 |
"...da u životu njesu pili njanci išta doli materinog mljeka iz cice i pošlje vino, više cjelo i đekada bevande. Vode čiste nebitise, brate si moj dragoviću, nasrkali iz sića ni kad bi o glavu bilo..." Česti uzroci smrti u kistanjskom kraju bili su kap i tlak. Danas se reče moždani udar i povišeni krvni tlak. Žuti žutuju a rumeni putuju! Moga si po faci viditi ko se kolko nasrka žujke i crnjaka u svome vijeku: crveni nosevi ki babure i sa ispucalim kapilarama na obrazima nisu bili od bure ili zime, ni od jaka sunca u polju! Puno pjanaca, pjančina i pijandura (zavisno ko je kolko moga posrkati količinski i vremenski, a za ženski rod rezevisan je bio izraz pjanica) bilo je u našemu kraju a poslje 70tih počeli su ih slati na Ugljan u bolnicu na lječenje. Do tada smo tu bolnicu zvali LUDNICA jer je bila rezervisana za teže psihičke poremećaje za koje smo prosto kazali da je neko LUD ili MANJIT.Pa dječje kletve u školi su bile tipa : "...Ti si za ludnicu...", |
"...Manjitašu edan! Ne čini manjtoštine! ..."
"...Es lud il ti noge smrde? ..."
"...Beno edna (Bena je i vrsta ptice koju je teško uloviti, ali ima ime koje znači isto što i manjitaš) ..."
Manji stepen poremećaja ponašanja u narodu se prosto kvalifikovao kao: Tuko jedna! Ili: Ti si tukac, učovjesti nijedna! ( = monstrum )!!!
U donjem kraju ispod Mjerkača znalo se reći: Mono jedna, ne čini monade!
U Đevrskama je živio vrstan šuster Aćo Letunica, zna je napraviti cipele ki da su iz Borova. Još dok je moja mater curovala napravio je specijalno za nju sandale na take koje su škripale pri svakom koraku, jer je Aćo između dva kožna đona u petama stavio stucanog cakla „ da bolje škripe, i da se svi momci za mojom materom okreću kad prođe cestom“. Te sandaline su bile hit ranih 50tih i nikad mi nereče mater eli u njima bila kad se ćaća zagleda u nju. Bile su od dobre kože načinjene pa ih je tek moja sestra razgacala kad je iz japankica nazula materine sandale i dala i vragu na kamenom trotoaru ispred Jankovića kuće... Ali ima je Aćo i lošu naviku da voli zeru piniti (malo popiti, ali često) rakijice koja se ispeče od dropa koji ostane po pravljenju vina. Imalo se rakijice više nego novaca pa su Aći mušterije plaćale u naturalnim proizvodima za pokrpiti stare cipele koje se “prošupljile još pretprošle godine, a evo sade trebaju malome da krene u Beograd na škole, a ćaća neće ići u Šibenik ove zime, nema više niskim se suditi“, ili namjestiti tak (potpeticu) kad otpane. Nije se on bunio, a ni njegova Mara ispočetka dok je posa iša sve više i bolje, tako je i sve više rakijice stizalo, a Aćo bi to pino da se nebaci. I stiga je do stadijuma kada se Mara ljutila „šta pije vražije nuvce, kad se nije bolje pogodio sa mušterijama oko plaćanja, makar u kumpjerima “ i počela od čojeka sakrivati rakiju.
