- VAŽNA PRIMJEDBA MEŠTRA OD MIŠA -
Poštovani posjetioci, samo da znate, kad mi je Veljko posla na finalnu obradu materijale za ovu kolumnu, ispod ove fotografije je najvećim slovima napisa vako:
SLIKE JANJACA OSTAVI PREKO CJELE STRANE DA SVAKOME TEČE VODA NA USTA!!
Pošto je najvjerovatnije uspio u svojoj namjeri (kod mene vala jeste, priznajem), onda bar nek se zna da je to smišljeno uradio...

Na pazaru preko puta Škvančove kuće, a poviše Bršinine, nalazila se odma iza kapije i ograđena teretna vaga na kojoj su vagali blago (pričali neki šta su kupovali da je pokazivala u kilo tačno, a oni šta su prodavali kazivali su da je „vavje valila ciko nekoliko kili “) i mala kućica u kojoj bi sjedili neki ljudi sa strane koji su davali papire da stoka more na put. Poslje sam sazna da su to bili veterinari koji su dolazili iz Knina. Jednog sam i upozna, a to je bio dr Kulušić, koji je kasnije bio neka budža u NK Dinara. On je otvorio i Veterinarsku stanicu preko puta Bršine, sade pored nove škole, zajno sa veterinarom iz Drniša koji je stanova kod Brše. E, kad su završili faklultete poslje su tamo dodili i naši kistanjski veterinari (Žare i Mira dr Mandić, pa Boško dr Karanović) koji su pregledavali da li je zdrava stoka koja se prodaje i kupuje. U Veterinarskoj si moga kupiti, kad se upišeš, i maće jednodnevne piliće iz inkubatora, nisi mora više trčati od kuće do kuće i pitati ima li koja kokoš da se raskvocala, pa da nasadiš jaja, i ne sumnjajuć da li su “pjevčana” - “jer takog pjevca kakav je naš, nema nadaleko i stalno se zaleće na kokoši”. Čak je jedno vreme Žare nabavlja i pazinske tučice, bile dosta skupe, pa ih narod slabo upisiva, ali kad su izrasli u tuke i tukce, narod se još više poplašio: “Em veliki ki pulci, a mogu izisti i vraga! A i mesina im nekako suva, i brte nemeš tukca strpati u pećnicu koliki je! Mada bi ga na ražnju peka od ruga!”

...Idemo u školu popodne, mi četvrtaši... Poslje bjele kave i treština, bržebolje otaljam domaći rad ako ga je ostalo od sinoćke, pa uzmem iz „viseće“ (kredence) među pijatima materin briktaš i izdvojim gvozdenije novčića kolko mi treba da kupim Politikin ZABAVNIK kod Peše Lalića u kijosku Vjesnik na pijaci. Dolazio na kijosk tek poslje osam sati, vozom iz Knina za Zadar, kad i sva beogradska štampa. Kupiš Zabavnik, Ekspres politiku i Slobodnu Dalmaciju (Expres-Dalmacija, reka bi ćaća) ali se još zeru zadržiš na kijosku da prelistaš koji strip ako ti mater nije dala novaca za kupiti isti. Gledaš slike i van sebe i vremena si, već sa kapetanom Markom i Čikom ili Blekom Stenom, Žalosnom Sovom i Flokom, Anom 4 pištolja, a morda te zapane i novi broj Mirka i Slavka (Mirko, pazi metak! Hvala ti Slavko, spasio si mi život!) ali to je bilo za one maće, prvašiće. (Pešo je već bio penzionisani tajnik u OŠ "Jovo Cvjetković" Kistanje, đe ga je na poslu nasljedio Mažibrada Predrag, muž drugarice učiteljice Stevanije, ćaća Jadranke i Borisa (Jade i Bore), pa je ispomaga u kiosku svojoj ženi Ivki. Poslje je bilo kod Peše običaj da ga popodne u kiosku mjenja starija ćer Ljilja, koja je imala jedno vreme urarsku (časovničarsku) radnju u svojoj kući, i dobro popravljala satove, ali kad je sve satove u Bukovici popravila, sajdžijsku radnju je zatvorila. Časovničarski zanat je završila u Banjoj Luci - u koju se kasnije i udala. Povremeno joj smetala i mlađa sestra Mira – Luca smo je zvali - pa si moga popodne kad živog pasa nema doći na kiosk i prelistavati stripove do mile volje.

Stari Politikin Zabavnik...

