Dodatak o prugi (sa G) Pruga koja je povezala Knin i Zadar preko Bukovice, bila je pravo otkrovenje za njemačke filmadžije ranih 60-tih, kad su se u svoj svojoj ljepoti pokazali krševiti pejzaži našeg kraja na filmskim platnima diljem svijeta. Velika ekipa je pristigla u Knin, u hotelu Dinara je imala centralnu lokaciju za odmor glavnih glumaca, a po potrebi tu je rađen i kasting međ lokalnim momcima za kaskaderske scene. Gospodin Milan Bradaš iz Knina (automehaničar) je kao mladić prvi puta zaigrao u koprodukciji Winnetou, pa je i u kasnijim nastavcima bio angažovan, i od tada nosi nadimak po kome ga svi u Kninu i šire znaju - Glumac. Kad bi ko popravlja auto u njegovoj garaži, nije puno trebalo a da ne krene priča o Winnetou i kako su snimani filmovi u to vreme u Bukovici. Svi koji su se pertili u koji stranjski jezik lako su dobijali poslić u toj koprodukciji, pa je iz Kistanja i stari gospodin Dušan Macura, dobio angažman u snadbjevanju pijućom vodom glavnih glumaca, u vreme kada nisu postojale Evian, Radenska, Knjaz i slične flaširane vode, voda iz bukovačkih vučija je bila bogom dano okrepljenje na pauzi snimanja u užarenom bukovačkom kršu…

Milan Bradaš

..............

Dušan Macura, iz kuće odmah do Maleševića đe je bilo Borovo, poznatiji ka „Prijan“ (svekar učiteljice Zvjezdane od Mandića, pa se on i Pero Mandić zvali kad se na pijaci sretnu Prijane - Prijane), bio je na poslu u Dubrovniku, a u Kistanje se vratio poslje smrti svoga brata Voje. Jedne prilike došavši u Đevrske svratio u gostionu i sta za šank, a moj đed Milan ušavši za njim kad ga viđe mal se nije ukočio: "Pa el moguće da se pok.Vojo vratio iz mrtvije? Ma nema ni 40 dana kako smo ga saranili!"
Naime Dušan i pok. mu brat Vojo bili su toliko likom slični iako nisu blizanci, da su se osim moga đeda i drugi taj dan prevarili...
Sjećam se i priče iz bricine radnje (Drage Ljubojevića) kad je u sred ljeta Prijan zamolio prijana Peru da mu pričuva tukca do Božića, a prijan Pero mu odgovori:
- Ma bi ja Prijane, rado bi pričuva tvoga tukca, ali ... imam ja 6 tučica, pa se nešta mislim, vraga bi od njega ostalo do Božića ako se bude na nji zaskakiva!

Tukac je nastrada za još sumalo dana, pod peku sa krumpirićima, a dosta dugo se Prijan obliziva kad bi se toga tukca sjetio...

Podsjećanje:
Kolumna "O snimanju Winetua, vodovodu i uvođenju telefona..."

Evo male prepiske mojih prijatelja na temu Winnetoua:

