJE RUBLJA, tako da su sve trgovine  po Bukovici imale taj specifican miris ).
Da se mi vratimo Rumenki:
Garderoba je pažljivo birana i nikada nije obukla istu haljinu ili suknju, tako da je svaki sajam bio premijera ( nije šila kod moje matere! - robu –konfekciju je dobijala od braće iz velikih gradova ). Neki puta bi sklop boja bio u skladu sa raznovrsnošću šnala u kosi, ali svakako nije bila NEUOČLJIVA. Kako su godine prolazile dužina suknje se stalno pela naviše, pa smo mi klapci mislili da joj „ vuštan uša u se“ od silnog pranja. Cipele su bile ondašnje mode visoka štikla i platforma, pa kad koraca ( sa C ) kao da u zemlju propada ili po blatu da hoda.

 

Da se ne pomisli ki da ja oruži curetinu, nije mi ni nakraj pameti: samo drukčije je ne umijem opisati, a oni koji je prepoznaju iz ove pisanije, dobro će je se sjetiti. I sad se vraćam na bit ove priče o Rumenki.
Kada prodju ljetni sajmovi po cijeloj Bukovici: Oćestovo, Biovičino Selo, Đevrske, Kožlovac, Ervenik, Kistanje: ostaje zadnji  voz za sajmarska udvaranja na ARANDJELOVDAN  u Kistanjama. Kako je u pitanju zimski sajam, ladnoća uokolo hara, glavna briga svih nas je da ne padne kiša ili snjeg na sajam ( jer se onda manje ljudi skupi). A oni koji na sajam moraju doći nisu marili za vremenske nepogode jer su na sve bili spremni. Jednog Arandjela pristigla je u jutarnjim satima i Rumenka sa tri puno mladje pratilje i sa starijom ženom  u njiovoj pratnji. Žena omalena, u sivom kaputu u struk (malo joj tjesan, ispostavi se da su joj sinovi kupili u Rijeci )... da, svi dobro nagadjate> to je bila Rumenkina mater. Preko ramena joj zobnica a u njoj nešto poputbine: zeru pancete i kruva, i DVOLITRAŠ CRNJAKA. Kasnije se vidjelo da je TAJ PRIRODNI CRVENJAC OBRAZA bio najbolja šminka koja je doprinjela da se Rumenka uda te zime u VELIKI GRAD i napusti svoje rodno selo i dragu joj TARU za kojom je mladost provela. Osim kozmetičkih, crnjak je ima i drugu važnu ulogu na zimskom sajmu > trebalo se UGRIJATI a kolo nikako da se zametne !

 
 

Prošlo je već i dvi ure popodne, a od kola ništa. Cintaraša nikako nisu mogli namoliti da izadje iz Gostijone ( dje su radili Slavko i Gojo kuvar, a dvojica iz Mažibrada vrtili janjce na taj dan ). Prošlo i tri sata a kola nema a skoro će mrak u četri! (tada nismo mjenjali vreme sa evropom ) Rumenka cijeli dan u djiru na visokim štiklama > mi primjećujemo da je malo posustala, ali vraga: evo ga cintaralo izlazi iz Gostijone, stavlja cintare u usta i onako usput počinje Moravac, pa Užičko, pa svako kolo koje je zna svirati ... Kako se kolo punilo momčinama i curetinama, i ritam bivao brži, više im ni kaputi nisu trebali, pa je žena sa zobnicom na ramenu držala u krilu četri kaputa a malo pomalo dodje koja od curetina a medju njima i Rumenka da uzme malo goriva iz bocuna!
Kada se kolo zametne okolo se skupi dosta ljudi koji to gledaju ( i komentarišu kako ko zna u kolu igrati, koja li je, čiji li je ...E tu stupa na scenu dotična žena sa zobnicom i bocunom, krećući se medj publikom i kad posluhne da ćute o njenoj ćeri, ona onako nezainteresovano prokomentariše:
“Vide, vide one djevojke, rumena ki jabuka. Kako li samo skače, mura da dobro radi u polju kad je tako vilena! Bože, Bože da mi je samo znati čija li je kad je taka, sigur' će se dobro udati...“
Sve u tom stilu majka masti li ga masti ki da se radi o čijoj drugoj djevojci, a ne o njenoj ćeri.




 
 

I prodjoše godine, mi odrastosmo, sajmovi se pomalo izmjeniše u sadržaju ( tek kad padne mrak svi pohrle u Kondor na muziku) a kola se se sve manje igrala na Pijaci kod Spomenika. Rijetki su bili i oni koji su znali diple svirati ( diplili samo prijepodne, a poslje ručka i vina nisu diplili !) a CINTARE VIŠE NIKO NIJE NI ZNA CINTARATI!
Onih nesretnih godina sa početka 90tih  u Kninu sam  slučajno vidio Rumenku: totalna promjena> kratka kosa, lako prošarana  prvim injem starosti sa dva stasita klapca  koji su ki  pljunuti majka, i samo čuh u prolazu da je došla iz Australije da pomogne mater i ćaću i da se odma vraća!
Toliko za ovaj put, mnogo sam se u prošlost vratio.