...tako su davne maturske godine tekli razgovori koje sam kao klinac prisluškiva iza odškrinutih vrata dok su ga vodile maturantkinje: moja sestra Divna, Živana Dubajić, Vesna Barić i Borka Jolić. Pijući sok od višanja iz tegle na suncu, gledajuci magazin TINA i listajući materine Burde, a kao skupile se da prepišu iz svaštara današnje predavanje Silvane Jelovine koja im je predavala SH u Gimnaziji. Da li su ga prepisale ne znam, ali da su se spremile za maturu to sam siguran, iako sam i ja bio mlađi brat koji je izvisio za kartu i večeru na maturalnoj zabavi starije sestre. Te godine mater se dosta namučila dok je skrojila haljinu koju je sestra zamislila: od crnog žerseja, pripijena uz tijelo, sa dvije paralelne crvene linije na prsima u obliku izvrnutog slova V. Frizura ala Josipa Lisac te godine sa ekstremno kratkim šiškama i obaveznim hifama ( pramenovi na početku vrata) a

frizuru je sama oblikovala TRIMEROM ( koji je bio obavezni sastav ženskih nesesera sa šmimkom ), oko vrata drvene crvene kugle, ista takva i narukvica, a cipele ultima te godine: crni gamoš sa crvenom trakom kao detaljem, pačiji kljun sa platformom. Preko tamno zelena pelerina do zemlje sa tamno zelenom atlas fudrom. Ćaća i mater su sa ćerkom i kuma Radojkom Popović ( sada Karanović) sjeli u naš Moskvić i odvezli se na zabavu. A u zgradi Doma JNA protokol za matursku zabavu je bio unapred poznat: svi maturanti se poslože na bočna stepeništa koja su vodila u kino salu, dok roditelji i ostali gosti ulaze i zauzmu svoja rezervisana mjesta u sali. Dotle ih sačeka vojnički bend koji instrumentalom pribavi dozu isčekivanja, muziku lako stišaju i onda se obrati gostima riječima dobrodošlice direktor Gimnazije. Poslije toga se začuju taktovi valcera NA LIJEPOM PLAVOM DUNAVU, vrata sale se otvaraju uz pridržavanje konobara, i u plesnom koraku ulaze maturanti uz aplauz prisutnih za stolovima. Još jednom zaplešu uz taktove tanga i poslje toga im direktor čestita maturu i zapjevaju skupa GAUDEAMUS IGIDUR - himnu maturanata , koju su uvježbavali na satovima Latinskog cijelo polugodište, i maturalna zabava može početi. Maturanti se razmile do stolova svojih najbližih i kasnije ples do zore. Povratak iz Knina ranim jutarnjim vozom “radničkim” za Zadar oko 4,30. Moj dolazak u srednju školu i poznavanje obaveznih plesnih koraka rezultirali su pozivanjem za obaveznog partnera na više maturalnih plesova u Domu JNA. John Travolta i Groznica subotnje večeri bili su moj modni izbor na prvom od tih plesova. Bež odijelo sa điletom kupljeno u Zadru u Standard konfekciji, tu i kravata širokih pruga koju sam vezao u dupli Windsor čvor, i poluduboke bež cipele sa takom i kožnim đonom da se bolje vrti uz valcer kupljene u Planike na Kalalargi. Ređale su se Ekonomska škola, ŠUP tekstilna, opet Gimnazija, Gimnazija … i tako ukupno 7 maturalnih plesova do moje mature. Kako smo u to vreme još svi bili izmješani u istoj zgradi gimnazije prof Paško Pajić koji mi je predavao Umjetnost , zapazio je moj talenat u crtanju pa sam tih godina uvijek bio sa njim u organizaciji maturalne proslave za gimnazijalce u Domu JNA- trebalo je ukrasiti predvorje i stepenište, i kaligrafski ispisati dobrodošlicu iznad vrata svečane sale Doma. Obično bi to bila slika maturanata u plesnom koraku sa sve lepršanjem haljina i traka od zanosa. Svake godine sam samo mjenjao frizuru i kod muške i kod ženske figure, već prema trenutnim modnim diktatima. Tako da sam uvijek u pripremi maturalnih proslava imao odrešene ruke da odem sa satova bez upisivanja a po njegovom odobrenju, jer je tada bio direktor Gimnazije. A kada je trebalo naučiti neke naše momke koracima valcera zvali su me u Carev i Borin razred, kasnije su me zvale Jagoda i Zdravka u njihov razred da plešemo i druge podučimo valceru, poslje sam to činio i u Maričinom i Đokinom razredu, najkasnije je stigao red i na moj razred… A te godine kada sam ja stigao za maturu donešena je odluka da svi maturalni plesovi “srednjoškolskog centra Bratstvo jedinstvo Knin” budu održani iste večeri u Domu JNA i Hotelu. Ugašena je Gimnazija i nije više bilo podjele na škole u gradu pa ni gimnazijski maturalni plesovi nisu više bili top. Moj razred medicinske škole zahedno sa metalopreradjivačima i ekonomskom tehničarima te “suradnicima u nastavi” ( šta to god znacilo) dobio je Hotelsku salu, ali kako je bilo mnogo maturanata jedne večeri u gradu nismo mogli pozvati familiju kako je to ranijih godina bio običaj. Očito je nekome zasmetalo restauriranje zapadnih tradicija, i u duhu sveobuhvatne Šuvarove reforme školstva ostadošmo mi uskraćeni prvi put u Kninu za porodičnu proslavu mature i sve se svelo na običan diskać za maturante sa muzikom neke lokalne grupe koja je ipak razveselila okupljene ne baš do jutarnjih sati ali koga je to više bilo briga. Ni haljine kod djevojaka nisu više lepršale po podu , jer su suknje kod većine bile na nivou koljena. Ni kod nas muških odijela nisu bila obavezujući dio garderobe, a izostali su i čuveni valcer i tango na početku proslave.

