 |
|
To je bilo vreme Winetua, kad smo se igrali kauboja i indijanaca, ili prosto na “K” ( što je bila onomatopeja za pucanj iz revolvera ili vinčesterke ). Ko je imao sreće da mu neko od starijih od kakve daščurine ostale u dvorištu od šalovanja izdjelja nešto nalik na pušku, pa još veća sreća ako udari skučeni čava i manju brokvicu koji bi imitirali okidač i nišan. Do brokvica je bilo lako doći, odeš kod kojeg opančara i malo se procunjaš i uzmeš sa poda koje su pale. Ali u filmovima smo viđali i kako se postavljaju zasjede za usamljene jahače i kočije sa poštom: razapneš konop deblji između dva drveta i kad naiđe konj ili konji, podignu ga i konji se sapletu a ti zarobiš jahača ili opljačkaš diližansu... |
|
|
|
| |
E nama je pala genijalna naum zamisao da presretnemo konje i kar koji se vraća iz mlinice, pun vreća mirišljavog brašna, a ni sada ne znam šta smo se to nadali da zarobimo u istim. Elem, donesem ja komad konopa za vezivanje paketa poštanskih ( onaj najtanji, kupljen u Željezari kod Marka K,, a te godine je dućan bio u Jankovića kući ) pružimo ga preko puta, obmotamo krajeve više puta oko ručnih zglobova ( koja genijalna zamisa! Da nam ne spadne sa ruke! ) i zalegnemo u kanale: ja ispred svoje stare kuće (poslije Elektra) a Mito ispred Perine kuće. I dadosmo se u zasjedu. Čekamo a niko da naiđe. Pet minuta, kvarat sata, ma pola sata i više, a nema ni kara ni auta ni konja ni pješaka. Zasjedu smo započeli u pasje vreme oko 3 ure popodne -ljetna doba. Sve bi bilo dobro i ja ovo danas nebi ni spominja da se u neka doba oko 5 nije probudio Pero Mandić i otvorio ponistru i kad je otrlja oči od popodnevnog sna ima je šta viditi: dva mulca u kanalima leže zavezani kanapom i nešto smjeraju. Džaba naše višesatno iščekivanje plijena, kad nas zgromi Pero sa prozora, nismo se mogli ni razvezati od onog konopića kad eto ti ga Pero ispred kuće viče li ga viče i beštima, a mi ne znamo zašto baš na nas kad ništa nismo uradili. Uglavnom da skratim Pero je dovoljno glasno vika da su nam matere odmah izašle na cestu i pljus ja i pljus Mito, uplakani odosmo kućama, i dalje ne shvaćajuć krivicu. Danas kad god se sjetim te zgode naježim se šta nam se moglo desiti da je kojim slučajem proša koji auto „iz Knjina“ ili Ugo Cvjetković proveza TAM-a do skladišta PZ iza mlinice. Još jedna epizoda vezana je za šjor Ugu: Istovarali robu iz TAM-a u trgovinu kod Stojana i Bože na ćošku i poslje u pekaru kod Mile Bauka i Rajkana. Auto parkiran na ćošku put Ervenika, đe je inače staja šibenski ( uvijek je to na tom mjestu značilo samo jedno i jedino – autobus ! ) u 4 za Ervenik.