Prošao je još jedan Petak u Kistanjama. Prelistavam jučašnji Zabavnik, ostavio sam za danas strip koji se nalazio u sredini novina. Veliki vezir Iznogud, Fantom, Mandrak, Dikan i Radojica, Rip Kirbi… Stripovi iz Zabavnika činili su subotnje prijepodne podnošljivijim. Kad prostrujim kroz avanture omiljenih junaka, kao da sam to ja bio, na svim tim egzotičnim i opasnim mjestima, pa situacije iz kojih se sa lakoćom izvlače ki da ništa nije bilo, naprosto dobiješ snagu da se suočiš sa svakodnevicom koja ti sljeduje odmah poslje čitanja. Još prije pola sata mater zvala na marendu, a ja samo odozgo sa sprata odgovaram: - Evo, evo! Saću saći!
I dalje nastavljam broditi kroz avanture mojih junaka. Onda se sjurim nizaškale do kužine, smažem dva tri jaja naoko sa kruvom, i taman dok još teče voda iz špinje u čašu, mater opet iz svoje radnje za mašinom dovikuje: - Doneside drva zanaložiti!
stoni nogomet
jukebox (čitaj: džuboks)
fliper
Nije mi bilo teško da poslušam mater, ali kud baš sad kad sam nameračio otići na pijacu i poslje još jedan đir na bicikli. Najprije do željezničke pa poslje preko Martića do novog vodotornja, pa iza stočnog pazara preko Brestovače do Kule i nazad kroz Mažibrade do lokve Lalića i kroz Periće i Bjelanoviće opet kroz Mažibrade do Pijace, baš ka i svaki drugi dan ista maršruta. Donesem drva u siću i još desetak cjepanica u naramku, složim u sanduk pored pećice, bacim jedno drvo u vatru jer nije moglo stati sve u sanduk, pozdravim se sa materom i izvezem biciklu iz hodnika pa pičim kud sam naumio. Kasnojesenja hladnoća samo mi žari lice, jer u mome mongomercu nema hladnoće, a i vrtenje pedala na biciklu dodatno me zagrijava. Projezdim poznatim krajem, vidim šta se radi, neko u polju za ovcami, neke srećem što se vraćaju iz drva… Poznanici usput pitaju:
El mater sašila suknju? ili: Kad će ćaća zamjeniti sijalicu na banderi đe djeca igraju na koševe...?
Idem do pijace, tamo je još uvjek parkiran starinjski polovan autobus sa nastrešnicom ispod koje se nalaze stolovi sa nogometom i fliperi i jukebox sa pjesmama na singlicama. Moš stotinu pjesama izabrati, šta zabavnije, šta narodnije, šta stranije… Veva forsira Shadowse i instrumental Apache, a jedan iz Lalića trpa novce da bi se vrtili ludi konji od Osmondsa, meni se pa svika T-rex i Children of revolution. Cigo sjedi u toplom autobusu i kroz pendžer pored prednji vrata prodaje žetone, iza zavjesice mu je cjeli stan i i familija. Cigina žena je često znala mjenjati ga na šalteru, a njiov mali je iša jednu godinu u našu školu. Kuvali su stalno neki gra i paštu, i kad god dođeš da kupiš žeton on nešta žvaka u ustima, i stalno se briše po bradi onom rukom šta ti daje žetone… Smješna mi uvjek slika kade se sjetim: autobus kome se iz dimnjaka puši dim. Kasnije sam to vidio u kultnom filmu „Ko to tamo peva“ (domaći film napravljen 1980. godine u režiji Slobodana Šijana, prema scenariju Dušana Kovačevića) i nama ki da sam na raskršću u Kistanjama. Stalno mislim da je Kovačević morebiti i igra flipere u Kistanjama, kad je doša na ideju da napiše taj scenario i metne onaj autobus ki glavnu ulogu u svoj komad.
U to vreme singl ploče sa pop hitovima i šlagerima štancali su: Pro Arte sa Čobijem, Cod i Indexi, Jadranka Stojaković - svi iz Sarajeva, Kićo Slabinac i Mišo Kovač, Ksenija Erker, Dalibor Brun, Ivica Šerfezi, Ljupka Dimitrovska, Darko Domjan - Ulica Jorgovana - svi iz Jugotona zagrebačkog, a iz PGP beogradskog stizali su pjesmuljci Senke i Zafira Hadžimanov, Bisere Velentanić, Đordja Marjanovića, Mikija Jevremovića, Beti Đordjević, Leo Martina, Korni grupe, Ljiljane Petrović...
Ljiljana Petrović: pjevačica iz Novoga Sada sa velikim hitom iz '66: Ako me ostaviš, neka to ne bude u proljeće...
Ona je prva i prava velika zvjezda estrade sa kojom sam se upoznao poslje podosta godina, kada sam bio na specijalizaciji u Novom Sadu. I dalje je povremeno nastupala, ali se uveliko bavila slikarstvom skoro pa profesionalno, a obožava akvarel tehniku.
To me je posebno fasciniralo i sjetilo na moju školsku likovnu sekciju kod nastavnika Korolije Milana, koji me je podučavao tehnikama slikanja. Od tada su mi usađene esencije slikarstva: olovka, akvarel i tuš. Najoskudnije tehnike, ali jedine koje su mogle odraziti moja viđenja našeg krša, iako je u to vreme Otom Gliha sa svojim Gromačama u ulju čak i zgradu UN u Nju Jorku ukrasio.
Esencija tehnike za mene je i dalje vrhunac umjetničkog izraza, dostignuće i postignuće najvećih slikara: CRTEŽ. U par poteza kičicom, perom ili olovkom može se puno toga sažeti i reći, tek refleksija stvarnog života koji na bjelom papiru postaje umjetnost...
Ljiljana Petrović je sa suprugom dolazila u posjetu u naš manastir Krka u Koloniju slikarsku svome prijatelju i učitelju Đorđu Petroviću akademskom slikaru iz Karlovca, tako da priča o Kistanjama sa Ljiljanom nije bila o nepoznatom terenu. Susret sa pjevačicom koja je obilježila radiotalase i festivale moje mladosti nezaboravan je dar, i vreme kao da je stalo kad je zasvirala prve akorde na svojoj gitari, osjećao sam se najpočastvovanijom personom na svjetu: Ljiljana svira za mene!
Muzika ječi raskršćem, mi vrtimo plastične igrače na gvozdenim šipkama nebili zakucali protivniku go. Iskusniji igrači, to jes oni šta su više novaca ubacili u aparate, imadu i finte kako da golmanom zabiju go, bez obzira šta se ti trudiš da mrdaš veznom petorkom tamo amo po šipki ili ih samo obrćeš oko osovine vrteći dlanovima ručku sa strane. Onaj iz Lalića samo trpa novce u džuboks i dreči ki jarac: "Krejzi horses, njiii,njiiiii. Krejzi horses, njiii, njiiiiiii..."
