Ne treba ni govoriti da isti zauze moje mjesto u karivoli, sve na deki drap boje, pa mi se razdaljina od stanice do raskršća tako i učinila golemom, da mi i danas to predstavlja problem iako nema puni kilometar razdaljine, uvijek mi se čini dalje do stanice nego do benzinske pumpe ( naime tu su stajali kameni kilometar znaci, jedan na dodiru Šematorije i mjesnog ureda na kome je pisalo 21 km- do Stare straže, a drugi tačno preko puta Bjelanovića kuće do gornje špinje poviše stočnog pazara, na kome je bila brojka 20 km ).
Poslje tako napornog povratka kući ćaća je raspakova sanduk i iz sve slame i karte izronio je predivni TV aparat u sanduku od finog drveta, lakovanog, u dvi boje furnira: bočne strane i gornja strana bile su od tamnog mahagonija, a ivice oko ovalnog ekrana od furnira bijelog bora. Ispod ekrana bila su četiri dugmeta kojima se mogla poboljšati oštrina slike, i pored njih sa obe strane simetrično po jedan točkić kojim se regulisala glasnoća i jasnoća tona. Sa desne strane bio je veliki okrugli birač kanala sa brojevima od 1 do 12, za koji mi je odma skrenuta pažnja da ga ne diram ( tada mi baš nije bilo jasno, ali sada kada i sam imam malu djecu puno mi je stvari jasnije!). I onda kada su se već skupili skoro svi iz komšiluka da vide to čudo neviđeno ćaća je uključio televizor u struju i počelo je sa radom najveće dostignuće XX vijeka u našoj kući: najprije se zasvjetlila pozadina TV od rupičaste šperploče kroz koju su se naziralo mnoštvo lampa i lampica koje svjetle, a zatim se odjednom (poslje pola minuta, kad se zagrijao!) osvjetlio treperećom luminom ekran prekriven sitnim svjetlacima koje smo zvali „SNJEG“ (iako je bilo ljeto, pa mi nije bilo jasno kako) kroz koji se naziralo na sredini da piše:
OČEKUJEMO UKLJUČENJE U STUDIO TV BEOGRAD. To očekivanje je potrajalo dosta dugo, a u pozadini se čula ozbiljna muzika. I onda je nastupilo čudo u sobi: zavrtila se najava dnevnika u 8 i iza toga se pojavio Mićo Orlović sa najnovijim vjestima o našem predsjedniku, voljenom drugu Titu. Baš se ne sjećam detalja i da li je tada bio na kakvom putovanju po nesvrstanima ili je samo kakva sjednica CK KPJ bila u toku, ali zaboga zar je to i važno, nezaboravno je bilo opće oduševljenje u sobi gdje su svi okupljeni uzvikivali ČUDO! jer su mogli viditi svoga maršala uživo, a ne samo kao do tada u novinama. „VIDE GA, DIKE NAŠE, ŠTA JE LJEP, LJE'ŠI NEGO U NOVINAMA“. Sve u tom tonu komentarisali su tok dnevnika koji je trajao ne zna se dokle, a poslje intermeca od kojih pola sata počela je i čuvena serija Lole Novakovića sa tada aktuelnim glumcima Čkaljom i Mijom Aleksićem. Iako je slika bila pod „snjegom“ svi su se smijali urnebesno, mater je služila sok od višanja koji je pravila u staklenim teglama sa šećerom koje su stajale na suncu. Tek što su svi zauzeli mjesta pred ekranom, što na štokrilama, kauču ili na podu - završi se emitiranje programa za taj dan (ukupno trajanje 2 sata!) .
Ćaća je već sutra iša poslom u centralu Elektre u Šibenik i donio pravu veliku vanjsku antenu sa četiri šipke koja je imala 2 metra u prečniku, sa kojom je slika sa jedinog kanala postala kristalno jasna. Večernja druženja postala su tradicionalna narednih nedjelja u našoj kuci: komšiluk stiže na dnevnik sa stolicama, pije se sok, neko donese i vrućih fritula pa se mi djeca osladimo iako nas vjesti iz CK ne zanimaju. Trajalo je to druženje u dalje da jedne večeri mater nije primjetila na jednoj od tadašnjih cura gnjide i uši, a kako su strahovi od ratnog tifusa bili još uvijek svježi, ta novotarija od televizora ostala je nekima nedostupna u izvjesnoj mjeri do daljeg.
U stvari nekako u to vreme i mjesna zajednica je kupila televizor za javno gledanje u Narodnom Domu: Dnevnik je bio besplatan, a serije koje su išle poslje dnevnika naplaćivale su se po par dinara. Tih 60tih godina televizor je bio prava zabava u u Domu kad se prestalo sa puštanjem filmova u kinu ( u to vreme zahuktavala se elektrifikacija bukovačkih sela pa je ćaća odusta od posla kinooperatera ). Već sam dovoljno bio velik da zapamtim da je program počinjao sve ranije i da su se prije dnevnika počele puštati i prve strane serije koje su pljenile pažnju, pa za vreme njihovog emitiranja nije nikog bilo na ulicama, ali bukvalno!
