Malo je preskakala, ali ne mari - oša vlasnik Cigo do drugog sprata Robne i kupio novu singlicu pa se bjela golubica opet u svom svom sjaju razljetavala nad našim glavama do ranog proljeća sljedeće godine. Jer tada u proljeće smo znali ujutro odlaziti i boraviti na stadionu DINARE na tribinama za rukomet, dok smo prepisivali domaći iz matematike i čekali da počne nastava. Davnih godina pred punim amfitetarom u Novom Sadu na mom fakultetu prof. biologije Gavrilović je rekao da je najbolji burek jeo samo u Kninu na željezničkoj stanici (onako vruć i masan poslje cijele noći truckanja u vozu ka moru i mora da im je bio slasan). Sjećam se nekih koji su i jedva čekali da kupe kolače kod DŽEME, a Sveto iz Kolašca je na kraju i zanat kod njega izučio pa je u Kistanjama otvorio buregdžinicu (u radnji kod Mandića kad je Milkica ošla u penziju i trgovina MLADOST Mrkonjić Grad preuzela da vodi njena snaja Rada i preseljena u novu kuću) i bio konkurencija MIKIJU koji je držao slastičarnu JADRAN. Miki je ima burek koji se na drugim mjestima zvao savijača od sira, no mi smo znali samo prosto reći: “Daj burek!” - tu nas stari Kurteši nije uspio edukovati...

Poslje napornog dana na školovanju i fliperani u ROBNOJ (kući) bi naši momci kupovali sendvić ( sa “ć“ a ne „č“ na kraju - tako je bilo odomaćeno za kazati) od pokile kruva i tri fete salame mortadele, pa su podrigivali na salamu sve do Kistanja jer tada nije bilo kupiti mineralwasser u plastičnim bocama i trpili su žeđ do kuće.