Jednog ljetnog popodneva dok su svi dremkali od jare i žežena sunca koje udara u ćivericu, baš se našem Aći prohtjede piniti edan bićerin poslje dobra ručka što ga Mara spremila (biće da je sataraš od pomidora sa kuvanim jajima spremala) a prije popodnevnog odmora i spavanja; ali nelezi vraže, nema niđe bocuna. Traži vamo, traži tamo - nema! Prerunga on i radnju i konobu, i u kredencu zaviriva, ma nema pa nema! Sad, on bi Maru moga probuditi i priupitati de je rakijicu sakrila ako je ima još u kući, ali unapred je zna šta bi mu ona rekla, pa je nije ni dira ni pita. Bome se on dobro uspunta tražeć je a ne našavši je da mu okvasi grlo poslje ručka. Ožednio Aćo pa zadnjim atomom snage i skoro žmureć da je nebi vidio posegne za aluminijskom pinjicom (ćikarom za zavaćati vodu iz sića) i smaknu poklopac sa sića pokraj vrata u hodniku nebili se poslje dugog niza godina posjetio kakva je voda iz gusterne. Zamanu pinjicom u sić kad onako ni negledajuć od gadenja šta mu se trefilo da vodu mora piti, a svi u Đevrskama sigur makar bevandicu su popili poslje ručka ako njesu cjeloga ili rakijice, udari metalna ćikara u nešta pa je mora pogleti dolje pravo u vodu. Ajme ti se njemu dragome, kako se on obradova šta mu je u očinji vid zapalo: pun bocun rakije potopljen u vodi iz sića. Kad je odanila mu napaćena duša od dugog traženja poslje prvog kratkog gutljajčića ladne rakijice, Aćo je na sav glas kroz pospane Đevrske vikno:
- Maro moja ljubavi, kako ti mene puno voliš. Vaku krasnu našu dječinu izrodi i odnjegova, a meni i dalje gušte činiš pa mi i rakijicu na ovoj ugriji nebeskoj u siću ladiš !...
Kako je izgledalo kašnje kad je Mara vidila da je Aćo jopet naša rakiju i naliza se, moš misliti, jer da nije dreka od ljutine kroz Đevrske ječala ove priče danas nebi ni bilo....
A pričala mi jednom baba Danica za jednu pjanicu iz Rupa:
Namečila se na vino pa nemeš je otrezniti. Proba je čojek na svake odvikniti od vina, ali bevanda ima sve vitamine i ostale sastojke plemenite tekućine kojih se teško rastosiljati, pa se ni ona nije dala. Veza je u avliji i samo vodom pojio – ništa! Zatvara na šufit – ništa! Voda po doktorima u Šibenik - ništa! I sjeti se nazadnju da njegova Ane puno vala u Boga, pa kod župnika uze jednu omanju sliku Isusa i zaljepi je na dno bokala i napuni ga vinom. Taman kad su se vrnuli sa mise ude Ane u kužinu i posegne za bokalom, nagnu i poče gucati vino, pa kad ugleda kroz žutinu Isusa pred očima, zagrcnu se i ostavi bokal na astal. To je muž i planira, da je njen Isus odvrati od vina, i taman kad mu se učinilo da će naum imati djelovanje na njenu psihu velikoga vjernika, oglasi se Ane lelekom iza svega grla:
- O Isuse moj premili,
di su tebe utopili !!!!
Ja ću vino sve popiti
Pa ću tebe izbaviti!
I šta će biti, neg uze Ane bokal su dvije ruke i iskapi ga u vjerskom zanosu na dušak - i izvadi Isusa na suvo. Bome Ane kakva bila da bila poživila je dosta godinica, a njen čojek završi nablizo, morebiti od velike sekiracije šta mu žena pjanica ...
E sad kako smo svi bili upoznati i sa činjenicom da je PUNTA (upala pluca) ranije prije injekcija kosila živote nebirajuć godišta a poslje postala jedna od bolesti koje se lječe, odlazak na lječenje od alkoholizma na Ugljan postalo je uobičajena pojava, pa smo se i mi educirali u tom smislu i naučili da se radi puno vina ne ide u ludnicu nego u bolnicu. Remisije (stanje bez bolesti) kod nekih su trajale dugo a kod nekih do prve večeri po povratku sa Ugljana, kad se dokopaju vinčine kod Ćevića koji je najbliže od Lalića , jer im u kuci nisu davali piti.
