Kolumna

Napred navedeni Zečevljani tada mladi momci imali su i svoje filmske «gaže», odnosno bili su statisti u filmu, a ne treba puno pretpostaviti da su uglavnom dobijali uloge Indijanaca ( dugo poslje u bukovačkom kraju sinonim za Indijance bio je Apači , sve dok se nismo edukovali filmovima i saznali da su Apači samo jedan od naroda koje zovemo Indijanci, a kako je svijet mali moja se familija i orodila udajom jedne moje rođake u Americi baš za pripadnika Apač naroda, koje li slučajnosti! Dugo poslije toga izraz za nemirno dijete bio je : “ baš si pravi apaš!” ).

I evo epizode koja me je tada a i sada kad je se sjetim najviše nasmijavala:
Svako jutro pomoćnik režisera postroji naše « Indijance » koji poslije šminkanja i perika nekad ne mogu sebe a kamoli druge da prepoznaju, pa im podijeli zadatke u toku snimanja za taj dan. Sve je išlo ka po loju jer su se zadaci odnosili na masovne scene bez teksta u kojima se ništa posebno nije dešavalo, dnevnice su bile na kraju svakog dana snimanja i bilo je « bogato ! » .No tada su na red došle scene na konjima u kojima zečevski Indijanci napadaju logor, pa su se tada birali oni koji znaju jašiti konja. Ko da su rekli: ko zna hodati? - pa su se svi javili, zaboga svako je u kući tada ima konja za oranje i nije bilo onoga koji nije zna jašiti. Ali vraga: uzjahaše naši momci crne ate sve onako namazane da liče na indijanske ponije, i krenuše u juriš sa lukovima i strelama, urličući iz sve glave, onako po indijanski sa šakom preko usta, a režiser svaki čas viče: “ CAT!”

Pa ponovo brajko ispočetka, sve dok nije dobio gužvu u kameri koja mu je bila na pameti.
I tu onda na scenu stupa ponovo onaj pomoćnik koji u odsudnom momentu ( tada su se naši vec ponadali da ce kauboji pretrpiti «veliki poraz» ) šviknu ( zazviždi) određeni ton: I SVI KONJI POSRNUŠE NA TAJ ZNAK, A NAŠI MOMCI NAČINIŠE NEZABORAVNE VRATOLOMNE PADOVE KOJI OSTAŠE ZABILJEŽENI FILMSKOM TRAKOM!
Naravno da te padove nije trebalo ponavljati jer nije bilo nikoga koji bi to moga učiniti: svi su se dobro ugruvali i na kamenju izgrebali, jer im nije ni bilo rečeno da ce pasti sa konja, koji su bili dobro utrenirani za filmske kaskade.

“Eto kako je teško biti glumac”, reče jedan od nabrojanih Ćakića.

Sigurno se pitate iz one prve priče što je toliko argeta uz jednog majstora? U to vrijeme nije bilo niti mješalica za beton, a u željezari u Jankovića kući kod Marka K. su se prodavale još uvijek drvene karivole sa točkom obloženim limom. Kad se sjetim samo mješanja betona: moj zadatak je bio da hvatam vodu koja je ljeti curkala iz špinje u veliku bačvu ( Wermacht 1943 proizvodnja, još ostala u životu u Kistanjama, niko je nije ponio, neuništiva ki Mercedes! ) i odatle se poslje zaljevačem prskala smješa pržine iz Smiljčića i cimenta koji su momci iz Zečeva više puta lopatama na ruke promješali i tek tada se sipala voda da se zakuva beton ili maljta za lišavanje zidova ili za plafone.

A koji je tek gušt bio kad se saljeva ploča: cijela moba i stotinu ljudi u dvorištu, pečenja ki drva, vinčine kolko oš, a onda se pokriva sa starim dekama i biljcima i preko toga slama ( kartonske ambalaže baš nije bilo u izobilju, jer su se sve malobrojne kutije iz dvi tri zadružne radnje - trgovine koristile u druge svrhe: npr. slati pakete studentariji gladnoj u velikim gradovima ). Pa onda uzmeš zaljevač i naljevaš da se ne osuši jos 7 dana. Koja milina : bos po mokrom sjenu i moš gacati po vodi a da te mater ne viče, sve dok bosom nogom ne nagaziš na osinjaka koji je doša da se napije vode! Kvragu i voda i sjeno i ploča, kad nemeš odati! Sva ljepota prisjedne ti u jedan tren.