Tu mi se sad u pamet prizva sjećanje na to čuveno isčekivanje nastave od strane nas učenika koji smo u Knin dolazili prije prvih pjevaca sa radničkim vozom u 5 i po, koji je stiza tako rano da bi radnici mogli doći u Tvik i druge tvornice u 6. E nama učenicima ostajala su 2 sata do početka nastave i prvog zvona, a generacije putnika su se snalazile kako ubiti to vreme. Pisali su se domaći koji nisu završeni juče kod kuće jer je bio kakav dobar film ili se zaboravilo na obaveze jer su to godine kada hormoni - što muški, što ženski - u vodopadima zalivaju mlada tijela, pa nije ni čudo da se tako trivijalne stvari kao što je domaći zaborave. Ima se o čemu pametnijem i ljepšem razmišljati, pa ako treba i čitavu noć sanjati … čeznuti…maštati… Generacija moje sestre Divne, Živane Dubajić, Borke Jolić i Vesne Barić - sve u crnim kutama sa bjelim okovratnicima i zabranom nošenja traperica u školi, odnosno obavezi učenica da nose suknje i zimi, bez obzira što im je moda te godine išla na ruku pa su imale kapute maxi dužine do zemlje, ipak su se trebale skrasiti u pospanom Kninu do prvog zvona u Gimnaziji. Čekaonica u željezničkoj stanici bila je taboo jer su spremačice metlama rastjeravale uniformisane đake, ki da će im pojesti klupe ili ne daj bože usrati posa koji su uradile. Dovitljive Kistanjke su se snašle pa su zaposjele stepenište koje je vodilo u podrum gdje su bili toaleti, ali se i neka babasera nadrdala pa ih odatle povremeno izbacivala. U restauraciju na željezničkoj stanici u rano jutro bilo je strogo zabranjeno za učenike jer su se u to vreme “vrućim čajem” (u kome se krilo 0,5 ccm konjaka ili ruma) okrepljivali radnici na željeznici koji su vozili vozove ili bili kondukteri, pa su kao kasta imali prednost nad ostalim gostima - čak cio red stolova od šanka do izlaznih vrata na perone bio je samo za njih rezervisan. Usljed stalnog progona iz jedine otvorene i zagrijavane zgrade u Kninu u tim zimskim jutrima odluče nekolicina hrabrijih da izvrše upad u Gimnaziju - ipak je to njihova teritorija. Muški iz te generacije kao Branko Lalić i Ilija Krneta - Kili uspjevali su da se ubace ilegalno u gimnaziju preko prozora koji se nalazio na razredu do direktorove kancelarije (nekad bio kabinet za biologiju), a do prozora su dolazili hrabrim skokom sa simsa pored zgrade iznad garaže podvornika. Jedna ekipa je dežurala da se podvornik ne probudi, a odvažni skoče na prozor koji su još juče ostavili odškrinut i onda ostatak Bukovčana puste u zgradu otvarajući vrata na drugom spratu iza radio sekcije koja su izlazila na brdo iza Gimnazije. Ušuljaju se u topli razred, ne pale svjetla i griju se u zimskim jutrima. Poslje je za njihove podvige saznala direktorica i iz stra da im se šta ne dogodi u činu skakanja na zaleđene prozore odlučila da se vrata gimnazije otvaraju u 6 ujutro i da učenici mogu koristiti učionicu u prizemlju. Par generacija je tako trajao rat konobara i spremačica u zgradi željezničke stanice sve dok moja generacija nije izvršila invaziju na Restauraciju u ranim jutarnjim satima. Odvažna družina: Nebojša Perić, Zoran Jerković, Večerka Popović, Mileva Krneta, Mile Letunica, Neno Matijević i ja zasjeli bi za jedan sto i izvadili odma teke i počeli prepisivati jučerašnje bilješke sa sata Silvane Jelovine koja nam je predavala SH ili zajednički upotpunjavali domaći iz ruskog koji je predava Tošić ili matematike kod Idže, kad dođe konobar sa namjerom da nas izbaci vanka, a mi ga zbunišmo i svi u isti ma’ naručismo čaj! I tako smo te prve zime „oČAJavali“ u restauraciji čekajući da se otvore vrata gimnazije i onda otrčimo u naš razred, u - kojeg li čuda - baš taj čuveni kabinet za biologiju. Kad je došlo proljeće više nam se sviđalo da sjedimo u restauraciji poslje 6 kad se izgubi gužva od radnika i željezničara pa ostanemo samo mi unutra i raskrilimo teke sa domaćim. Čaj nam više nije pasa pa smo svi prešli na mineralnu vodu (i ona jeftina, ali nije nas ima srca išćerati vanka naš konobar). Poslje smo se dobro saživili sa njime pa kad smo malo zamomčili i počeli cigare pušiti i kavu smo naručivali, pa ljudikamo ki veliki, a domaći više nismo ni pisali jer smo ušli u Šuvarovu reformu pa tih zaglupljujućih zadataka nije više bilo. Cjele godine ideš na predavanja koja ti se sviđaju, neka eskiviraš kako znaš i umiješ (tu nam je dovitljivost bila velika) pa na kraju godine prijaviš ispit i položiš u jednom danu više predmeta. Ako ti se ne ide na nastavu samo se javiš razrednom da moraš ići na sprovod popodne i da trebaš stići na voz u 2 i kvarat (opet radnički za Zadar) i kidavela do “staračkog”.

Restoran u staračkom domu je bio idealno mjesto da se na miru i udobno opustiš od “kninske gradske vreve”. Tu smo znali u u šolju pogleti ko se kome sviđa i kakvi su izgledi za novu ljubav. Nije da se hvalim, ali dok sam u školu iša cigare nisam kupova, znala se moja tarifa: 2 kutije kenta petkom u staračkom za gledanje u kavu, a taj dan možeš i tri želje ubosti u soc, kuća časti! Gleda sam samo simbole a žensko društvo koje mi je i cigare kupovalo tumačilo je iste - svaki vodeničar vodu na svoj mlin ćera - tako su i one tumačile kako im najviše odgovara. Tehnika ugađanja, a nepogađanja se brzo savlada, još prije kad u ženskom WC - u u školi za malog odmora đe smo svi pušili čuješ najsvježije vijesti ko se kome sviđa ili je neko nekoga sa nekim vidio u gradu, a popodne to plasiraš kao viziju iz šoljice kave… Za interpretaciju soca iz šolje uvijek sam zna pogoditi pravo “u sridu” i zahvalne cure su mi neštedimice kupovale kent. Bilo je malo ekstravagancije u kentu sa bijelim filterom kad su se svi navlačili na marllboro, a bome i praktičnosti - niko ne puši sa bjelim filterom i jedini bi ima cigare do kraja jer me nisu žicali ki ostale marlboraše kad se neđe izađe.