Strip Alan Ford je počo kasnije dolaziti iz Novog Sada zajedno sa superluxuznom edicijom Princ Valijanta. Aj nekako si moga se kod Luce prošvercati da prelistaš Alana Forda, ali luksuzno izdanje nismo dirali niti tražili, da se nebi ukaljalo od prstiju kad i' lizneš da se bolje stranice okreću.
Kako li je bilo strašno onog jutra kada se zapalio Vjesnikov - Pešin kiosk, sav sitni inventar vanka na klupama, kiosk okupan vodom, stripovi nagoreni sa strane i natopljeni vodom - užas. „Nastrada Pešo“ - pronjo se glas, ali nije njemu ništa bilo fizički, neg nastrada sav inventar u kiosku. Pričali poslje neki od kistanjskih vagabunda koji su dobili badava od Peše osmuđene cigarete iz gareža: “Džaba ga bilo, kad i' njesi moga pušiti kako su davale na plastiku“. Uzrok požara bila je električna pećica koja je ostala upaljena poslje posla u kiosku, pa je došlo do pregrijavanja kabla i kratkog spoja, a sve u kiosku sklono vatri i dimu...
Sluša sam tako čitajuć stripove kade 'edan iz Lalića dođe kod Peše i kaza:
- Evo ti vraćam ovi tariguz, kume Pešo!
- Jere?
- Jerbo puno grebe. Zamjenidemiga za neku cigaru!
- E, veliš grebe? A do juče si se tra plovama kod ovaca! Kako te babulji njesu grebali?
- Hm, vrak ga i odnjo, pa vidiš, ja kad som kodovaca, unda biram piljke i plovice po kršu. Vavje u škašeli imam unije glatkije babulja, pa som navika da me ništa ne grebe dok se tarem! Eto tebi natrak ta karta, i dajdemi koju cigaru za te nuvce.
- Oš Moravu ili Drinu?
- Mere Murava, brte!
- Evo ti na šes cigareta!
- Kako šes, kad si vavje dava za te nuvce osom?
- Pa dvi si većke otra o guzicu, moj rankane!
I ode Lalić od Lalića put Lalića mrmljajuć sebi u bradu...

Ja se sa Zabavnikom i Expres-dalmacijom uputim među klupe na kojima su tezgari rasprostreli svoje proizvode. Do ceste hrana kojekakva, ne zanima me jer sve imamo u bašči, a sir nikade nismo kupovali na pijaci, nego donosili od poznatih mljekarica iz Čučeva: Ružice Štrbac - tetka Jove matere, Zore Mirkićove isto Štrbac, i Danice Mile Karanovića. Iza na klupama do Zjalića i preko puta do gostjone Zadružne, opančari brate naslagali sve brojeve svojih trika i gumaša, ciko tri modela nepromjenjena još otprije unoga rata. Moda od trika se nije mjenjala u kistanjskih opančara pa zadnjije 60 godinab- modeli i mustre se prenosile s koljena na koljeno, brez ižinja kojekakvije. Svedno, to im nije smetalo da se svaki petak natječu čija je roba lješa i duratnija. Bezbradica Đuro Čauš i Ljuba mu žena, Bezbradica Marko i žena mu Mika - Nikice Bosa ćaća, Bezbradica Mirko - Džanović ćaća Gilin, svi odreda iz Kistanja. A pored nji konkurencija iz Mokrog Polja: opančar Babić, ćaća Dušana hirurga kninske bolnice, pa Petar Kanazir koji je sa braunkastim moskvićem dovozio svoju robu. Zna je često puta reći kad bi mi klapci priupitavali pošto ovo, pošto ono, esu li ovo gumaši od Fiće ili Trabanta: " Aj mali traži sebi kakvu sagramaču... pa je zeru štipni. Gumaši dašta... Made in Mukro Polje!"

Ljetnje ferije u Kistanjama su bile fešta od mode. Svi noviteti iz Trsta i ostalih ve'ih gradova stare Juge odma bi se ponosno pronosali u šetnji kroz Donju i Gornju ulicu, pa do željezni;ke i natrag. Najbolje je znala lupati drvenim nanulama Careva sestra iz Rijeke - moga si je čuti na raskršću čim izađe iz kuće, a još se čula na klupama kad već zamakne pored Doma ili iza stare škole! Sljedeće ljeto su nanule nosili svi: i muški i ženski, pa moš misliti kako je zvecalo na pijaci tog ljeta! Zatim su se pojavile isusovke - apostolke (sandale ženske što su se vezivale unakrsnim kožnim trakama do koljena). E, tu već nismo zaostajali za modom cijelu sezonu, naime, Bosov ćaća Marko je drža opančarsku radnju u Vujasinovića kući, poviše Vuje Popovića kuće, i čim je prvi par isusovki doša u Kistanje on je za jednu našu curu odma iskrojio model i uzo mjeru, a već za Petrovu u Bjevčanima ima je na tezgi isusovke u prodaji u više boja kože, zajedno sa trikama koje su tih godina polako počele gubiti ime „gumaši“ jer su ranije imale đon od auto guma, jer je on uveo nove modele sa đonom od namjenski presovane obućarske gume. Ima je Bezbradica dosta ideja, pa čak se sjećam i trika od lakovane kože (danas bi rekli sandala, a on je i davao savjete kako njegovati lak-kožu: sa varenikom svako veče očistiti trike da lak ostane elastičan i ne popuca brzo. Moram priznati da taj savjet i danas pamtim, jer se pokaza u praksi odličan). Sljedeći „modni krik“ - kako smo tada nazivali novitete - bile su natikače na palac, koje su donjele Baljkovićke iz Beograda (Maja Crna - tako smo je zvali), samo je natikače prvi kopira Đuro Čauš, pa je ima više zarade od konkurencije preko puta tog ljeta na pazarnim danima i sajmovima.

espadrile, a znalo se prije reći i špagerice...

Tih godina su i naši kistanjski opančari postali obućari jer se na njihovim tezgama sve manje nalazilo manufakturnog rada tipa trika, a sve više plastičnih išpendija koje su dobavljali iz Italije i samo ljepili u Kistanjama, pa je svaku težačku nogu činilo gradskijom. Po obući više nisi moga poznati ko je odakle, jedino su bjeli tragovi od trika na nogama još mogli kazati ko je radio u polju, a ko nije vidio sunca. Poslje su Borovo „šangajke“ - plitke bjele - dugo bile obavezan modni detalj, dok nisu pristigle prve „espadrile“ iz Trsta...