.jedna slika iz mog albuma nastala prije negu su daske i gradja odnesene i poslje zasadjeni bajami u jednojh od mnogobrojnih radnih akcija omladinaca toga doba (i sad ostao po koji bajam BAJAMNIKU )

VODOVOD I VODARI

Novi vodovod je kroz Kistanje proša tek 68/69, cjelu godinu su bili raskopani kanali na neparnoj strani ulice. Kada su zamjenjene metalne cijevi promjera 10 cm sa VELIKIM betonskim od 25 cm, kakav smo tek tada pritisak vode imali, da su se neki žalili da im špinje izbijaju iz zida od nagle vode!!! Dok je trajalo mijenjanje cijevi iskopani kanali su se punili vodom i žabama poslje svake kiše, tada nije bilo pumpi za istakanje vode, pa se čekalo da se prosuše i i onda nastave radovi, a kako je zemlja bila sklonjena na trotoar ispred svakog ulaza bili su mostovi od dasaka, pa su Kistanje tada izgledale ki Venecija ( skoro). Žabe kao djeca nismo hvatali niti ubijali, jer je tada važila kletva međj djecom: ako ubiješ žabu – umreće ti mater ! ( nikad nisam otkrio korjen ovome, ali smo se svi toga striktno pridržavali, sve ne hoteć isprobavati vradžbinu na sebi ). Nama nije trebalo puno da zagazimo u vodu, ako je plitka pa da puštamo brodiće savijene od novina, što smo i inače radili poslje ljetnih kiša kada bujica krene od Raskršća i Mažibrada kroz kanale pa napravi pravu poplavu kod Čotrine i Budimirove kuće, kad se voda prelije preko asfalta od zida do zida, jer Jankovića bunar nije moga skupiti svu vodu, a kanal ispred Jadrana nije bio prohodan ispod prelaza pred kapijom, tako da voda nije mogla ići dalje prema ambulanti i livadi preko puta ( sada je tamo nova škola) .Gušt je bio i gacati po tom “jezeru” bos a ispod trava, kad trčiš sve vrca i pršti okotebe .

A samo kojih desetak godina kasnije uza sve stari VODOTORANJ iza kuće Krnetine prema stanici ( sa kojega je Brli vidio ” more i sve do kraja, skroz” jer mu je ćaća bio dobar sa vodarom pa se uspio među prvima popeti na vr vodotornja, a mi mu bili zavidni i sa otvorenim ustima slušali kako to izgleda pogled sa visine i dokle se moš dobaciti okom), nije bilo dosta vode ni u mjestu a kamoli prema Đevrskama, ili Bjevčanima. PREMDA: neki su na njihove žalbe uvijek imali spreman odgovor , da «ventilje» zavrću neki u Macurama, i neki kod Krčme Berića, da bi imali bolji pritisak u cjevima; ne znam tačno šta je istina, ali nije ni daleko od nje! Tek 80 tih su građeni novi vodovod od Manojlovca i novi vodotoranj put Čučeva u Šušnjima, koji su malo poboljšali situaciju, ali ne zadugo jer se i mreža lokalnih vodovoda proširila do Smrdelja i prema Letunicama, i dalje od Biovičina Sela pa se problem
« ventilja » samo izmjestio malo dalje! Zato su u Bukovici na ključnim poklopcima vodovodnih šahtova u kojima su se krili « ventilji od vode » nalazili katanci, ali ne zadugo jer su noću radili maljevi i pile za metal, sve dok ekipa vodara ( majstora za vodovod) ne krene na teren i ponovo otvori vodovod.

Ranijih godina su telefone imali samo u pošti seoskoj pa se tako i saznavalo za nestašice vode, kad javi poštar Jolić iz Đevrsaka poštaru Pekiću u Kistanje, onda on pošalje poštara Popovića na Pijacu da nadje majstore vodare i onda ovi krenu na teren !

TELEFONIJA SEDAMDESETIH U KISTANJAMA

Sad mi pade na pamet i priča sa uvođenjem telefona po kućama u Bukovici: najprije u Kistanjama pa odmah poslje i po okolnim selima. Priča se svuda ponavljala: uvođenje telefona trajalo je više mjeseci po mjestu i kada je počelo priključivanje brojeva u centrali nekima je radio telefon a nekima nije. Kako je imenik bio štampan prije zvaničnog puštanja u rad centrale neki su okretali redom brojeve: da vide kome je priključen a kome nije. Bogami neki su zvali i vanka Kistanja, jer » ne plaća se, još centrala nije puštena » .Bilo je i razgovora tipa: “ De, nazovide me da čujem kako moj telefon zvrči! ”

A onda poslje dva mjeseca pustiše i centralu u rad o nekom slavnom datumu iz rata, a sutradan iz pošte podjeliše i prvi račun za korištenje, od kojih je nekima skoro srce stalo > tako su bili veliki. Znam jednoga koji se tada žalio: “ ja sam samo po Kistanjama zvao! “ ali je zaboravljao da naglasi da je svako veče okretao brojeve iz cijelog imenika, samo da prvi na pijaci sutra referiše ko je sve dobio telefon.

Kažem priča sa telefonima dešavala se u svakom mjestu, nikako da se opametimo i ne ponavljamo tuđe greške.

Nazad