A kent mi je nekako osta drag još od one 74 - te godine kad je moja sestra od tetke Jelena - ginekolog - bila udata za Milovana Đorića, beka u Crvenoj zvezdi, a kum im bio ko drugi do Dragan Džajić i kad su bili kod nas u Kistanjama zajedno sa golmanom Dujkovićem i njegovom ženom Lulom koja je i pušila kent, pa je sve oko nje onako aromatičnim dimom mirisalo, a u pratnji agenta iz Španjolske sa njegovom ženom koja je stalno patila od ujeda “moskitos”(komaraca) i mavala lepezom. Par dana su se zadržali u našoj kući u Kistanjama, opsadno stanje skoro, ćaća je isplanira pa ih je malko voda po Bukovici i Promini, Roškom slapu i najbližoj morskoj obali. Najupečatljivije je meni ostala epizoda kada smo se čamcem prevezli od Manastira do Popovića luke, odakle smo se uzbrdo popeli do stričeve kuće đe nas je on dočeka pečenim janjcem i odatle smo se autima zaputili na Roški slap. Đe god smo zastali kod familije odma bi sva djeca iz komšiluka dotrčala po autogram – i izdeklamovala sastav Zvezde koja je osvojila 10 - ti nacionalni kup 1970/71.g: Antonijević Zoran, Aćimović Jovan, Bogićević Vladislav, Dojčinovski Kiro, Dujković Ratomir, Đorić Milovan, Janković Slobodan, Karapandžić Sava, Karasi Stanislav, Keri Mihalj, Klenkovski Branko, Krivokuća Petar, Mihajlović Trifun, Novković Mile, Ostojić Stevan, Pavlović Miroslav, Panajotović Aleksandar, Radović Branko, Filipović Zoran, Džajić Dragan - a na javnim mjestima svi bi ih predusretljivo pozdravljali i dočekivali. “Bogati, zvjezdaši bili kod nas na ribi, a ne kod Jurice “ - reka je mome ćaći konobar iz hotela u Roškom slapu, baš one večeri kad je Mišo Kovač ima posjećen koncert u bašti Hotela Roški slap. Te godine su ošli na pečalbu u Espanju obojica u isti klub – REAL - ali u malom gradiću Oviedo. Đorić je već jednu sezonu bio tamo a te godine je poveo Dujkovića sa sobom.

Bilijar
Složićete se da je to bila 80 - tih najpopularnija zabava za posljepodnevno izlaženje, a bome i za cjelovečernju zabavu ako te krene ruka, da ne kažem tak (bilijarski štap, tri slova uspravno ili vodoravno, najčešća riječ u križaljkama). Poslje neko donese poker aparate (veća-manja) pa nisi moga slušati muziku u kafićima od lupkanja po tipkama na njima.
31.07.1982.g. otvoren je prvi kafić "No.1" - u kući Nikice Opačića - otvorio ga Nikolić Janko. “No.1”, koji je drža povratnik iz Splita, a rodom iz Voševaca, bio je prenatrpan i nisi stalno moga naći mjesto za sjedenje bez obzira što je rastega stolove ispred kafića pa skoro do Borova (moga si u ljetnim noćima koji put proviriti kod Sonje Malešević u kužinu da vidiš šta je spremila svome malom sinu Stanislavu za večeru jer su stolovi bili i ispred njenog prozora, a ona drekne iznutra - biće ljuta što mali neće da večera: “Šta zvjernjaš, blenčino”). Amo do Sokola nije moga, jer je i Soko iznosio stolove ali je tu vavje sidjela drugačija klijentela, koja nije preferirala “kapićkino” (cappuccino) niti tople “sendviĆe” i “hot dog” koji je Nosko donio u janjeću Bukovicu iz velikog grada tih godina, a trokel kava sa šlagom (toliko je stavlja šlaga da nisi poslje mora večerati kod kuće jer te taj šlag, koji je Nosko - zvali smo ga tako od milja radi one koliki nos toliki ponos - sa posebnim ritualom sam pravio u mašini za šlag, jer nije u prvo vreme ima povjerenja u kelnerice koje su takođe prve prestale od te branše u Kistanjama poslje dugog niza godina nositi prepoznatljivu uniformu: plava kuta i bjela čipkana pregačica i čipkana traka u kosi - već su se moderno u kojem butiku u Zadru odijevale).

