 |
Ja sam dugo smatrao da je pravo značenje naziva na vratima "PREVIJALIŠTE" potiče od jaukanja i previjanja od bolova koji su se čuli povremeno iza zatvorenih vrata đe su carevali Stevanija Lalić i Martić Jandrija bolničar koji su davali injekcije. Jednom kad ti se usadi strah od injekcija boja si se kad je vidiš na testi i Sonje Malešević koja je samo radila na šalteru, ali nikad se ne zna - i šalter je u ambalanti (kako su je zvale stare žene preko pruge)! Ali da ne dužim, prozvaše i mene u to PREVIJALIŠTE, sve me mater vuče za ruku, a ja kao posrćem i od plača počinjem da se previjam (pa čuo sam ja iza tih vrata čudne krike i ko zna šta su im radili, pa kako neš plakati kad neznaš šta te čeka iza vrata). Nekako me mater uvukla unutra, a tamo na sredini sobe VELIKI STO ZA INJEKCIJE, a sve nekako ima čudan vonj, miriši na ljekove (kasnije sam saznao da Penicillin ima taj specifičan miris koji se dugo osjeća u nosu), puno nekih čudnih okruglih metalnih predmeta, stakleni ormarić sa ljekovima, i na tacni poslagane injekcije, onda špricevi pola metalni pola stakleni, Rekord i Luer, koji su se koristili višekratno, baš kao i igle, poslje svake upotrebe su se najprije prali, pa sušili i kroz igle stavljali mandreni - tanke žičice koje su sprečavale da se u fazi sterilizacije kuvanjem u destilovanoj vodi u trajanju od 45 minuta ne nahvata kamenac i ne začepi prolaz kroz iglu. |
(Sreća je bila ili ako si poznava dobro koga od osoblja pa ti dade injekciju NOVOM oštrom iglom, a ne onim starijim koje su više guzica bužale pa se u toj raboti i istupile!). Stevanija se nešta muva oko stolica sa špricama, vadi igle pincetom iz sterilne kasete, sve zvecka, zveči, a meni u ušima huči iako plačom pokušavam da zagušim te zvukove poslje koji sljedi samo bol. Plačem i zacenjujem se, materi neugodno, šta sad da radi, ne može me popeti na sto jer se kobacam, izmigoljim iz teškog zagrljaja, a gaće nikako da mi svuče, jer ih ja drugom rukom vraćam naviše. A Stevanija smirenim pokretima navlači vodu za injekcije u bočicu Penicilina, pa mućka li ga mućka, sve nadajuć se da će me mater uspjeti smiriti. I tu stupa na scenu kao superpomagač naša Zore, koja se u isto vreme nalazila u previjalištu čekajuć da i ona primi neku injekciju. Dabome, bio je običaj da se istovremeno pušte po dva pacijenta zajedno da se spreme za injekcije, tako se i ona našla u istoj prostoriji sa mnom.
- Ajde, nemoj plakati! Saš viditi da primiti njekciju nije ništa!I u taj tren zavrnu Zore suknju do leđa, a ispod roze pumparice (do koljena debele flanelske zimske gaće, kupljene kod Todice u dućanu, kad je zadigla suknju predamnom su se ukazale najveće pumparice na svjetu ispunjene do krajnjih granica materijala Zorinom!). Skala ona pumparice do ispod edne guzice i navali se laktovima na sto za injekcije, te kao strela poleti Stevanija sa onom injekcijom i zabi je u Zorininu gužnjaču, men'se učini do kosti, koju je primila onako stojećki, a da Zore nije ni ajmeknula!
Ja zanjemih od čuda i zapanjen cjelom scenom primih i ja injekciju stojećki, ali sam se poslje od plača čuo do pijace!
Ta nadrealna slika bjelasanja Zorininog prkna pred mojim dječijim očima, slika je koju sam zapamtio za cjeli život, a Stevanije Lalić sam se dugo godina boja jer sam mislio da ima nešta protiv mene. Nije mi tada bilo najjasnije da ona samo izvršava naloge doktora, a kako je bila jedno vreme jedina sestra koja je davala injekcije po kućama, nje sam se boja i čim je vidim na testi da ide od pijace utečem jer sam mislio da ide pravo u moju kuću da mi da injekciju. A ko je se nebi boja, kad je iz sobe u prizemlju stare kuće vidim da prolazi pored prozora iduć od pijace ka Vunaru, nema ti druge još kad čujem da se otvaraju vrata od kuće i onda uljudno ona i mater u hodniku:
- Dobar dan!
