Novogodišnja noć u Kistanjama

31. decembar svake godine za nas mlađe, stasale do prve zagledačine ili do prvog poljupca, predstavljao je izuzetan datum. Prije podne u školi kitio bi se bornjak koji bi Ićo podvornik usjeka u borićima poviše skretanja za Čučevo. (poslje je tu iznika novi Jadran i medju boriće su se parkirali stojadini i pokoji PeZejac od zaposlenih radnika, a poviše borića još kasnije osvanuo je KONDOR, a borići nisu više služili samo za parking prije podne, nego i za šetnje u škurić kasno noću dok iz Kondorove bašče zavijaju umilni zvuci gostujućih zvijezda tadašnje folk-Yu-estrade: Usnija Redžepova, Boro Drljača i ostali kojima se niti imena ne mogu sjetiti. Podjela na narodnjake i zabavnjake oduvijek je bila prisutna u Kistanjama, pa su mi i sada smješne situacije u tom istom Kondoru: vanka zapjeva „ pevaljka“ a ostali kojima taj zvuk reže uši sakriju se u diskoteku i odmore iste decibelima ritma koji poziva na ples više na engleskom nego na nama poznatom jeziku.

 

 

 

 

 

 

 

  


Kasnih '80-tih taj isti klub usadio je medju kistanjsku omladinu i još jednu gastarbajtersku domišljatost: naime kako se sezona pevaljki produžavala i u zimske dane pa se broj zainteresiranih nije mogao smjestiti za stolove oko šanka, to je gazda otvorio i prostor diskoteke da kroz razglas pevaljke dobiju na glasu koji većina osim stasa nije imala, pa su Kistanje imale medju prvima u staroj Jugi pravu pravcatu FOLKOTEQUE!!! ) Elem da se vratimo na taj jedinstven dan u godini, od koga smo u mladosti mnogo očekivali:

 

kao djeca toga dana nam se pokazivao Djed Mraz sa poklonima - do 4. razreda OŠ imali smo pravo da vjerujemo u postojanje izmišljene ličnosti koja nam je u ŠKARTOCIMA = papirnate kese, donosila po dvije naranče, šaku orasa i čokoladu BRACO ili SEKA , kako kome , uz nezaobilaznu kutiju žvaka u obliku cigareta (pa se poslje čudili stariji što im djeca puše, kad su nas odmalena učili toj napasti za zdravlje!) koje je pravila tada jedina tvornica žvaka u Pucištu na otoku Hvaru, a gdje je radila i Olga sestra Sonje Malešević, dok je treća sestra bila udata za nastavnika Itrak Andriju sa kojim je rodila dvije preljepe bliznakinje. Poslje smo odrasli i nije nam dolazio više Djed Mraz, nego smo tu radost vjerovanja prepustili naraštajima koji pristižu iza nas. Dugi niz godina je Jadran posebno organizovao dodjelu

 


paketića za djecu svojih radnika, i kako su godine prolazile sve su raznovrsniji pokloni bili upakovani sada već i u plastične prigodne kese sa likom Djeda Mraza na njima. Svake godine 31.decembra odabrali bi u Jadranu nekoga ko će se obući u crveno odjelo i uz čuveno Ho Ho Ho, slikati se sa razdraganom djecom. Dvije godine zaredom u crvenu uniformu oblačio se Brli, ali one godine kada je oša u vojsku, nasta problem koji je rješila Desa Ivičina pozvavši me dan prije da izostanem iz škole i izigravam te godine Djeda Mraza. Svakako da sam pristao na tu ulogu i mislim da sam je odigrao dobro jer djeca koja su me tada vidila bila su sigurna da sam pravi Djed Mraz a ne Brli od prošle godine koga su svi prepoznali. Dodjem ja u stari Jadran i u kancelariji direktora me obuku u crvenu jaketu i stave mi jastučić da mi drob bude veći (tad sam bio prvi razred srednje škole pa sam stasom bilo blizu Brloga), stavi mi Desa bradu i brkove od bjele vate koju je Sovjetka donjela iz ambulante, malo mi narumene obraze i nos crvenim karminom (skoro kao Rumenka sam izgleda!) ali se pojavi problem - hlače kratke i vire mi čarape, a to odudara od slike koju treba predstaviti. Srećom sjetih se spasonosne ideje, pošaljemo mojoj kući vozača Miću Jekića u crvenom Zastavinom kombiću i on donese TRUMBE crne, koje su bile broj 46, a služile su samo da se u njima ugacka kupus naribani kad se stavlja za kiseliti. Sve u svemu idilična slika Djeda Mraza je bila spremna za pojavljivanje. Dovezoše iz Lalića kar sa konjima, paketiće staviše odzada, a ja sa kočijašem sjedo napred i krenu ti vožnja po Kistanjama. Škurjom zamahivah i bombone iz zobnice izbacivah gdje bi se djeca usput skupila i za nama trčala, sve do željezničke stanice i poslje do Lalića-lokve pa natrag do Doma gdje su me čekala djeca puna nestrpljenja i iščekivanja šta se nalazi u njihovom paketiću i da li je Djed Mraz uslišio njihove želje za tu godinu! Popeh se na binu praćen vriskom i apaluzom okupljene djece u sali Doma, sjedoh na stolac ispred okićenog bornjaka, pozdravih okupljene sa prigodnom djedamrazovskom besjedom u stilu: dobri ste bili djeco, slušali ste mame i tate, volili svoju braću i sestre, i tako dalje u tom stilu, i poslje bi školski zbor otpjevao par prigodnih pjesmica iz školskog repertoara od Triglava do Djevdjelije u slavu bratstva-jedinstva i očuvanja tekovina slavne Revolucije, a onda bi izašla Desa i prozivala po spisku djecu da pridju na binu i uzmu svoj paketić. Kad je gungula prestala i razišla se djeca, skinuo sam crveno odjelo, i brže bolje se dao na pripreme za “najludju novogodišnju noć” veceras u istoj sali Doma.