U Sokola zna se: ujutro na marendu da ti Anđa odsječe janjetine od prednjega i sumalo vrata (reka jedan posljeratni gostioničar u Benkovcu: “Nebi brte nateka svima odvrata, ni da se janje rodi ki žirafa”), popodne u avliji uz bocun ladna vina udri po kartama, neko zaboravi i đe mu je kuća pa nastavi na spratu u “separeju” briškulati i trešetati do kasnije noćnije sati, a za šankom Soko drži banku ili sjedi ispred gostione do vrata uz čašicu (ali ga nikad nisam vidio kad je ispio do kraja - ili je stalno doljeva - ne mogu biti sigur) i uživa u milougodnim zvucima narodnjaka, bez obzira što se iz konkurentskog lokala razlježu melosi splitskog festivala (29.03.1979.g. prvi aparat za espresso kavu nabavila krčma "Soko"...).

15.08.1984.g. otvoren je kafe bar "Odisej". Vlasnik: Nedeljko Perić – Samaljot. Skoro dva ljetna mjeseca su Jamac i njegov brat Samaljot drndali oko enterijera, nikako nemeš isčekati kaće otvaranje. Dosjetili su se inače braća Perić nakon dugoisčekivanog otvaranja kafića Odisej genijalne ideje kako rasćerati komarce preko ljeta. Naime u ventilaciju (primitivni erkondišn) Samaljot se sjetio ubaciti ulje lavande da isparava (vidio u Skoplju tih godina), ali malo po malo pa ulje prećera u dozi i nemreš dihat unutra, pa mi svi bjež vanka na zidić. A enterijer je po sopstvenom projektu uradio Jamac: u Jadranu mu sašili od crvenog skaja četvrtaste kušine od spužve pa je bilo na početku neugodnije situacija kad sjedneš izvisoka na skaj a ono PRDNE kušin ispod tebe - dok nije izreza ventilacione otvore ispod kušina i time eliminisa neugodni zvuk. Kružni šank je ima laktaš koji je Samaljot prešpricava autolakom baremko 20 puta dok se nije caklilo ki na Jamčevu autu - teget plavom nabudženom fići kojeg je Jamac tako pedantno glanca da si se samo moga zapitati voza li ga on ili ga stalno glanca? Priča se - a eto ja kao ne sjećam se - da su prve katrige u Odisej bašči imale naslon za ruke malo nagnut napred, model iz Jadrana te godine, na kojima se gosti nelagodno osjećali, a da je Samaljot reka da mu je to baš i cilj da edni gosti što prije odu, a da drugi sjedu i naruče piće. Bilo kako bilo dogodine su nove katrige metili u bašču...
Od razglasa prenio Jamac muzički stub i magnetofon koji je Nedeljko donio sa rada u Rusiji i kupio na nekom od free shopova. Magnetofon je bio sa longplay trakom na koju je Jamac ima snimljen cijeli rock koncert od 24 sata trajanja: prvi Live Aid Boba Geldofa posvećen gladnima u Africi, a koji smo svi netremice gledali na TV - u ki da je domaći rad iz škole, a on snimio u stereo zvuku sa Radio Zagreba 2. program koji je isti prenosio uživo (ja se sjećam da sam koncert sluša na radiju zbog stereo zvuka, a sliku na stišanom televizoru ki podlozi dobroj svirci). Tu traku smo dugo niz godina preslušavali u kafiću, a Jamac je ljubomorno čuva samo za svoje goste. Poslje su preuredili garažu i tu je bio smješten bilijar sto. U kafiću je radila i Milica koja se kasnije udala za Svetu...

Prvi bilijarski sto je bio u Simoni (koju je drža Veljčina u istom prostoru u Opačićevoj kući sa šestokutnim prozorima, a kad je Nosko presta raditi sa No. 1) u prostoriji koja je po prvobitnom arhitektonskom rješenju bila predviđena za salu za ručavanje, pa je imala mali prozor šalter za iznjeti pečene janjetine iz kužine, na koji si uvjek moga ostaviti piće. Poslje dugog niza godina plafon je sav bio u rupama od taka ... Tada su počele i da se igraju partije u novce ili u sljedeću igru bez žetona, ko pobjedi ostaje na stolu da čeka izazivača...

