Kolumna

Čeka
Čeka na čagljeve kistanjskih lovaca na Gornji Stranik kod Velike Grede (blizu manastira): Pero Mandić, Drago Novaković , Branko Popović i Mile Karanović. Toga dana padala kiša i svi imali kabanice HTZ na sebi.
Nekako im se na čeku primaknu čagalj koga su pasi išćerali iz brine (kanjona) (ćaćina ĐINA i Perin MEDO, rasni istarski goniči) opališe svi po koji put i zadesi se da ga ćaća ubije. To je bio prvi ulovljeni čagalj u Kistanjama, ali je ima veliki defekt na krznu jer je ubijen iz blizine, pa ga nije da na prepariranje (tek drugoga kojeg je ulovio kod Kule , da je ćaća preparirati u Zadar i toga smo držali u hodniku kod vrata, da ga svako može izbliza viditi. Povremeno ga iznosio ispred kuće, dok se nije omoljčavio i poslje par godina završio na đubrištu. Najčešče je plašio žene koje su dolazile da im mater šta sašije. One koje su išle kod blaga vazda bi uz beštime na čaglja blagosiljale lovce da ih šta više odstrele, kako bi im blago bilo sigurno). Poslje uspješna lova prvog čaglja kojeg su ulovili i marende iz ranca: kruva, kapule i pancete, sve zaliveno rakiještinom, zadovoljno krenuše kući. Na jedan grabić koji su usput usjekli okače čaglja i na ramenima ga ponesoše Mile i za njim Drago, a ispred nji iša Pero, a pozadi Drage moj ćaća. Kiša pada, oni u kabanicama, kadli Pero prdeknu, a kako je Drago slabije ču on to preču, ali ga nos nije izda iako je godinama radio sa bekinama i naftalinom u Kožari, pa reče kad osjeti smrad koji je izronio ispoda Perine kabanice:
“Ajme ljudi, vidite li koja je ovo gadna beštija kad se vako brzo usmdila!”
Poslje, kad su stigli do Perine kuće , okačili toga čaglja na drvo i tu je visio dan dva da ga svi vide, velika štetočina koja kolje i tamani blago po Bukovici dolijala!
A poslje u Perinoj vatrenici, dok su rezimirali utiske iz lova uz kajganu od edno dvajs jaja i metar dva kobasica, Mile je stalno začikava Dragu da kako se to te štetočine brže usmrde negoli plemenite lovine ka šta je zec.
“Est, Est, mura da je tako!” - reka bi Drago, a oni svi u smij!
Poslje kad su se svi iskušali u lovu na čagljeve, Pero i Drago su spremali čagljevske bekine i prodavali ih nekom čojeku u Lišanima, i poslje bi svi završili za te novce kod Đure Ćosića u gostijoni na večeri.
Da mi se tada bilo treviti u tom društvu ko zna kakvije bi se priča nasluša!
----------------------------------------------------------------------

čagalj

lovački goblen

Dodatak: Istarski gonič

ISTARSKI gonič, kojega su svojatali i Slovenci, ipak je hrvatski pas.

Međunarodna kinološka federacija odlučila je da je Hrvatska zemlja podrijetla istarskoga oštrodlakog i kratkodlakog goniča te posavskog goniča, objavljeno je na nedavnoj godišnjoj izbornoj skupštini kluba "Istarski gonič".

Uzgoj istarskog goniča spominje se u hrvatskim povijesnim dokumentima već od 14. stoljeća, a smatra se da je obitavao u svim hrvatskim područjima, većinom uz obalu Jadranskoga mora, navode autori knjige "Hrvatske pasmine domaćih životinja".

Problem "očevinske rasprave" sa Slovencima potječe iz 1960-ih. Hrvatski kinološki savez nakon dugotrajnog rada i lobiranja konačno je ishodio međunarodno priznanje triju autohtonih pasmina pasa - posavskog goniča, istarskog kratkodlakog goniča i istarskog oštrodlakog goniča.

Uz već priznatog hrvatskog ovčara i u svijetu popularnog dalmatinskog psa Hrvatska se može pohvaliti s pet autohtonih pasmina registriranih kod Međunarodne kinološke federacije (FCI). Hrvatski kinološki savez zbog toga ovu godinu proglašava godinom hrvatske kinološke baštine. Hrvatski kinološki savez o tome će u utorak održati konferenciju za novinare.

U manuskriptu đakovačkog biskupa P. Bakića "O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici ljeta Gospodnjega 1719." opisuju se lovački psi tri do četiri pedlja visoki (45 do 60 cm), kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama na tijelu, a koji se ponajviše uzgaja u hrvatskim krajevima oko mora. Tamo se smatraju najboljim lovačkim psima na kamenitom terenu.

Očito je riječ o precima današnjega istarskog kartkodlakog i oštrodlakog goniča. Zanimljiva je činjenica da se taj tip psa prikazuje na jednoj minijaturi Hrvojevog misala iz 1404.

Ta stara hrvatska pasmina, nekada proširena duž cijele obale, ali i šire, očuvala se na području Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Prvi službeni opis pasmine dao je Bylandt 1894. u knjizi "Die Hunderassen", a tvorac moderne selekcije je Slovenac Janez Lovrenčič, koji je standardizirao i popularizirao pasminu na osnovu primjeraka iz Gorskog kotara.