 

Stariji omladinci sa Binom na čelu tada bi počeli dovoziti stolove i katrige iz zadružne gostione, dok su omladinke još od ranog prijepodneva plele u kancelariji Doma ukrasne trake od krep papira u dvije boje i nekoga bi našle da napuva desetak balona. Ukrasne trake su kačene PUNTINAMA na zid, a preko sale su pružane okačene o lustere koji su stavljeni nakon renoviranja Doma. Bornjak od dječije predstave sa Djeda Mrazom osta je na bini, gdje smo smjestili u desni ćošak gramofon i razglas, a ja sam te večeri bio glavni DJ. Koje li transformacije samo u jednom danu! Na meniju je bila uobičajena hrana: za predjelo po dvi fete pršuta i sira, pa poslje toga pečena prasetina iz zadružne gostione, i salata od kiselih krastavčića iz limenih važa. Večera je poslužena uz upaljene svijeće

  


a svakom stolu u 8 sati i do 10 sati uveče nekako je atmosfera bila uštogljena, a onda je valjda crnjak počeo da djeluje i prisutni narod, oko 8o spremnih da plate taj gušt, počeo je malo po malo da se pridiže od stolova i lagano se ljulja u ritmu muzike za ples. Kako je veče odmicalo atmosfera je sve više tekla prema ključanju. Počeli su kistanjski momci da skidaju jakete i djilete da otkopčavaju, a većini su kravate nestale oko vrata još za stolom. Imati na sebi odjelo a bez djileta ispod– ki da nisi ni obuka odjelo. Meni je mater za tu večer sašila djilet od plavog štrasa od kojeg je ona nekad sašila haljinu haljinu a materijal je posla Dušanki Bricinoj brat iz Leicestera u Engleskoj neke davne 60te godine. Garderoba koju su cure te večeri imale iziskivala je te sezone nezaobilazni modni detalj iz Trsta: DOLĆEVITKE, majice sa rol kragnom. Cure su se dale u plesanjac i bez mnogo alkohola, jer tada nisi moga viditi curu koja nateže pivo iz flaše a i nije bilo ljepo za gledati. A kako sam te večeri bio onaj koji bira muziku za ples, počelo je instrumentalima tada ultrapopularnog njemačkog aranžera Jamesa Lasta, pa preko popularnih numera domaćih festivala, onda malo rok balada da se uz prigušeno svjetlo na parketu Doma u stiskavcu ispričaju vec poznati parovi, a bogme da se javno pokažu simpatije i nekih novih ili u nastajanju parova. Za opuštanje i da se razvesele oni koji su ostali van stiskavca čekale su ih žestoke i brze pjesme, a te godine ABBA i Boney M su bili favoriti bez kojih se nije moglo. Bamp je vrsta plesa koju smo naučili što gledajuć na televiziji, što od ljetošnjih gostiju u Kistanjama na ljetnim diskaćima. Te večeri svoje znanje i umjeće sam demonstrirao sa tri cure koje su bile drugarice: Jagoda M., Zdravka B. i Ivanka P. Skakali smo u ritmu, sudarali se bokovima, koljenima, pljeskama po dupetu , ramenom u bok i ostalim zahtjevnim pokretima bampa. Pop balade i tročetvrtinski taktovi udruženo smo učetvoro igrali, približavajući se nasuprotno postavljeni u krugu. U uspaljenoj atmosferi kada su salom letile konfete i šarene trake, poskidani i puknuti baloni čestitasmo jedni drugima dolazak Nove godine...
...i poče izvlačenje glavne atrakcije – LUTRIJE (prskalice su strogo bile zabranjene od strane Djoke da se ne izgori novi parket !). Pope se Bino na pozornicu, strpa duplikate listića i šešir i poče izvlačenje: grataču dobio broj 77; prakljaču dobija broj 34; čačkalice dobija 65, salvete…bocu vina JURE… mlinčić za kavu električni…soljnjaču od plastike ... i za još kojekakve sitnice izvuče Bino brojeve, a za glavnu nagradu pršut nasta pometnja kad je izjavio da ga dobija broj koji niko nije kupio pa će ga on odnjeti kući! Svi graknuše: namještaljka!, a i bila je jer je to bio jedan od čuvenih Bininih štosova za animiranje publike. Naravno ponovljeno je izvlačenje i pršut je oša za jedan sto koji je najviše listića kupio!

Veselje je trajalo do 5 ujutro kada smo se razišli, i sve onako uflekano ostavili do novog okupljanja popodne prvog dana u novoj godini. Samo da kažem da je kostiju ostalo toliko da sam ima za raniti pase narednih dvi sedmice! Uveče nakon čišćenja Doma upriličena je repriza dočeka, bez hrane doduše, ali se veselilo ,zabavljalo i plesalo do ranih jutarnjih sati...