Dakle vino je ocjenjeno kao glavi uzročnik prijevremenih smrti u našem kraju:
- Taki jedar i zdrav čojek, a ode! A sjećaš li se kolko se un muga dobaciti kamena sramena ? (DODATAK 1)
- Bijo je kapac i konju rep isčupati, a ode!
- Muga je još koju poživiti da ga srce nije izdalo!
- El ima klak ( tlak)?
- Dušemi est, vavje mu bijo poviši!
- El bijo kodoktura?
- Ajmetise tebi, kako nije. Pa šaku ljekova je pijo i ništa! Ode!
- Znači, kolko ja sumim, nije mu bilo pomoći!
- A ko zna, murebiti da ga je oni DEBELJKI aperisa da bi ga i spasili!
 |
Mislilo se na dr Majkla Debejkija iz klinike Hjuston u USA koji je izveo prvu operaciju baj pasa (DODATAK 2) na otvorenom srcu, a prenos smo netremice pratili uživo iz operacione sale u Americi putem JRTa (Jugoslavenske Radio Televizije ) “na malim ekranima naših TV prijemnika“ kako je kasnije znao reći Zoran Radmilović glumeć u Radovanu III.
To ljetno popodne proteklo je u neočekivanom otkrovenju za našu naciju, jer po prvi put smo vidili ljudsko srce koje radi a do tada smo bili zatucani i vjerovali da se tu krije duša. Razotkrivena je velika misterija i prenos je doprinjo da se ojača vjera u te doktore, koji mogu sve, pa sade skoro iko da neće umreti. Čak se pričalo o prenosu operacije na sastanku mjesnog SUBNORa sa pitanjem: - Oće li se prvo aperisati Spomeničari pa poslje ostali učesnici NOBa, mislim ako kome bude potrebito? - El to sade mure i u Knjinju u Bolnici, koji će vrak ići do Merike? |
- Ma nemere se to joške u naske vršiti, za koju godinicu murda….
- Dotle će nas sve pokositi vinčina i klak, kad njesu mugli Švabe i Talijani, ustaše i četnici i ostali narodni izdajnici….
Bome nije daleko od istine ova zadnja sentenca jednog našeg Spomeničara koji nije dočeka taki "naprdak medecine da se aperiše srce i u knjinjskoj Bolnici kod Tumića" ( dr Marko Tomić).
A onda iste godine pravi šok za naše u Kistanjama kad su vidili na televiziji: 3. decembra 1967 Južnoafrički hirug Dr Kristijan Barnard (Christian Barnard) izvršio je u bolnici "Grote Šur" u Kejptaunu prvi put u istoriji medicine transplantaciju ljudskog srca. Pacijent Luis Vašanski (Louis Washansky) potom je, sa srcem Denise Darvall, 25-godišnje djevojke nastradale u saobraćajnoj nesreći, živio 18 dana. 02.01. 1968 .
- Dr. Kristijan Barnard izvodi drugu uspješnu transplantaciju srca, a pacijent Philip Blaiberg, preživio je 19 mjeseci. Dorothy Fisher koja je dobila novo srce 1969 najduže je poživili pacijent dr Barnarda.Ona je preživila 24 godine poslje operacije. ( DODATAK 3 ).
Taki brz “naprdak medecene” nije se moga izdurati.
- Sada Spomeničari neće nikad izumreti! - čulo se na pijaci sljedećeg jutra, ma šta got to značilo, u redu za kruv kod Mile Bauka.
- A štaš ako ti ušiju srce neke ženetine, kakoš unda, njesi više cjel čojek neg napola ženetina!
- Pa neću plesti čarape, a kao zatreba jopet ću ćerati neprijatelje naše Revolucije sve do Trsta ako treba i Trst će biti naš!
Uto Rajko Karanović donese sa pekarom Borkom vrući kruv i „daj meni Mile štrucu; meni dvi; onoga gornjoga; su manje kore...“ i zaboravi se šta je dalje bilo sa Spomeničarima ...
