 |
|
|
|
|
|
| |
Prava pomama za cimentanjem je nastupila u našim krajevima kad je ranih 70tih Pokrajac u Varivode doveza prvi stroj za mljevenje kamena –DROBILICU. Bože, Bože koliko se starih zidina srušilo i samljelo u buci i prašini, a i dan danas se vide nevješti pokušaji da se civilizuje svakodnevica za male pare. Naime pjesak iz Smiljcica je bio kudikamo skuplji, a ovo ocas posla: srušiš, samelješ i u šalunge naliješ i za tri dana „ki nuvo“. Kuce nicaše na sprat ( ili „na kulu“ rekli bi u Zecevu), vanjske škale izvijugane, nede sa a najviše bez ograde, pa da se djeca ne strovale na svaku škalinu stavljen po jedan mesingani važ (od kiselih kukumara 3 l) sa šarenim cvijecem pretežito điranom. Iza kuca sve novi svinjci i kokošinjci, ali kako isti nisu bili malterisani a kamoli okreceni ( kvragu, i na marvu trošiti pare!), nisu se mogli rješiti tekutova kod kokošiju a i prascima je bilo teže da se o nove betonske zidove cešanjem skine blato i kal sa leđa. Koliko je moda uticajna stvar govori i sama cinjenica da je u usta drobilice bacana ne samo obicna škalja nego bome i klesani kamen, tako da su netragom nestale muke ranijih domaćina da im svinjac ili kokošinjac barenko ljepi u ocima budu. No rekoh, moda za cimentanjem i narasli apetiti za mesinom kada su prve ledenice stigle u do juce i bez vode i bez struje Bukovicu, nagnale su nove gazde da se ruši staro i saljeva novo i vece, još vece i najvece...trebalo je uraniti više piletine, veci broj prasadije, a i naliti plocu za novu garažu, vragu brige što je unutra samo freza i cjelo ljeto se suše krompiri i kuruzi, more biti da ce još kolko šutra uparkirati novog stojadina ili tristaca, a ako slabije rodi vinograd onda more i moskvic ili žiguli... Da bi se vidila Bukovica onakva kakva je bila prije 60tih , i sva ljepota našeg krša uvijek smo naše goste vozili prema Obrovcu preko Parcica i Prkalja, gdje su se svi cudili kako je moguce da tu neko živi a ocarani neizostavno ljepotom beskonacnih suvozida, kuca pokrivenih kamenim plocama,avlijskih zidina od klesanog kamena-niđe cimenta ni za ljek... I danas mi je u pameti slika iz Bratiškovaca gdje sam u jednoj avliji vidio garažu sa sedam vrata za kamione tipa FAP, a u kuci su imali samo TAMica. Ostalih 6 garaža bile su krcate cukrom i kojekakvim išpendijama-kemijom za pravljenje „JURE, bijelog stonog vina sa geografskim podrijetlom, iz znamenitog vinogorja zaleđa šibenske vinarije“, a da nebijade DVD iz Kistanja i vode iz njiove cisterne, malo bi se turista ovajdilo o JURU ili kako su se vec zvale ETIKETE koje su ljepljene na flaširani buckuriš koji se u kamenicama sa vodom iz kistanjskog vodovoda cinio za prodaju. Onih nesretnih godina kada voda iz Kistanja nije više bila važna, cuo sam i pricu kako je jedna cura iz Braškovaca kupila cizme u Boss-a ranih 80tih: Eto ti mene kako se upetlja u modiranje ( ki da mi je mater šnajderica,ha ha ha ), pa kad poce sa modom u cimentanju da recem i neku o onoj pravoj modi... |
pojavile isusovke (apostolke) ( sandale ženske što su se vezivale unakrsni kožnim trakama do koljena). E, tu vec nismo zaostajali za modom cijelu sezonu, naime, Bossov caca je drža opancarsku radnju u Vujasinovića kuci, poviše Vuje Popovica kuce, i cim je prvi par isusovki doša u Kistanje on je za jednu našu curu odma iskrojio model i uzo mjeru, a vec za Petrovu u Bjevcanima ima je na tezgi isusovke u prodaji u više boja kože, zajedno sa trikama koje su tih godina polako pocele gubiti ime „gumaši“ jer su ranije imale đon od auto guma, jer je on uveo nove modele sa đonom od namjenski presovane obucarske