Kod bunara na pijaci svaki petak bi dolazio đinđuvar Cigo iz Knina i naslaga tezgu sa kojekakvijem džidžabidžama i sitnicama. E tu je napredna socijalistička obnova i Revolucija koja teče pokazala svoje vrednosti: nije bilo više petljanaca koji su nosali svoje džidže-bidže oko vrata ki šta smo gleli kašnje u Prosjacima i sinovima sa Radom Šerbedžijom, nego su proširili asortiman na tezge koje su imale i po 4 - 5 kvadrata izložbenog prostora (kad bi bio kakav sajam u Kistanjama, onda se sjate dranguljari sa svije strana, od Benkovca, Drniša, čak i iz Sinja dodili, pa cjele Kistanje okićene šarenim sitnicama na tezgama - u gornjoj ulici od Budimirove kuće, do iza stare škole i u donju ulicu do Baljkovića kuće. Mi djeca smo stalno zamišljali kako je blago ti se njima šta se mogu cjeli dan igrati kodkuće istim onim igračkama za koje nismo imali novaca da ih kupimo).
Pogledaš šta je omalešni demeškasti Cigo, sa velikim zlatnim pečetnjakom na ruci i satom Darwill oko ruke, koji nije vadio cigaretu iz usta, donio ovi petak (uvjek isto, al se ipak nadaš da je donijo nešta novo), ali osim novitada za curice u vrsti šnala i lančića, ništa za šta bi ti oko zapelo ili srce zaigralo. Više je manitoština za djecu bilo u Marka u Željezari, samo bile skupe one limene igračke iz Kine - autići i pištolji, pušaka nije bilo u to vreme - i taman kad misliš da je kraj svjeta jer su ti ćaća i mater dali novce za igračku, a odnese je vrak u sto djelova - raspadnu se ki ništa - i nemeš i' nikako sastaviti. Još gore, ako ti ostane vanka u avliji pa pane kiša ili porose, nama i' uvati rđa, ma i to pobegenaš nekako, ali kad se u žaru igre zaboraviš moga si se gadno nagrditi o oštre ivice lime, ki nožom. A nedajtise vragu sreće ako si se sukim posvađa pa ti otme igračku, i samo ki slučajno stane iz skoka nogom, odnese vrak autobus - brže li se u palaćinku pretvori! Nevjerovatne kineske igračke, opasne po život, samo su imale prednost u odnosu na današnje koje “podlježu ekološkim standardima ISSO, CE, E i trt mrt” - brže od godinu dana im je trebalo da se recikliraju na kakvom đubrenjaku, tolko bi i rđa brzo pojela!

A na deblu lipe ciko gostijone, uvjek bi petkom visile bekine opasnije grabljivica. Dušan Bunčić, lovac iz Rudela, donosio bi krzna ulovljeni lisica na pijacu petkom. Ali i jedan čojek od Ervenika dodio bi sa po par kuna i lasica, đekad se i koja lisičina našla. Mene je stalno zanimalo šta i' kači kad i' niko i ne kupuje, a i da i' kupi šta će mu to. Bekinica je maća da bi je rasprostro ispod kreveta ki zečiju, ka šta je ima moj dida Ilija u spavaćoj sobi. Baba Sofija je imala drugu koju bi metala preko krsta kad je zima, da se bolje utopli i ne propuva je bura. Poslje sam listajuć materine ženske časopise vidio upotrebnu vrednost tih kožica u obliku bundi na Brigite Bardot i Gini Lolobrigini, te ostalim filmskim divama. Čak je jedna gospoja u Kistanjama imala kunu za oko vrata sa štipaljkom ispod donji zuba kojim bi grizla nogicu i tako visila na vratu preko kaputa dotične gospoje. Kako se, kad bi nam došla u goste ta gospoja, njen kaput sklanja u spavaću sobu preko kreveta da se ne izgužva, ja bi se iskra malo poslje i oša igrati sa tom kunom kojoj su caklile staklene oči ki da je živa, pa bi je gurka, pregleda, sve najprije sa redalicom (lenjir, ravnalo) za svaki slučaj, pa kad je dobro izmarišem onom redalicom i uvjerim se da ipak nije živa, uzmem je u ruke da izbližega vidim i osjetim krzno. A krzno meko ki u naše mačke zvane Mujsa (od milja od “mujs, mujs, mujsa”).

Početkom 80-tih neki Talijanac je preko naših kožara tražio da se vrši otkup krzana domaćih mačaka. Koja je to sprdačina bila na pijaci i u gostjonama! Oni koji nisu bili u lovačkim vodama začikavali su lovce da sad krenu pucati po avlijama, jer će im se to više isplatiti nego da donose bekinice divljači. A i posprdno su govorili o kuvanoj “zečetini” u gostjonama - samo šta ima duži rep, i ko je koga u posljednjih 30 godina zajeba na taj način, pa poslje ručka mjesec dana za njim na pijaci mjaukali. Kako je pamćenje još bilo živo na vreme okupacije, podsjećali su se talijanskih vojnika koji su davali konzerve u zamjenu za mačke. Navodno, da nije pala Italija '43-će, Bukovicu bi pojeli miši, kolko je malo mačaka ostalo!

