sumpreš




Niko Janković

Dušan Korolija

"...ajte djeco u sokolanu..."

 

Kistanje pred 2.Svjetski rat

 

Gospoda kistanjska...

 

Sokoli

Sokoli







Sokoli





Kistanjski sokoli





Sokoli





Gradnja Sokolskog doma








Momčilo Tapavica





















naslovna stranica lista "Srpski vitez"










Kralj Aleksandar













"Mladi Jugosloven" - srednjoškolski glasnik

 

Sokoli

Novac i oznake Kraljevine Jugoslavije

 

glava, krila, tijelo i rep...

 

 

U Jankovića dvorištu pecana je bila dosta velika, kako i priliči jednoj vlastelinskoj kući. U sredini je bilo veliko ognjište sa više peka, brunzina na perdu, a u zimu se stalno dimilo meso na gredama pod badžom. U ljevom ćošku velika krušna peć i kota za grijati vodu iz koga se ista saljevala u tri kamenice za prati robu, sve u nizu na čeonom zidu, u kojima su šugamane, lancune i ostalu “ bjankinu” ( bjeli veš) lukšijale (namakale u lukšiji - lug rastopljen u vodi = alkalni rastvor sličan današnjim detergentima, služilo da se masne fleke rastvore i lakše operu, a za još više bjeline koristilo se i pranje - kuvanje u bršljanovom lišću), sapunom domaćim pravljenim od svinjskog sala i salitre trljale na dasci za pranje i prakljačom prakljale ( tukle, danas to radi veš mašina u bubnju na 800 obrtaja u minutu) a poslje sušenja sumprešale (peglale sumprešom - peglom u koju se stavljao žar da se peglajuća ploča zagrije) sve one služavke koje su godinama radile u Jankovića kući, a stanovale su na drugom spratu kuće.

Ne treba zaboraviti da su se košulje kao i “koleti” ( specijalno šivene kragne za leptir mašne, koje su se stavljale na obične muške košulje koje nisu imale kragnu) iz Jankovića kuće, kao i pošmajstora i ostalih trgovačkih kuća u Kistanjama tih godina na početku dvadesetog vijeka slale u Bec ( Wienu) na pranje, peglanje i štirkanje - POŠTOM ! Diližansa je jednom nedjeljno nosila pakete sa košuljama i koletina, kao frakovima i cilindrima na suvo pranje (sada bi rekli hemijsko čišćenje) a u drvenim kovčezima za transport našle su se i haljine kistanjskih gospoja koje je jednom godišnje trebalo dobro isprašiti, jer dužina suknje i haljina je bila do zemlje, a kako gospoje nisu imale druge trotoare popločane kamenim pločama iz mažibradskih kava osim u samom centru mjesta (od starog Jadrana - kuće Šeganovih do kuće Nike i Dare Vujasinovića, „Strada Postale“) a nedjeljom su išle do crkve Sv. Nikole ili do Manastira, ili prosto šetnjom do Livadica, prašina je činila svoje, pa su sanduci jurili do Beča i natrag. Dugo vremena na mom tavanu bili su ti sanduci za robu i košulje, sa puno koleta pošmajstora i brata mu pjesnika Mirka Korolije koji su svi bili uštirkani. U drugom je bio spakovan Mirkov crni frak i cilindar, još je na tavanu ostalo dosta kožnih nesesera u kojima su se čuvali ženski šeširi majke im pošmajstorice.