I tada sam bio, a i sada u nedoumici koju nikad ne razrješih el to pjeva šta mu se pjesma svikla, ili zbog onog njištanja u refrenu, koji je tako skino da si mislio da je tu neđe pravi konj. E uprav zbog toga ga nikad to neupita, iz razloga jer je bio puno stariji a bome i jači! Svedno on je njišta svaki dan na pijaci, a i kod Mikoga u slastičarni đe bi popodne kojiput svratili da se zeru zgriju i sklone od buretine koja dere, ali ne tolko da oćera Cigu sa pijace koji flipere (mislim da i' je bilo dva) nije gasio i onim treperućim svjetlima mamio klapce da istroše koji dinar. I bura kolko se goć trudila nije mogla sprečiti volju i želju za zabavom mladosti kistanjske, pa makar to bila fliperana kod Cige. “Neš ti zabave!” - rekli bi sad neki drugi klinci, ali u to vreme nije bilo druge virtualne stvarnosti, a tek prava stvarnost bila je jadna i siromašna sadržajima. Pa uz sve to puše bura, sve vrak nosi! Izlazak do raskršća je bio odmak od stripova a i lektire za školu, koju smo svi redom iščitavali u ful verziji!
Fliperana se sljedeće godine seli u Knin na autobusku stanicu i tu nas prati (ili mi nju?) narednih srednjoškolskih godina i mega hit La Paloma Blanca koja se do izlizanosti tamo vrtila...
The Osmonds: "Crazy Horses"
George Baker Selection:
"Una Paloma Blanca"
Tih godina modne stranice zauzimala je moda plisiranih škotskih sukanja kod srednjoškolki sa obaveznom ukrasnom „šiguracom“ (zihernadlom) na preklopu sa strane (od škotskih uzoraka bili su u modi Black Watch i Stewart Royal), a kod muškije se pojavile čizme kaubojke iz Trsta, u koje su se uvlačile traperice da bi se vidila šara, dok je drugi preovlađujuci stil bila visoka cipela na špigete - kanađanka. Rese na rukavima nisu se primile ki kaubojski stil među svima, nosili su ih samo neki kojima su roditelji donosili iz Njemačke jakne od “vražije kože”, šta je bila imitacija za skupu jelensku kožu.
Tada su se u našoj robnoj kući u Kninu pojavile i prve Adidas tenis patike – tenisice, tene- koje su promjenile modu dosadnih i neudobnih Borovo cipela i šangajki. Bogati, mora si imati Adidas ako si drža do sebe, i za nogomet iza škole i za izaći na pijacu.
Par godina iza toga pojavila se moda zumbani cipela i za muške i za ženske, koja se zadugo zadržala u upotrebi, iako mi se nikad nije posebno sviđala. Dužina suknje se stalno mjenjala iz sezone u sezonu, a kineske ženske špagerice iz Trsta su dobile i štiklu, pa im noge nisu bile kaljave ki nama muškima kod bi upa u lokvu na putu poslje kakve ljetne kiše.
Drva za grijanje nikad dosta, pa se tako jedne osunčane subote izjutra poslje čaja i treština ja i ćaća uputismo u Prominu u Bogatiće da nasječemo u našoj gornjoj ogredici koju smo zvali Mazalinuša par hrastovih stabala. Ogredica je bila taman tolika da se u njoj moga provoditi desetogodišnji red sječe. Kad sve isječeš taman su stigla nova stabla na mjestu sa kojega se sjeklo prije deset zima. Ćaća uzme pilu motorku i povalja par debala, ja sa sjekirom potkresujem grane, on poslje skrati stabla na metar. Šušanj i šušljiku ostavimo u ogredici pa poslje strina Stana odnese svojoj kući za potpilu.
Te subote koju pamtim moj zet Rajko Nikolić se penja na Dinaru sa planinarima među kojima je bio i njegov kolega sa posla p. Duško Radić, sa kojim je radio u poreskoj upravi prije neg je zet postavljen za općinskog javnog pravobranioca. Ćaća i ja od posla oznojani raspostremo u zavjetrini na sasušenoj travi ciradu i uz predah marendamo šta nam je mater spremila: kuvanije jaja, pancete i kapule, pečenice i đevenica, kruva i crnog vina - iz našega vinograda izakuće, ovogodišnjeg. Izvalili se nas dva na ciradu, gulišamo ona jaja, bacaš ljuske u prirodu, prezalogajiš suva mesa iz naše vatrenice, i gledamo na snježnobjele vrhove Dinare koja se gubi u plavoj izmaglici daljine. Ja nako izmeđ dva zalogaja pečenice, pitam ćaću:
” Šta li sade naš Rajko marendava na Dinari?”
A ćaća mi odgovori nešta u stilu, ko zna esu li se i popeli do planinske kuće da bi mogli marendati. Bilo je neđe iza podneva, kad smo skupili šta je ostalo od ića i pića, pa one trupce polako poslagasmo u našu Volgu GAZ 24 (registrovana za 5 +1 putnik) šta u gepek, šta na zadnji sic, ciko dva i po metra drva!
“Ruska kola za srpskog vola!” reka bi moj ćaća Branko, apostrofirajući uzrečicu koju je čuo od moga ujaka Marka Gnjidića u Zadru, apropo uvoza ruskih auta u tadašnju Jugu.
Dinara
Volga GAZ
Naša Volga je kupljena 1974 u Vinkovačkim Banovcima, išli ćaća i ja po nju vozom, pa je poslje dovezli. Imala ugrađen ruski radio ali samo kratki, srednji i dugi val, pa nisi moga slušati kvalitetan zvuk sa UKV programa. Bila je boje trule višnje. Odma tog ljeta iz Švicarske mi moj brat od p. ujaka Duje Zoran Gnjidić ostavio dobar stereo radio-kasetofon iz svog Opel kadeta, koji smo ugradili u Volgu. Naki zvuk u nakoj kabini, mislim prostranoj, samo se moga čuti u Volgi. A tek kad odvrneš na najjače - moga si probuditi iz popodnevnog sna, kad bi pra auto ispredkuće, ne samo Peru Mandića nego i Gojka Dobrića, tolko se jako čulo, sve do Doma. Poslje višnja boje Moskvića, plavog Fiće i prvog bjelog Fiće kome se vrata ovarala od napred prema nazad, to je bio četvrti auto u našoj kući.
U to vreme samo je Drugi program radio Zagreba emitira muziku u stereo tehnici. Emisija koja je bila svjetionik za „šta kupiti od novih ploča“ bila je neka vrsta top liste popularnih melodija, a na njoj su bile isključivo one koje su licencno bile objavljene u SFRJ (Tek kad sam odrasta i zavirio iza vrata radija, shvatio sam da se liste ne prave na račun želja slušalaca, nego se želje slušalaca prave po listama koje daju Jugoton, PGP, Založba kaset i plošč RTV Ljubljane i Diskos – pa kako se dogovore! Bio sam u prilici da se jedno vreme družim sa ljudima koji su radili na Radio Novom Sadu, jer sam i sam jedne subote prošavši na audiciji za spikera, prvi pravi džeparac zaradio čitajuci reklame i vjesti na Radio Novom Sadu honorarno, kao student...).