Tipični lovački pas

Kao izvorna hrvatska pasmina istarski gonič registriran je 1999. Istarski kratkodlaki gonič je srednje veličine, skladno građena tijela. Glava mu je produljena, kruškasta oblika, uši poklopljene, vrat srednje duljine, leđa ravna i duga. Dlaka mu je sjajna i tvrda, pa odaje izgled snažne životinje. Vidljive sluznice su tamne.

Karakteristična boja te pasmine je bijela, sa svjetlosmeđe-narančastim poljima po glavi. Te tamnije površine oštro su ograničene. Visoki su oko 45-55 centimetra i teški do 18 kilograma.

Tipičan je lovački pas, koji se koristi u lovu na zečeve i lisice. Vrlo dobro radi u grupi i samostalno. Naročito je dobar na tvrđim, kamenitim i grmovitim terenima.

Sve se te karakteristike odnose i na oštrodlakoga istarskog goniča, koji predstavlja njegovu sestrinsku liniju. U kreiranju oštrodlakoga goniča korišten je i francuski vendenski baset.

Istarski oštrodlaki gonič skladno je građen i čvrst pas, pomalo robusna izgleda, oštre dlake duge 5 do 10 centimetra, a konstitucijski je nešto veći i teži od kratkodlakoga goniča.

Glava mu je jaka, robusnija nego kod istarskoga kratkodlakoga goniča, u čeonom dijelu blago izbočena. Predio oko njuške obrastao je oštrim brkovima. Vrat je umjerene duljine, a leđa ravna i duga. Noge su mu mišićave i čvrste, zatvorenih šapa. Bijeli je s narančasto-smeđim poljima po glavi i oko korijena repa. Visok je 46 do 58 centimetara, a težak 20 do 25 kilograma. Koristi se u lovu na lisice i zeca, ali i kao krvosljednik. Kao i kratkodlaki gonič, izvanredan je na kamenitom terenu.

Uzgaja se i u Italiji, Austriji i Engleskoj. Križanjem hanoveranskog krvosljednika i istarskog oštrodlakog goniča dobiven je štajerski visokonogi gonič, a u Italiji je poslužio za oplemenjivanje talijanskog oštrodlakog ptičara.

Knjiga "Hrvatske pasmine domaćih životinja" izašla je prošle godine, a napisali su je Marijan Posavi, Miljenko Ernoić, Roman Ozimec i Franjo Poljak.

Napomena: kopirano sa:
http://www.index.hr/xmag/clanak/istarski-gonic-ipak-je-hrvatski-pas/131626.aspx

----------------------------------------------------------------------

Dodatak: Vuk

Vuk-Canis lupus L.
razred: Sisari (Mammalia L.), red: Zveri (Carnivora L.), porodica: Psi (Canidae)

Daleki je predak svih vrsta pasa, te na prvi pogled i podseća na pse ovčare. Vuk ima snažno i vitko telo sa uskim prsima i usko postavljenim prednjim nogama. Lobanja je šira sa uzdignutim ušima i jakim vratom. Krzno varira zaisno o godišnjem dobu i terenu na kojem se kreće, od sive do sivožute i boje peska. Dostiže težinu do 50 kg, ženka je nešto manja. Vuk živi u čoporima čiji reon povezanih šuma i livada može da bude i do 400 kvadratnih kilometara. Radi ekonomskog i industrijskog razvoja i gustog naseljavanja, gotovo ga je nemoguće naći u razvijenim zemljama zapadne Evrope, te taj trend preti i našim krajevima. Vuk je grabljivica (predator) i potrebno mu je otprilike 5 kg mesa na dan. Radi lova, na dan može preći i 150 kilometara. Omiljeni plen su mu sve vrste srneće divljači, kao i lisice, zečevi, mali sisari, ali i domaće životinje kao što su koze, ovce, manja goveda i psi.
Vuk postaje polno zreo u drugoj godini života, iako se u čoporu koji je strogo hijerarhijski organizovan, pare samo po rangu najviši mužjak i ženka, tzv. Alfa mužjak i Alfa ženka. Period parenja je između decembra i marta. Vučica nosi 62-65 dana nakon čega koti 5-8 vučića. Vučići su u prvih 14 dana slepi i potpuno zavisni o mleku ženke koja ih doji 6-8 sedmica. Već u trećem mjesecu života prate roditelje u lovu. Do leta ostaju uz roditelje nakon čega postaju samostalni. O njihovom odgoju se osim roditelja staraju i drugi vukovi iz čopora. U zimu se članovi porodice ponovo sakupljaju u čopor predvođen Alfa-ženkom.

----------------------------------------------------------------------

Dodatak: Vučari

.......................

.............................................................Žegar živi: "Vučarska pjesma"

.......................

......................................................................Vučari iz Bosne

----------------------------------------------------------------------------------------

Javni običaji kod svetkovanja
Vučari.
Vuka kad ubiju oni uvate u gvožđa u Bukovici, skinu lijepo s lubine kožu mu i nabiju punu slame, u noge mu utisnu štape, zube s vilicami odru i metnu mu u žvale, jezik mu učine od sukna crljena, da je viši neg' kog je prije imao, u zube mu metnu jabuku, te tako gotova nabiju ga na dobar kolac. Tako gledati ga bi rek da je živ živcat. Onda se izabere do desetak sigurije ljudi i lijepo ođevenije u crljenije koporanma, začarme glave, uza se ponesu torbe i vreće, vuka metnu na rame, te ala da se ide od kuće do kuće, od sela do sela pjevajući ovako:

Evo kuće i odžaka,
Evo žene i čoeka,
Ođe će nas darovati,
A ne će nas opsovati.
Domaćine, dome moj,
Evo vuka pred tvoj dvor.
Darujte nas, ne drž'te nas,
Nije vujo za držanje,
Jer je vujo ostarijo
I planine ostavijo.
Daruj vuku sočice,
Da ne kolje ovčice;
Daruj vuku vunice,
Da ne kolje junice.
Daruj vuku svake struke,
Da ne kolje tvoje muke,
Ni na vodi govečeta,
Ni u polju paripčeta;
Daruj vuku slanine,
Da ne sađe s planine;
Daruj vuku soli,
Nek su zdravi voli;
Daruj, majko, mrka vuka,
Da je deva ljepšeg struka.
Pođe neva u drva,
Ćapa vujo iz grma;
Pođe cura na vodu,
Ćapa vujo za nogu.
Darujte nas, ne drž'te nas:
Starješina šinik pira,
Starješica pijat sira.
Ako vuk omrče,
Uješće ti goveče.
Bolji ti je dobar glas
Neg u kući crljen pas.

Onda čim to ispjevaju nji u dva, jedan debelo, drugi tanko, žene nose, što god mogu, i meću ozgo na vuka, a najviše otipsate (otanjgate) gotovo struke i vunice zelene, žute, bijele, modre, crljene, pa i konca vuneneog. Sva ta struka visi o vuku, da mu se zere ne vidi runja osim glave i jezičine, tako i repa. To meću na vuka, nek se vidi, da im se daje; i onda tako okićena vuka svak dariva, jer vele: sto para kuće ne obara, a bolje da nestane sela neg u njem adeta. Nema one kuće, koja ne će što dati; koliko daju sporadi vuka, toliko i ljudma sporadi njeva obraza, jer se izaberu u vučare kršni i brkati ljudi. Jesu li ti nastupili u selo, svak više zna, i stane ij graja: "Eto vučara! Eto vučara!" Vrti se svak, ljudi i žene izlaze gleti i stoe na prijetoču, a djeca u curenjci bježe glavom bez obzira, kud god koe more.(1)
Čim vučare i vuka daruju, onda im po sto puta zavaljuju i teke propjevaju ovako:

Vala tebi, domaćine,
Koi si nas darovao,
A njesi nas opsovao,
Od Boga se radovao.

Onda kad zakalaju polaziti ća i vuka dizat, nagrnu ženske ka' ovce na so oko vučije kože, s koje čupaju i odrezuju runju, pa je zašivaju sebi i djeci po robi protiv vještica, mora i uroka. Koliko vučari sela obiđu i po njima kuća, osim čeljadi, da svaka kuća i selo po sprežu dlake očupa, morali bi mu mješinu ogoliti, a kamo li đe u kući ima krndija nji, pa navale svi na vuka: daj dlake.

Kad se više dod'ja tijem po izboru vučarma bazati, onda se vraćaju kućami, da nose na sebi i gone na konjima, što su za zdravlje vučije isprosili, te podijele po brcije svakom svoje, što se tiče od žita, novaca i otipsate vunice, a ono, što je ko dao od jeđaka, kao slanine, sira i kruva, kupe vina i s tijem se časte, ako š' i po ned'lj dana, i napijevaju i napijaju. Đe koga znana ortaka prizovnu u tu svoju koledu, te kad nije od njeva društva, reku tome pridošlica. Kad idu ti esti, onda krmetinu oli koje mu drago meso podijele na dijelove, koliko ima nji, toliko rpa mora biti mesa i kruva. Sasvim što su za sopru zasjeli i svaki preda se metno parat, ne smije niko taknuti, jer još se to nije podijelilo. I onda od te družbe jedan skine kapu i metne na oči, da ne mora ništa viđeti, drugi meće ruke na rpu po rpu i viče na tog, što je začepio oči: "Čije je ovo?" Onda taj govori: tog i tog, i tako sve po redu podijeli se, da nijednog ne zapane, koije preda se bio natrpa'. Tako dijelenje zovu žmirak.(2)

Kad se sve izreda, onda edu i na taki dijo ne prigovara niko ništa, jer ga računaju, da je najpravedni.(3)

Napomena: kopirano sa http://www.rastko.org.yu

------------------------------------------------------------------------------------

Video Vučari

Stari, zaboravljeni obi;aj iz Kninske Krajine:

http://www.gamesfather.com/video/BestaDvsunKoF-c.htm

http://www.gamesfather.com/video/BestkSrdZz8u5Dg.htm

------------------------------------------------------------------------------------

Vučari, vukari
Vuk je u tradiciji južnih Slavena i nekih drugih indoeuropskih naroda demonska životinja. U Hrvata su uz vuka vezani obredi: vukarski, vučarski i vukovi. Ti su običaji veoma stari, a u današnje vrijeme gotovo su iščezli. Do pedesetih godina 20. stoljeća izvodili su se u jesensko i zimsko doba kada su vukovi napadali i blago i ljude.
Ti su obredi i danas u narodnom pamćenju.