Pričala je pokojna Stana Kresović iz Kolašca (rođena 1885. g. a počivša u miru od 1968. i koja je grobno mjesto kupila tik do svojih počivših gazda sa kojima je provela cijeli život) koja je služila kod poštmajstora da su neke gospoje slale u Beč čak i posteljinu i bjankineriju, jer su se posvađale sa služavkama pa im nisu davale da diraju nihovu robu ( ako me sjećanje ne vara mislila je na Maleševićku, put ž. stanice, gdje je sada kuća p.Vase Perića, koja je ostala Kistanjcima u pamćenju time što je kad je obudovjela tu kuću i imanje u Kistanjama prodala kako bi napravila svadbu za kćerku. A svadba je bila da se smrzneš kako bi danas kazali, i kada bi je danas ponovili: Vjenčana haljina je specijalno šivena u Veneciji, sa žiponom promjera 2,5 metra, prekrivenim sa mnogo karnera, čipke i fjokova (mašne), a na glavi til dug preko 10 metara koji su pridržavali 3 djevojčice i 3 dječaka u bjelim marinero haljinicama i odjelcima. Kočija sa četveropregom bijelih konja odvezla je mladence iz Kistanja do Skradina, u pratnji dvadeset kočija sa svatovima, gdje su se svi ukrcali na parobrod specijalno za tu priliku unajmljen i svadbovali na njemu uz Štrausove valcere do Splita ili Kaštela, gdje su nastavili kasnije svi skupa da žive i nikad se u Kistanje nisu vratili. Izgleda da je Maleševićka bila rodom iz Kaštela kao i Isinica pa tako su došle do udaje u Kistanje obe, a i danas se u dvorištu Perića naziru zidovi stare kuće sa odrinom nad bunarem. Moram reći da smo bili privilegovani što smo se mogli igrati u tom dvorištu dok bi sa prozora na nas glela Milka “Tralja”, šjor Nikina i šjore Marice služavka (nadimak je dobila dosta kasno, najprije je kao mlada služavka došavši iz Like bila raspoređena na poslima pranja, bila je “pralja” a kasnije kad je ostarila uz svoje gazde i ostala jedina u kući poslje rata, onako zarozanih čarapa i uvjek u natikačama - ko da je Walt Disney za gazdaricu Tom i Jerryja odatle inspiraciju pokupio - šjora Marica bi je zbog traljavosti zvala traljom i tako je ostao nadimak), koja bi znala ako bi mi pravili gužvu ili jako vriskali da podvikne sa prozora: “ajte djeco igrati se u sokolanu, tamo trčite, nemojte ovda gaziti travu ”.

U prizemlju iza Markove radnje na stanu je bila i Mandićka sa kćerkom Nadom dok se nisu preselile u novi stan na drugom spratu manastirske kuce oko *68, pa bi i ona koji put zabreštimala na nas djecu, a naročito nam nije dala da se igramo u dvorištu u proljeće kad cvjeta kamomila: cijelo dvorište je bilo osuto bijelim mirišljavim cvjetićima, pa bi nas matere slale da idemo brati kamomilu za sušiti za čaj.

Jedno vreme na drugom spratu stanovala je i nastavnica Janja Mrdalj, koja je predavala biologiju a bila je na zamjeni dok je nastavnik Mlađo bio u vojsci (čini mi se da je to tada bilo više od 18 mjeseci). Sjedila bi sa nama djecom u dvorištu i igrala se loptom kao da nam je starija sestra, znam da su joj Divna i Živana donosile vodu kišnicu iz Marte Čotrine bunara za prati kosu, da joj bude sjajnija! A one godine kad nam je predavala biologiju u V razredu, u proljeće rano smo imali praktičnu nastavu u okviru “biološke sekcije“ i iza trafostanice u školskom dvorištu smo sadili povrće i cvjeće na oglednoj bašči koju su motikama iskopali osmaši. Do ljeta je niklo svega i svačega, ali mi je ostalo u sjećanju da se uvijek govorilo kako dšaba mi to kopamo i zaljevačima polivamo kad će svejedno Grozda Martić to pokusati (tada je imala samo jednog sina, i dok je trudnoću na početku krila uvijek je znala govoriti da se najela trešanja pa joj oteka štumak, ali kako sezona trešanja odmaknu, pojavila se lubenica ispod pupka koja je uskoro zakmečala - rodio se Mićo. Poslje je rodila još jednog sina ali više nije bilo trešanja. Radila je u mjesnom uredu kao čistačica, a njen je brat koga su zvali Pjevčić (jer je rastom i stasom ličio na pjevca kikireza) radio kao noćni čuvar na skladištu kod Mile Bjelanovića, i ostade u sjećanju epizoda puna humora od njegovog hapšenja kad se otkrilo dugogodišnje potkradanje iz skladišta. Naime jednog dana prozuji raskršćem vijest da se srušio tavan u Martićima i da je prava sreća da niko nije poginuo - živio sa starom materom u prizemnoj kući, jer se sa tavana kome su grede popustile srušilo više od dvi tone kojekakve gvožđurije koje je u kuću dovlačio. Svi su se čudili kako je samo uspio na tavan popeti smotak žice koji ima oko 80 kg a sam Pjevčić nije ima ni 40 kila sa krevetom !!!) Poslje se ta bašča zbog ljetnih ferija osušila, a Grozda je imala krompira i kapule za cjelu zimu!