Elem, u takvoj emisiji jednog junskog popodneva najavljeno je premijerno izvođenje Bohemian Rhapsody od grupe Queen, i to u stereo tehnici! Mi tada nismo imali stereo uređaj u kući, osim tog auto radija u Volgi, pa sam ćaći reka da izveze Volgu ispredkuće kako bi je opra, a u stvari da bi moga slušati radio u autu. Zvučnici su bili „strava“, isto iz Zoranovog Opela: ciko 10 W svaki, sa visokotoncima i basom nabaška. Opra sam auto u trenu, pa kao uzo da ga poliram sa nekom pastom, a ono sve se zabjelilo ki da si krečom prelio a ne polirom. Sačuvaj me Bože u šta se upetlja! Sve briši isponove! Ma vragu brige, glavno da radio u autu trešti...
Kad je spiker najavio novu pjesmu, sjeo sam iza volana, razvrno ton do daske, i počo uživati:
Galileo, Galileo,
Galileo, Galileo,
Galileo figaro - magnifico
But Im just a poor boy and nobody loves me
Hes just a poor boy from a poor family
Spare him his life from this monstrosity
Easy come easy go, will you let me go ...
Najprije je sa prozora izvirio Ivica Katelenić, biće sam ga preno iza popodnevnog odmaranja, poslje izašla i Ljuba, mater od Nenca i Matraka, Slavka gostjoničara žena, na prozor pa pita Ivicu đe to svira? Ispod njiovi prozora na prvom spratu izvirivala i Slava Grulović, pa pogleda ljevo desno, pa gore da čuje šta oni odozgo pričaju... Bismillah! no-,we will not let you go-let him go-
Bismillah! we will not let you go-let him go
Bismillah! we will not let you go-let me go
Will not let you go-let me go
Will not let you go let me go
No,no,no,no,no,no,no
Mama mia, mama mia, mama mia let me go
Beelzebub has a devil put aside for me,for me,for me…
Izvirivaše tako moje komšije iz Gornje ulice jedno za drugim, čudeći se kako to kod Doma svira u podne, a nije praznik? Najprije Milkica Perina kao da zatvori prozor navrškala, da im muzika ne trese u hodniku, izlazila i Jeka Mirka vunara na kapiju, Perka i Dobrićka na svoja vrata, a čini mi se da se pojavila i Draginja Jekić na Čotrinim vratima – toliko se dobro i daleko čulo. Dolje na Pijaci oba Kurtešija, otac i Miki, bili su na vratima svoje slastičarne, Nada Crvkova izvirila iz kapije stare ambulante da kaže Ruži Bjeljčevoj i Stanki sestri medicinskoj šta se to čuje na raskršću…
Kad je pjesma došla do kraja, zeru sam stiša ton i nastavio prati auto, a moj komšiluk uzbunjen novim zvukom polako se vraća kućnim obavezama…
Galileo, Galileo ….
.............................
Ovakva zelena Volga imala je metalne točkove na osovini od šinobusa, pa je jezdila prugom Knin - Zadar, biće su je koristili oni viši šefovi za službena putovanja. Ovi šta su vozali zapadnjačke aute stalno su se zajebavali na račun ruskije auta, ali kažu ti koji su i imali da su čuli od trgovaca da u Rusiji kad im povali koji tenk, oni nama stave topuzinu na Volgu i eto šale!
Vratišmo se mi zavidla u Kistanje iz Promine, istovarišmo drva iz Volge u avliju, ručasmo i zeru odmorišmo, kad li se tek tade javi moj zet sa Dinare iz planinske kućice radio telefonom (pravim čudom vojne tehnike za ono vreme brez mobilnije telefona) i kaže:
- Evo, tek stigli nakon napornog penjanja, uvatila ih mećava, pa sad piju čaj da se okrepe.
Ja mu rekoh:
-Kako je gore?
- Sibiresku! - odgovori zet Rajko.
- Bolje bi proša da si sa nami u drva iša, a i bilo meme za izisti, a vi udrite sade po Argo juhi u toj Smrzli!
Mislim da je i moj ćaća isto pomislio iako ništa nije reka, samo je moja sestra Divna (a ja je zva Seka sve dok se nija udala) kazala:
- On to radi sporta i zdravlja ide u planine - i nastavila ljuljuškati ćerku Jasminu u krilu.
Ja joj reko:
- Moga je danas sa nama imati i sporta i zdravlja (mislim na zrak, a ne na ono sa cirade u podne), a ne bi se ni smrza do kosti.
Poslje su on i Radić zaradili bolovanje jer su navukli bronhitis, e sad ne smijem zasigur reći el od smrzavanja po Dinari, ili kad su se raskravili po povratku u Knin!
Od ljepote planinarenja Dinarom o kojoj je priča moj zet Rajko zapamtio sam samo da su im cjelu noć vukovi zavijali oko planinarske kuće na Brezovcu, pa nisu mogli oka sklopiti iako su bilo umorni.
Prvomajska parada na Crvenom trgu
Drug Tito, prizor sa sleta i prigodne šoljice...
Jedne subote smo gledali veliku rusku Prvomajsku paradu ispred Kremlja na Crvenom trgu sa Brežnjevim na čelu tribina (sigur se neko još sjeca da su i Škegu gostjoničara tada zvali Brežnjev zbog krupnih obrva). Puno godina to je prenošeno uživo, poslje se nekako svelo samo u okvir vjesti u večernjem Dnevniku u sedam i po. A jedne od subota bio je tacno u 8 naveče na tv programu i Slet u čast Dana Mladosti 25.05 – Titovog rođendana !
Slet na stadionu JNA u Beogradu, uručivanje štafete i čitanje prigodne čestitke od strane omladine voljenom vođi bile su kulminacija mjesecima prije pomno planirane proslave. Na uzvišenjima pored puta često su napredni omladinci od kamenja ispisivali TITO i krečili da se dalje vidi. Čija se slova dalje vide bila je stvar prestiža medju mjesnim zajednicama i na sastancima SSRNJ. Na potpornom zidu pruge iznad Lišana bila su dugo vremena najveća slova, koja su kasnije kad je kiša oprala kreč zamjenjena drugim (Hajduk Split).
Taj dan je bio i Dan škole u našoj OŠ Jovo Martić Kistanje. U baraci bi se održa kakav prigodni recital i otpjevalo par pjesmica pa bjež kući, taj dan nema škole (na nastavu se mislilo). Provedemo popodne u traganju đe su se zarudile prve trešnje, a ako ne nađemo na poznatim lokacijama, onda odemo do Radojke, Jadranke i Večerke Popović na njiovu trešnju u bašči, koja svake godine rađala baš na taj dan. To smo držali ki sigur. Večerka je imala rođendan, pa je i čast bila dupla, poslje trešnje na tortu...
Toga dana bi iz svih područnih škola dolazile trčeći štafete sa porukama Drugu Titi i čitale bi se na igralištu pred svim okupljenim učenicima. Mene je to uvjek čudilo kako “prava” Titova štafeta nikako da dođe i u Kistanje. Nažalost moju, nisam bio te 1984. godine u Kistanjama kad je zaprave upriličen docek Titovoj štafeti (saveznoj), ali sam i ja te godine istu štafetu, trčećim korakom pronio kroz Kosovsku ulicu u Novom Sadu.