Špiro Kulišić spominje izreku
Podaj vuku varice, da ne kolje jarice
i pri tome objašnjava panspermijsku karakteristiku varice koja se prinosila kao žrtva. Varica 24 se sprema od brašna svakoga žita ili se u nju stavlja po zrnu svake žitarice te se njome posipaju ljudi, stoka, brodovi, ulišta i dr. Namjera je toga obreda apotropejska i panspermijska.25
Milovan Gavazzi navodi da su se vukarski obredi izvodili "u doba oko Božića pa do Poklada".26
U Lici je bio običaj da ljudi naoružani vilama, sjekirama i puškama organiziraju hajke na vukove. Ti su se ljudi nazivali vukari, a pjevali su vukarske pjesme kako bi od kuće i stada odagnali vuka:
Domaćine od kuće,
Evo vuka kod kuće,
o-o-o-o-oj!
Tirajte ga od kuće,
Podajte mu suva mesa,
Da vam tora ne pritresa.
Podajte mu slanine,
Da ne slazi s planine.
Podajte mu šenice,
Da ne kolje telice.
Podajte mu zobčice,
Da ne kolje ovčice.
Dajte, vuku vlasa,
Da ne kolje pasa.
Kiti snašo, mrka vuka,
Da t' je ćerka lipšeg struka.27
Slična je i pjesma iz Trbounja kod Drniša:
Domaćine od kuće,
evo vuka kod kuće.
Tirajte ga od kuće,
nije dobar kod kuće.
Podajte mu šenice,
da ne kolje telice.
Podajte mu slanine,
da ne silazi s planine.
Podajte mu zopčice,
da ne kolje ovčice.

Zapisala je svibnja 2006. g. Marina Matić u Trbounju kod Drniša, a kazao joj je Ivo Matić (rođ. 1927. g). Vl. rkp. 2006., sv. 41, str 8-9.
Vukari su i sljedećim magijskim katrenom odgonili vuka od kuće:
Mrki vuče, kojo ti je majka,
Kojo majka, a kojo sestrica?
Majka mi je gora i planina,
A sestrica po gori maglica.28
Tim su stihovima vukari uspostavili svojevrstan kontakt s vukom te mu nakon pitanja tko su mu majka i sestrica, sugestivno odgovaraju da mu je majka gora i planina, a sestrica po gori maglica. Tim su metaforičnim sugestijama vuka tjerali u goru, planinu i maglicu.
Vukarske pjesme po svojoj poetici pripadaju bajalicama kojima se liječe ljudi, životinje, te iz njihovih domova, štala i imanja odgone demonske sile.

Napomena: kopirano sa Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2007
UDK 821.163.42-34:39398.2(=163.42)
Izvorni znanstveni članak
Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi
Primljen: 20. 11. 2006.
Prihvačen za tisak: 4. 10. 2007.
Marko Dragić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu
Odsjek za hrvatski jezik i književnost
Radovanova 13, HR - 21000 Split
mdragic@ffst.hr

----------------------------------------------------------------------

Običaj vučara (Bele poklade)

On se održavao početkom godine. Kada bi ljudi ubili vuka, punili su ga slamom natakinjali na motku i tako obilazili kuće pjevajući vučarske pesme.
Vučari su bili obučeni u ovčarske kože, nagarevnih lica i sa drvenim sabljama kojima su branili "nevestu" od nasrtljivih momaka.

U najzapadnijoj srpskoj pokrajini imamo drevni običaj nošenja mrtvog vuka.
Lovci ili seljaci koji su ubili vuka istog prepariraju i nabodu na ražanj, okite ga sa peškirima, maramicama, kapama, a u ustima mu je nezaobilazna jabuka.
Tako okićen vuk se u prisustvu nekoliko lovaca nosi od kuće do kuće i traži se bilo kakva nagrada od ukućana.Većinom se lovcima daje hrana,slanina,prsuta itd.
Usput lovci pjevaju razne šaljive pjesme i obaveštavaju domaćine o svom dolasku.
U kući gdje ima mnogo djece obavezan je ritual da se muška djeca provuku ispod vuka jer tim provlačenjem oni otklanjaju strah od divljih životinja i ujedno sebe napajaju vučijom snagom.
Ovo provlacenje je zaista nešta impresivno što djete moze da doživi,jer samim prolaskom se zaista oseća drugačije.
Da, umalo ne zaboravih. Posto u stara vremena nije bilo toliko pušaka i lovaca,vuk se je hvatao u gvoždja.To je specijalno napravljen sklop od metala koji reaguje na nagaz. Iskusni seljaci su to postavljali na staze kuda vuk prolazi i tako hvatali po par komada uzastopno.
***
...pandem Vuka, simbola,...simbola nizih bozanstva, donjeg sveta, zastupljen je prvenstveno narodima koji su imali dodirne tacke sa Slavenima...ili isto ili zajednicko poreklo...primerom, Nemaca koji imaju jedino slicno sa Srbima u korenima licnih, vlastitih imenica, ime vuka... Wolfgang, Vukoja... ili geog,pojmova.. Wolfsburga, Vukovara... kristijaniziranom legendom to su sluge Sv.Save(!?!?) ili starinom Tjernogloffi-a... Cernous-a... njih ima i u napevima Lickih grlenih glasova ili dozivanja... ali cudno, Kurdi sebe nazivaju istim imenom te zivotinje... Kurd...Vuk... Rimljani, preuzevsi od Etruraca(Rasana)slavili ga istom merom (cetovodja u rimljana nosio je cak i vucju kozu...sa celjustima istog na glavi)... o Siptarima koji su od vas preuzeli ne samo tradiciju vec i samo ime Vuka (Uk, narodno i gramaticki Ujku) potvrdjuje moju prepostavku... ali Latinski lopus...odgovara lli vasem Lopuzi...!?
... starima nije promaklo pred očima, da su to veoma socijalne životinje i privrženi i nežni roditelji... Alfa par, rodonačelnici plemena, čopora, ostaje uvek isti, da bi naslednici presli i po 1000 kilometara da postanu novi Alfa par, novi rodonačelnici... samostalni u delovanju a skupni u ratovanju... sto su vama zeleli vasi pra pra preci da prenesu... opomenu za vas uslov opstanka...
Vucari...prisustvovao sam tom obicaju u planinskom delu KiM... povezano je sa koledarima... sredinom zime...vucarima (i direktno) poklanjale su se carape, peskiri, kolaca i pica... jedino je vuk bio nataknut na kolac sa sasusenom kozom... drugom prilikom, ubijenog, svezeg provodili su selom i poklanjalo se (direktno) lovcima nagrada za ubijenog vuka, lopusa, lopuza...stocarskim krajevima su oni prestavljali napast, znajuci unistiti za noc citavo stado ovaca, koja je njima prestavljalo uslov opstanka i jedinu materijalnu sigurnost... Ne mesajmo,vuka iz prvog primera ali niti iz drugog...
Iako su primeri jedan sa KiM a drugi iz Zapadne Srbije... slicnost je frapantna...zar ne?!
Zene su znale krasti.vucju dlaku i njom podkaditi decu, protiv uroka... straha (narodni izraz "seci strasnice)... gledati kroz celjust vuka (Istocna Srbija)u ime zlih cini... Vuk je bio i ostao najdublje poimanje Srpskog bica... prvenstveno sto Srbi kao i svi Arijevci, njihovo poimanje bica i opstanka je duboko povezano sa kultom predaka... Pozdrav!