gume. Ima je Bezbradica dosta ideja, pa cak se sjecam i trika od lakovane kože ( danas bi rekli sandala, a on je i davao savjete kako njegovati lak-kožu: sa varenikom svako vece ocistiti trike da lak ostane elastican i ne popuca brzo . Moram priznati da taj savjet i danas pamtim, jer se pokaza u praksi odlican) . Sljedeci „ modni krik “ kako smo tada nazivali novitete bile su natikace na palac, koje su donjele Baljkovicke iz Beograda, samo je natikace prvi kopira Djuro Cauš, pa je ima više zarade od konkurencije preko puta tog ljeta na pazarnim danima i sajmovima. Mislim da je prelomna godina 1974. kada je Kopitarna Sevnica izbacila na tržište svoje prve klompe koje su postale obavezni ljetnji inventar „svakoj nogi koja do sebe drži“ ( ala su me onako teške nažuljale na risu, al se nisam da - patim jedan dan dok ne splasne žulj, pa iznova...i tako cijelo to ljeto. More biti da mi je to dobro cinilo, jer eto klompe su mi sada svakodnevna radna obuca, i ne žuljaju me više. ) Tih godina su i naši kistanjski opancari postali obucari jer se na njihovim tezgama sve manje nalazilo manufakturnog rada tipa trika, a sve više plasticnih išpendija koje su dobavljali iz Italije i samo ljepili u Kistanjama, pa je svaku težacku nogu cinilo gradskijom. Po obuci više nisi moga poznati ko je odakle, jedino su bjeli tragovi od trika na nogama još mogli kazati ko je radio u polju a ko nije vidio sunca. Poslje su Borovo „šangajke “ plitke bjele dugo bile obavezan modni detalj, dok nisu pristigle prve „ espadrile “ iz Trsta... A što se oblacenja tice, to je vec komplikovanija stvar, i zahtjevalo bi puno strana i Vaše pažnje, pa cu malo pretrcati po toj temi ( jer sam godinama kucno vezan za tu oblast !) Na trafikama je stizala štampa iz Zagreba i Beograda i kupovalo se gotovo sve: Svijet, Bazar, Prakticna žena, Nada... a moja mater je dobijala BURDE iz Švice od brace kad ih nije bilo za kupiti kod nas, pa su cure dolazile kod nje da „vide novu Burdu i šta bi sašile“. Mater je šnajederaj završila zajedno sa Radojkom ( poslje otvorila salon u Rijeci gdje se udala) i drugim curama, u muškom salonu kod Jove Rakica u Đevrskama ( u Kistanjama drža radnju u kuci Uge Cvjetkovica prije nego je otvorena zadružna radnja, đe si moga kupiti muško odijelo od somota crnoga i od trliša ( radnicka plava odjela), ili posebno jaketu ili gace, a mudante je šio samo po narudžbi od prugastog u tri boje platna , koje su se vezivale trakama oko struka i oko nogavica. Za njim je ostala i prica kako su ga mulci ubjedili da je kupio „stari caka“ kad je donio iz Knina staklo za prozora bilo prašnjavo i prljavo: za te pare si moga i nuvo caklo kupiti! pa se Jovo sutra ranom zorom vrati u Knin sa sve starim staklom da ga promjeni za novo! Poslje je zatvorio radnju u Kistanjama i nešto malo radio u Đevrskama, a garderobu si moga kupiti u PZ radnji kod Todice u kuci p.Milana Budimira đe je prije rata bila trgovina sa istim sadržajem. Još mi je živo sjecanje na KASU poniklovanu koja je stajala na tezgi đe su bile složene bale sa raznim platnom, ali u moje vreme više nije korišcena, a imala je ĆIRILICNA slova kad izbaci sumu za platiti). Uvijek mi je ostala simpaticna prica kako ih je Jovo ucio da ne uvlace duge konce za imbaždivanje i porubljivanje ( tada se to radilo rucno): posjedne ih sve na stolice, jednu ciko druge, i ako koja uvuce dugacak konac, dok ga izvlaci iz poruba može drugoj do sebe iglom oko iskopati, pa su se sve naucile da uvijek uzmu taman toliko konca koliko treba i da iglu istežu iza svoga uva, a ne sa strane! Poslje je pocela šiti na singerici