Kolko simbolike u dvi rečenice…
(sa amarkorda:)
02.05.1984.g. Savezna štafeta u Kistanjama... Svečano i uz prigodan program u Kistanjama dočekana i ispraćena po prvi put Savezna štafeta. Tokom svečanosti, prvi pravi i veliki nastup imao kultni bend "Halo Bing". Postava na fotografiji i postava za pamćenje bila je (s ljeva udesno): Dulac K, Ćimbo L, Mićo K, Lojz B i Stipe N. Nosioci štafete su na desnoj fotografiji...
Svake subote u Novom Sadu, kad sam studira, išli smo na igranku u Hotel Park đe je svirala grupa Slatki greh sa mladom pjevačicom koju su predstavili ki Lepa Brena. Moje društvo brucoša i brucoškinja sjedilo je stalno pored stola za muzičare i dobro smo se družili sa njima, šta više naručivali pjesme po želji. Plesa sam odma do bine, šta bi rekli u prvom redu, a više puta i sa samom Brenom. Ima sam osjećaj da sam u Kistanjama i plešem sa Zdravkom ili Jagodom. Kasnije će ta ista pjevačica koja je pržila rok i pop postati Yu ikona zbog kratke suknje i dugih nogu i zavještati neke pjesmuljke kojih se sada ni ne sjećam, ali su bili imbecilnog teksta. Izgleda da je vođa grupe, Saša Popović, već tada shvatio sa kakvim narodom ima posla pa im ponudio instant zabavu na kojoj je steka bogatstvo. Ostatak priče svi znate…
E da dodam i ovo:
Jedne zime u robnoj kući Bazar u centru Novog Sada kupova sam neke stvari, pa sam ima obe ruke pune kesa sa stvarima. Nije mi da vrag mira neg nako naprćen ki magarac popnem se na treći kat đe su se prodavale ploče da vidim ima li koja nova koju bi kupio. Idem nako među gondolama sa kesama u rukama i primjećujem kako se ostali kupci razmiču predamnom. Pomislim: eto to je ta kultura koja asocira na Novosađane!
Kad sam se zaustavio da odmorim ruke od kesa koje mi se usjekle u prste, u ti tren prođe pored mene Brena u crnoj bundi do zemlje hodajuć u najvišim štiklama koje sam vidio do tada. Sretoše nam se pogledi i ono šta me zapanjilo tada, ona me se sjetila sa subotnjih igranki od prije par godina. Upita za ostatak mog društva, i ono, ponudi mi prevoz do stana na Detelinari. Njoj usput. Neposredna, iako je već postala popularna i zvjezda estrade.
Kvragu i ploče, nji ću gleti u ponediljak, ni kese mi nisu bile više teške, sade ja odo sa Brenom kroz robnu kuću pod ruku. Dok su se svi sklanjali sa puta i znatiželjno pitali ko li sam joj ja, tražili autogram ili je samo pozdravljali, nas dvoje pravac do njenog merdže parkiranog pred ulaznim vratima Bazara, kojim me zaprav odvezla do zgrade na Detelinari…
................................ ....................................................................................prvi snimci Lepe Brene (iz 1982.g.)
(sa amarkorda:)
05.08.1986.g. Koncert Lepe Brene... Na stadionu NK "Bukovice" održala koncert Lepa Brena pred oko 5000 gledalaca... Nekako se ne mogu sjetiti đe sam bio te subote u Kistanjama kad je Brena pjevala na Ćutinici, biće da mi se već tada nije sviđa njen repertoar, pa smo sa indignacijom sjedili ispred kafića...
(sa amarkorda:) Kino u Sokolani pa kasnije u Domu kulture pružio je generacijama Kistanjaca zadovoljstvo uživanja u čarima sedme umjetnosti.
Ovom prilikom prisjećamo se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vjeka, kad se na televiziji moga gledati samo prvi program, a poslje i eksperimentalni drugi. U isto vrijeme u kinu se odgledalo cjele serijale kung-fu, švedskih akcionih, partizanskih, ostalih ratnih, akcionih tipa Bad Spenser&Terens Hil i kaubojskih filmova u kojima se pričalo talijanski...
Prva informacija o novom filmu pojavljivala se na oglasnoj tabli kod stare ambulante, nakon čega bi mularija par dana u groznici iščekivala kad ce se konačno otvoriti šalterić desno od ulaznih vrata u Dom. Ulazak u salu obično je značio borbu najmlađih za mjesto u prvom redu, a onih malo starijih za centar, neđe u sredini. Tokom filma često su se pravile pauze, da bi Đoko zamjenio trake i nastavio sa filmom. Za to vrijeme, dešavale su se razne manitoštine, gađanja nečim onih iz prednjih redova, prepričavanja utisaka, imitiranja glumaca, ispuštanja razlicitih zvukova, od urlikanja i vrištanja do onih koji nastaju kad zrak izlazi pod pritiskom. Čim bi Đoko smirio situaciju i zamjenio trake, film bi se nastavio i sve bi se nekako smirilo, do kraja filma i izlaska iz Doma, uz svu moguću buku koju mularija može napraviti kad je pod utiskom... U moru manitoština i anegdota koje su nastale tih godina, izdvajamo dvije:
Davao se film Orka - kit ubica. Tenzija se održavala tokom cjelog filma, da bi kulminirala u sceni kad čovjek visi na nekakvom grebenu, a Orka, ljut i željan smrti čovjekove - iskače iz vode ne bi li ga dovatio. I baš kad se ogromna čeljust približavala... ODJEDNOM MRAK u sali! Prekid filma!
"Ajme, ku' ćeš baš sad..."
Naviknuta na pauze za mjenjanje trake, većina uz negodovanje sa nestrpljenjem sačeka nastavak, ali - nastavka nikako nema. Utom se odnekud pojavi Đoko N., začuden što niko ne izlazi, jer je traka istekla i nema se šta više prikazivati.
"Ajte vanka, gotov je film", govorio je Đoko.
Prvo su svi mislili da je u pitanju šala, a kad su shvatili da je stvar ozbiljna počeli se buniti i vikati, pa je bilo i psovanja.
Istupi jedan od njih:
"Šta gotov film, svete ti neđelje, ta vidiš li da čoek visi odozgo i ne zna se šta će biti sa njim".
"A šta će biti - pojo ga kit i gotov film" - odgovori mu Đoko prolazeći do tapacirungom zvučno izolovanih vrata koja su iz sale vodila prema bašti Doma, ne bi li odgrno masivne tamno crvene zavjese i puštio publiku tuda vanka...
Davali se valjda "Vrhovi Zelengore" i u krcatom kinu vladala je grobna tišina dok na ekranu partizani nisu imali snage povući obarač i pucati u druga osuđenog na streljanje zbog neke sitne krađe. Duga tišina je trajala, dramski trenutak je bio maksimalan, napetost na vrhuncu - cjela sala u transu je čekala pucanj i za to vrijeme si moga muvu u letu čuti...
U tom trenutku iz publike vikne ... (nadimak mu asocira na med, ime i adresa poznati redakciji) šta je moga i ne moga: "E KAD NEĆE NIKO JA ĆU !!!" I PRDE KO KONJ!!!