Winnetou by Novica Milošević

Oni koji su tada bili djeca, prepričavali su priče o filmu koji je na našim prostorima ušao u legendu. Od njega je stvorena neka vrsta mita. Rijetki su ga upamtili sa nakrivo postavljenog kino platna iz neke od dalmatinskih mjesnih zajednica, ovi drugi su ga upamtili špijunirajući šta odrasli rade prerušeni u Indijance, mi ga pamtimo kao kroz maglu zapamćenu, a po ko zna koji put prepričanu pričicu koja bi započinjala: ‘E znaš ko je glumio Indijanca…' , ili ‘Znaš li ko je jahao šarena konja u filmu?'... neki treći pak ne znaju ko im glavu nosi, a kamo li da tako nešto uopće i postoji.
 Neđe šezdesetih godina prošloga vijeka, u Bukovački krš, među sav onaj kamen, sjatila se čitava jedna profesionalna filmska ekipa. Kao da prije nešto manje od dvadeset godina rata nije ni bilo, Švabo je ponovno žario i palio, ali ovaj put montirane kolibe sa natpisom SALUN, platnene cerade kaubojskih karavana i vigvame od imitirane bizonove kože. Glavne uloge pokupio je ko zna ko, nama nebitan, dok su sporedne uloge odigrali Bukovački Indijanci prerušeni u kauboje i obratno. Onaj ko nije dobio šešir kao rekvizit, zadovoljio bi se kokošijim perom. Pod Zečevom đe je nekada Mandušić sa svojim uskocima klao Turke, tih davnih šezdesetih godina njegovi potomci prerušeni u američke indijance skalpirali su svoje komšije pred profesionalnim njemačkim kamerama. Tih dana bi se isplatilo ako bi znao jahati.
 Nisam baš nešto pažljivo odgledao sve djelove (neke nisam ni odgledao), ali ono šta mi je bilo drago viditi u prvom dijelu, jeste dugačak kadar u kome se jasno vidi onaj dio Plančenika sa desne strane ceste gledano od Đevrsaka. Prije toga jasno se vidi Celinka, da bi se poslije toga otvorio pogled ka Otresu. A još ako bih kazao da se pod Zečevom nalazi čitav jedan grad divljeg zapada, a iznad grada zečevska tvrđava, onda bi trebali shvatiti kako je ljep doživljaj gledati tako nešto.

U drugom kadru, voz dolazi odozgo (prepoznaješ da ide od Knina), pruga ista ona kojom smo svi bar jednom išli pješke, a voz stara parna lokomotiva za koju sam poslije saznao da je iz 1903. godine (nije ona šta stoji ispred zeljezničke stanice u Kninu).

Nekada sam davno čuo za navodnu scenu u tom filmu, koja je navodno snimljena i kao navodno voz prolazi kroz kuću.  I znate šta?  Scena stvarno postoji.
Oni koji su išli ka Zečevu i prelazili prugu, znadu za onaj stari znak pored šina. Mislim da se uočava ako se malo bolje pogleda. Dade se primjetiti da nema smreka koliko ih sada ima.
U toku filma vidi se kanjon Zrmanje, slapovi Krke i jos dosta prepoznatljivih lokacija. Možda neko prepozna nekog iz familije medju Indijancima, a mozda ćete samo uživati u filmu.

Winnetu i internet manijaci by Srbo Opačić

Eto da i ja napišem nekolke rječi, poslije filma je u okolini Knina čojek koji je bijo statista u filmu, svome sinu dao ime Winetu.
Veljko, evo sad sam tek skunta što mi je baba kad njesam bijo dobar divanila "vide apaša" znači ta rječ je ušla u narod poslije filma, a naši je odma prepravili iz apač u apaš.
Neg znači kunji su u filmu ofarbani, a ja ka djete vaje divanijo da bi volijo imati šarenog paripa.
Nek sad dođu da snimaju film, teško će koga naći da zna jašiti paripa, al bi mugli snimiti "Winetu i internet manijaci", tu bi mugli naći statista ha ha.

Njih petoro... by Simon Saivil

Izvanredne, kratke priče Simona Saivila. Izvinjavam se autoru i čitaocima zbog nestručne obrade, ali nadam se da to neće umanjiti doživljaj pri čitanju ovih remek djela. Uživajte!