Već sam počeo studirati medicinu i ljeto sam provodio u Kistanjama. Jutarnja kava kod Noska u No 1 i za stolom Jerković Zoran - Jerac, Perić Nebojša- Vuli, Zoran Bezbradica - Marela , Željko Martic – Mariša i ja. Pazarene novine na trafici Vjesnik kod Mažibrade Božanke žene Šiline, ciko česme na raskršću, već su se pročitale, ćakule od sinoć prožvakale, ko šta novo čuo ili samo zujanje uz muziku radio Splita, i evotiga već podne! Uputimo se kod Mite Dobrića u mesnicu Dinarke iz Knina u kojoj je Mito sticao zanat kod Milivoja, pa zapalimo po još koju dok nema mušterija jer ko je mislio taj dan meso za ručak kupiti uradio je to zaranijega i u to doba već se meso skuvalo. Samo mi pravimo Miti društvo, prepričavamo šta smo čuli novoga u kafiću i pravimo planove đe zapaliti večeraske. Mito sprema dnevni pazar. Puna škašela crljenki (100 dinara, a Rusi koji su tih godina švercali kojekakve sitnice sve su prodavali za jednu do dvi ČRLENE) neki puta ih izvaže na vagu da vidi kolko je to kila novaca, i sjeti se uvjek priče kako je Milivoj vaga prebrojani pazar pred svojom klapom koja se isto tako skupljala u mesnici, pa je Božo Bezbradica Švercer izvadio maceve dojč maraka i pretega na vagi dinare! Taj dan se sprema u Sloveniju po stare gume… Poslje Mito počne spremati meso u frižidere u ostavi koji su po cjelu noć zvrčali da nisi moga spavati prekoputa mesnice, a kako li je tek bilo stanarima u zgradi iznad mesnice đe je škripa semeringa odzvanjala izmedju Lidijine kuće i manastirske zgrade (Karanovićima i Katalenićima) sam Bog zna. Usput kao u kakvom filmu o Rockyu Balboau udari šakom u volujsko srce koje visi na kuki iznad vage, a iz njega izleti roj muva zelenki zukulja, koje onda poprska PIPS sprejom za leteću gamad. Malo po radnji malo po srcu koje poslje baci u kantu jer se nije taj dan prodalo, zajedno sa žuntom i strugotinom sa drvenog panja od koštelovog debla na kome se satarom sjeklo meso taj dan. Tad još nismo bili čuli za Evropsku uniju i zakone u njoj, ali se niko nije otrova od neprovođenja dezinfekcije panja, iako u toku dana puno krvi prođe preko njega, kad se panj ostruže specijalnim strugačem bjeli se ki da je sad koštela presječena.
Mito je tada vozio plavog Fiću i Zoran ćaćinog zelenog Mercedesa 123, a Zoranov zet Mišo bjeloga BMW, pa kad se ekipa skupi (još Zoranova sestra Goga i Braco Jovo Perić) i etoti konvoja za Skradin za škampe na buzaru i lignje, samo je Vuli u zadnji čas predomislio i uzeo brancina. On se sam sladio iz posebne porcije dok je nama servirano sve na gomili pa smo imali sumnju da je koja porcija i zakinuta jer se nije moglo prebrojati. Vino crno i to Babić primoštenski. Lega je ki melem na štumak, ali serpentine poviše Skradina učinile su svoje i naletimo ki zadnje auto Jerac i ja na Vulija i Mitu kako grle stub saobraćajnog znaka pored puta i rigaju. Vrak zna eli oni brancin bio baš zdrav, jer i Mito se zeru osladio šnjime iza glave kad ga Vuli nije moga sam smazati (a i kako bi kad je bio od pometra i piza ciko kilo i po). Uvatili oni znak za skretanje udesno, pa arija za arijom iz Rigoleta! Nekako stigošmo kući bez zastajkivanja a sutra u mesnici Mito požutio, kaže cjelu noć ga ćeralo vanka, a Vuli se nije ni pojavio na kavi do prekosutra.DODATAK 2:
Michael Ellis DeBakey (rođeno Michel Dabaghi) (rođen 7. Septembra 1908.) pionir kardiovaskularne hirurgije i istraživač. Iako ima 100 godina, i dalje radi. Medicinom se bavi posljednih 75 godina.