Dvije tri sekunde je trajao tajac a onda nosi vraže poslje toga i film i partizane i Njemce, od smjeha se do kraja filma nije moglo čuti ništa, a isto bi bilo da su se i Sergej Bondarčuk i Bata Živojinović lično i personalno pojavili na sceni. Evo se i dan danas prepričava...
Danas, u subotu, idemo u Dom gledati u kinu kod Đoke Novakovića film: Emanuelle sa Sylviom Kristel u glavnoj ulozi.
Plakat sa golim sisama Đoko je objesio na izlog kina koji je visio na metalnoj ogradi stare ambulante odma do Markove željezare, ima tome ciko dvi nedilje.
- Manitača! Vrak joj pamet odnjo kad se vako sa sisurinama slikavala!
- Kurbetina! Dolje kurbetina!
- I njesu joj neke, veće ima una Jelica!
- Ki dvi oke, dušemi!
- Šta oke, neđelje ti ? Ki dva varićaka!
- Aj muja rodo, i tebi su vako stale kad si curetinom bila, a sadekare se do pupka objesile!
- Mučide! Murete koje djete čuti, prijo muja.
Pričaše ispred plakata dvi naške rode preko pruge, vraćajuć se sa pazara. Neki klapac prislušno šta divane pa dobaci sa bacikle :
- Slikala se kod Trivića u radnji!
- Maj muči?!
- Est, est, reka mi Đoko!
- Vojme, vojme, la!
Tako je sisata Silvija mamila u kino kod Đoke sve koji su dodili na pazar u petak u Kistanje, pa je gužva pred Domom bila velika i prije neg se šalter za karte otvorio.
- Viš kolka je gužva, muraće Đoko dva filma prikazivati!
Vuka danas nije bila na šalteru, nego je Đoko prodava karte. Kad je sve karte proda, tek je onda otvorio vrata od Doma i puštio nas unutra. Niko nije ćio da popije sok prije filma u preuređenom antreu sa šankom. Svi bi u kino salu da zauzmu mjesta. Znalo se u zimskom periodu svi se grabe za prve redove, jer ispod pozornice piči topli zrak od grijanja na lož ulje. Smrdilo ki kuga na južini, a malo manje kad bura puše, biće da je bilo neki smetnji u dimnjaku. Brige vragu šta smrdi kad je večeraske ovi film najzad stiga u Kistanje. Prvi erotski film, ili kako bi rekli na pijaci „film sa golotinjom“.
- Puštaj film! – viću iz prvije redova klapčine.
- Neće više niko doći! Sve si karte proda!
Strpljenje je bilo na izmaku iako je ostalo još 5 minuta do službenog početka projekcije i u zvučnicima ide muzika sa long play ploče, tako da Đoko još obigrava čas ulaz čas salu, nadgleda klapčine da ne načine kakvu štetu, ili da ne ukaljaju parket gumenim đonovima (Ma oni mali iz Mjerkača uvjek ostavi prutnice od gumenjaka na parketu, ubi se tarući, a on svake subote iznove - žalio se jedne prilike Đoko na pijaci). Kad je Đoko bio zadovoljan rasporedom i kulturom sjedenja, pa nas zeru umiri „da ne bude dobacivanja za vreme projekcije filma, jer koga uvatim nama leti vanka“ - izađe na avlijska vrata, i samo šta je izaša utrnu se svjetlo i utihnu muzika, pa, počima film.
Zaboravi pripomeniti da je to veče u Kinu bilo ki u Gostjoni – samo muški! Ma njanci jedna Kistanjka da je baremko zalutala. U toj macho atmosferi poče se odmotavati filmska traka na rolnama i mi u jednom dahu odgledasmo prvi erotski film u Kistanjama. Tišina je bila nestvarna, da se čuo svaki uzdah sa platna, pa je i Đoko nevjerujuć svojim ušima da nema dreke i dobacivanja, saša iz projekcione sobe u salu da provjeri šta se dešava. Niko ga nije ni vidio kad je uša i šunja se iza zadnjeg reda u kontroli, niti je koga bilo brige. Šunja se Đoko i ne vjeruje da su to isti oni gledaoci koji mu drugije dana stvaraju probleme i podivljaju u sali dok pušta filmove, svi ćute i ne dišu. Počela i odjavna špica, a svi još sjede na svojim mjestima. Završi se film i upališe se svjetla pa tek onda prenuše se naši muškići i poslje uzdaha najzad progovoriše:
- E zemljače da ti je edna vaka večeraske kod kuće, a?
- Majkane, vadi ruke iz gaća, kakoš ćerati baciklo!
- Rodane, šta te se tangira!
- Vojme koje sise!
- Rankane, ki da njesi dosade vidio sise?
- Vakije nema ovda niđe!
- Take sam ja trebio dok sam u Ljemačkoj bijo!
- Aj kvragu manjtašu, đavo te ćijo i viditi a kamoli kući voditi kad si vavje bandisa krmećom balegom. Ljudi muji, iša u Ljemačku na rađu, a ranijo svinje! To si muga i kodkuće!
- Nusite vrazi, šta ti znaš! Bilo je Švabica ki pljeve!
- Est, est! Ki đubra! Ha ha ha...
- Murda je koju prasičetinu zamjenijo sa debelim Švabicama, pa okino?
- Dura! Sotone, dabili sotone!
- Ha ha ha...
I dok je od Doma put pijace ova prepirka dobijala na intezitetu i približavala se katarzi, neki koji su pičili kući trotoarom, a ne sredinom teste ki ostali, još nisu izvadili ruke iz džepova...
(Dr.Željko Poljak: Hrvatske planine, planinarski i turisticki vodic. Hrvatski planinarski savez, 1981. Navedeni je naslov bio izvor informacija za ovo poglavlje.)
Najveci dio planina Republike Hrvatske pripada Dinaridima, manji broj spada u istocni krak Alpi, dok su preostale dio stare kopnene mase. Oba se sistema sastaju u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, u tzv. prijelaznoj zoni. Iako ove planine nisu izrazito visoke -nema vrha koji prelazi 2000m - vrlo su zanimljive. Dinarski lanac, vecina kojeg se nalazi u Hrvatskoj, u svijetu je poznat kao regija tipicnog krša. Osnovna znacajka krša, reljef podjednako bogat iznad i ispod zemljine površine, cini planinarenje i alpinizam u Hrvatskoj posebnim. Planinarenje u kršu ima mnogo zajednickog sa boravkom u visokim planinama. Oštre krške formacije, dominacija golog krša, oskudica vode, siromaštvo vegetacije, tegobna klima i rijetka naseljenost zahtijevaju od planinara / alpinista iste napore kao i mnogo više planine. No Dinarske planine nude i mnoge raznolikosti.Tako su na sjeveru niže i pitomije (na primjer, Gorski kotar), dok su one južne više i pustije (na primjer dalmatinske planine).
Planine izmedu Save i Drave su posve drugacije - starije mase, pitomijih oblika, relativno niske, bogate vodom i vegetacijom, i kao takve idealne su za šetnje po brdima i ležernije planinarenje.