Njih petoro se povaljalo po sofama i kauču, gledajuci kaubojski film - na njemackom. On je stajao pozadi njih i uživao. Film je raden po romanu Karla Maya, njemackog pisca, koji je pisao iz zatvora. On je bio njegov preteca. Indijanski poglavica Winetu je jedan od heroja i Lex Barker i Pierre Bruce (Bris, kako mi to izgovaramo) su bili Garry Cooper, Randolph Scott i Joel McRea njemackih proizvodaca.
Gledao je film i uživao. U kanjonu se ogledalo plavo nebo u ljetnoj vodi Zrmanje. Podvelebitski pejsaž, suncem opaljeno grmlje kamenjara, klisure Tulovih Greda, su ga vracali u godine kad je rastao u život. Kad im je rekao da je on tamo odrastao, oni su svi odjednom graknuli i pitali da lu su sela tamo stvarno napravljena od takvih šatora i popaljena. Rekao im je da su nešto drugacije pravljena, od kamena - ali popaljena. Gledali su ga kao da ce mu reci: "Was sprichst du davon?" - O cemu ti pricaš?
Nije znao gdje da pocme. Kako da im objasni? To nije bio povratak u prošlost i sjecanje na mladost. Nešto drugo, doživljaj stvarnosti kroz odsustvo te same stvarnosti. Sjecanje na prošlu jesen, jedna od najtežih mu u životu, njihovo prisustvo i pojava Zrmanje na ekranu su ga obavezale na cutanje koje njima nije odgovaralo.
Mislio je da im kaže o tome zašto, iako nije pisac, smatra da mu je taj Njemac 19-og vijeka bio preteca. Jedan drugi Njemac, možda najznacajniji Njemac, 20og vijeka - egzistencijalista Martin Heidegger, je dao odgovor: covjek je neodjeljiv od zemlje, posebno tla na kojem je odrastao. Zato kad se sahranjuje vraca se u zemlju dok sveštenik poje nepojmljiv: "Viždu i ridaju, i sogledah po obrazu Božiju sotvorenu krasotu." Gola lobanja prilika božanske ljepote? Ali tako mu to dode kad se zamisli! Nikad nema vremena da sjedne i da to detaljno objasni ni sebi samome, a kamoli njima, od kojih je najstariji još uvijek u jednobrojcanim godinama.
Ponekad pomisli da je možda reinkarnacija moguca i da je nekad živio na Prairie-i u sjenci crvenih stijena Divljeg Zapada. Stajao je satima sam i gledao u monolite nevjerovatne ljepote. Razmišljao je o stijenama Bijele. Kad je odlazio otvorio je prozor na autu da bi udisao zrak beskraja i pjevao iz sveg glasa. Pjesma su bili praiskonski nagoni, glasovi prije pojave jezika:
-Ija, ija, ija, ora
ija ora, tiri toj
tiri tojla, tiri toj,
-Tiri tojla, daj daj
Diri daj, diri doj,
Doj, doj, diri doj....
Pjesma se pretvarala u beskraj i pretapala se u žutu liniju po sredini autoputa dok mu je kazaljka na tahometru auta zalazila u crveno i osjecaj kao da ce poletiti ga ugodno lijepio o naslon sjedišta,
-Diri dojla, daj, daj,
Diri daj, toj, toj.....
Na ulasku u Tombstone sunce je grijalo zablješcujucim svijetlom, kao što ga je nekad zablješcavalo dok je išao iz Benkovca, preko Kuklja, na more. U gradicu turisti su vrvili na sve strane. Kupovali su ulaznice za posjetu i predstavu u "Obracunu kod OK korala." Parkirao je i postao jedan od turista. Išao je od saluna da saluna, onda u Pticji Kavez pozorište, u OK Koral, u štampariju Epitafa, i konacno tamo - gdje ce svi otici - Boothil Cemetery.