Za seriju koja je išla 1967. godine DUGO TOPLO LJETO naplaćivalo se tada 20 dinara ( koliko su koštale i 2 kugle sladoleda kod Mikija ili jedna baklava - ali šta je baklava naspram Ben Kvika i Klare!). Dugo toplo ljeto je bio ekvivalent današnjim španskim sapunicama.
Sjećam se slike Klare i Ben Kvika koja je visila u jednom komšijskom predsoblju godinama. Napokon je nakon jednog od krečenja slika bila zamjenjena vilerovim goblenom " Ljubičice".
Roy Thinnis, osrednji Holywoodski glumac bio je 1968. godine u Jugoslaviji super popularan kao Ben Quick. U ljeto 1968. posjetio je Beograd (sletio je i na zagrebački aerodrom gdje ga je masa obožavatelja oduševljeno pozdravila, a pričalo se da su žene od uzbuđenja 'padale u nesvijest' na beogradskom aerodromu). U Beogradu ( ) dočekala ga je masa histeričnih osoba ženskog pola. Čovjek nije znao šta ga je snašlo: napunio je stadion OFK Beograda uzvrištalim ženskinjem! (Poslje je pričao jedan naš čojek iz varoša koji je bio prisutan da Ben Kvik nije mogao odsjesti ni u jednom hotelu jer su se svi bojali opsade obožavateljica. Navodno je odsjeo kod Miće Orlovića !?, a naš čovo se žestoko prešao što je poveo svoju ženu, pa nije mogao iskoristiti histeriju ni do minimuma.) Film o njegovom boravku prikazivao se kao predigra jednog filma Soje Jovanović iz te 1968. godine.
Nansy Malone igrala je Klaru Warner u Dugom toplom ljetu. Mislim da se prije nekoliko godina pojavila i u jednom nastavku Zvjezdanih staza (kao već starija glumica).
Pjesma The Long, Hot Summer koju je pjevao Jimmie Rodgers bila je dugo vrćena na radio Zagrebu. A naši ljudi su odmah smislili pjesmicu: " Moj je dika slađi od Ben Kvika, moja Mara ljepša je neg' Klara" - to se čulo u šetalačkom kolu na Preobraženje te godine.
Krajem šezdesetih „Gradic Pejton“ je opustošio ulice u večernjim satima. Pred ekranom su bili svi u kući: to je bio mamac kojim se zapadna kultura na mala vrata uvlačila u naše domove i umove. Ljubav RODNIJA I ELISON iz gradića Pejtona, kao okosnica serije za nas mlađe je možda bila prevashodna, ali sve ono što je oko upilo u tih pola sata serije dugi niz godina nas je pratilo i neizbrisivo postavljalo standarde našim težnjama i shvatanjima uspjeha u životu – malograđanska i srednji sloj Amerika. Toliko je bilo različitosti u našim i njihovim životima da je otud i razumljiva tolika nemjerlljiva popularnost serije, pa i dan danas u Kninu ima naselje „gradić Pejton“ - iza zgrade Milicije i OŠ Narodni heroji, ali i po većini mjesta SFRJ su nikla pejton - naselja u isto vreme: male jednospratne kućice u nizu i eto ti života kao u Americi!
Peyton Place, TV serija ABC-ija, bila je prva sapunica koja je privlačila pažnju jednom nedjeljno i u trajanju oko 5 godina. Serija je išla u SAD od 15.09.1964 do 02.06.1969. a kod nas se emitirala sa godinu dana kašnjenja. Jedna je od prvih i dužih serija u televizijskoj historiji, koja je tada harala TV ekranima, zbog koje su majke prestajale da se igraju sa djecom i ljepile se za ekrane upijajući u sebe duh dekadentnog zapada. Kasnije su u frizerskom salonu pokušavale da imitiraju hladne trajne koju su nosile junakinje ove američke serije. Glumci koji su bili “građani malog mjestašca“ ostvarili su kasnije velike karijere ( neko od njih): Ed Nelson kao Dr. Michael Rossi, Christopher Connelly kao Norman Harrington, Ryan O'Neal kao Rodney Harrington, Mia Farrow kao Allison MacKenzie, Tim O'Connor kao Elliott Carson, i Barbara Parkins kao Betty Anderson. Academy Award dobila je Dorothy Malone (zajedno sa Mia Farrow), koja je igrala Constance MacKenzie.