Najviše planine u Republici Hrvatskoj
Obalni pojas i planinska Hrvatska: Dinara - 1,831 m
Svilaja, Dalmacija - 1,508 m
Potrebno je ponijeti planinarsku opremu, primjerenu godišnjem dobu i vremenu.
Opis: Velicanstvena planina Dinara je morfotektonski dio Dinaridskih Alpa, planinskog lanca koji se proteže podrucjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, u smjeru od sjeverozapada prema jugoistoku, razdvajajuci Jadransko more od Panonske zaravni.
Dinara je najviša planina u Hrvatskoj, s vrhom koji doseže 1831 m iznad razine mora. Sa Sinjala se vidi gotovo cijela Šibensko-kninska županija do kornatskog otocja, pa cak i Dugi otok u Zadarskoj županiji. Dinara je prirodna granica izmedu Dalmacije i Bosne, koja dijeli mediteransko i kontinentalno podneblje. Pripada dinaridskom masivu, koji je po njoj i dobio ime.
U planinskim vrletima obitavaju brojne divlje životinje poput vuka, lisice, caglja, lasice, smedeg medvjeda, srne, vepra, divokoze i ptice sokol, orao, tetrijeb i jarebica, pa se na Dinari u zadnje vrijeme sve više razvija fotosafari, atraktivni dio kninske turisticke ponude.
Na Dinari se nalaze Lovacki dom “Dinara” i Planinarski dom “Brezovac” koji nude smještaj za po pedesetak osoba. Iako su namijenjeni clanovima lovacke i planinarske udruge, domovi rado otvaraju svoja vrata i drugim gostima, gdje se organizira odmor i rucak. Planinari kažu da je bukova šuma koja okružuje Brezovac najveca u Dalmaciji.
Iza šume je ogroman pašnjak Duler koji vodi do prijevoja Samar s kojeg se pruža pogled na cijeli tok rijeke Cetine i Perucko jezero. Domacim gostima najzanimljiviji je program Teambuilding, koji ukljucuje niz aktivnosti od panoramskog spusta camcima za rafting niz Krku, razne integracijske igre, jahanje i izlete na Dinaru.
Infrastruktura Kuca nema struje, a vodom je opskrbljena iz cisterne. Nema odvoz smeca, tako da što donesete morate i odnijeti nazad. Raspolaže kapacitetom od 50 skupnih ležajeva.
Kuca nema zimsku sobu.
Pristup Izlaz iz Knina na raskrižje desno Sinj (pravo Kovacic, lijevo Strmica). Skrenuti lijevo prema Strmici 1,6 km do s.Guge , a zatim desno natpis i markacija Dinara vrlo malo asfaltom pa preko malog mostica i oštrom okukom u desno na makadamsku cestu koja vodi u Dinaru. Makadamskom cestom (10 km) nastaviti do lokacije Markov grob (Suho polje). Do tu se može doci osobnim autom. Na tom širokom prostoru parkirati vozilo. Postoji i pješacka staza do Markova groba, cija je markacija obnovljena nedavno na tecaju markacista a sama staza prosjecena i uredena. Pješacka staza pocima na mosticu u Gugama gdje makadam ide lijevo a pješacka staza desno. Gruba procjena je da bi do Markova groba trebalo 2,30 sata.
Na lokaciji Markov grob je raskrižje putova. Prepoznat cete to mjesto po tome što se tu nalazi zaista nadgrobna ploca i markacijski putokaz za pješake na kojem piše Suho Polje , zatim strelica i daljinar staze za Brezovac i vrh Dinare . Lijevo se može terenskim vozilom cestom po vrlo lošem makadamu (7 km) za Brezovac.
Ravno takoder vodi cesta za terenska vozila, koja je ustvari pješacki markirani put za Planinarsku kucu Brezovac. Put je oznacen na pocetku markacijskim putokazom i koji se spaja kasnije na onu lijevu makadamsku cestu za terenska vozila. Od Markova groba(Suhog Polja) do Brezovca malo manje od 2 sata hoda (tako piše na putokazu). Meni se cini da može i nešto brže. Ide se sve makadamskom cestom po markacijama. Markacije su dobre.
Od kuce je markirana staza na vrh Dinare (oko 3 sata uspona).
Poznavaoci vremena Josipa Broza i istoricari umetnosti kažu da je ritual nošenja štafete trajao od 1945. do 1987. godine. Deset miliona gradana nosilo je iz ruke u ruku štafetu do konacnog odredišta u Beogradu. Odluka Centralnog komiteta Saveza komunisticke omladine Jugoslavije da se 25. maja 1945. godine svecano proslavi rodendan Josipa Broza Tita, bila je povod za prvu u nizu manifestacija.
Na predlog omladine Kragujevca, Odeljenje za sport i fiskulturu organizovalo je masovna omladinska štafetna trcanja, širom Jugoslavije, s idejom da mladi trceci Predsedniku nose štafete.
U maštovito izradene štafetne palice, koje su kreirali istaknuti jugoslovenski umjetnici, smeštane su cestitke i pozdravi upuceni Titu za njegov rodendan, prenošene iz ruke u ruku mladih radnika, seljaka, ucenika, studenata, vojnika, sportista.
Nosili su ih planinari, ronioci, padobranci, cak i golubovi pismonoše.
Javnost je putem radija i televizije, svakodnevno informisana o kretanju štafete i proslavama organizovanim u njenu cast. Na taj dan urucivana su i priznanja najboljima za znacajna ostvarenja u toj godini. Pisane poruke su smjštane u unutrašnjost štafete i ima ih više nego štafeta jer je u neke stavljano i po desetak cestitki. One su raznovrsne i zanimljivije od stereotipnih poruka štafeta narednog perioda.
Manifestacija je imala tri karakteristicna perioda. Prvi period "Titova štafeta", trajao je od 1945. do 1956. godine, zatim drugi period "Štafeta mladosti", od 1957 do 1980. godine, a posle Titove smrti, treci period "I posle Tita - Tito", od 1981. do1987. godine.
U fazi "Titova štafeta" ucestvovalo je 12.500 omladinaca, koji su pretrcavši trasu dugu 9.000 kilometara, Titu predali prvih devet štafetnih palica i plavu knjigu sa 15.000 potpisa omladine Šumadije.
Te prve štafete predate su mu u Zagrebu, dok je narednih godina, sve do 1956. godine, Tito licno primao poslednje nosioce štafete pred Belim dvorom u Beogradu, cemu je prethodio svecani docek na Trgu Republike.
Na inicijativu Josipa Broza, Centralni komitet Narodne omladine Jugoslavije 1957. donijeo je odluku da se 25. maj proslavlja kao Dan mladosti. Tako Titov rodendan postaje praznik omladine, a Titova štafeta Štafeta mladosti.
Prva "Štafeta mladosti" pošla je 5. maja 1957. godine iz Kumrovca, rodnog mesta Josipa Broza.