( 18 km pisalo na tabli na samom ćošku kuće ) a Ugo oša u svoju kuću, koja se nalazila između ove dvi radnje. Dođe u neko doba neka ženska i priupita radnike na istovaru da neće u Ervenik skoro, žuri joj se a nemere dočekati šibenski. Oni šereti kakvu su po prirodi bili ( Šuša i ostali...) kažu joj da uđe u kabinu i sjedu je na mjesto šofera, ali da iznutra svakako spušti ručku jer more tuda proći neki čojek koji će joj reći da on vozi i da izađe vanka, ali neka se ona ne obazire na njega, on to svakome kaže kad ga vidi za volanom, a pravi šofer će već doći. Tako ona i učini i zatvori se u kabini FAPa iznutra, ni ne sluteć u šta je uvališe mulci koji se sakriše kod Stojana u radnji i kroz prozor čekaju šta će Ugo uraditi, a sve znajuć da on NIKADA ŽENSKO ČELJADE NIJE POVEZA U KABINI. Kad evo ti ga Ugo, marenda i još se briše po ustima, dolazi do kamiona videć da su istovarili robu po radnjama, da sjede u kabinu - kad zaključana vrata. Onako omalen, popne se na stepenik ispod vrata i ima šta viditi: sjedi žensko za volanom ! Kad ga u taj tren nije strevila kap nikad neće ! Koja si ti i šta tu radiš? ONA ĆUTI - tako joj rekli, da sa tim nasrtljivcem ne zbori ! Ma oš ti izaći vanka? Izlazi vanka beštijo nijedna ! i sve tako pjeni Ugo, a ona ki mumija - gleda preda se i čeka da dođe šofer... Ko zna koliko je potrajalo to natezanje kadli Ugo začu smijanje u Stojanovoj radnji i svati čije je to maslo....da skratim...SVE IH JE POVEZA ZA ERVENIK ALI NIKOM NIJE DA DA SJEDI U KABINI, za kaznu truckali su se u kašunu, a kako su ga iznervozili mora da je toga dana stvarno “ raspalio od Macura cirka 40 na sat“, da se sve pušilo... |
BICIKLE Marica Čaušova vozila ispod kostura mušku biciklu prvi put... Guramo je od mlinice do bunara ispred Jekičine kuće i pustimo, ona niz nizbrdicu ubrza ali kad vidje kamion kod špinje poviše stočnog pazara skondrlja se u kanal ispred kuće Stevanijine koja je radila u zubnoj ambulanti, jer nije znala od stra ukočiti. Doduše to joj je bilo prva lekcija iz vožnje, a tek na drugoj se učilo kako ukočiti i saći sa bicikle... Moj ćaća zaboravi biciklu ispred Đurine gostione još ujutro kad je iša na marendu a onda me neki put uveče pošalje po biciklu, a neki put i zaboravi, ako on nije zaključava kuću pa nije vidio da nema bicikle pored vrata, tek ujutro on je doveze i kaže ostala sinoć, a nije nikad vezivana ili zaključavana. To je bilo vreme nevinosti kad nisi ni kuću mora zaključavati. Poslje se dogodio B... i u Šušnjima u jednu ogradicu spakova oko 50 bicikla, nije ih prodava. Neke godine sam bio priusutan kad je B... se naša u kući njegovog suca porotnika izvjesnog Macure iz Međara, koji je na pitanje šta ga je rukovodilo da osude B... i pošalju u Dom za maloljetnike, doslovno kaza: „Sve to šta si činio, te bicikle, alate i ta pumpa ( benzinska pr.a.) ali kad sam ču da si uze šivaću mašinu od jedne cure za udaju, e tu mi je pokipilo i preko toga nisam moga preći pa sam glas da da si kriv. Istu taku mašinu sam ja kupijo mojoj Dari i znam šta joj puno vredi za nešto okrpiti ili sašiti...“ TOURE DE SFRJ Biciklistička trka kroz SFRJ najavljena da prolazi kroz Kistanje. Cijeli dan nema auta, očekuju se biciklisti da od Brljana prođu kroz mjesto put Obrovca a mi čekasmo ih cijeli dan kad će; sad ce, a oni zujeći propiče u sekundi, a mi ništa ne vidismo. Zato smo na našim kućnim bicikletama otkrivali naš kraj: Brljan, Manastir, Ivoševci, Đevrske, Bribirska glavica i za kraj Roški slap - 20 km u jednom pravcu: Vuli, Jerac, Jovo, Baf, Nenac, Mažibrada