PS
Rekoste o deci i vukovima.... u Hercegovini sam cuo divnu poslovicu, bas na tu temu... koja moze da se potvrdi i o samoj uobicajenoj svakodnevnoj prici o Vodji...

"...mrtvom Vuku i djeca mere rep..."

MIle Nedeljković (Srpski običajni kalendar) piše da su se povorke vučara kretale kad god je ubijen vuk (napast za stoku) a u nekim krajevima u nekim određenim periodima-najčešće u mesojeđama- negde o Badnjem danu, a negde o belim pokladama.
Sa vukom (odrana koža, ispunjena slamom i natknuta na ražanj) vučari su išli pevajući prigodne pesme od kuće do kuće i bili darivani od domaćina..

Vučja šapa (i zub) igraju bitnu ulogu u sujevernim i magijskim obredima-ali ne pamtim za šta tačno...

Analogije Sv. Sava sa starim božanstvom Savom (Rodom?) vezane su i za vukove..Nisam znala da su brižni roditelji, hvala, Duxe..
Na hetitskim reljefima glavni, vrhovni bog stoji na Vuku..
a u pričama iz naših krajeva pominje se sve ređe BELI VUK..
U topličkom kraju govorili su mida su stari ljudi VIDJALI belog vuka , ali danas sve ređe..
Na netu sam saznala da postoji neka freska koj prikazuje Sv.Savu sa belim vukom ali ubih se da tražim (po netu) i nisam našla..Na jednom forumu neho jeispisao da je video svojim očoma ali nije mogao više da se seti gde tačno---

PO analogiji , vrhovni vuk trebalo bi da bude poseban- ili beo ili hrom,zar ne?

***

Iz literature:

Bugarski etnolog Vasilev je dao široki opis običaja u Bugarskoj koji se upražnjavaju oko Mratinaca, i koji u dobroj meri korespondiraju sa onima u istočnoj Srbiji, dakle, na prostoru nekadašnje Trakije. "Za vreme Vučjih praznika žene ne rade skoro ništa. Ne predu, ne pletu, ne tkaju, da ne bi dodirivale vunu. Veruje se ako se ne poštuje ta zabrana, vuci će pojesti ovce [...].

Rašireno je zanimljivo verovanje, da ako bi muž bio sahranjen u odeći koja je pravljena ovih Vučjih dana, on bi se pretvorio u vukodlaka (vampira)" (Vasilev, 1985: 132).

Mitolozi su dokazali da je jezička forma "vukodlak" tipično južnoslovenska, i da slovensko verovanje da se duša posle smrti inkarnira u "vuka" - otuda "vukodlak", govori u prilog kultu "vuka" kod Slovena, posebno Južnih. "Dlaka" znači "koža", "krzno". Prema Petru Skoku reč dlaka "nije sveslovenska, nego samo južnoslovenska".

Isto tako, narodno verovanje da su vukodlaci "pojeli mesec", da je "pas na mesecu" ukazuje na lunarnu prirodu "mitskog vuka". Kulišić je sasvim u pravu kada smatra kako "slovenska vjerovanja o vuku sadrže izvjesne totemističke elemente, a da predstave o mitskom, hromom, ponekad i bijelom vuku očito sadrže vjerovanja o htonsko-lunarnom biću" (Kulišić, 1979: 50).

Naime, i sam indijski Agni je povezan sa psom i vukom. "On se (Agni) zbog svoje uloge pri spaljivanju leševa naziva 'žderačem mesa' i ponekad upoređuje sa psom ili sa šakalom" (Elijade. I, 1991: 179).

Kulišić i Čajkanović smatraju da se htonska i lunarna priroda "mitskog vuka izražava u vjerovanju da je ovaj vuk sakat, hrom", u čemu se slažu i ruska i bugarska i srpska verzija "mitskog vuka" (Kulišić, 1979: 45).