Puno godina poslje nije više na lipi petkom niko istica bekinice ulovljenih životinjica „na žicu“, “ne radi zarade neg trevilo se jer su upadale među kokoši i odnosile jaja i piliće, pa se eto muralo rješiti napasti, a undak, šteta da se baci taka ljepa bekinica”. Vražja stoka ta kuna, kad se navadi na kokoši vavje ide samo u jedan kokošinjac u Erveniku, pa jadne nastradaju u krivolovu pilećem na sapetoj žici. “Ko im kriv, kad su se namečile na ednog čoeka, šta njesu išle kod drugije koji žice njesu sapinjali”. Prođoše godine i u onim materinim časopisima sve je manje slika u bundama krznenim bilo, a sve više onih na kojima su dame u bundama kolorsprejem farbali, a i jadna Brigitte Bardot je sve svoje pobacala na đubar i postala žestoki borac protiv lova životinja radi krzna…

Clark Gable.

Ćošak pijace prema gostioni uvjek je bio meta natjecanja u izlaganju zanatskih proizvoda. Do glavne ceste petkom je mjesto na ćošku zauzima istaknuti Cigo broj 2 iz Knina, ovaj je bio ki bakalar, ali je ima prave a'la Clark Gable brčiće, kasnije poznate ki „ciganjski“ jer se ta moda dugo, sve do današnjije dana zadržala kod Roma. Ispod ljepa brka sjajio se jedan zlatan i dva srebrna zuba, ostali nisu bili baš sjajni! On je dovlačio vozom ili autobusom pokretnu skalameriju nešta nalik na visoku karivolu na dva točka, koju kad raskolipi imala je osim okrugloga brusa koji je okreta na nožni pogon pritiskanjem papučice pa preko remena vrtio brus i na licu mjesta oštrio nožove, a ispod je ima škafetin u kome bilo ivraga od šarafića i žica pokvarenije kišobrana pa si moga tu i popraviti kišobrane, a sve to za male novce. Mršav, dugog nosa, ki crtalo, znali bi kasti. Cjeli Božji dan na pijaci bi vika prozuklim (od cigara koje nije vadio iz usta) glasom: "Oštrim nožove, popravljamo kišobrane..." Ostaja bi na pijaci poslje neg šta svi odu sa klupa sa svojim stvarima, a kašnje bi voza skalameriju do uvr i do udnu Kistanja i stalno vika, nebili još koju mušteriju navata, a iša bi onijem vozom u sedam ipo za Knin, uveče. Kako li je samo zna potreviti ne voz, neg željezničku stanicu, kad bi sve šta bi zaradio ujutro od oštrenja do popodne ispio u zadružnoj gostjoni, vrak bi ga zna?

U produžetku na zidiću pijačnog placa neko od lokalnih kovača izlaga bi svoje proizvode: kramp, motika, šantaler, kračun, sjekira, bradva, maca, macola… Sve nako posloženu u niz pa izvoli šta te “enteresira moš pogleti, a u kvalitetu nemeš sumljati, kad je garamcija dovjeka...”, a u nastavku neki od drvodjelaca amatera izložio bi držalje za svaku od ovih alatki da paše, tako si se moga opremiti za kopanje u polju sve na jednom mjestu, ki da je robna kuća a ne pijaca (suknene carape/sukanci ili bječve - kako ih je već ko zva - si moga kupiti preko puta kod Zjalića kuće, đe su se izlagala rakna, torbice, zobnice, naprtače, užad za vezati drva kad uprtiš na sadak preko leđa, i pletene stvari kakve su rečene čarape. Trike ima si izbor kolko oš. Pa kad se tako iskompletiraš moga si pravo u vinograd u nuvijem bjećvami i trikami da isprobaš nuvu mutiku el joj pasuje držalja i dal tebi paše pod rukom oko panja, da nedajtigavraže ne zanosi ustranu).

Odeš kući sa nadom da ce sljedećeg petka biti sigur neka bolja i nova igračka, pa makar to bio i privjezak za ključeve od bronce u obliku malog čovječuljka sa enormno velikim spolovilom, koji smo mi muški pokazivali ženskima u školi, a one uz psovke i skiku trčale hodnikom, a nama drago gledati njihovu reakciju, a jopet stra te da Drugarica učiteljica Fila ne sazna za njegovo postojanje, jer bi odma usljedila pljenidba i egzekucija čovječuljka u peći bubnjari po kratkom postupku (tako su prošle i šaljive karte za briškulu iz Ljemačke šta i' donjo ćaća Žicarov, a on i' ukra iz kuće i falio se u školi, a mi ki maniti okretali pozadine karata sa pin - up curama u kostimima, pa sve ki golotinju da gledaš, guštali).

Eto, kad se spomenu tih škakljivih tema, mora se priznati da je bilo u našim Kistanjama osim socijalističke revolucije koja teče, i još nekih revolucija sa istakanjem nekije izlučevina ljudskih. Svakako pogađate da je i kistanjsku mladost potrevila Sexualna Revolucija.