- Dobar dan!
- Esi stigla?
- A evo…
- El bilo navale danas kod doktora?
- E ki na mlin!
- A biće ima bolesnoga naroda…
- Evo idem ja dati malome injekciju, on je u sobi, elde? Pa ću onda probati suknju, esmo li se tako dogovorile?
Čujem ja nji dvi se domunđavaju i onda mater otvara vrata, ja se zavučem pod biljac, ka nisam tu i nemojte me tražiti, a ona ide do prozora i iza leđa nosi doboš za injekcije u kućnim posjetama sa jednim špricem i desetak igala, a vamo meni kazuje:
-Nisam ti došla davati injekciju!
Čujem ja i ispod biljca kako se šuškaju one igle u malom dobošu, nemoš me baš lako prevariti, ali ajmeti se meni mater na vratima od sobe i nemoš uteći vanka! Istim uhodanim pokretima Stevanija bi na prozoru okrenutih leđa meni, razmutila Penicillin, mućkala bočicu i navlačila u špric, a poslje kao birala najtanju i najmanju i najoštriju iglu kojom bi me “probola na kraju balade“, a sve vreme govoreći da to njesu injekcije zame nego za neko drugo djete, ka da sma ja manit pa ne vidim da sam samo ja djete u sobi.
Poslje je Stevanija radila kao asistent u zubnoj ambulanti dugi niz godina, ali svaku put kad bi iša popravljati zube kod Rajka zubara uvatila bi me stra, ne od njega, nego od Stevanije i sjećanja na njene injekcije. Nije stra bio razložan, jer ne mogu reći da ih je davala bolno, ali koje dijete pa voli injekcije?Dodatak (ili: zdravstvo u Kistanjama, slikom i rječju kroz vrijeme) ...
Prije Drugog svjetskog rata doktor u Kistanjama je bio Vujasinović Rajko...
 |
- Evo kako je bilo u Kistanjama polovicom 1941. g... Kistanjske ulice su dobile nova imena pa se tako centralna gradska zvala “Via Roma”… Ambulanta je ostala u uvučenoj manastirskoj kući gdje se i do tada nalazila. Pored našeg ljekara radio je i Italijan (oficir) dr Guarnieri, rodom od Padove, a sa njima i administrativni službenik Korolija Olga, a kasnije i Bulovan Branko... |
 |
Ljeva fotografija je nastala na Dan ustanka 1965.g, taman nakon šta je svečano presječena vrpca na novoj zgradi Ambulante koja je ponjela ime našeg heroja Doktora Sime Jankovića, sina šjor Nike Jankovića i gospođe Marice. Za tadašnje uslove arhitektonsko čudo, sa veoma modernim ravnim krovom koji su tada imale samo nastavnička i željezničarska zgrada. Poslje su morali staviti krov jer je ploča stalno prokišnjavala u stanove na katu... |
Jedan od govornika prilikom otvaranja bio je i šjor Niko, koji se zahvalio na počasti, ukazanoj njegovom sinu... |
i kad već pomenuh, evo još par crtica o Doktoru Simi Jankoviću, ocu mu Niki i velikoj ljubavi Siminoj i Brankinoj...
... za kraj ove golicave priče, treba spomenuti da su se neki od masonskih principa protezali i u životu šjor Nike Jankovića do kraja života. Veletrgovac i veleposjednik čija se zemlja u katastru protezala od Krke do Ervenika, a da nogom ne ugazi preko tuđe međe, i nakon konfiskacije sveukupne nepokretnosti, ostavljena mu je samo kuća sa okućnicom u Kistanjama i uspomena na sina Dr Simu, koji zajedno sa suprugom, dr Brankom r. Šegan izgubi život na bespućima Sutjeske u partizanskim uniformama. Dirljiva je njihova priča, mladi doktor i njegova supruga tada apsolvent medicine, ušli su u NOB čista srca i velikog altruizma i humanizma, u zajedničkoj ljubavi dobili su kćer (negdje oko l942.g.) koju đed Niko nikada nije vidio. Prve ratne godine poslali su roditeljima u Kistanje pismo, kako se osjećaju lijepo u šumi u kojoj je puno nježnih srna, a polja su osuta raznolikim cvijećem, proplancima se u jutarnjim izmaglicama razlježu cvrkuti ptica... prava idila upoznavati i prolaziti prirodom u proljeće kada sve pukti i mirisne trave ispunjavaju dah."