Osnivanje sokolskog društva

Tada nisam znao ni za Sokole niti šta je sokolana, bilo mi je uvijek čudno i nejasno gdje nas to šalje Milka tralja, pa u to vreme oko Narodnog doma samo je drača rasla i nije bilo nimalo izvodljivo da se tamo juri za loptom ili trči. Naime tih kasnih 60tih i ranih 70tih bili su u toku radovi na sanaciji Doma, puno škalja i pripremalo se postavljanje fasade “HIROFA“ sa prskanjem boje neobičnom spravom koju smo zvali JEŽ. Ali iako nije bila u pravoj funkciji , samo povremeno sala Doma je služila za održavanje plesnjaka povodom kakvog državnog praznika: Fidel bi puštao ploče sa pozornice, masa bi se talasala na starom daščanom patosu koji je ima više rupa i propadanja, da i nisi mora vježbati plesne korake - dovoljno je da se prošećeš po rasutom patosu i kako u koju rupu upaneš pa se iskriviš - čini se da si baš napravio kakvu fintu u taktu muzike za ples. A za nas djecu koja nije smjela ući u Dom kad ga omladinci zaposjednu, ostala je dugo vremena tajna rupa u zidu kroz koju se moglo zaviriti u podrum ispod bine. Škuric rezervisan samo za dobre prijatelje sa Fidelom koji su isti koristili za tajne radnje koje smo mi htjeli viditi - LJUBE SE ! Ko, skim, kako??? Svako koji je htio da se popne do rupe i razjasni dilemu, mora je tajno preskočiti ogradu pored Perinog vinograda a da ga ne vide oni sa glavnih vrata koji su prodavali karte, odšunjaš se kradomice do rupe u zidu, popneš se na COKLU koja je tako bila uska da moraš stati nogom postranično samo malo i zaskočiti se da dohvatiš rupu, pa onda kao nešto viriš u onaj mrak i paziš da te oni iznutra ne vide jer si ga onda naj…strada. E, sve tako po redu sam i ja obavio kad su se mulci hvalili da se u podrumu Veva “ žvali sa ednom splićankom” - sve u usta! Zaskočih se na coklu, i taman da se pridržim rukom za kamen u rupi da bih se ispravio i vidio šta se dolje dešava - izleti kamen oslonac iz zida i pravac u njupalicu - posječe me ispod nosa i namah poteče rujna krvca ( sve po majici !), a ja bez glasa uteko kuci i još gore od toga - ne spazih ništa od tog ljubakanja ispod bine. More biti da su se i ljubili ali ja to ne vidjeh, Vevu nikad od stra i srama nisam priupita, a ožiljak i dan danas nosim, pa kad se brijem uvjek se sjetim te voajerske zgode.

Podaci o tačnom datumu osnivanja za kistanjske Sokole su nepouzdani i nepotpuni. Iako nije daleka od istine priča da su se kistanjski sokoli pojavili na prvom sletu u Zagrebu 1906, pouzdano se zna da je Sokolsko društvo u Kistanjama bilo aktivno odmah iza I sv rata, u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca oko 1919.godine. S obzirom da nisu imali prostorije niti uslova za rad, uživali su gostoprimstvo školskih prostorija, a stara Sokolana se nalazila na mjestu gdje je poslije bila stara Škola Kralja Petra I oslobodioca čije je zidanje okončano 1931.g. Tako su sokoli vježbali u prostorijama tadašnje škole, a kada su vremenske prilike dozvoljavale (to je bilo i najčešće) uglavnom vanka pod vedrim nebom. Većinom u Jankovića djardinu, gdje je od 1929 . bio uredjen plitak bazen za djecu šjor Nike ( dar za Ljubišin rodjendan!) a u borićima je bilo napravljeno i pravo brdašce da se djeca zimi kada se zadesi snjega, mogu sanjkati spuštanjem niz blagu strminu nekih dvadesetak metara! Tu je još bilo i tenisko igralište, a livada je dosta velika sa se moglo dobro izigrati loptom ili prosto trčati na „vatale“. Imali su bijele uniforme i kape sa perom naprijed.