Nepatvoreni zaljubljenici u balote imali su omiljena sastajališta kod Ćevića na travnatom zogu i kod Škege na zogu od šljake. Vino je preferirano na Čevića Wimbledonu a pivo kod Škege na Rolland Garosu. Kod Ćevića si moga često viditi Dr. Ratka Popovića, Dr. Slavu Vujakovića i Dr. Rajka Bjelanovića, a kod Škege Mlađu Despenića, Nikicu Borova i Janka Bengala. Mi smo se pokušavali nešto trtiti kao studenti na istim terenima, ali kod takvih veličina od balota nisi smio ulaziti u njihove uobičajene termine, samo matineje.

Tih godina Jadranom je jezdio i njegove avanture smo pratili na TV-u i u Slobodnoj plivač maratonac Veljko ROGOŠIĆ. Što se Kistanjaca tiče, ja se još mogu sjetiti da u moje vreme čak nije bila ni sramota da kažeš kako ne znaš plivati (to se čak smatralo lokapatriotizmom u pozitivnom smislu), a po skakanju u more poznali bi se Bukovčanci odma: razbiju se skroz, sve im se koža crveni, ali on na nogama glavni na plaži i muliću u Karinu, i ka nešto studira kako da izvede drugi skok kojim će još više zadiviti furešte, a toga obično ni ne bude jer su bolne uspomene na prvi skok. Što se plivanja tiče, poznaš ga odma: pliva ko ćuskija, mlati rukama, reka bi sa strane LEPTIR STIL, a on se davi već poslje 10 metara u vodi. Sada to više nije tako. A kako da ne pomenem i epizodu prije Rogošića, kada je počelo ruditi prvo jesenje voće u Kistanjama (=mažibradski vinogradi) i okupljena ekipa istraživača zrelosti grožđa u sastavu: Večerka i Jadranka Popović, Mile i Ćevo Letunica (koji su te godine stanovali kod Vuje i Ljubice Popović dok su im mater i ćaća bili na gastarbajtingu), Mito Dobrić, Grulović Baf i ja. Baš neđe oko Brestovače povela se zanimljiva priča oko toga ko zna, a ko nezna plivati. Te godine su i Mito i Baf bili na Braču sa ćaćama milicajcima koji su za vreme godišnjeg imali tezge sa trikama i suvenirima za turiste, pa su se falili ko je više puta prepliva neku uvalu u Bolu na Braču. Mito kaže: “lažeš“, a Baf odgovara: „e sašvidti“... Odluče oni da se takmiče u plivanju na licu mjesta u Brestovači. Skinuše se do gola (ove dvije cure se se okrenule leđima dok nisu ušli u vodu do pupka) i zaplivaše: Mito grabi preko Brestovače i već se vraća, kad u općem prskanju i pljeskanju po vodi tek mi vidimo kako se Baf davi u plićaku! Mito ga izvuče vanka i tu pade reanimacija: mi svi udri šakama po Bafu - povrati se on! Kad smo ga pitali šta laže i da nije mora izazivati Mitu, on kaže da zna plivati, ali samo u moru ! Najprije nas uplašio, a poslje nas nasmija dobro!

Osim ovakvih skitanja, kasnije, u moje srednjoškolsko vreme su u modi bili bili plesnjaci u Ivoševcima, Đevrskama, Varivodama i to još svirka grupe uživo i dolazak čoporativno na biciklama (radi imidža), a počelo se sa skitnjama poodavno...

Evo kratkog vremeplova da osjetite kakve su bile kistanjske DISCOTEQUE:

Iza Doma (a stariji bi Kistanjci rekli na Sokolani) preko ljeta najprije Fidel, a poslje i Žare Popović su donosili gramofon i ploče. Žare je prvi u Kistanjama ima gramofon TOSCA sa stereo zvukom i mjestom za 10 LP da se same pokreću, koji mu je poslala sestra iz Zagreba koja je tamo učila medicinsku školu: whoau - za tadašnji trenutak i malo duže - zakon! A među pločama koje su mi se urezale u pamćenje: Wilson Picket - When a man love the woman, Jimmy Hendrix – Hey Joe, Janis Joplin - Me And Bobby McGee, Cry, Summer Time, Santana - Black Magic Woman, Led Zepellin…