Štafeta mladosti se, kao manifestacija, sve više institucionalizuje. Iako samu štafetnu palicu kreiraju istaknuti jugoslavenski umjetnici (Karanovic, Hadži-Boškov, Kucukalic, Kilic, Nemes, Soldatovic, Murataj, Siladi, Braniselj, Dešpali, Delziha...) koji tu cast zaslužuju bilo konkursom, bilo pozivom, ona gubi svoju svježinu i maštovitost oblika koju je imala u I periodu i postaje uniformna, kao i poruke koje uz nju idu. «Republicki kljuc» je u izboru autora, kao i posljednjeg nosioca štafete bio neminovan. Štafeta mladosti 1980. godine,koja se u susret osamdeset i osmom Titovom rodendanu,na dan njegove smrti 4. maja zatekla na putu po Hrvatskoj, prekinula je svoj put i položena je na odar primaoca u Skupštini SFRJ.
Štafeta mladosti se 1980. godine, 4. maja, na dan smrti Josipa Broza zatekla na putu po Hrvatskoj. Prekinula je put i položena na Titov odar u Skupštini SFRJ, u godini kada bi napunio 88 godina.
Štafeta mladosti nastavila je život i posle Titove smrti i tada je postala, kako se verovalo, simbol ljubavi i odanosti njegovom delu.
Posljednja štafeta mladosti predata je 1987. godine.
«I posle Tita – Tito»
Štafeta mladosti nastavlja svoj život i poslije smrti Josipa Broza i postaje simbol ljubavi i odanosti njegovom djelu. Sa zakletvom Jugoslavena da ce i ubuduce biti cvrsti i nepokolebljivi na Titovom putu, predaje se ispod portreta Josipa Broza, predsjedniku Saveza socijalisticke omladine Jugoslavije na stadionu JNA. Atmosfera u društvu se promijenila i pisane poruke uz štafetu dobijaju prizvuk pesimizma. Pokrecu se i polemike o daljoj sudbini manifestacije, a posljednju Štafetu mladosti 1987. godine prati skandal u koji su ukljucene i vojska i policija. Ponudeni plakat za proslavu Dana mladosti, idejno riješenje ljubljanskog dizajnerskog ateljea «Novi kolektivizam», u stvari je bio prepravljeni njemacki nacisticki plakat, kopija djela «Treci rajh» Riharda Klajna. I sama štafetna palica nije licila na štafetu, gradevinu na cetiri stuba nije bilo moguce nositi. Cak i rješenje koje je na kraju usvojeno, razlikovalo se od prethodnih štafeta. Uradena je od pleksiglasa, sa osam kapi krvi koje, gledano iz današnje perspektive, mogu nagoveštavati pocetak proljevanja krvi na ovim prostorima.
DANAS JE 25. MAJ 2007. - ROĐENDAN JOSIPA BROZA TITA
Štafeta od srca i trnja
Da je poživeo, Josip Broz Tito bi danas proslavio 115. rodendan, a da su poživeli socijalizam, bratstvo - jedinstvo i SFRJ danas bi omladina sadila "115 ruža za druga Tita". Naravno, nosio bi se širom zemlje i pokretni totem - Štafeta mladosti, u cast maršalovog rodendana.
Naravno da je tokom nacionalisticke histerije lakše bilo naci sitog miša u gvoždari nego bivše nosace štafete, ali vremenom nostalgija i ucinak onih koji su vodili proces "detitoizacije" vratili su šarm štafeti u novom - postmodernom duhu.
Posle traume s Informbiroom, a narocito posle 20. kongresa KP SSSR, kada i u samom SSSR pocinje kritika kulta licnosti, Tito se pragmaticno prilagodavao novim okolnostima, izbegavajuci neugodne analogije sa Staljinom. I sam Tito pocinje da kritikuje kult licnosti, a potencirajuci svoju bliskost s narodom jugoslovenski voda se trudio da dokaže da nije paranoican, a da njegova harizma nije otudena u svojoj hladnoj monumentalnosti, kao Staljinova. Tako se i takozvana Titova štafeta 1956. preimenuje u Štafetu mladosti, a i Titov rodendan postaje Dan mladosti. MAJSTOR I GRAVER
"Iako se ovaj dan obilježava kao moj rodendan, mislim da bi mu trebalo dati drugo ime - Dan naše mladosti, dan sporta, dan mlade generacije i njenog daljeg duhovnog i fizickog razvitka, a mi stariji ukljucicemo se u to", rekao je Tito primajuci štafetnu palicu 1956, a vec naredne godine omladina Jugoslavije slavila je 25. maj kao svoj praznik. Prva Titova Štafeta krenula je iz Kragujevca 1945. Kragujevcani su govorili kako su svoje želje Titu uvek predavali "iskreno i direktno". Zato su, kao kuriozitet antologije kultova licnosti, s prvom štafetom poslali i Plavu knjigu s 15 hiljada pozdrava ispisanih na debeloj, ondašnjoj mesarskoj hartiji. U Kragujevcu je podignut i spomenik prvoj štafeti koja je krenula 22. maja te 1945. Ona je bila od drveta, s duborezom. Njeni autori su bili Milan Okiljevic, Zastavin majstor graver, i njegov saradnik, izvesni drug Ocešnjak, modelar. Prvi "štafetar" bio je omladinac Duško Pantelic koji je posle bio zubar u Beogradu. Kragujevacki profesor fiskulture Ceh Josip Prohaska predložio je na jednom sastanku omladine da se Maršalu odnese "baklja", to jest štafeta. Kragujevcanka Nada Stevanovic, kasnije uciteljica, prva je predala Titu štafetu, ali u Zagrebu, jer kada su dotrcali u Beograd saznali su da je Maršal tamo. "Sedela sam baš do njega, kad mi je rekao: Hoce li Šumadinka nešto da zapeva i ja sam zapevala: Pšenica je klasala, Šumadija glasala..., a posle Oj, Moravo, i svi su prihvatili pesmu", secala se Nada kasnije.
U pocetku je svaka republika imala svoju štafetu, i JNA i grad Beograd takode su imali svoje štafete, cak su je i Trst ("Trst je naš") i Koruška imali u to vreme. Da ne pominjemo one lokalne i seoske. Tadašnja mladost Beograda pamti 25. maj 1956. po grandioznom doceku sedam takozvanih glavnih štafeta na stadionu JNA. Tu je i "pao" predlog da ovakve smotre mladosti, snage i sporta postanu tradicionalne. Sledece, 1957. godine štafeta se prilagodila monoteistickom kultu vode. Te godine krenula je samo jedna štafeta, zajednicka - jugoslovenska - koja se od tada zvanicno zove Štafeta mladosti. Pošla je iz Titovog rodnog Kumrovca, a imenom prvog nosioca podicio se mladi zemljoradnik Vilim Broz. U PRATNJI KFORA
Da li možete zamisliti Štafetu mladosti u pratnji Kfora i pod pokroviteljstvom Unmika? Zato verovatno nadrealno zvuci podsecanje na boravak štafete na Kosovu 1987. Omladina ove pokrajine preuzela je palicu na svecanosti u Rožaju. Na platou Omladinskog doma "Boro i Ramiz" te 1987, Štafetu je u Prištini docekalo 10 hiljada ljudi, a donela ju je Ljendita Hadžiu, student cetvrte godine Medicinskog fakulteta.