Sokolska župa je bila u Šibeniku, a župska jedinica u Kistanjama, sa funkcijama: starješina, zamjenik starješine, nacelnik, dva zamjenika, revizija, sud casti i njihovi zamjenici. Manja župska jedinica, odnosno ceta, bila je u Djevrskama. Dana 18.08.1924. godine u Benkovcu je održan slet 'Sokola' iz Kistanja, Novigrada, Drniša i Biograda. Slavlje je bilo cijeli dan, a poslije podne izvedene vježbe koje su izazvale oduševljene prisutnih gradana. Prigodan govor o ulozi 'Sokola' održao je Ðuro Sinobad iz Kistanja, koji je sagradio privremenu vježbaonicu i nabavio sprave za gimnastiku .

Ta cesta seljakanja uticala su i na broj clanova, ali i na kvalitet rada. Od prvog dana razmišljalo se kako doci do svojih prostorija. Poceli su sa priredbama, ( VIDI POZIVNICU NA AMARKORDU) a kada su poceli da se u akciju ukljucuju videniji gradani, bilo je jasno da ce citav poduhvat uroditi plodom.

Gradnja Sokolskog doma pocela je1933. godine, a završena je 1937, kada je održana prva sokolska akademija. Ukupni troškovi izgradnje bili su oko 1,2 miliona dinara, ali sa spravama i inventarom konacan iznos je oko dva miliona dinara.
Kada je bio završen, Sokolski dom u Kistanjama bio je jedna od najljepših gradevina u mjestu i jedan od ljepših sokolskih domova u Kraljevini Jugoslaviji. Tlocrt Sokolskog Doma je u obliku ptice: glava =ulazna vrata, krila= dvije prostorije bocno od ulaza, tijelo= velika gimnasticka sala, rep= bina. Moto kistanjskog sokolskog društva bio je:

„U DESNICI SNAGA, U SRCU ODVAŽNOST, U MISLI DOMOVINA!“

Sokolstvo se brzo širilo medu Srbima, narocito pod velikim uticajem lista „Srpski soko”. Sokolstvo je koncipirano kao posebna organizacija bratstva, a clanovi se nazivaju braca i sestre. Svi se pozdravljaju drugarsko-bratskim pozdravom „zdravo”.  

1930.godine prolazeci iz Herceg Novog, preko Spljeta i Šibenika za Zagreb, Momcilo Tapavica je zanocio u kuci šjor Nike Jankovića. On je jedini južni Sloven – Srbin ucesnik olimpijskih igara 1896. godine u Atini, i prvi je južni Sloven koji je osvojio olimpijsku medalju .

Ima indicija da je skicu za sokolski dom upravo dao on na veceri priredjenoj u njegovi cast, gdje su prisustvovali vidjeniji Kistanjci izmedju ostalih i tadašnji sokolski starešina Milan Budimir, koji je najviše pomogao realizaciji podizanja doma. Momcilo Tapavica (roden 14. oktobra 1882. u Nadalju u Backoj - umro 10. januara 1949. u Puli). Na Prvim letnjim olimpijskim igrama u Atini takmicio se za Ugarsku, buduci da je Vojvodina bila deo Austro-Ugarske monarhije i da su Austrija i Madarska, odnosno Ugarska imale posebne ekipe. Momcilo Tapavica je prvi Srbin osvajac olimpijske medalje. U Atini 1896. godine osvojio je u tenisu trece mesto i bronzanu medalju za Madarsku. Tapavica je sportom poceo da se bavi u Novom Sadu, a u Budimpešti u kojoj je na Visokoj tehnickoj školi studirao arhitekturu i gradevinarstvo, bio je i jedan od najistaknutijih atleticara NTE-a. Momcilo Tapavica ostace upamcen i kao sjajan arhitekta . Njegova djela su zgrada Matice srpske u Novom Sadu, Hotel "Boka" u Herceg Novom, srušen u zemljotresu 1979, zatim svoju porodicnu kucu, ljetnjikovac u Bijeloj, koja je dugo služila kao Dom za nezbrinutu djecu. Kralj Nikola ga je 1909. pozvao na Cetinje. Tamo je Tapavica podigao zgradu Njemacke ambasade i Državne banke Crne Gore.