Antre Kino sale: FIDEL je bio DJ (70 - tih), a KILI je bio predsjednik omladine. Prozori prekriveni kningips pločama i iscrtani pastelnim bojama mojim, koje mi donio ujak iz Švicarske, a Kili sve potrošio da oslika gipsane ploče: na jednoj slici bio motor, a na drugoj izazovna plavojka koje se ne bi postidila ni naslovnica Playboya - uglavnom obeća on meni da ću imati besplatan ulaz i kad je došao taj dan ja se nacrtam da uđem unutra prvi.Tako i bilo - uđoh, vidjeh slike i bi izbačen da ne smetam starijima kasnije pristiglim. Tih godina zabavljali se Ljupče i Rada, oni su bili glavni kistanjski par. Slušali su se Mamas and Papas, O solei , solei...

Podrum ispod ulaza u Kino 71 (trajalo kratko, jedno ljeto, jer uprkos uloženom trudu da se očisti podrum i sredi za disco, prva velika kiša uništila je svaki trud jer je poplavila podrum do prozora, koji su bili samo pola metra od plafona visoki).

Teško je bilo dobiti odobrenje SUBNOR - a i SSRNJ - a da se kino sala koristi za ples (zaboga - neideološki i prozapadno trovanje omladine) pa bi se onda spremila kakva jednočinka od nas jedno desetak aktivista SSOJ - a, a poslije predstave od pola sata igranka do ponoći! Tako smo obilježavali Dan borca, Dan Republike, Prvi Maj, Dan žena...,a jedino nam dugo vremena nije polazilo za rukom da na Preobraženje organizujemo ples iza Doma, kada ima najviše mladih u mjestu i dobra bi se lova digla za jedno veče, ali milicija je dva puta prekidala tek započetu igranku. Više se ne sjećam obrazloženja, ali poenta je bila u tome da su stari borci bili iritirani što se pleše i veseli na crkveni praznik,a oni su se protiv toga borili. Time se samo produbljivao jaz među generacijama, a nestajao je kako je koji od njih odlazio sa scene. Kad sam ja stasao za DJ - a u opticaju su bili Boney M, ABBA , Demis Roussos i nasljeđene ploče od Žare Popovića. Ploče longplejke usložene u drvenoj kašeti za voće (gajba), jedno 30 LP- ja i 20 hit singlica (kupljene pouzećem preko Zabavnika, antologija SOULA, a ostale kupljene u Robnoj u Kninu na 2.spratu). Igrao se BUMP, a glavni trendseteri bili smo Zdravka Borak, Jagoda Mažibrada, Ivanka Peslać i ja. Palili smo i žarili novi ritam, sve dok ga ostali nisu savladali. Moj jedini uslov je bio da izađemo prvi na podij dok još nema gužve, pokažemo šta znamo i poslje sjedemo kad se ostali zahuktaju…

Bilo je perioda totalnog zatišja što se plesa tiče, pa je zabilježen i pokušaj da se aktivira fiskulturna sala stare škole (jednom slaba posjeta - kraj!), kao i pokušaj u skladištu na željezničkoj stanici (došli samo Jekići i Peciglave - kraj odma!).

Onda dolazi na red sezona žive svirke i koncerata MERI CETINIĆ, AD ASTRA, kada se svake subote natjecalo gdje će biti poznatija grupa: Ivoševci Dom, Ervenik Dom i Đevrske Dom (a mi na biciklima piči na igranku uz prve cigarete i pivo) i kad se sve dobro uhodalo i sklopila poznanstva sa lokalnim dalmatinskim menadžerima na red su došle i tada velika rock imena bivše SFRJ...

Oponašanje JOSIPE LISAC i njezinih ŠIŠKI
„Francete ala Josipa“ bi rekli nekad davno - toliko je bilo moderna frizura sa centimetar dugim francetama na čelu koje se nastavljaju u paž frizuru - neponovljivo..
Sa školom smo išli u Split na Gripe da gledamo rock operu GUBEC BEG i nada sam se viditi Josipu, ali u Splitu Janu pjevala Radojka Šverko u alternaciji. Tek odlaskom na fakultet i po njezinu povratku iz Amerike slušao sam je uživo čitava dva sata. LP ploču sa rock operom odmah sam kupio na ulazu u Gripe i poslje je često puštao na plesnjacima iza Doma, ono kad Josipa pjeva AVE MARIJA, obično kao uvod pred brži ritam...

Iz današnje perspektive čini mi se imaginarno…