Grobovi, na pješcanom brežuljku, sa gvozdenim krstovima, obrasli u kaktuse. Išao je izmedu grobova i citao imena. Oko njega su vrvili turisti. Bilo ih je odsvuda: Amerikanci, Njemci, Englezi, Talijani, Francuzi, Španci. Njemaca je bilo najviše. On je bio jedini neženja, tako je bar izgledalo. Drugi su svi bili parovi, a neki su doveli i djecu. Prisluškivao je njihove potihe razgovore i komentare. Pribirao ih je kao fragmente mozaika. Pojavljivala se slika. Kao konjanik jesenjeg popodneva koji se prerjecio sa rancerima magle, koji jaši na posrnulom konju u susret sudbini. Svi su tražili nešto, što nisu izgubili - da odgonetnu žed. Sunce je bilo povisoko, vrucina i žed je vladala kao kuga na obalama Sjeverne Afrike.
Gotovo svi su bili ovdje po prvi - i jedini - put ali posjeta im je svima bila povratak. U desnoj strani ispod rebara, tamo gdje je džigerica (turska rijec) spavala im je neobjašnjena prošlost, kao zmija na trecem srcu Muse Kesedžije kad ga je Marko Kraljevic rasporio nožem. Oni su se se vracali u tu prošlost da bi odolili nepodnošljivosti Ponedjeljka ujutro i slaboj kavi koja je vise nalicila na spirine nego na kavu.
Njihovi glasovi, razgovori i komentari su se polako gubili i on se osamio piljeci u natpise na krstovima. Jedan od ubijenih se zvao Lizzard (Zelembac), a jedan od ubica je bio Slaughter (Pokolj). Alvord je pobio nekoliko njih, a jedan zvani Moore je ubijen sa "three slugs from 44, no less, no more." Doc Holiday je otišao i umro u sanatorijumu, jer je bolovao od sušice. Zamišljao je Donju ulicu kojom prolaze beskrajni sprovodi svih njih, a pojave u crnini kao aveti naricu nemuštim jezikom.
Vratio se u auto. Polako je vozio glavnom ulicom, otvorenih prozora, i slušao Passo Doble:
-Tumba tumba, tumba tumba
Tumba tumba, tumba toj,
-To to, to to, to to, to
toro toro, toro toj....
Pri izlasku iz gradica pojacao je muziku i uputio se u pravcu avet gradova. U ogledalu je gledao mladu ženu, obucenu u dugu haljinu i cipele sa visokim petama. Pored nje je stajalo dvoje male djece negdje od sedam osam godina, koja ocigledno nisu bila njezina. Bila je španske krvi. Gledala je za njim. Pogledi su im se susreli u ogledalu. Zašao je za okuku, spustio se niz brdo, i nikad je više nije vidio.
Vratio se na autoput. Pojacao je muziku da zagluši buku automobila.
-Tumba tumba, tumba ta
Tumba ta, toro toro,
toro toro, toro toj....
-....Daj, daj dara dojle,
dara dojle, daj daj....
Pjevao je naglas. Suncem opaljena trava, zlatne boje, se uvijala pod laganim vjetrom. S desne strane autoputa u sredini beskrajne trave stajao je ovelik, stari, sav suv, hrast - drvo za vješanje. U njegovim mislima tu je obješen konjanik koji je po iskonskom nagonu išao u susret sudbini. Vracao se elementu svoje grude kao što je to Njemac rekao. Ali to mu je prekraceno. Neki koji su ladovali pod tim hrastom su ga optužili da je konjokradica i tu ga objesili. Hrast se te jeseni osušio i proljeca mu se više nisu vratila.
-Rija rara, rija rija rara.
Sjetio se Fernanda Llosa-e kojem se dopalo melanholicno pjevušenje covjeka koji laduje pod drvetom za vješanje.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dodatak: From Wikipedia, the free encyclopedia