Žare, Marela, Željko i ja. Okupašmo se i ondak kuci. Prije toga slikanje, a slike nam je razvio Fidel, gotove za tri dana. Tada još Mićan nije imao svoj foto studio a kod Trivića je bilo skupo. Uz razvijanje filma i slika Fidel bi mi uvijek pohvalio ekspoziciju ili fokus, a kod ostalih gdje bi uočio kakav promašaj davao sugestije kako ga sljedeći put izbjeći. Vozili smo velike ROG bicikle, iako smo svi imali Pony bicikle još od 73 -74. Prvi u Kistanjama ga je dobio Jerac i bio je zelene boje. Poslje sam dobio i ja > metalik oranž, pa svi redom... Poslje je Jerac dobio i prvu „trkaću“ biciklu sa 4 brzine, koju mu je neko ukra iz dvorišta koje se nikad nije zaključavalo do kasnih 80 godina...Jedne zgode smo se čoporativno uputili u Ivoševce da se iskačemo u njiovu Domu ( najbolje se prašina dizala kad skačeš ), imali su patos koji skoro uvijek zaborave poprskati vodom, a kad mi izletimo na podijum pa zaprašimo rock'n'roll - i bukvalno se tolika prašina digne sa patosa da svi uteku vanka dok se prašina ne slegne ! Vragu bi nas davali voševčani iz organizacije plesnjaka, a mi bi kad počne serija stiskavaca ili nedajtigabože, a dešavalo se baš u voševačkom Domu da pušte narodnjake - mi na konje vilovite i via kući. E jenput, stadošmo u povratku u Šušnjima jer smo pretekli neke na biciklima kod Rudela, sakrišmo se i kad naiđoše, mi svi izletišmo arlaučući pa se uplašiše i skrljaše momčine sa curetinama na testu ! Mi bjež u šušanj, a oni produžiše vragajuć nas usput, nakon kanonade babulja koji nas promašiše. Tad se Mile Grkov dosjeti da bi bilo dobro mladih kuruza ispeći pa se vatrica lako naloži a dok je ekipa donjela klipove iz Rudela žar je već bio kako treba pa nastavišmo po kuruzima... A što se turizma i Kistanja tiče, svake godine u ljeto sve je više mladog svijeta koji obilazeći bake i djedove u starom kraju spoje ugodno sa korisnim i autobusom se spušte do Vodica te tako osole ,ili što smo nekad mi kazali "g... im vidi more". Svi dobri plivači, a ja se još mogu sjetiti da u moje vreme čak nije bila ni sramota da kažeš kako ne znaš plivati ( to se čak smatralo lokapatriotizmom), a po skakanju u more poznali bi se bukovčani odma: pliva ko ćuskija . Sada to više nije tako. |
|
  srednja škola u Kninu  Dom Kulture |
PLAKATI KALIGRAFIJA Na Markovom izlogu uvijek je bilo čelno mjesto za staviti plakat kojim bi se objavio kakav važan dogadjaj u Kistanjama.Najčešće kakva školska priredba, pa bi direktor reka nastavniku likovnog Koroliji da ispiše plakat. On bi na hamer papiru drvenim zašiljenim štapićem umočenim u tintu (mastilo) kaligrafski ispisa sadržaj i to bi već isto popodne bilo zaljepljeno na izlogu u željezari ( uvijek bi se Ministar ka mlađi pentra po izlogu). Nezgoda kod ovako ljepo ispisanih plakata je bio zimski period kad se radnja grijala pa bi došlo do kondenzacije na caklu koja bi znala razmuljati tintu i sadržaj plakata se više ne bi moga pročitati, ili kad nastupe mrazevi > kondenzacija dobro navlaži a u toku noći se plakat zaledi pa posut injem opet nečitak! Poslje kad smo krenuli u Knin u srednju školu nabavljali bi u NARODNIM NOVINAMA ciko BOBISA i DOMA JNA debele flomastere kojima je bilo lakše ispisati plakat da je „U SUBOTU U DOMU PLES... SA POČETKOM U 20 SATI...