BANZOGA I KASTAŠ, MAMIM TE...

Stabla bijelih murvi bila su ispred vinograda Pere Mandica, sada je tamo Ljupcetova i Žarina kuca, a u moje vreme šuplja stabla su imala skoro pa mitski znacaj za igru skrivaca, onako ogromna, kvrgava, a u neka smo se mogli i zavuci sve dok nismo porasli. Izmedju stabla koje je bilo prvo do ulaza u Dom i sljedeceg prema Pijaci (zvali smo ga JELICA, jer je  podsjecalo na grudi doticne gospode J.L.)  bilo je cuveno igralište za frenje ( sitan utaban pijesak, malo travnatog terena da sakriješ frenju i tek po koji vrletni kamen: sve u svemu skoro pa kao mini golf teren, da ne kažem Wimbledon u odnosu na tada aktivne terene za frenje, a bilo ih je dosta. Ne treba dosta zboriti o tome da je car na toj rupi bio Brli ( stanovao preko puta) i znao je sve tajne i prednosti tog terena pa su mu džepovi vazda bili puni frenja koje je opulja ( nagrada =dobio za pobjedu). a kako je bio napredan i stariji ima je i duže pedlje pa je moga biti car na rupi.

 

 

 

 

 

 

 

  


 
 

Čar igre se sastojao da se petom kakve dobre cipele kupljene u Borova izdubi i zaokruži rupa u koju svi valjamo pojedinacno sa unapred određene daljine. Ko je najbliži rupi pocinje dalje valjanje prema istoj. Ko uvalja frenju u rupu sada ima pravo da zove ostale da se približe rupi i kaže: KASTAŠ, MAMIM TE! ( Kastaš = Zabranjeno pomicanje prepreka u igri na frenje ) i tako može tri puta prije nego se odluci na gađanje. Na taj poziv uzimaš svoju frenju u šaku i palcem je ovlaš zakotrljaš prema rupi, a u stvari gledaš da se dovalja na neko mjesto gdje te ovaj ne može zgoditi. Ako nemaš kakav zgodan zaklon bikneš banzoga prije njega i tad moš pomjeriti frenju u zaklon. Ako ni to ne upali onda gledaš da je dovaljaš do rupe ali na manju udaljenost od pedlja – to je opet uslov da onaj koji je u rupi mora zapoceti nišanjenje IZA rupe, a tu je velika vjerovatnoca da ce te promašiti.
 
 

Ako je udaljenost zadovoljavajuca onda se igrac iz rupe može poslužiti sa prevrnutim pedljom oko malog prsta ( što iznosi dva pedlja dužine) ili da za udaljene mete gadjati skoljeni ( stoji na jednoj nozi petom uz rub rupe, drugu nogu savije u koljenu i sa tog koljena namjesti pedalj ili nemora , pa zafrvljaci frenjom po protivnickoj frenji nebi li je zgodio ). Pravo da gađa druge frenje ima je samo onaj koji bi dovalja u rupu, a kasnije si moga gađati ostale kada nate dodje red. Nedozvoljeni potezi koji su se rado upotrebljavali od strane starijih i jacih igraca: ( pa kako tada nismo znali šta je fer play, “nemeš se s rogatim tuci “ nismo ni mogli mi manji da reklamiramo nesportske poteze i vavje smo gubili frenje ):
ŠETAJUCI PEDALJ = kada okreneš pedalj na malom prstu nije se smjelo oslanjati na domali i srednji prst dok namještaš drugu šaku sa spremnom frenjom na ispruženi palac ljeve ruke. Ako koga vidiš da to radi vikneš BANZOGA! i mora ponovo da se namješta za zgoditi koga.
PADAJUCI ZGODITAK SKOLJENI kada se iz pozicije za gadjanje s koljeni obrušiš kao da ceš pasti i tek onda ispališ frenju. Moram priznati da se ovaj drugi više koristio ali sa znatno manjim uspjehom u preciznosti, pa se malo reklamiralo na taj potez korištenjem banzoga. Igra frenjama( špekule, klikeri ) igra se u svim dijelovoma svijeta na razne nacine više od 2000 godina. Ranije su bili kameni obluci ili frenje od ilovace, a od 19.vijeka u upotrebi su staklene frenje.Tradicionalna igra na zapadu podrazumjeva 30 malih frenja i 2 velike, izradjuju se u duginim bojama,macije oci, i bojama kristala…
Popularne su bile rupe za frenjanje kod Doma ( dok Đoko N. nije cimentira 70tih  trotoar ), zatim u dvorištu stare ambulante kod Crvka ispod oraha u hladovini kad zapece zvizdan oko podne, a i imalo je u dvorištu špinja sa uvijek hladnom vodom - bice da je bila pokvarena kad je stalno tekla voda. Rupe na školskom dvorištu da i ne pominjem: kod jorgovana ispod gusteline ( a mulci koji ne igraju popnu se na gustelic (koštelu) i gađaju nas odozgo malim zelenim gustelinama ili u jesen pljuju špice dok se nabokaju zrelih gustelina), kod škala na kojima se igralo na plove , na pocetku odbojkaškog terana iza betonske ploce nad nikad istraženim otvorom ponora .








 





Taj jorgovan, ah!