"Činjenica da je vuk predvodnik [...] bio hrom ukazuje da je i naš mitski vuk, 'kriveljan' [...] mogao predstavljati i lunarno biće, jer sakata mitska bića, po opštem vjerovanju, predstavljaju mjesec" (Kulišić, 1973: 200). Ovu predstavu nalazimo, osim u srpskoj i u mitologijama drugih naroda. Navešću deo jedne karakteristične priče, čiji je sadržaj u tome da je posle mnogo peripetija vuk postao višestrano osakaćen. U ovoj priči je interesantno i to što su povezani "vuk" i veliko htonsko božanstvo "Baba".

"Vuk se je poboja još većega belaja pa nagne ispod toga rastića - bez uva, mršav, gladan, prob'jena čela, krljavijeh zuba, izdrpanijeh nogu, kusast, prevaren i preb'jene grebenice - i poteče kroz Šužanjsku Dragu i ode na Visibabu iznad Babinog Potoka i dođe u Rudo Polje [...] i onđe krepa" (Bubalo, 1936: 82).

- Kultni karakter vuka. Kod balkanskih Slovena, Srba i Bugara pre svega, u vreme jesenjih vučjih praznika, Mratinaca, posebno je praznovan poslednji dan, kada se kreće i poslednji, ili sakati, krivi vuk, koji se i kod Srba i Bugara naziva kriveljan. On je najopasniji, i zato se taj poslednji dan praznika, pod imenom "rasturnjak", strogo praznuje.

O demonskoj prirodi vuka, kako smo rekli, veoma jasno govori i naše verovanje da vuka ne treba spominjati, posebno za vreme vučjih praznika, i svakako nikada noću, a ukoliko se i pomene, onda ga obično nazivaju sledećim imenima: nepomenik, kamenik, ala, divjina. Posebno je zabranjeno vuka spominjati o Božiću.

Kod Srba i Crnogoraca, naglašava Kulišić, za vreme praznika iz zimskog ciklusa, naročito Svetog Tome i Svetog Arhanđela Mihaila - čija je funkcija bila da zaklapa, i po potrebi, a radi odmazde i kažnjavanja neposlušnih i nevernih čobana da otklapa čeljusti vuka - zatim za vreme Mratinaca, Božića, sv. Save, prolećnog đurđevdanskog praznika, obavljao se niz magijskih radnji radi zaštite od vukova.

Kao i "zmiji" tako se i "vuku" o Božiću prinosi odgovarajuća žrtva. "Izvori Xv vijeka u Zapadnih Slovena spominju običaj pozivanja vuka na objed, kako bi na taj način sačuvali ovce od vukova [...]. I u nekim krajevima Srbije bio je običaj da se o Božiću iznese na raskršće vuku večera od svih jela sa trpeze. Na Kosovu su na Badnji dan spremali za vuka naročiti kolač koji bi navečer domaćin iznosio na kućna vrata i nudio ga vuku" (Kulišić, 8, 1973: 198,199).
Vučari su snimljen na Jastrepcu 1986. Reč je o jednom prastarom običaju, veoma rasprostranjenom u dinarskim krajevima, ali i kod doseljenika u Šumadiju. U vreme Božićnjih poklada, grupa lovaca ubije vuka, njegovu kožu odere i ispuni slamom i noseći je od kuće do kuće, dobija na dar rakiju, slaninu, meso, jaja. "Kao i u svakom lepom običaju, a to i jeste svrha običajnosti, ljudi se malo zabave i provesele dajući tako sebi oduška od dugog i mukotrpnog rada. U ovom običaju vuk nije samo čoveku neprijatelj, on je u Srba i totemska životinja kojoj treba udovoljiti. Tako se na treći dan Božića, na raskršću van sela vuku čak iznosila i večera. Time se sa vukom pravila neka vrsta primirja i pakta o prijateljstvu.
***

Kažu, da su Bosanci ljudi odrasli i krupni, ali da ih je još u kolijevci mater ubila straom govoreći im:
"Muči, rano, ne plači, eto Turčina, ubiće te", ili: "Odnijeće te".
Taj stra primijo se djeteta i ostao u njemu zavijek. Crnogorska, kažu, mater da svoje dijete kad oće da umiri, veli mu: "Ne plači, rano, pa ćemo ubiti Turčina". Dijete pita: "Kad?" a mater kaže: "Šutra", te šutra po šutra dijete se vavijek uzda i s tijem se tješi.
Naše pak matere u Bukovici, kad oće djecu da umire od plača, vele im ovako:"Ne plači, moj sinko, eto vuka, pa će te izjesti ili sobom odnijeti u vreći", i s tijem ga umiri, ali nije nikad zaboravilo stra vučijega. Zato bježe od vučara i od vučije kože.

----------------------------------------------------------------------

Vučari gornje i donje Polače
TVrip
1980. Televizijska drama Jovana Radulovića "Vučari Donje i Gornje Polače"
bunkerisana nakon prvog emitovanja na TV Beograd i oštrih političkih napada.

Vučari Gornje i Donje Polače (1978) je priča o svađi sa tragičnim krajem između mještana Gornje i Donje Polače kod Knina.

Opis:
Ovo je prica o svadji sa tragicnim krajem. Drugim rečima tragikomedija o mestanima Gornje i Donje Polace kod Knina odmah posle rata 1947 godine. Boris Dvornik igra izvrsno svoju ulogu i dokazuje svoju profesionalnost kao umetnik na briljantan način. Eminentna ekipa glumaca skupa sa Dvornikom podize ovaj film 2 lestvice i film postaje sve interesantniji do epiloga.