A o SOKOLIMA procitah ovijeh dana :

Dušan Cvetkovic, clan starešinstva Saveza Sokola Jugoslavije

Rad Sokolskog društva ostavio je neizbrisiv trag u politickoj, sportskoj i kulturnoj istoriji, kako svih slovenskih naroda, tako i srpskog, u drugoj polovini 19. i pocetkom 20. veka. Nacela liberalizma i ideal sklada duha i tela, bili su osnova razvoja fizicke kulture, ali i kulturnog i prosvetnog rada.

Prvo Sokolsko društvo osnovano je u Pragu. Sokoli su bili gradanska organizacija koja je okupljala sve Slovene bez obzira na vjeru Njegov osnivac bio je Miroslav Tirš, koji 1862. godine osnovano društvo za tjelovježbu koje je kasnije nazvano Soko po ptici, uzoru viteštva i junaštva iz srpskih narodnih pjesama. Na skupštini održanoj 1874 g. u Novom Sadu društvo je dobilo ime Soko. Ideja o osnivanju brzo se širila u slovenskim zemljama, imala je olimpijski motiv „u zdravom tijelu zdrav duh”. Posle Majskog prevrata 1903 g. jacala je aktivnost srpske omladine u Austro-Ugarskoj. Nova sokolska i viteška društva Dušana Silnog osnivana su u svim srpskim krajevima. Vrhunac rada bili su Vidovdanski sletovi u manastiru Ravanici. Nemoc Srbije u Aneksionoj krizi uputila je sokole i dušanovce na potrebu zajednickog rada u pripremanju odbrane zemlje. Srpski sokoli pripremali su oslobodenje i ujedinjenje srpskog naroda. Savez viteških društava Dušan Silni i Savez srpskih sokolova ujedinili su se 8. 11. 1909 g. u Beogradu u Savez sokolskih društava DUŠAN SILNI. Na celu saveza bio je Stevan Todorovic. Sve sokolske Župe (Fruškogorska, Krajiška , Bosansko-Hercegovacka, Primorska i Župa u Americi) i društva ušle su 1911 g. u Savez srpskog sokolstva u Beogradu.

Na Sokolskom saboru u Novom Sadu na Vidovdanskom saboru 1919. godine osnovan je Ujedinjeni sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca, (na kome je bilo prisutno i izaslanstvo kistanjskih sokola!. pr.aut). Posle aprilskog rata okupator je zabranio sokolove. Clanovi Sokola našli su se na udaru i okupacionih vlasti i separatistickih pokreta na teritoriji Kraljevine Jugoslavije. Posle rata, komunisti su uspostavljali svoj jednopartijski režim u kome nije bilo mjesta za sokole. 1945. godine komunisticka vlast je zabranila rad ovog društva i zapljenila im imovinu. Sokolsko društvo je proglašeno fašistickom organizacijom. Po oslobadanju Beograda, partizani su spalili Sokolski muzej u zgradi Protokola na Terazima (kuca Krsmanovica u kojoj je izvršeno ujedinjenje 1918. godine). Dio Sokola ukljucio se u fiskulturna društva pod kontrolom komunista (kasnije STV Partizan), a drugi dio je bojkotovao smatrajuci da se sokoli nalaze u ilegali.