“. U vreme kad si moga navući mlade u svoj Dom ( a u opticaju su bili domovi u Ivoševcima, Varvodama i Đevrskama) samo ako ti gostuje neka grupa makar iz okolice Šibenika, ali da imaš „živu muziku“, predsjednik SSOJ (socijalističkog saveza omladine Jugoslavije) za Kistanje bio je Bino. On je ugovara sa lokalnim menadžerima razna gostovanja ( Leb i Sol mu je bilo prvo, poslje Parni Valjak, Buldožer...) ali su ga ispalili jedne subote i nije moga obezbjediti nikoga. U isto vreme zakazani su plesnjaci u sva tri okolna Doma ( a zima bila, pa se samo sala Doma u Kistanjama na naftu i ventilatorima grijala) pa se Bino dosjeti da se okači plakat na Markovoj radnji na kome se najavljuje gostovanje grupe „NO PASSARA“ što je neodoljivo posjećalo na tada aktuelna stranjska imena lokalnih grupica, a kad je narod stvarno u velikom broju doša očekujuć živu muziku, Bino kaže: LJEPO PIŠE NA PLAKATU: VEČERAS U 20 SATI U DOMU KULTURE GRUPA NO PASSARA, ŠTO U PREVODU ZNAČI > NEĆE DOĆI, PA TAKO NISMO NIŠTA SLAGALI !“. Narod se malo bunio ali grijanje u sali je dobro radilo (Đoko ga nagario još u 5 popodne) i kako je muzika ista svuđe, ostaše te subote najbrojniji plesači u kistanjskom Domu. |
Sprotski dani su imali svoje veličanstvene trenutke kada se u Robnoj u Kninu pojaviše prvi reketi za Badminton, a malo poslje i u Markovij radnji si moga kupiti loptice sa pravim perjem za istu igru. Brojali se udarci dok ne padne loptica na asfalt ili sati neprestane igre. Koje li je to vreme bilo kad ih automobili nisu ometali u popodnevnim natjecanjima i po dva tri sata. Ako koji i naleti, igrači se sklone na trotoar i nastave poslje toga ne prekidajuć dobacivanje loptice, a mi mlađi ki na velikim turnirima mašemo glavama ljevo desno i brojimo svi naglas: 566, 567, 568.... Finalni mečevi su igrani: a/ gornja ulica: ispred Elektre ( imalo svjetlo sa jankovića i moje kuće, pa ćaća mi je bio letričar, ) i Jadrana, a učesnici Živana, Divna, Radojka, Bakan, Žare, Samaljot i Jamac,... b/ put ž. Stanice: kod matičareve kuće, vodeći igrač Ivanka Peslać, Goga učiteljice File, Jadranka učiteljice Stevanije, Borka učiteljice Milice, matilareve kćeri Veja, ... , Mršava...c/ donja ulica : ispred Carove kuće i ispred željezničarske zgrade. ( Vesna i Ljerka, pa Čoline obe sestre, Korda stariji, Bokuni ) ... PRESKAKANJE PREKO KONOPCA Donesu cure iz Bezbradica uže za prtiti na leđa vučiju ili drva, od u pletenicu upredene pređe u dvi boje jedna crna od gare (crne ovce). Vrtimo konop i uskačemo, ko će duže ostati a da ga konop po nogama ne strevi...Igra VIJAČE kad sam skačeš preko konopa pa se umotaš i paneš u prašinu i sav se izgrebeš na koljenima nije se puno zadržala poslje 70tih jer se tada pojavila igra SKAKANJA NA LAŠTIK koji je bio puno zgodniji za ponjeti u torbi za školu ili za popodne na ulici. Gost u kolumni KISTANJAC ( ili još sjećanja o sportu i ostalom) |
|
|