U moje vreme , a to je bilo tako davno, ucitelji su još imali pravo da pošalju redara iza škole po ŠIBU ako je kome trebalo staviti do znanja da je prešao granicu za nemir, i taj jorgovan je uvijek nastradavao jer su donosili po dvi tri šibe. Koliko god ga redari brstili, toliko se on svakog proljeća i ljeta obnavljao da ti bude muka ujesen kad podješ u školu i još nenanviknut na školsku stegu poslije ferija: ha,evo ti ga sad - redar po šibu i donosi mlade, savitljive prutnice iz kojih curi sok, koje po dlanovima zazvižde jednom dvaput ( nikad više od toga nisam cuo ) a nekad i samo preventivno ucitelji lupe šibom po stolu, a poslije im služi kao nastavno pomagalo za pokazivanje na tabli ili karti. Šibe od smokve divljakuše koje su rasle uz zidic put Martice preko puta Deverove doline , spremali su redari iz viših razreda za satove geografije, a po potrebi i one su u tim razredima zavodile red ( tako se prica, kao što se prica da su ponekad u nedostatku šiba letile i cjepanice po razredima – horor i jeza !!!). Kasnije je šiba protjerana iz škole, necujno, nismo ni primjetili da je ta uredba donesena za nastavno osoblje ili nas nisu namjerno obavjestili da bi se i dalje bojali šibe. Mnogo kasnije eksluzivno pravo da se kroz školu šece sa šibom imao je nastavnik Milivoj, i kad ga vidiš sa dnevnikom i prutinom od metar i nešto, izdjeljanom sa rupom na balcaku i komadom kanapa da se može okaciti na brokvu u zbornici, mi bjež u razred i mirni ki bubice sacekamo ga u klupama, a kad uđe mi svi ustajemo, on nama zdravo i mi njemu svi uglas ZDRAVOOOO! Pa sjednemo. Nije bio strog koliko smo se plašili te šibe. Šta znaš!)

 

U donjoj ulici malo sam igra na frenje, a ponekad ispred katoličke crkve dok nije asfaltiran trotoar, premda je bilo aktuelno igrati i ispred željezničarske zgrade. U dvorištu iza mjesnog ureda bilo je veliko igralište kod gusterne koje je sredili Mile i Ćevo L., Grkovi sinovi. Ispred katoličke crkve uvijek u vreme kad se nama najviše igralo, doša bi autobus za Šibenik i parkira se baš nad rupom pa nam je to najviše smetalo, tako da njeno gašenje asfaltom nije bilo praceno velikim žalom.

 
 


IGRA “NA PLOVE” ( SKOKE- CUPE -COLE – ŠIBE)
Igra kamenom plocicom u 3 uska i 1 širokom polju, ili na škalinima iza škole, igrala se nogom i sastoji se od 4 nacina guranja kamene plocice~PLOVE~. Najbolje su bile plove od kamena iz vinograda jer nisu jako klizale po betonu a za zemljane terene iza škole tražile su se plocice koje su glatke, a najviše iz mažibradskih kava za vadenje kamena (put manastira ljevo).
SKOKE: Prva igra se sastojala od  preskakanja nacrtane crte i uskakanja u polje gdje si moga skakutati na jednoj nozi dok ne nađeš poziciju iz koje ceš gurnuti plovu tom nogom u sljedece polje, tako do kraja 3 polja bez da staneš drugom nogom za odmor i nikako da staneš na nacrtane linije. Tek u velikom 4 polju si smio stati na obe noge i namjestiti plovu ponovo do crte  i vratiti se na pocetak.
CUPE: Sljedeca igra je isto to samo sa dvije skuplje noge.
COLE: Treca igra je slicna prvoj samo si mora pri doskoku odma gurnuti  plovu iz prve, nisi smio skakutati u polju.
ŠIBE: Cetvrta igra je slicna trecoj samo si mora naizmjenicno vuci nogu po patosu i nisi smio šetkati amo tamo, osim u 4 polju gdje si se okreta. Kad izredaš sve cetiri igre moga si zabilježiti jedno od ona tri prva polja na koje tvoji protivnivi nisu smjeli uci ili stati u toku igre a ti smiješ u njemu se ponašati ka u cetvrtom polju. Pobjednik je bio onaj koji osvoji više takvih polja i spreci ostale da igru nastave. Igrali su je zajedno muški i ženske iza škole, samo su uvijek stariji držali primat i nisi moga od nji prici skalinama. Kad se sad sjetim tih dana onda  ne mogu a da ne napišem da su najbolji igraci bili oni koji su nosili TRIKE i suknene carape ( more biti da im se donovi od starih guma nisu tako klizali pa su bili vještiji na uglacanom betonu). Tada si moga kupiti “cipele zaškolu” i krpene patike kod Borova, i to ti je sve do sledece školske godine, eventualno japanke za ljeto. A cipele su bile od prave kože pa su izdržavale cijele godine igru loptom i kamenim plovama. Ovi koji su nosili trike bilo da su kupljene u Džanovica ili Đure Cauša ili kod Janka oca Nikice Bosa (svi Bezbradice !!!! a sa starim gumama iz Slovenije snadbijeva ih je Božo Bezbradica !!!), imali su tu privilegiju da su mogli igrati i ljeti  kad  drugi u japankama nisu mogli. Meni se cini da su iz Torbica i Macura bili najbolji igraci. Svi su imali bicikle polovne iz Slovenije, ali se ne mogu sjetiti ko ih je prodavao!!?