Iako je na sajmovima u kolu bilo dosta pjesmuljaka - narodnije umotvorina (Evo dana, evo Petrovdana, a ja nemam gaća ni vuštana!  Kod cura me uvatila muka, vrag nanese u ovčine vuka...) koje su direkno ili indirektno aludirale na one stvari, do eksplicitnog spominjanja radnji i ostalih zabranjenih rječi o tim stvarima, do pred onaj rat i par godina posljeratnog perioda (ma do ranih 70-tih) bilo je nezamislivo raditi “one stvari“, a prije braka. Pa na svadbama je bio uvrežen običaj da se poslje odlaska mladenaca na “prvu bračnu noć” uz gromoglasnu halabuku ispraćenih od strane svatova koji udaraju u teće i lonce ili samo u poklopce, poslje izvjesnog vremena na prozor izvjesi se lancun sa dokazima friško bivše nevinosti. Meni nije bilo jasno ko to ide provjeravati, ali biće da su svekrve te kojima bi padalo u zadatak. Onda nastupi još gromoglasnije arlaukanje svatova koji su još od podneva pjani. U drugim mjestima đe nije bilo kuća na kulu, sutra zorom međom bi svekrva iznosila lancun u avliju i prostirala ga nako ukaljanog ki da se suši oprana roba, tako da svi taj dan koji tuda prođu i vide sušilo, mogu biti sigurni da je njiova mlada “čista” ušla u kuću (a u pozadini cjele parade krilo se i priznanje da i sinu ništa nevali, neg ki angir mure). Stara poštapalica predratna: Bolje stoput pod vodu, nego jednom u vodu - odražavala je strahove da se kuća ne obruka, a kao prihvatljiv vlada je stav da mladica koja zakuljavi prije braka, a ne uda se mora pod vodu, tako da je nemali broj cura skonča pod teretom sredine u bunarima ili u virovima Krke.

Poslje se taj običaj izdomaćio u našim krajevima kad je postalo važnije šta se dobilo na svadbi, kolko se novaca skupilo na jabuku ili prešku, a i svadbari su više polagali računa kako su ugošćeni i šta su pojeli i popili, nego el im neko lancun pokaziva.

I onda ki i socijalistička Revolucija šta je započela u šumi, tako se i sexualna revolucija uglavnom dešavala u šumi i noću, kad su bili prepadi, napadi i odbrane koje su popuštale pred naletom nadmoćnijog neprijatelja. Poslje je sve istorija: kratke suknje, muški duge kose, majice brez podsisnjaka, ocjene prvoboraca i Spomeničara na mjesnom odboru SUBNOR-a o štetnosti mraka u kistanjskim Discotequeama, prvi javni - zamisli po danu - poljupci na kistanjskim klupama.
Šta mislite ko je bio u prvim redovima te revolucije? Niko drugi do naš Veva (Gamma) koji se javno poljubio sa svojom curom iz Splita na trećoj klupi put Mažibrada, a sa prozora ga tetka Mađa špijala i poručila mu: “Ja tebe kazala majci! Nevaljalo jedno!“

Pripadati revolucionarnom pokretu koji se establirao u javnom životu i putem štampe i televizije, pa i republički organi SSRNJ-a ( Socijalističkog Saveza Radnog Naroda Jugoslavije) i SSOJ-a ( Saveza Socijalističke Omladine Jugoslavije) nisu imali ništa protiv promjena u životu socijalističke omladine - značilo je da će se glavnoj struji prvopozivaca priključiti i oni iz pozadine, kad su oportuno procjenili da neće snositi konsekvence radi pripadanja istom. Pojavili su se na klupama i oni sa svojim “masnim“ pričama koje ni Plavi Radion ni Nila nebi opra, a tad još nije bilo Venisha ni Calgona. Sve u svemu, naslušali smo se mi svakojajih seksualnih vragolija i dogodovština naših drugopozivaca, a bilo nam ih slatko slušati iako smo i tada sumnjali u istinitost istih.

U pupertetskom periodu mi muški smo poklanjali veliki značaj promjenama na svom tjelu i psihi, pa smo se malo i stidili onog pretpubertetskog perioda kad ništa nismo znali a pravili se ki veliki...

- Esi bruca?

Teško pitanje koje bi ti postavlja svaki klapac koji je drža poziciju prve klupe do ceste, i nije bilo šanse da priđeš u prvu postavu. Ma šta prvu - čak ni u drugu postavu, mislim klupu do ceste - da bi šta bolje naču od priča klapaca kojima su brucke već odavno počele viriti iz gaća, a o onim stvarima su znali baš sve! Kakoš slagati kad se to moglo provjeriti na licu mjesta, da nerečem na sred pijace! Bože kolko iščekivanja kad će se te brucke već pojaviti, pa ljeto samo šta nije prošlo, a ti nemeš čuti neg iz druge ruke šta oni stariji pričaju na prvoj klupi. One godine kad su se kopali kanali za vodovod išli smo iza Doma da nam jedan iz gornje ulice pokaže „šta su to brucke“. Bio je stariji od nas dvitrigodine, ali ono par dlačica svjetle boje ispod pupka a iznad qrca, bila je nepremostiva razlika od nas balavandera, koja je njega izbacila u plan momčina! A kolko juče smo zajno igrali frenje ispred Doma! I dok smo iščekivali da brucamo prođe još jedno ljeto na Pijaci, stari dlakavi klapci od koji se već neki i briju, vratiše se u škole, opustiše klupe uveče. Te jeseni zakovrnuše se i nama prve brucke, ali ajme, ko će dočekati sljedeće ljeto i večeri na klupama...

Za opkladu u sladoled kod Mikoga stariji klapci navuku par balavaca koji su im smetali oko koševa, na takmičenje u trajanju erekcije na starom igralištu iza škole, đe je jedan iz školske zgrade odnjo rekord poslje par sati. A nije ima više od 6 godina, jadan trčkara sa onom stvari u rukama cjelo popodne dok su odrasliji igrali košarke do smrknuća, falio se on da još stoji, a onda mu stariji brat bez rječi fale i obećanog sladoleda, kaza: "Aj kući, pišati, spavati!".