Mala matura

A još ranije, na kraju osmogodišnjeg školovanja, jednog petka u 12 sati , u V-a razredu donio Ićo podvornik radio sa gramofonom, mi od kuća donjeli po par ploča, a od novca koji smo skupljali danima ranije, kupismo par litara soka za razmutiti ( od limuna i naranče) kesice sa smokijem i čipsom, od kuće donjeli dva kruva ispod peke, a u Gostioni zadružnoj ispekosmo jednog janjca na ražnju kojeg kupismo u petak na stočnoj pijaci po odabiru nastavnika Nikolić Milivoja, razrednog u VIII b. Skupili se tog podneva svi naši nastavnici i učiteljice smo pozvali (Fila Berić je bila naša učiteljica 4 razreda) zajedno sa tajnikom Predragom Mažibradom i direktorom škole Milom Bezbradicom, koji je održao prigodan govor o završetku osnovne škole i kako

nam se ukazuju putevi za dalji nastavak škole koja će nas odrediti u poslu i životu… Poslje smo navalili na janjetinu i sokove ( koji gušt !) ploče na gramofonu malo - malo pa ili škripe ili preskaču, ali koga briga, mi smo maturanti male mature ( tako se to zvalo još prije drugog svjetskog rata, pa nam je bilo in tako nazvati završnu zabavu u osnovnoškolskom obrazovanju. Pjevamo tada jako moderne najnovije hitove od prošlogodišnjeg splitskog festivala, preganjamo se koga ćemo sljedećeg zavrtiti ĐORĐA MARJANOVIĆA ili KIĆU SLABINCA ( te dvije struje su postojale dugo godina i skoro da su bile nepomirljive, čak je prvi grafit školskom kredom bio napisan do milicajske kuće prema Jankovića đardinu: Bolji Kićo nego Đorđe, koji je neko poslje isčara, i crnim tušem napisa na svjetloplavom zidu: Bolji Đordje od Kiće! Iako su svi se kleli da su za Đorđa, tajnim sredstvima ( prisluškivanjem ispod prozora) otkrilo se da je grafit za Kiću napisala Rada Jekić jer su je uhvatili “ in flagranti” kako pjeva Kićinu pjesmu, a dugo se vremena mislilo da je grafit djelo Goce Dervišević jer je napisan na njenom zidu ). Odvažna družina ponavljača iz V razreda, a sada malomaturanata : Dele , Žicar i još neki koji su stasali do prvih malja ispod nosa koje ce se tek za godinu zvati brk, nekim tajnim fondom kupismo par boca pive i kradomice smo išli do zahoda da se alkoholiziramo sa karlovačkom, onda kao nadmudrili Milivoja koji nam taj otrov uz cigare branio, drečimo uz pivkana i divimo se Deli i Žicaru koji vec godinu dana puše ki veliki. U stvari oni i jesu bili veliki jer su ošli odmah poslje škole u vojsku! Popismo edva po to pivo, vratismo se se u razred sa muzikom, ono jedna te ista ploča stalno zavija, pojedoše se meso i neke fritule koje su nam matere zamjesile, soka na razmućivanje kolko oš al ga niko ne pije, i u neko doba osuše se nastavnici kao da se djeca razvesele bez njih, a u biti ošli na popodnevnu dremku poslje vruće janjetine i malo vinca koje je za njih donešeno.

Pa kako su ploče težile da se izgrebu do neslušljivosti na školskom gramofonu, to se i vlasnici istih dogovoriše da dosta je bilo ( a ni piva u zahodu više nema) te sve polako sklonišmo u kutije i bacišmo iza trafostanice na smetlište u školskom dvorištu ( gdje nas je foto Trivić redovito slikava, ki da nije ima bolji pejzaž za pozadinu slike uspomena iz škole!) Poslje dođe Zorka i sve počisti za nama. Bezbradičani i macurani uzjašiše svoje bacikle, a bjelanovićani, mažibradci i čučevljani klaj klaj pješke kući.