Uloge:
Boris Dvornik
Stole Arandjelovic
Boro Begovic
Dragomir Felba
Marija Kohn
Dragomir 'Gidra' Bojanic
Ljubomir Cipranic
Dragomir Cumic
Bozidar Pavicevic-Longa
Radmila Plecas
Milan Strljic
Ivica Vidovic
Vladan Zivkovic

pass:forum.yump3.org

Filmska arhiva: Vučari Gornje i Donje Polace
http://www.brodarevo.net/filmska-arhiva/Vucari-Gornje-i-Donje-Polace.TV-Rip/

Vu;ari Gornje i Donje Pola;e
Medijski format: VIDEO/AVI
Ukupno CD-ova: 1
Trajanje filma: +1:23:56
Slika u sekundi: 25
Koristen codec: XviD MPEG-4 (www.xvid.org)
Rezolucija: 640x480
Video bitrate: 904 kbps
Audio format: 256 kbps AC3 stereo 2 kanal(a)

----------------------------------------------------------------------

Žegar živi
Tradicionalno pjevanje, svirka na diplama, koze i zvona iz Zegara, (Bukovica) Dalmacija

Selo Žegar se nalazi u Dalmaciji, na izduženom i uskom južnom rogu Hrvatske, izmedju BiH i Jadranskog mora. Nalazi se u blizini Obrovca u dijelu sjeverne Dalmacije poznatom kao Kninska Krajina. Planinska oblast koja okruzuje selo poznata je kao Bukovica. (Obrovac je centralno naselje u takozvanoj "gornjoj Bukovici", koja se na jugoistoku nastavlja na "donju Bukovicu", gdje je glavno naselje Kistanje).

Stanovnici Žegara pripadaju sirem korpusu Srba, uglavnom stocara, koji su poznati kao dinarski Srbi, oni koji zive duz dinarskog planinskog vijenca koji se proteze preko Like, sjeverne i priobalne Dalmacije, Bosne,Hercegovine, Crne Gore i zapadne Srbije. Dalmatinski Srbi sa ostalim dinarskim Srbima dijele mnoge slicnosti u kulturi i nacinu zivota, ukljucujuci pjesmu, svirku i nosnju.

Izvor: "Žegar živi"

Oj, sokole
Mjesto: okolina Knina
Izvodjac: Srpska Tromedja
Nacin: rozgalica
----------------------------------------------------------------------------------------

Kada čujem
Mjesto: okolina Knina
Izvodjac: Jandrino jato
Nacin: groktalica
----------------------------------------------------------------------------------------

Je l' slobodno
Mjesto: okolina Knina
Izvodjac: Jandrino jato
Nacin: groktalica
----------------------------------------------------------------------------------------

Ja izjavi ovce u gajine
Mjesto: Plavno (Kninska Krajina)
Izvodjac: muska grupa pjevaca
Nacin: groktalica
----------------------------------------------------------------------------------------

Komentar: Osim sto po svojoj polifonoj strukturi predstavlja jedan od najrazvijenijih oblika viseglasja u srpskoj vokalnoj tradiciji, ova, inace po svojoj zanrovskoj pripadnosti lirska pesma, i formalno je veoma razvijena. Na pocetku svoje melostrofe ona izlaze dva puta po dva stiha (dva rimovana dvostiha), posle cega sledi dvostruko ponavljanje poslednjeg stiha i refren koga cine reci: E, oj! Siv sokole moj!", izveden kombinacijom rufimentarnog trilera (na bordunskoj osnovi drugog glasa), homofono otpevanog dela, a potom opet trilera. Inace, valja napomenuti da je ova pesma, odnosno nacin pevanja, veoma zanimljiva jer na neki nacin predstavlja kombinaciju starog i novog. Starog ispoljenog u stilu izvođenja, a novog - u koriscenju rimovanog dvostiha i veoma razvijene forme.

D. Golemovic
----------------------------------------------------------------------------------------

Svetlana Spajic o sebi:

Ja sam Svetlana Spajic. Rodjena sam na Preobrazenje 1971. godine.
Ima tome vise od petnaest godina od kad sam prvi put cula Jandru i njegovo jato i groktalice o Jankovic Stojanu...
Pogodila me je ta pjesma kao malo koja u zivotu. Od tada sanjam o Jandri, o ovom kraju, i evo, dodje i taj dan,
slava Bogu, pa sa Krajisnicima snimih album.

Izvor: Zegar zivi

Jandrija Baljak - Jandro o sebi:
ja sam taj Jandre Baljak, rodjen o Arandjelu 1938. godine, iz sela Bratiskovci, sto sam tu pjesmu
sretnu il' nesretnu nasljedio po tradiciji.

Vojislav Radmilovic - Vojo o sebi:
Rodjen sam na Svetog Stevana 1959. godine. Sin sam Djure Marka, pokojnoga Rade iz Zegara.
Rodjen sam covjek koji voli izvorne pjesme i narodno blago...

Obrad Milic - Obre o sebi:
Rodjen sam 15. maja 1938. godine u selu Zegar, mjesto Milici. Ime mi je Obrad Milic, iz sela Zegara,
'vakog nema u devet Kotara! Sviram diple skoro od kad sam se rodio, ima tome blizu 60 godina....