http://en.wikipedia.org/wiki/Michael_DeBakey
http://www.debakeydepartmentofsurgery.org/home/content.cfm?content_id=287
http://www.myhero.com/myhero/hero.asp?hero=michael_debakey
Baj-pas, premošćenje zapušene arterije, primenjuje se u hirurgiji od 1967. Metodu je prvi primenio cuveni americki hirurg Majkl Debejki. Pri ovoj intervenciji oboleli krvni sud ostaje, a baj-pas se postavlja iznad i ispod mesta tromboze (zapušenja). Za ovo hirurško premošcavanje koristi se vena uzeta od samog pacijenta (najcešce sa noge). Baj-pas intervencije odavno se obavljaju i kod nas. Kod nas pacijenti, po pravilu, osam dana posle operacije napuštaju bolnicu.Tri nedelje posle operacije skidaju se konci. Posle operacije preporucuje se rehabilitacija.
Kada su 1996. ljekari Borisa Jeljcina odlucili da je posle nekoliko srcanih udara neophodna baj-pas operacija, Kremlj se opredelio za glasnost. Angažovan je medunarodni tim najpoznatijih eksperata u kome je glavnu rec vodio 88-godišnji kardiohirurg Majkl Debejki , koji je prvi u svjetu i izveo baj-pas operaciju na srcu. Jeljcina je inace operisao ruski hirurg Renat Akcurin. Svi detalji iz Jeljcinovog zdravstvenog biltena bili su prezentirani medunarodnoj javnosti cak desetak nedelja pre operacije. Debejki je rekao da su Jeljcinu kompletno ili delimicno bile blokirane cetiri arterije i da ce biti potrebno tri ili cetiri baj-pasa.
SAD 26.12.2006. Dr Majkl Debejki (97) iz Hjustona, najstariji je pacijent koji je preživeo operaciju spajanja razorene aorte. Istovremeno, on je jedan od pionira svetske karidohirurgije, koji je tu istu operaciju izvršio na drugima više od 10.000 puta. Jedan od najcuvenijih kardiohirurga svjeta koji i dalje radi a ima samo 100 godina (2008)
born November 8, 1922, Beaufort West, South Africa
died September 2, 2001, Paphos , Cyprus
http://en.wikipedia.org/wiki/Christiaan_Barnard
http://news.bbc.co.uk/1/hi/health/1470356.stm
http://www.pbs.org/wgbh/aso/databank/entries/bmbarn.html
"On Saturday, I was a surgeon in South Africa, very little known. On Monday, I was world renowned." That's how Dr. Christiaan Barnard recalled events in December of 1967, when he became the first surgeon to perform a heart transplant on a human being.Barnard was the son of a rather poor Afrikaner preacher and his wife, and grew up in Beaufort West, a town on South Africa's semi-arid Great Karroo plateau. He studied medicine at the University of Cape Town and at the University of Minnesota. In Minneapolis he began helping researchers who were working on a heart-lung machine, and soon switched his specialty from general surgery to cardiology and cardiothoracic (heart-lung) surgery.
By 1967, Barnard was senior cardiothoracic surgeon at the Groote Schuur Hospital in Cape Town, where he had introduced open heart surgery and other pioneering surgical procedures. He had spent many years experimenting with heart transplantation, mostly with dogs. The first successful kidney transplant had been done in 1954, opening this exciting surgical frontier. Barnard had a patient, 55-year-old Louis Washkansky, who had diabetes and incurable heart disease. Washkansky could either wait for certain death or risk transplant surgery with an 80 percent chance of surviving. He chose the surgery. As Barnard later wrote, "For a dying man it is not a difficult decision because he knows he is at the end. If a lion chases you to the bank of a river filled with crocodiles, you will leap into the water convinced you have a chance to swim to the other side. But you would never accept such odds if there were no lion."