I onda tragedija za tragedijom: najprije infekciji trbušnim tifusom podliježe prelijepa Branka, muž je lično sahranio u kasnu jesen ili ranu zimu krajem 1943.g., a Simo, iako i sam zaražen, nastavlja brinuti o kćeri iako se sa djelom vojske probio do teritorija koji se danas nalazi u Crnoj Gori. Tu je zadnji put viđen gdje luta oko groba svoje Branke i sam bolestan od tifusa. Nedugo zatim je preminuo, pa se pretpostavlja da je njegov grob u blizini.
Dijete, kome se i trag imena zagubio, uzela je pod svoje jedna od partizanskih bolničarki, ali o njenoj sudbini se tu gubi svaki trag. Šjor Niko je godinama pokušavao preko svih instanci da barem sazna za grob svoje djece i unučice, ali sigurnih svjedočenja i indicija nije bilo. Tako je jedna velika tragedija ostala u misteriju do današnjih dana, a sjećanje na dr Simu Jankovića nosila je Kistanjska NOVA AMBULANTA, službeno Zdravstvena stanica Kistanje, svečano otvorena 1965.g., ponjevši njegovo ime.
I danas imena Sime i Branke krase ulaz u zgradu VMA u Beogradu, među 4500 imena palih boraca sanitetske službe i to je zadnje mjesto na kojem im se ime pominje.
U miru Božijem počivali...
Suma sumarum:
Poslje rata, u staroj ambulanti su radili doktori: Polivec, jedan Crnogorac koji se ubio i Bačić Nebojša, pa onda Tomić Marko i Gojčeta Danica. U novoj ambulanti su radili doktori:
Šuša Dr. Mile, Bagić Petar, Petrović Pavle, Popović Ratko, Dule i Vera Korolija (supružnici, poslje specijalisti za ORL i Ocne bolesti), Katic i žena mu Nevenka, kasnije specijalisti iz ortopedije i epidemiologije,
Jovica Stojsavljević, Popović Nikola, Milaš Milan, Ilijašević Živojin, Vera Vranić i Dušan Zelembaba (sestra i brat, kasnije specijalisti ginekologije i rendgenologije), Medić Dušan, Šeat Lenka, Vujaković Slavko Slave, Mažibrada Marko i Jovica, Čeko Nikola, Grčić Komazec Branka, Mizdrak Vujasinović Branka, Branka Grulovic, Vujanić Svetozar, Dramićanin Marija, Dobrić Milena, Milanović Dijana, Erceg Ervina, Manojlović Korolija Jadranka, Veljko Popović i Perić Nebojša.
Medicinske sestre su bile Mažibrada Sovjetka, Karanović Ružica i Martić Milanka, a kraće vrijeme i Mažibrada Duška Duškica, ćer Mije, a nakon nje i Vujaković Mira, Štrbac Nada i Dobrić Jela. Bolničari su bili Martić Jandrija i Korolija Stevo (legendarna "laka ruka Bukovice"), a bolničarke Tišma Mara, Lalić Stevanija i Stanka Galunić.
Babice su bile Ljuba Tošić, poslje nje Popović Jeka, pa onda Milka Blažeković, Barać Danica, pa Oblaković Milka, Kužet Jovanka i onda Štrbac Mira (Mira Babica).
Laboranti su bili:
Teskera Božo, Gordana Obradović, Bosa Vujatović, Joksimović Anđelka i Marija Šorgić Štrbac.
Apotekarice: u staroj ambulanti Zdenka, žena Rame (ma kako ono bi prezime?), a onda u novoj Jelić Ratomirka Dunja, Danka Šovljanski, Ležajić - Naglić Marica, pa onda Marica Ilijašević i kasnije Obradović Ljilja.
Službenice su bile Zlatkica Perić, Sonja Malešević i Vjerica Bjelanović.
Šoferi su bili Luka Popović, Špiro Popović, Perić Simo, Korda Neven, Macura Nikola Dele, Dobrota Stevo Lelica i Jakovljević Ljubomir Braco.
O čistoći su se starale: u staroj i kasnije u novoj ambulanti Antolos Danica, a poslje nje Popović Jeka, Bjeljac Ruža, Perić Ruža, Martić Duška i neko vrijeme Martić Grozda.
Drugi OOUR su činili ljudi koji su se starali o oralnoj higijeni (neko bi rekao: o zubima): Stamenović Knežević Mirjana, Bilbija Vojislav, Milić Milenko, Čenić Mirjana, Knežević Popović Duška, a poslje Rajko Bjelanović i žena mu Duška. Zubotehničarka je bila već pomenuta Stevanija Lalić.