Sokolska organizacija Hrvatske osnovana je 1894. godine. Zagrebacko pjevacko društvo "Kolo" organizovalo je izlet u Ljubljanu. U Ljubljani su prisustvovali javnom casu sa vježbanjem društva "Slovenski soko". To ih je oduševilo i, po povratku u Zagreb, osnovali su odjeljenje za gimnastiku "Hrvatski soko". Prvi starješina je bio Ivan Vocina, a nacelnik društva Miroslav Singer. Godine 1904. osnovano je Sokolsko društvo u Sušaku, pod nazivom "Primorski soko". Zatim su osnovana sokolska društva u Dubrovniku, Korculi, Betini (Murter) i u drugim mjestima Hrvatske. Prvi Sokolski slet održan je u Zagrebu 1906. godine.

Stvaranjem Banovine Hrvatske poceli su napadi na clanove sokolskih društava i na oduzimanje sokolske imovine. Tadašnji ban Banovine Hrvatske dr Ivan Šubašic savetovao je starešini Sokolske župe "Zagreb" dr Otonu Gavrancicu da prekine sa proslavama i paradama povodom rodendana kralja Petra II Karadordevica, koji je ujedno bio i starješina Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije. Godine 1939. poceli su masovni progoni sokola u Zagrebu, Šibeniku, Karlovcu, Osijeku, Splitu, kao i u drugim mjestima Hrvatske. To je cinila tzv. "Gradanska zaštita" uz svesrdno odobravanje celnika Banovine Hrvatske i samog bana dr Ivana Šubašica

Srpski Soko u Americi

„Pod krilima Srpskog Sokola mi ocekujemo sjedinjenje Srpskog Naroda“ Mihailo Pupin

Bježeci od siromaštva Srbi iz Dalmacije, Vojvodine i Crne Gore iseljavali su se u Ameriku. Nacionalni pregaoci težili su da ih okupe u srpska društva. Poslje aneksije Bosne i Hercegovine 1908. g nacionalni pregaoci poceli su da osnivaju sokolska društva. Prvo srpsko sokolsko društvo osnovano je 30. maja 1909 g u Sinsinatiju (Ohajo), a odmah za njim 10. oktobra 1909 g u Detroitu. Iduce 1910 g osnovano je 7 sokolskih društava. Sokolska društva su održavala vezu sa sokolima u Srbiji tražeci instrukcije i pretplacujuci se na sokolske listove (Srpski vitez, Srpski sokolski glasnik, Soko-list za sokolske stvari Zajecar).
U Pravilima se iznosi kao osnovno:“Zadatak je Srpskog sokola da svoje clanove osposobljava za narodni srpski i gradanski poziv, i da podiže duh u srpskom narodu. Radi toga je obavezno tjelesno razvijanje, moralno vaspitanje a narocito nacionalno prosvjecivanje.
U tu svrhu, uz savremenu, ima se upotrebiti i srpska narodna gimnastika, srpske narodne junacke igre i streljacka vježbanja kako bi sokoli dorasli velikom pozivu narodne uzdanice za rad na oslobodenju i ujedinjenju srpskog naroda. Zato bratska ljubav, uzajamno požrtvovanje, licno samopregorevanje, temeljno upoznavanje narodne prošlosti i savremeno obrazovanje, imaju biti narocita odlika i dužnost sokola“(3). U svom clanku „Naša dužnost prema sokolstvu“ Mihailo Pupin je ovim rjecima izrazio sokolski zavjet:“Pod krilima Srpskog Sokola mi ocekujemo sjedinjenje Srpskog Naroda“(4).Na skupštini Srpske sokolske župe u Cikagu, održanoj prije sleta, za pocasnog starešinu izabran je naucnik i predsednik Saveza Sjedinjenih Srba „Sloga“ Mihailo I. Pupin (1857-1935). Sokoli su u vrijeme Balkanskih ratova organizovali slanje ljekova i zavojnog materijala u Srbiju. Na sednici Sokolske Župe u Cikagu odluceno je da se uvedu u sokolstvo vježbe u gadanju i rukovanju oružjem (5). Po izbijanju Prvog svjetskog rata organizovali su prikupljanje dobrovoljaca za Srbiju. Sokolska društva su sa svojim zastavama kao dobrovoljci stigli na Solunski front. U redovima srpske vojske ucestvovali su u proboju Solunskog fronta i oslobadanju otadžbine. Time su ispunili svoj sokolski zavjet.
Izvori
• M.I. Pupin, “Naša dužnost prema sokolstvu“, str. 130, Soko-list srpskih sokolova u Americi,,br. 7, Godina III, Juli 1913 g, Njujork
• „II Konvencija Saveza Sjedinjenih Srba „Sloga“, str. 131, Soko-list srpskih sokolova u Americi, br. 7, Godina III, Juli 1913 g, Njujork
• Miloš A. Vasic,“Srpsko sokolstvo u Americi“, str. 196, Oko sokolovo, br. 8, Godina II, 9 oktobra 1938 g, Beograd
• M. I. Pupin,“Naša dužnost prema sokolstvu“, str. 130, Soko-list srpskih sokolova u Americi, br. 7, Godina III, Juli 1913 g, Njujork
• „Puška u sokolu“,str. 199, Soko-list srpskih sokolova u Americi, br.9, God. III, septembar 1913 g, Njujork