Barbara Parkins je bila toliko popularna, iako je glumila zloću u seriji, da je bila KUMA na otvaranju hotela BARBARA u Zadru 70 godina. VUS (Vjesnik u srijedu), Arena, Svijet i svakako Slobodna Dalmacija pratili su tada boravak američke glumice u našim krajevima do u sitna crevca. Poslije su zli jezici tvrdili da glavna glumica Mia Farow nije htjela doći u tadašnju SFRJ, iz straha od komunizma, pa je prvobitno zamišljeno ime hotela iz MIA prekršteno u Barbara. A Perkisonova se toliko nacirkala whiskeya u svoju čast, da je već prije glavnog jela posrtala u svojim štiklicama, a da li je i „peglu bacila“ ne sjećam se više priče jednog očevica „iz druge ruke“ koji se hvalio na klupama , a brat mu je navodno radio kao konobar na svečanom prijemu u Barbarinu čast, u novootvorenom hotelu.
Bonanca , NBC TV serija sa divljeg zapada pratila je živote udovca i njegova tri sina na 1000 milja ranča nedaleko od Virginia Citya, u Nevadi, neposredno posle građanskog rata. Otac je našao dobar posao za svoja tri sina, ali je trebalo zaštititi ranc...Ta kaubojska serija sa dosta akcije koja se prikazivala par godina, iako je bila iz SAD izgleda da je bila milija soc-vrhuški jer nije izazivala toliku pomamu za gledanjem, osim kod nas klinaca, koji smo se nekako saživili sa njenim junacima i odmah na ulici zaigrali igru na „K“. i zviždukali uvodnu melodiju sa špice ("Bonanza" od Jay Livingstone i Ray Evans, pjevao je David Rose. Dick Rosmini čuveni instrumentalista aranžirao je i odsvirao mnoge instrumentale u seriji na gitari i bendžu). Serija se u Americi prikazivala od 12.09. 1959. do 16.01. 1973. kroz 431 epizodu! Nakon tragične smrti 1972. omiljenog buckastog glumca Dan Blockera serija je prekinuta. Tačan broj emitovanih epizoda kod nas mi je nepoznat, ali svakako par sezona se vrtila na TV kasnih 60tih. Glumili su : Lorne Greene kao Ben Cartwright, Michael Landon kao Joseph "Little Joe" Cartwright, Dan Blocker kao Eric "Hoss" Cartwright, Pernell Roberts kao Adam Cartwright.
MALO MISTO - domaća TV serija koju je napisao splitski genije Miljenko Smoje sa kojom smo usavršavali dalmatinski / bodulski dijalekt. U njoj se proslavio Boris Dvornik, nadimkom Roko (Prč). Roko je postalo ime jednog dalmatinskog vinskog bućkuriša: vino opol Roko. Nije valjalo ni za..., ali je zato bilo skoro džabe ( pravilo se na način poznat samo u Bratiškovcima!!!). Bio sam mali kad se prvi put prikazivala, ali mi je ostalo u sjećanju da je baka, kad vidi nekog glumca u nekom filmu, uvijek govorila – „evo ga Luiđi, evo ga Roko“...
Autor: Miljenko Smoje. Glumci: Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Karlo Bulić, Ivica Vidović, Antun Nalis i drugi.
Produkcija: RTZ 1969/70. Tehnika: Crno-bjela.
Špicu je pjeva Boris Dvornik i klapa "JELSA" :
" Svako naše malo misto
u duši je uvik isto
jer sve ća mu na um sine
čini da mu vrime mine.
A ako se i dogodi
da nikoga zlo pogodi
a moj bože,
ća se može
moglo je i svršit gore!"
Meni je najviše prirasta srcu lik Karla Bulića oliti Dotur Luiđija: „ Eeee, Bellina moja...A, ća je bilo, Luiđi?, Ma ne govorin tebi Bepina, govorin pasu, pasu govorin. .“ Malo se bavio medicinom, više je balote igra, a uvijek je pred spavanje čita Božanstvenu komediju od Dantea na talijanskom, a Bepina ga uvijek pitala kad će je odvest prid oltar. "As ti Gospe... "
I nezaobilazno , a na kraju, da se prisjetim i svakovečernje uspavanke sa „TV-malih ekrana“. Naime samo pred Dnevnik puštani su crtaći u trajanju od po 15tak minuta, poslje toga djeca „pišati i spavati“. Gledali smo Toma i Džerija, Piksija i Diksija , Miki Mausa i Paju Patka, Gusztava, Silvestera i Tvitija, Duška Dugouška i Patka Dacu, ediciju crtaća iz Čehoslovacke (Lolek i Bolek), a oko Nove godine znali bi nas iznenaditi sa dugometražnim Diznijevim bajkama ili bajkama iz Rusije. Kad sam bio mali san mi je bio da mogu gledati crtane filmove po cjeli dan. Danas poslje toliko godina postao sam svjestan dok vrtim kanale na TVu da se moj prvi životni san OSTVARIO...