Poslednja štafeta krenula je 21. marta 1987, simbolicno s Triglava, najvišeg vrha, ili kako se to tada govorilo "krova" SFRJ. Grupa od 10 alpinista po nevremenu je razvila jugoslovensku trobojku. Ali, problemi i kontroverze, skandali i provokacije, kako je to tumacio dobar deo javnog mnjenja, još uvek pod jakom ideološkom narkozom, smenjivali su se. Pocev od prve manifestacije u Bohinjskoj Bistrici gde su se konceptualno subverzivni Slovenci potrudili da "koriguju" scenario u svom avangardistickom tumacenju štafete, praveci od nje iritirajuci performans. Zbunjenom Hašimu Redžepiju, predsedniku savezne omladine, Slovenci su ponudili bedž s natpisom - Štafeta? Ne, hvala i pevali mu pesmu: Decko, ‘ajde oladi... Da skandal bude veci, do Bohinja je stigla i Mladina s ucrtanom mapom prethodne Jugoslavije na kojoj se vidi put Savezne štafete 6. septembra 1940. s provokativnim tekstom: "Ovako su sokoli iz citave države cestitali rodendan svom Uzvišenom Starešini i Kralju, Njegovom Velicanstvu Petru Drugom. Ovim prugama proneta je štafeta iz svih župa".
Slovenacki "domacini" ignorisali su grupu od pedesetak omladinaca iz Vogošce (BIH) koji su sa zastavama, na svoju ruku, došli u Bistricu. Bosanci su, ono što se kaže, "iz vika" zapevali: Heroj Drvar Sloveniju pita / Kako zdravlje predsednika Tita / Slovenija njemu odgovara / Titu se zdravlje pogoršava / Tito zove, sva se zemlja trese / Svi narodi, ujedinite se. Totalno ignorisani bariton iz Vogošce, videvši s kim ima posla, s dobrom dozom ironije održao je govor doprinoseci bizarnosti situacije: "Odakle smo? Iz Arabije / Šta širimo? Sidu."? Sve je to, ipak, bilo mala maca dok slovenacka art grupa Neue slovenische Kunst nije 1987. izrazila posebnu "estetiku mišljenja". Oni su pokušali (i zamalo uspeli) da kao oficijelni plakat Dana mladosti "uvale" jedan stari fašisticki plakat, neznatno korigovan jugoslovenskom trobojkom i štafetnom bakljom koju komunisticki Prometej (klasni arijevac) nosi u levoj ruci. Studija Marketing Delo, da bi sanirali štetu, brže-bolje su isporucili novi plakat sa zelenim listom i zvezdom petokrakom, koji je usvojen na saveznom nivou. Ali, i nad njim se nadvila senka sumnje o još jednoj "podvali". Te, petokraka je "suviše sa strane", te je "manja od lista", te list podseca na "domobransko-šumarsko" zelenilo, te da je list "identican" onome sa, tada mnogima ne baš simpaticnog, plakata "Slovenija, moja dežela!", te da je list "smišljeno okrenut nadole". UPALITE SVETLA
Na jedvite jade, ta se poslednja štafeta nekako dokotrljala do Beograda. Ucesnici sleta (5.500 mladica i devojaka iz cele Juge) bili su karantinski stacionirani u Nastavno-vojnom centru u Bubanj Potoku. Cak ih je posetio i Hamdija Pozderac, tada potpredsednik Predsedništva SFRJ. Slet je izvoden pod simbolicnim nazivom Upalite svetlo . Poslednji nosilac štafete bila je Albanka Rajmonda Brošaj, ucenica petog razreda Osnovne škole Vuk Karadžic iz Gnjilana. "Nacionalna pripadnost nije bila odlucujuci faktor prilikom opredeljivanja za izbor poslednjeg nosioca Štafete mladosti koga ove godine, prema utvrdenom redu, daje Kosovo", uveravao nas je tada Mahmut Alidema, sekretar Pokrajinskog odbora za proslavu Dana mladosti. Opet je bilo problema sa scenarijem jer je, izmedu ostalog, pesma Đorda Balaševica Taj orkestar stari, pojma nema u stvari , nekoga asocirala na Predsedništvo SFRJ. Rajmonda je predala štafetu vec pominjanom "prvom omladincu" Hašimu Redžepiju. Zaigralo se i poslednje kozaracko kolo. Štafeta je stigla i na rok koncert u halu Pionir pozdravljena gromkim aplauzom i muzikom grupa Leb i sol, Džakarta, Zana, Valentino...
Muziku za film potpisuje Fransis Lai koji se proslavio pisanjem soundtrackova za filmove Un Homme Et
Une Femme(1966), Vivre Pour Vivre ( 1967 ) i Love Story (1970).
Sylvia Kristel, francuska glumica holandskog porekla koja se proslavila ulogom Emanuele u istoimenoj seriji erotskih filmova, završava rad na svojoj autobiografiji koja ce uskoro biti objavljena u Francuskoj.
Prvi film iz serije o Emanueli, prikazan 1974. godine, najpre je zabranjen u Francuskoj, ali je ubrzo potom postao najuspešniji francuski film 70-ih.
Slava Emanuele nije se gasila sve do 90-ih, kada se pojavilo više imitacija pornografske sadržine.
Sylvia Kristel 1952. godine u Utrehtu (Holandija) u porodici u kojoj je strogo negovana pobožnost.
Ne hajuci, medutim, mnogo za tradicionalne, porodicne i crkvene recepte o moralu, gospodica Kristel je postala maneken vec u 17. godini, neposredno pošto je u verskoj školi u Utrehtu zaradila srednjoškolsku diplomu, da bi vec 1973. godine osvojila titulu najlepše žene Evrope i snimila prve kadrove Emanuele.
Filmski kriticari kažu da nikada nije gajila mnogo iluzija o svom glumackom talentu, isticuci da je njeno telo bilo "privlacnije od reci".
Pocetkom 1988. godine je, zbog dugova jednog od svojih muževa, morala da pobegne iz SAD za Hoalndiju, gde i sada živi.
...............................
Zvijezda filma "Emmanuelle" u dokumentarcu (2006.)
Uzbudljivi život holandske glumice Sylvije Kristel, koja se proslavila po ulozi u francuskom filmu “Emmanuelle” ce biti ovjekovjecen u dokumentarcu.
Prema režiseru dokumentarca, Holandaninu Michielu van Erpu, 54-godišnja glumica nije primila zasluženo priznanje u svojoj zemlji.
"Ona je jedna od rijetkih holandskih glumica koja je uspjela u inostranstvu.”, izjavio je van Erp, naglašavajuci kako je Kristel ostvarila zapažene uspjehe i kao režiser , a njen kratki film “Topor and Me” osvojio je nekoliko nagrada na raznim festivalima.
Dokumentarac ce prikazati sve uzbudljive dogadaje u Sylvijinom životu, njenu ovisnost o drogi, mnogobrojne ljubavne veze i borbu protiv raka.
Prošlog mjeseca je glumica objavila autobiografiju “Nue” (“Gola”) u Francuskoj.
jukebox (čitaj: džuboks) 
Prvomajska parada na Crvenom trgu