Early in December of 1967, Denise Darvall, a woman in her mid-20s, was fatally injured in an automobile accident. She had had the same blood type as Washkansky. She died shortly after arriving at the hospital, but her heart was still healthy. In a five-hour operation on December 3, Barnard successfully replaced Washkansky's diseased heart with the healthy heart. He knew it was a surgical success when he first applied electrodes and it resumed beating. Washkansky lived for only 18 days more, dying of double pneumonia as a result of his suppressed immune system. It was a milestone, however, in a new field of life-extending surgery.
Barnard was celebrated around the world for his daring accomplishment. Handsome and only 45 years old at the time, he graced the covers of magazines, toured the world, and became quite a popular figure. He enjoyed his fame, but it strained his marriage of 21 years. His first wife was a nurse who had helped support him while he developed his career as a surgeon. They were divorced in 1969, and Barnard married his second wife the following year. This marriage, too, ended after 12 years. He married for a third time. He had five children, spanning 32 years, but one of his sons died at age 31.
Barnard had been bothered by rheumatoid arthritis since he was young, and advancing stiffness in his hands forced his retirement from surgery in 1983. He took up writing, however, and wrote a cardiology text, a (sometimes sensational) autobiography, and several novels, including a thriller about organ transplants. He lives on a 32,000 acre sheep farm and game preserve in the Karroo region where he grew up, where he reintroduced wildebeest and springbok. He has just two regrets in his long and eventful career. First, he endorsed an "anti-ageing" skin cream in 1986, which turned out to be of dubious effectiveness and was withdrawn from the U.S. market in 1987. Although his endorsement made him a great deal of money, it tarnished his medical reputation. His only other regret was not fighting harder against South Africa 's policy of apartheid. "I opposed it whenever I could," he said. "But I didn't stick my neck out."
NIKOZIJA, Ponedjeljak, 3.septembar 2001 . (Beta-Rojters) - Kristijan Barnard, južnoafricki kardiolog koji je 1967. izvršio prvo uspešno presadivanje srca, umro je u nedelju na Kipru u 78. godini. Barnard je preminuo u hotelu u zapadnom letovalištu Pafos, a doktor, koga je pozvala uprava, mogao je samo da konstatuje smrt."Uzrok smrti verovatno je srcani udar", rekao je Rojtersu kiparski ministar zdravlja Friksos Savides
OD SEKSA SE DULJE ŽIVI |
|
|
|
|
Pionir transplatacije srca, dr. Christiaan Barnard u svojoj knjizi 50 Nacina do Zdravog Srca (50 Ways To a Healthy Heart) uz standardne preporuke najviše hvalospjeva upucuje redovitom seksu. U svojoj knjizi Barnard je najviše prostora posvetio seksu i njegovim blagodatima, a za srce je rekao da se nikad ne smije doživljavati kao obicna pumpa, prenosi Nacional. Takoder je preporucio Viagru svima koji smatraju da im je potrebna, dodajuci kako on sam nikad nije trebao takvu stimulaciju. "Seks, onaj redoviti, je najdivniji, najzdraviji i najugodniji nacin da održite srce zdravim poboljšavajuci mu na taj nacin cirkulaciju." U knjizi piše da seks osim sto poboljšava krvotok štiti od gripe a i produljuje život u muškaraca. Barnard sad živi u Austriiji i drži se ''propisa'' koje je i sam napisao u svojoj knjizi, spava, jede povrce, izbjegava masno i pije vino, vježba te ignorira mobitel. Za seks je rekao da najbolje pomaže ako je uskladen s romantikom, te da su usamljeni ljudi osudeni na preuranjenu smrt. Kada je Christiaan Barnard 1967. godine izveo prvu transplataciju srca, iznenada je iz anonimnog africkog doktora došao na naslovnice svjetskih novina, u društvu tada slavnih glumica Gina Lollobrigida i Sophia Loren ... Poceo je pisati, a uz navedenu knjigu napisao je i ''kardiološki'' triler i autobiografiju - One Life , objavljenu 1969. Tri puta se ženio. |