Da ispričam i o događaju u streljačkom rovu u Deverovoj dolini, kad nas jedna iz iste zgrade (srednje od tri sestre) navukla da se za 50 dinara (50 para, gvozdenije, žutije, ali smo i' ipak zvali po starome dinari, jer je još bilo u opticaju kovanica sa tim natpisom) svi skinemo i kao legnemo preko nje, nas bilo sedmoro, a ona bila 3 godine starija od nas, pa kao to ti je to - “jebačina i tako se prave djeca”... Trajalo sekund i ona navuče gaćice ispod haljinice i uteče, a mi ostadošmo ki popišani. Jedan od nas reče: „'Bemti ovu ..bačinu, sad nemeremo kupiti sladoled u Mikoga!!!“ Pokupismo se sa bojnoga polja i odošmo na pijacu, a tamo ki za dešpet: izlazi ona iz Mikijeve slastičarne i liže sladoled od 7 kugla! Nikad veći sladoled Miki nije nafikario na one male kornete! Našoj sramoti niđe kraja, a u još veće beznađe zapašmo kad je jedan zatražio od nje makar jedan liz, a ona ga glat odbila… (Bila je svakodnevna pojava tih godina neimaštine, da tražiš jedan đir na bicikli, jedan đir da se izloptaš, pa i jedan liz sladoleda, dok nas u školi nisu naučili da ne valja dirati hranu koju neko već jede)

Iz našeg Bukvara:

- Drugarice učiteljice zašto naranča ima fete?

- Da je podjeliš sa drugovima pionirima!

- A zašto jabuka nema fete?

- Da bi je cjelu poklonio najboljem drugu pioniru!

Ne znam ni sam i sade mi nije jasno, ali nekako mi se čini da su već u mojoj generaciji drugovi pioniri nekako više preferirali naranče nego jabuke???

Nismo imali više ni cvonjka u škašelama da i mi kupimo makar kuglu sladoleda kod Mikoga… Jedan je umno zaključio da neće više nikad ženskijema plaćati za onu stvar ako mu ne pretekne novaca makar za sladoled (oženjen, ima sade troje krasne djece) …

Znati kako se prave djeca - to nije bilo pitanje ni za prvašića, a kamoli za nas u šestom razredu. Ali ostale tajne ljudskog organizma iz neznanja nekada bi i manom proglašavali. Kad mi je Zora Jankova poslala pisamce po Mari iz Grulovića u kome mi opisuje do u detalje svoj problem sa vađenjem zuba, pa na kraju pisamca spomenu da uz bolove ima i krvarenje - svi koji su iza mojih leđa čitali pismo naglas samo su spominjali to krvarenje, smatrajuć ga početkom puberteta kod djevojčica, tipa rugamo ti se. Aha, imaš menštruaciju! Ima li išta gore od neznanja fiziologije, kad se u dječijem dobu ono šta je priroda udesila postane predmetom izrugivanja i pokore za žensku čeljad. Kad se Zora vratila u razred poslje par dana, svi su je zadirkivali: Uta, ta - imaš menstruaciju! Ki da je to najveća kužna bolest.

Znali smo čekati do kasno u noć na klupama kad bi Bino do u detalje priča jedan sexualni događaj iz podruma kuće put željezničke stanice (koju je Stevo Krneta započo za se i u zajednici sa bratom), đe je njegov prijatelj ima prvo sexualno krštenje sa nekom curom, pun sočnih i komičnih detalja, jer je Bino čuvajuci stražu ispred podruma dosta čuo, a ovaj mu poslje i prepričava, pa poslje nama Bino još malo mastio a mi smo široko otvorenih očiju gutali…

Revolucija sa istakanjem donjela je i kojekave manitoštine u Kistanje. Smijali smo se ki maniti na spominjanje zgode sa mrtvom kokoši u Deverovoj (on - koji je TO uradio - bi uvjek porica taj događaj rječima - nije bila mrtva!) ali je smij bio tragikomičan dosta godina kasnije kad se u jednom od omiljenih kistanjskih kafića, jednog petka uveče pred fajront, zaozbilj poveo razgovor o iznajmljivanju “lutke na puvanje” koju je sa nekog dalekog mora donio u Kistanje Pimpek, i koja je u zimskim noćima kad nisu navigavali razveselila mnoge adolescente i zeru starije koji su ćeli i to provati, ali su Pimpeku morali ki pravom svodniku platiti piće u kafiću (o SIDI i SPB - sexualno prenosivim bolestima - tada nisu ni znali, ali srećom dobro su svi prošli!).
 

A onda se revolucija tiho ugasila ki socijalizam i dešavale su se ozbiljnije stvari…

-------------------------------------------------------------------------------------



Dodatak 1: Sloboda za životinje

Prema Oxford Advanced Learner's Dictionary of Current English, krzno je: 1) meka gusta dlaka koja pokriva određene vrste životinja kao što su na primer mačke i zečevi i 2) životinjska koža prekrivena krznom, naročito kada se upotrebljava kao komad odeće, dok je prema Enciklopediji Leksikografskog zavoda krzno oplemenjena i štavljena koža zajedno s dlakom životinja krznašica.