Winnetou (?), on a German collectors card, circa 1900

Winnetou is a fictional Native American hero of several novels written by Karl May (1842-1912, with about 200 million copies worldwide one of the best selling German writers of all time) in German , including the sequels Winnetou I through Winnetou III . According to Karl May's story, first-person narrator Old Shatterhand encounters Winnetou and after initial dramatic events, a true friendship between Old Shatterhand and the Apache Winnetou arises; on many occasions they give proof of great fighting skill but also of compassion for other human beings. It portrays a belief in an innate "goodness" of mankind, albeit constantly threatened by ill-intentioned enemies.

Non-dogmatic Christian feelings and values play an important role, and May's heroes are often described as German Americans .

Winnetou became the chief of the tribe of the Mescalero Apaches (and of the Apaches in general, with the Navaho included) after his father Intschu-tschuna and his sister Nscho-tschi were slain by the white bandit Santer . He rode a horse called Iltschi ("Wind") and had a famous rifle called "Silberbüchse" ("The Silver Gun", a double-barrel rifle whose stock and butt were decorated with silver studs). Old Shatterhand became the blood brother of Winnetou and rode the brother of Iltschi, called Hatatitla ("Lightning").

Karl May's "Winnetou" novels symbolize, to some extent, a romantic desire for a simpler life in close contact with nature. In fact, the popularity of the series is due in large part to the ability of the stories to tantalize fantasies many Europeans had and have for this more untamed environment. The sequel has become the origin of festivals, and the first regular Karl-May-Spiele were staged 1938 till 1941 in Rathen Saxony. Eastern Germany restarted those open air theater plays in 1984. In Western Germany the "Karl-May-Festspiele" or "Karl-May-Spiele" in Bad Segeberg were started as early as 1950 and then expanded to further places like Lennestadt-Elspe in honor of Karl May or, rather, of his Apache hero, Winnetou. Now, they are never difficult to find in either Germany or Austria .

May's heroes drew on archetypes of Germanic culture and had little to do with actual Native American cultures. "Winnetou is noble because he combines the highest aspects of otherwise "decadent" Indian cultures with the natural adoption of the romantic and Christian traits of Karl May's own vision of German civilization. As he is dying, the Apache Winnetou asks some settlers to sing an Ave Maria for him, and his death is sanctified by his quiet conversion to Christianity." [1]

In the 60's, French nobleman and B-movie actor Pierre Brice played Winnetou in several movies coproduced by German - Yugoslavia producers. Brice first was not very excited about the role besides Lex Barker but his very reduced text and stage play brought Winnetou to real life in Germany . Pierre Brice became not only a star in Germany , but a significant contributor to German-French reconciliation as well.

Winnetou is mentioned as one of the 'Best Friends' of the singer in Die Prinzen 's song Mein Bester Freund.

Karl May movies with Winnetou character

In all following movies Winnetou was played by French actor Pierre Brice who usually coupled with Lex Barker as Old Shatterhand . The music for all Winnetou-movies (with its famous title melody played on the harmonica by the late Johnny Müller ) was composed by German composer Martin Boettcher , except "Winnetou und sein Freund Old Firehand", which was composed by German composer Peter Thomas . The films were so successful in Germany that their budgets could be increased almost every time. Principal shooting usually took place in national park Paklenica karst river canyon , Yugoslavia now Croatia . The early films preceded the Spaghetti western .

• Der Schatz im Silbersee (1962) - Treasure of Silver Lake (1965) (Germany) (Yugoslavia)
• Winnetou 1. Teil (1963) - Apache Gold (1965) (Germany) (Yugoslavia)
• Old Shatterhand (1964) - Apaches Last Battle (1964) (UK) (Yugoslavia)
• Winnetou 2. Teil (1964) - Last of the Renegades (1966) (UK) (Germany) (Yugoslavia)
• Unter Geiern (1964) - Frontier Hellcat (1966) (Germany) (Yugoslavia)
• Der Ölprinz (1965) - Rampage at Apache Wells (1965) (Yugoslavia)
• Winnetou 3. Teil (1965) - Winnetou: The Desperado Trail (1965) (Germany) (Yugoslavia)
• Old Surehand 1. Teil (1965) - Flaming Frontier (1969) (Germany) (Yugoslavia)
• Winnetou und das Halbblut Apanatschi (1966) - Half-Breed (1973) (Germany) (Yugoslavia)
• Winnetou und sein Freund Old Firehand (1966) - Thunder at the Border (1966) (Germany) (Yugoslavia)
• Winnetou und Shatterhand im Tal der Toten (1968) - Winnetou and Shatterhand in the Valley of Death (1968) (Germany) (Yugoslavia)

All of the Winnetou movies are available on VHS tape (PAL) (some also dubbed in English under the above mentioned English titles). "Winnetou I - III", "Der Schatz im Silbersee", "Old Shatterhand" and "Winnetou und Shatterhand im Tal der Toten" are also available on DVD (region-code 2) - but all in German only. Within 2004/2005 the missing movies will also appear on DVD - DVD extras until now are unknown. In 2001 a parody of the Winnetou films, " Der Schuh des Manitu ", was directed by Michael Herbig .