Dragomir Vukanac - Lujo o sebi:
Ja sam Dragomir Lujo Vukanac, rodjen sam 31. oktobra 1941. godine u Zegaru. Pjesmu sam ucio od svojih starih,
od matere pokojne Andje i od cace Sime, oboje su groktali i dobro pjevali i bili cuveni pjevaci....

Miljka Radmilovic - Milja o sebi:
Rodjena sam u Bilisanima,4.1.1961.Stare pjesme pjevam jos otkako sam dijete.Cijeli zivot smo radili,mucili se.Evo danas dodje taj dan,da nakon dvadeset pet godina mi pokazemo nase pjesme i tradiciju...

Groktalica

Groktalica ili orzalica jedan je od vjerovatno najrazvijenijih srpskih tradicionalnih pjevackih oblika. Ime je dobila po svojoj najistaknutijoj osobini, dugom neprekinutom potresanju glasom zvanom groktanje ili orzanje.

Ovakav nacin pjevanja najvise je opstao medju Srbima iz Dalmacije, mada su se slicne tehnike mogle naci medju dinarskim Srbima mnogih drugih teritorija. Postojalo je u Lici, a u Bosanskoj Krajini ovakve pjesme, ritmicki i melodijski cesto jos atraktivnije od groktalica u Dalmaciji, nazivaju se potresalice. Izraz groktalica srece se i u drugim regijama, na primjer u Glamocu postoje svatovske i druge groktalice, mada treba imati u vidu da su ove groktalice po svojoj formi potpuno razlicite od onoh u Bukovici. U selu moje babe po majci, Donjoj Badanji, u Jadru, Podrinje, takodje postoje potresalice, u kojima potresa pjevac koji pjeva prateci glas, a istom thnikom pjevaju se i slozeni ukrasi u vodecoj melodiji.

Generalno, groktalicu mozemo opisati kroz sledece cjeline:

1. - prvi pjevac poziva (postoje i izrazi zakuntava ili ide prvi). Ovaj uvodni dio, poziv, pozivnica donosi stihove same groktalice. Pjevac pjeva nasamo, a otpocne usklikom oj, aj, hoj.

2. - drugi pjevac otpoziva ili prepjevava, ponavljajuci stihove iznete u pozivnici,ponekad mijenjajuci ili dodajuci nove. Prepjevavanje moze da dodje odmah nakon poziva, a moze da bude umetnuto u

3. - groktanje - isti pjevac koji otpoziva ili pak treci grokti dok ostali prate. Za pratnju se koriste izrazi basiraju, gone nazad, gone zadnjom ocu (pjevaju na o). Grokter i baseri zavrsavaju karakteristicnom frazom koja ujedno oznacava kraj groktalice.

Najcesce takve fraze su siv sokole moj, slatki raju moj, slatki brale moj, u zenskoj groktalici i slatki sele moj...

Izvor: Svetlana Spajic-"Zegar zivi"
U Zegaru rodila me nana
Mjesto: Zegar
Izvodjac: Svetlana Spajic vodi, ostali prate
Nacin: na bas

Pjesmu ispjevao Vojislav Radmilovic, napjev S. Spajic
----------------------------------------------------------------------------------------

Cobanska svirka
Mjesto: Zegar
Izvodjac: Obrad Milic
Nacin: Zegarske diple bez mješine
Diple su jedan od najistaknutijih pastirskih duvackih instrumenata dinarske regije.
----------------------------------------------------------------------------------------

Cetiri djevojacke pjesme
(Cetiri curske ili cobanske pjesme pjevane na nacin groktalice)
Mjesto: Zegar
Izvodjac: Svetlana Spajic i Milja Radmilovic
Nacin: groktalica

1. Otkad, sejo, nismo zapjevale
Sihovi tradicionalni. Svetlana poziva na uzoru na starinsko zensko zegarsko pozivanje. Milja grokti na svoj nacin.
2. Zapjevala sa Jankese Milja
Stihovi Svetlanini. Svetlana poziva po uzoru na staro zensko zegarsko pozivanje. Milja grokti na svoj nacin.
3. Kad zapjevam ja i seja mila
Stihovi tradicionalni. Milja poziva na svoj nacin. Svetlana grokti na svoj nacin.
4. Pjevac Coko,pa me razgovaraj
Stihovi Miljini. Milja poziva na svoj nacin. Svetlana grokti na svoj nacin.

Sve cetiri groktalice prate Jandrija, Lujo i Vojo.
----------------------------------------------------------------------------------------

Cuvam ovce, cuvala me nana
Mjesto: Zegar
Izvodjac: Svetlana Spajic ostali prate
Nacin: na bas (na curski glas)
----------------------------------------------------------------------------------------

Ovo je cobanska ljubavna pjesma koju sam naucila od Janje Guglete iz susjednog sela Bilisana. Janja i njen suprug Branko Gugleta su odlicni pjevaci i cuvari starih obicaja i umjetnickih zanata...

Pjesma je po formi na bas, a ovu melodiju Janja zove "curski glas". Mi je u grupi zovemo "Janjin glas" jer je na ovu melodiju ona pjeva i mnoge druge pjesme. Uobicajena je praksa u srpskom seoskom pjevanju da pjevac ima jednu ili dvije omiljene arije glasa na koje onda pjeva vecinu svojih pjesama.
S. Spajic

----------------------------------------------------------------------------------------

.......................

........................................................Groktalica - Nacionalni ansambl "Kolo"

Nema više...