U maltene totalnoj pomrcini razuma zaslepljenog profitom i lovom iz sporta, odnosno zabave, polako se budi svest na globalnoj ravni. U skladu s tim, karika u proizvodnom lancu "živa - životinja - ulovljena / mucena - životinja - mrtva - životinja - reklamirano / prodavano - krzno - ja", zadužena za promociju najnovijih modnih trendova odigrava sve znacajniju ulogu:  PRAVO KRZNO VIŠE NIJE MODERNO, IN SU VEŠTACKE BUNDE!

Svako od nas može dati svoj doprinos kako bi se spasile muke i poštedeli životi onih kojima krzno rodenjem pripada.

Otvoreni bojkot kupovine krznenih proizvoda samo je jedan od nacina . Jer ako se danas ne usprotivimo onima koji na tudim leševima nastoje izgraditi svoje carstvo, nismo ništa bolji od njih. Naša ce srca i dalje ostati hladna, a kad na proljece opet skinemo krzno, shvaticemo da smo i mi ispod njega krvavi i da se ipak nismo toliko ugrejali koliko smo se možda nadali.

* Udruženje " Sloboda za životinje " jednako se protivi lovu, odstrelu i uzgoju životinja za proizvodnju odevnih predmeta i obuce od kože.

http://www.sloboda-za-zivotinje.org/index.php

Poznati u akciji sveta:
Brigitte Bardot, Pamela Anderson Lee, Tyra Banks, B-52's, Kim Bassinger. Linda Blair. Linda Evangelista , Paul McCartney. Stella McCartney, Kathie Najimy, Todd Oldham (modni kreator), Joaquin Phoenix, Princeza Stephanie od Monaca, Sandra, Sasha, Alicia Silverstone, Britney Spears, Dominique Swain, Carnie Wilson,

Web stranice u svijetu:
http://www.furisdead.com/
http://www.greenpeace.org/
http://www.infurmation.com/
http://www.bontvoordieren.nl/english/ http://www.facebook.com/home.php?ref=home#/group.php?gid=33218899101

---------------------------------------------------------------------------------

Dodatak 2: Od janjca sa ražnja je najslada glava

SUBOTA, 17. MAJA 2008. - Ovo je, judi, stadun od pecene janjetine. Ma, nije dosta samo zaputiti se prama najbližemu ražnju, nega je dobro znati okle je beštija, šcimen se ranila, di je sve skakala, kako su je priklali, ko ju je sadera, je li posojena s našon soli, je li vatra bila od naše grabovine, jesu li je digli s vatre na prišu oli u pravo vrime, i sve to triba viditi svojin ocima, jerbo danas svak vara svakoga. Svi su se obezobrazili, pa podmecu rumunjske janjce pod borajske, a uz ražanj podmecu i sol iz Tunisa i kupovni garbun namisto naših drva. Mi, Šibencani, moremo jošter birati: ocemo li kroz Donje poje, pa prama Boraji, oli ocemo li prama Tromiji, oli na Stankovce. Di god se zaputili, naleticemo na naše beštije, ispecene kako Bog zapovida. Ma, i puno naših više ne panti šta je najboje od janjca (ka šta ih jošter manje zna šta je najboje od zeca), pa se dogodi, da sve stucu prija nego šta ja dospijen litretati. Zato je ovi clanak obogacen samo s najbojin od janjca, onin šta je jednon lipon našen društvu priostalo na stolu, poslin nego šta su se naždrili ka prasci: glave. Ja san ih, za povist, uslika, i onda metnija u kartu, pa odnija kuci, i u njiman uživa cilu vecer.  
A onda mi se javija jedan od najbojih poznavateja šibenske dijalektalne i kulinarske baštine, Joško Simsig, da bi mi akonto janjetine skrenija pažnju na to da prija nije bilo pecenih janjaca u svako doba godine. Pa je u svon ogorcenon reagiranju (na moj clanak pod naslovon: "Od janjca sa ražnja najlipša je glava", koji je objavjen 17. maja 2008. u poglavju JELOVNIK ZA OVI MISEC), juto se protiveci da se janjci koju i pecu kad in nije stadun, metnija vako:
"Dogodilo se to, da ih ima i vanka staduna, i našin jancin koji su se u Deljca na Srimi janjili krajen dvanajstog ili najdaje u sicnju, ocemo rec prije štaduna. Tako su se u Duje Belamarica recenog Pivala znali nac na stolu za mlado lito skupa s prašcevinon i tukon. Donili bi ga na dar njegovoj materi Mariji kad bi in život priko fažola produžila koje desetlice. Svi mi drugi tepili bi Uskrs oli prvi maja za provat janjetinu ka prvi frut od štaduna. Ma, kako je janjac bija lip i leš i pecen s ražnja, i iz padele i umido i kad je bila lipa žigarica, crna i bila a grkjan na dolce garbo, tako je puno bija lip janjeci dropcic s nogicama, pa na kraju s bižiman. Kako se oto sad more ist priko cile godine, jer se ovce mrkaju u balatoriju umisto na livadan i pašama Dinare i Svilaje, tija san napomenit dvi stvari: sad je štadun od janjaca i biža, pa ako u bikarijan naletimo na pravo janje, a na pazaru biže sladune, eto spize koja se za prste lipi a sve ono drugo prikogodine more stat ki niki smišni kuvarski ešperimenat."
Ma, vidi ti njega! On, koji s janjcima ešperimentira cilu godinu, tija bi da se mi drugi urazumimo, pa da tucemo po janjetini samo kad joj je stadun. I, ko bi poslin ispa bleka: mi, on oli janjac kojen nije stadun, pa po mesnicama bleji i ne zna šta bi? Zato, judi, pribacite se vi iz ovog clanka u clanak pod naslovon "Janjetina s bižima", koji je isto u poglavju JELOVNIK, di cete se sad kad je stadun i njojzi i njima sladiti do nemilosti.  Neka namin njega kroz cilu godinu, jerbo kad ga se pece na našin drviman, dobro potakjava vatru, a njega svako malo okrice i gleda kako mu se prima vatra, šta mu se ima zamiriti i zimi i ujesen, šta?