 

a evo ljevo i slike g-dina Milana Budimira u Sokolskoj uniformi:
pored njega sjede (zdesna) - Kozlica Milena i Tišma Neda
stoje: Radelic Rahela, Maleševic Lesa, Maleševic Dobra, Vujasinovic Zlatka i ?

Milan Budimir imao je sina Veljka i cerku Dušanku. Dušanka se udala za dr Dušana Škaricu i živila je u Zagrebu. Imala je cerku Rajku udanu Dogan, koja je bila prva pjevacica bluza u SFRJ, a nesretno izgubila život u saobraćajki na putu kroz Liku. Poslje te nesrece kuca je prodana prizemlje Zadruzi a sprat je Osnovnoj školi i pretvoren u dva uciteljska stana (nastavnik biologije i kemije Mladen Despenic sa familijom i nastavnik geografije i istorije pok. Milivoj Nikolic sa familijom). U prizemlju je dugo vremena radio Todica Korolija i prodava robu za vuštane i traveže, kao i crvene atlet gace za fizicko. Poslje je doša kod njega raditi i Rajko Karanovic, pa cak jedno vreme radnja bila i trgovina mješovitom robom dok se nije otvorila robna kuća. U dvorištu Budimirove kuce bilo je zadružno skladište, a bašču su na korišćenje dobili nastavnici. Podrum koji je ispod cijele kuce nije služio nizašta jer su ga plavile male kišice, a za olujnih dana nisi noga proci putem ispred Budimirove kuce jer Jankovica kava nije mogla progutati svu vodu koja se sa raskršća slivala kanalima.

Još jedne zanimljive arhitektonske zamisli starih majstora se sjetih. Naime, sa obe strane puta bili su uredjeni kanali koji su se redovno održavali da ne zatravnate, samo je ispred Budimira bio cijeli kanal cimentan - jer sa te strane puta nisu išle vodovodne cijevi. A da bi se resteretio kanal sa desne strane gornje ulice, na dva mjesta meni znana bili su prokopani i obzidani kamenim plocama TUNELI ISPOD PUTA. Mi kao djeca smo se znali igrati u njima i trebalo je biti odvec hrabar da zaroniš u onaj mrak pum paotine, prljavštine i kojekakvog smeća koje je voda nanjela. Jedan takav prolaz bio je ispred ulaza u Mlinicu a ispod betonskog prelaza, i iša je do kanala ispred Djure Cauša kuce. Kasnije kad je Djuro cimenta trotoar i nalio prelaze cijelom dužinom kuće nismo se više zavlacili u taj tunel, ali je zato drugi dugo bio prolazan, a nalazio se ispred ulaza u kucu Marka Karanovica i izlazio na drugu stranu par metara dalje od bunara ispred kuce Nikice Popovica. Ja se nisam usudio nikad dalje od metra u mrak, a bilo je ocevidaca da se Ćićina kao mali provlacio kroz oba tunela kad god si to ceo.