DODATAK 4:
Odbacivanje organizma problem kod presadivanja |
Lekari presaduju organe i tkiva kod obolelih ili povredenih. Prema podacima, prvo presadivanje je izvršeno još 1823. godine. Nemacki lekar, Karl Bunger , uzeo je parce kože sa noge jedne žene i upotrebio je za rekonstrukciju nosa. ... Naucnici su kasnije dokazali da odbrambeni sistem organizma pokušava da odbaci tkivo presadeno sa drugog lica. 1958, francuski lekar, Žan Dose , otkrio je nacin za utvrdivanje kompatibilnosti tkiva, tako da je najbliže pacijentovom. ... 1972 . godine, švajcarski lekar, Žan Borel , otkrio je da lek ciklosporin može da spreci odbacivanje. Ciklosporin je napravljen od gljiva koje žive u zemlji. Više od 20 razlicitih organa i tkiva može da se presadi. Najcešce se presaduju - bubrezi, i neki pacijenti žive sa novim bubregom više od tri decenije, a jedan cak 41 godinu. Jetra se takode cesto presaduje, i to je jedini organ u telu koji može da izraste do normalne velicine od samo malog parceta. 1967. godine, lekar iz Južno - africke republike, Kristijan Barnard, izvršio je prvo presadivanje srca. 1983. godine, prvi put su presadena - pluca. Gušteraca i creva takode mogu da se presaduju. Lekari takode presaduju tkiva, i najuobicajena je - transfuzija krvi, koja se smatra tkivom. Još neka tkiva se mogu presaditi, kao što su : koža, koštana srž, krvni sudovi i rožnjaca oka. Stopa uspeha kod presadivanja rožnjace iznosi više od 90 odsto. Kosti se takode mogu presaditi, a lekari su postavili nove ruke i šake u nekoliko slucajeva u Evropi i Sjedinjenim Državama. Presadivanje može da uspe jedino ukoliko lekari sprece odbacivanje stranog dela, tkivo darodavca i primaoca mora da bude slicno, i oboje moraju da imaju istu krvnu grupu. U nekim slucajevima moraju da imaju istu belancevinu koja se zove antigeni tipa H L A. Najbolji darodavci su clanovi porodice, ali se cesto presaduju organi i tkiva preminulih lica. Medutim, u nekim slucajevima životinjski organi mogu da se presade ljudima. Mnogi istraživaci smatraju da su organi svinje najbolji za presadivanje. A lekari istražuju kako da se koriste celije svinje za lecenje nekoliko oboljenja, kao što su : šecerna, Parinsonova, i Hantingtonova bolest. Presadivanjem može da dode do prenosa virusa bez obzira da li se vrši sa ljudskog bica ili životinje. U Sjedinjenim Državama postoji spisak onih kojima je neophodno presadivanje, i prema njemu, oko osamdeset cetiri hiljada obolelih ceka na neki organ ili tkivo. Svake godine u ovoj zemlji premine više od pet hiljada lica zato što darodavac nije pronaden na vreme. Ali, nedostatak darodavalaca je svetski problem. Zbog toga, zdravstveni funkcioneri ukazuju da je davanje organa - životni poklon.
http://forum.krstarica.com/showthread.php?t=17617
Ja sam postao dobrovoljni davalac organa pre mjesec dana, onaj ko odluci da bude davalac može se javiti na tel:011/3670-784 (VMA-Nefrologija) radi detaljnih uputstava, davaoci koji nisu iz Beograda poštom dobijaju formular koji popunjavaju i karticu koja se potpisuje, sve se to opet pošalje na VMA gde oni vrše registraciju, a ovjerenu karticu dobijate poštom...