---------------------------------------------------------------------------------

Dodatak 3: Janjetina na ražnju - "brand" koji traje nepromijenjeno osam tisuca godina

Piše: Ivan Staglicic

16.10.2008.

"Oda janjetini" naziv je predavanja koje je u sklopu manifestacije "Zadar more" održao prof. dr. Zdenko Brusic, a koje je, kako je sam autor kazao, nastalo iz jedne rasprave s Gordanom Kurtovicem oko pitanja je li obicaj pecenja janjadi na ražnju stigao u naše krajeve s Turcima ili je ipak puno duže ukorijenjen.

Prof. Brusic prikazao je pregled životinjskog svijeta našeg podrucja tijekom ledenoga doba, vremena u kojem ovdje još nisu živjele ovce pa nisu mogle sudjelovati niti u prehrambenom procesu tadašnjeg stanovništva. Oni su se tad hranili velikim životinjama, mamutima, govedima, nosorozima i drugim, pogotovo što je prije dvadeset tisuca godina razina Jadranskog mora bila znatno niža. Današnji otoci zadarskog arhipelaga bili su vrhovi planina izmedu kojih su se pružale plodne doline u kojima su pasla stada velikih goveda cije ostatke danas nalazimo u veoma važnom nalazištu u spilji Vlakno na Dugome otoku.

- U sedmom tisucljecu prije Krista na ovo podrucje dolaze nositelji kulture ranog neolitika s vec pripitomljenim kozama i ovcama koji su koristili i žitarice. Njihovi pravci dolaska vode od Bliskog istoka preko Egeje prema Dunavu, odnosno u južnu Italiju i Jadran, kazao je prof. Brusic, naglasivši da se dio tih seoba obavljao i morem što je pokazatelj ranog razvoja pomorstva. Takoder je važno napomenuti da je upravo na zadarskom i šibenskom prostoru najveca koncentracija naselja iz toga razdoblja.

 U doba neolitika ovce i koze predstavljaju osnovu gospodarstva, a istraživanjem se utvrdilo da se ova stoka držala prvenstveno radi mesa. Stanje kamenog alata koji su ti ljudi rabili upucuje na zakljucak da se meso najvjerojatnije spremalo pecenjem na ražnju, jer zdjele koje su rabili nisu bile pogodne za dugotrajno kuhanje hrane. Dragocjene informacije za ova istraživanja pružilo je nalazište Crno vrilo kod Visocana.

Nakon neolitika uslijedio je eneolitik pa broncano i konacno željezno doba iz kojih postoje sacuvane peke ili cripnje iz kojih se može razabrati da je taj nacin pripreme mesa vec postao uobicajen na ovim prostorima. O tome svjedoci i sacuvani grcki natpis s Peloponeza gdje je korištena prigodom svetkovine Zeusa Karaiosu.

- Tu se spominju imena sedmorice clanova svecenickog kolegija pri cemu je posebno izdvojen Bamos, Dalmata kako tamo piše i cija je posebna uloga u obredu bilo spremanje hrane. Može se tocno pretpostaviti da je ta hrana koju je on spremao bila janje na ražnju, vještina koju je on svladao na ovim prostorima, istaknuo je dr. Brusic.

Tradicija uživanja janjetine nastavila se i u rimsko doba, a prof. Brusic pretpostavlja da su i obicaj spremanja veoma mlade janjadi koji se sacuvao na otocima, donijeli tamo stanovnici gradova koji se na otoke sklanjaju tijekom nemirnih vremena seobe naroda.

- Postoji još nešto što je vezano za stocarstvo i što ima kulturološki znacaj, a vezano je uz proizvodnju pergamenta. Papir je tek poslije došao u uporabu i pergament za pisanje. Bio je vrlo važan, a upravo na ovom našem prostoru je nadeno jako puno inkunabula, istaknuo je Brusic koji se osvrnuo i na blisku prošlost kad se na jadranskom podrucju uzgajalo milijun ovaca dok je danas taj broj spao na tristo tisuca, pa janjad moramo uvoziti. Na kraju izlaganja je prof. Zdenko Brusic zakljucio:

- Spremanje janjetine na ova dva najjednostavnija nacina, na ražnju i pod pekom, odražava milenijsku tradiciju ovoga prostora. Bez obzira s koliko ironije ili posprdnosti se ponekad govori o ovim "vlaškim obicajima" ili obicajima naših epskih prostora gdje svakom covjeku viri papršnjak iz usta, ne možemo ne spomenuti da upravo ovaj "brand", kako danas volimo reci, janjetina na ražnju ili ispod peke traje nepromijenjeno osam tisuca godina i trebamo ga zaštititi, kako nam ga po ulasku u Europsku uniju ne bi izbrisali jednim potpisom na papiru. Ne na pergamentu.

Ovaj zaključak "Ode janjetini", publika je popratila pljeskom ili kako se to voli reći - prihvatila aklamacijom.