Dugo sam se cudio zašto pored panja stoji maškariol ( od mreže za muve na drvenim okvirima napravljen ormaric za cuvanje mesa, da muve ne ubace upljuvak. Stajao u konobama odma do vrata, okacen na gredu i odozgo zašticen obično limenim pijatom okrenutim naopacke i probušenim na sredini kroz koju se protakne kuka od maškariola, pa miši ne mogu na maškariol nego svrce na patos ) kad je u njemu stalno stajala karta ( = masni papir ) u koji se umotavalo meso zaponjeti. Poslije su se i u Zadružnoj modernizirali i nabavili frižider ( onaj ruski veliki , koji je ima i Mile J. u svojoj gostioni, a dugo ga je koristio i Gagarin u svojoj ), ali je i dalje staja maškariol samo za kartu. Izbacili su ga one godine kad se Gostiona renovirala i postavljena lamperija oko zida i napravljen volt sa zavjesom da se odvoji dio za rucavanje og dijela đe su domaci pjanci stalno siđali i kartali ( kao “da ne vire u tuđe pijate”), te stavili televizor na zid u donji cošak a u gornji cošak ledenicu (= škrinja ) u kojoj su razlađjivali pivu jer je onaj frižider odavno posta mali za apetite ka ledenoj tekucini. Kako se kult ledene pive udomacio u kistanjskim gostionama nestale su i bacve sa vinom iza banka ( na jednoj pisalo CRNO a na drugoj BJELO, tek toliko o sortama, bukeu i enologiji ), pa se vino pocelo tociti iz plasticnih kanta.
Dugo su stolovi u Gostioni ispred šanka bili saliveni od teraca na metalnim nogama a sjedilo se na drvenim katrigama. Teraco majstor je bio isti koji je napravio i banke ( klupe ) na pijaci, nažalost ime mu se zagubilo u vremenu…

O PURI I BRAŠNU IZ MLINICE...

Ono što izmami osmijeh na lice svakom sladokuscu – peka. To prekrasno pomagalo u kužini koje prakticki nepromijenjeno od neolita ( iliti mladeg kamenog doba ). Svašta su vješte domacice znale uciniti ispod peke: kumpjera sa teletinom ili janjetinom pa ti se poslje prsti uljepe od slasti, ali najcešca upotreba bila je za peci kruv. A za kruv treba dobro brašno, a kako su neki imali šenicu, za svoje potrebe su je mljeli u kistanjskoj mlinici na struju od ranih 50-tih. Sve je bilo ki u vodenici, samo je struja pokretala velike kamene žrvnje, a kasnih 60-tih instalirani su i veliki krunjaci i mlinovi za prekrupu-stocnu hranu. Kad se uđe u mlinicu sljeva je bio “kancelarijski sto” Janka B. mlinara, na kome je pisa koliko je samlio i ušur uzeo. Iza njega bio je dugacki stoj za prosijavanje i kalibriranje zrnevlja. U celo od vrata stajao je krunjac i pored njega sjeckalica za stocnu hranu. Desno od vrata stajala je “šuljarica” za šuljanje jecma koja je imala puste cijevi koje su vodile na sprat mlinice i onda se odozgo ocišceno zrno jecma vraćalo u sanduk. U drugoj prostoriji bila su tri mlina sa velikim kamenim žrvnjima, neki podešeni za bjelo brašno, neki za crno a treci je bio za kukuruzno brašno od koga smo svi spremali pulu ( puru, palentu ).

Nekad smo mi djeca cesto odlazili u kistanjsku mlinicu i gledali kako Janko mlinar melje brašno na kamenim žrvnjima. Unutra je sve mirisalo na  vruce brašno, a od buke nisi moga dugo stati ( narocito kad kruni kuruze i melje za stocnu ranu ).
Kad se izigramo i naprašimo u mlinu ( Janko nam je to povremeno dozvoljavao jer nam je poznava cace ali nije svakom klapcu dava ici na tavan. Mi smo tada bili ljuti nanj jer nismo razumili što je to gore što ne smijemo viditi i naše želje za istraživanjem samo je time pothranjivao, a u biti samo oprez pravog roditelja sprecavao je da se djeca igraju medu kaiševima, strujom i presama bez nadzora starijeg ), onda prevoz do pijace obezbjedimo nakacivši se na cija zaprežna kola-kar.
Nažalost, ja se sjecam i volujskih karova, i upregnutih magaradi, a bome i mula i mazgi “parkiranih” pored Caušove kuce i put klaonice pored Jadrana ( bilo je toga dok ih Talijani nisu pokupovali i pojeli ranih 70tih ), ali smo ipak rade  odabirali kar sa konjima, jer se brže vozimo.
Jedina opasnost je da te  vlasnik ne primjeti i škurijom ( bicem ) ne ošine onako usput. Janko mlinar  bi na tomos motoru odlazio kuci za Bezbradice uvijek poslje tri popodne, a kad je velika gužva poslje žetve tek kad pane mrak.
U to vreme nije bila rjetkost da nepažnjom ugaziš u balegu.
Evo sad vidje da imamo i mi engleskije rjeci u govoru (kar = car  = Kola) pa  me to prisjeti na onu dogodovštinu iz Londona ranijeh šezdesetih:

Došla bukovcanka u London da poslje dugo godina vidi sina koji oša tamo zna se radi cega i kako, a još nije moga sam doci kod matere i cace. Između ostalog, voda on mater po radnjama i u robnoj kuci ona zakaci na složene kutijetine  te ih sori (=sruši). Bukovčanka ( u crnoj kiklji i sa povezacom na glavi ): AJME, SORI ! A Engleski trgovac ( na engleskom, uljudno): NOTHIGH, NOTHING !
Eto, naši ljudi se svude lako snadu ( poliglote da ne recem ).