koju joj mater u dotu dala, a kasnih 50 tih moj caca joj kupio Bagatovu JADRANKU na struju, koja se aktivirala pritiskom koljena u stranu na posebnu papucicu ( pa udala se za elektricara!). Na toj istoj mašini i ja sam savladao prve korake: na drvenom kabinetu u laku su ostali otisci mojih prvih izniklih zubica – mora da je bilo slasno glodati i zabadati zube u furnir! A kad sam stasao da mogu sjesti za mašinu ( normalno kad mater nije u kuci, a kad bi drugo) moj prvi pokušaj šivenja na struju završio se neslavno osta mi je kažiprst prošiven, a mater me je uvatila sa iglom zaglavljenom kroz nokat, jer je nisam zna izvuci okretanjem tocka sa strane ( ima sam 3 godine! Poslje par godina odfikario sam po nokta sa istog prsta udarajuc cacinim cekicem po menđulama, a još kasnije mesarićem ga zacijepio umjesto drva za potpalu - ožiljak imam i dan danas! ) Poslje je mater kupila i RUŽU AUTOMATIK koja je mogla mašinski vesti, pa je porubljivala „cik-cak“ bodom na njoj, a još dugo šila na Jadranki. Kad je odnjela na remont u Bagata u Zadru majstor se cudio kad je vidio da se emajl na njoj izliza a još u radnom stanju poslje 30 godina. Mnoge cure su svoje prve mondure za sajam upravo kod moje matere sašile, a mater mi kaže da ih se najveci dio sretno i uda kad su momke u toj monduri upoznale na nekom od Bukovackih sajmova. Dolazile su cure sve od Ervenika do Raducica i Bribirskih Mostina u našu kucu, neke i više puta dok im se mondura nije posrecila i bogato se udale. Ali to je izazivalo i gužvu u kuci i cekalo se na red, a mater je uvijek prioritet davala curama za udaju pa tek poslje udatim ženama, koje su neki puta na „kiklju“ ili „vuštan“ cekale i po godinu dana. Nikad im nije bilo jasno kako to dok su cure bile odma bi ih stavljala u rad i „u provu“, a sade moraju cekati dok drugima ne sašije. Neke bi se od cekanja i naljutile i tražile robu natrag, a i ona bi ih slala kod drugih kistanjskih šnajderica: Milene Kozlice, Nedice Živkovic, Milovide Dubajic...Uvijek je bilo živo kod materine mašine, stalno neke cure i žene, pricaju dok cekaju „provu“, a i ja sam se kojekakvih zgoda naslušao... Jednom prilikom u staroj kuci došle na kavu i provu Jekica Popovic i kuma Pojka ( vjencana kuma mojih roditelja ) a u kuci nestalo šuverina za upaliti cigaretu, mater ukljuci ringlu na šporetu i na nju kuma zapali cigaretu – sve to snimih i ja zatražih da uradim isto ali mi ne dadoše, pa savih smotuljak od novina da na cigaretu lici i pokušah isto a da me one ne vide, no ne uspije mi naravski, vec se smotuljak malo razvi i kad sam dovoljno dugo poteza use planu papir odjedared i oprlji mi bradu. Odnesoše me u staru ambulantu i tu mi zaljepiše gazu i flaster koji sam par dana nosa i licio na Djeda Mraza u sred ljeta ( bile su mi 4 godine). |
      |
    |
No druga zgoda je upecatljivija: ranih 70 u modi je bio minic, toliko omražen od strane naših SUBORovaca, da su cak na sastanku 72 tražili da se „ kažin u Domu zatvori, jer tamo gole cure plešu sa muškima...“ ( povod je bila diskoteka u podrumu Doma koju je vodio Žare Popovic, ali kako su mu roditelji prešli Sutjesku to se price koje su potekle od mažibradskih boraca naglo zaustaviše i smiriše, a pogotovo kad je Nikica Popovic sutra na pijaci doticnom drugu reka da je ta cura koja gola pleše njegova cer... Poslje te epizode minic je u Kistanjama rehabilitovan i cure koje su pokazale noge iznad koljena nisu više „sve odreda kurbetine“ ) Zapamtio sam i materine rjeci kad je koja cura upita kolko joj treba robe za „suknju iznad koljena“ i tada bi rekla „ za pasicu i suknju jedno po metra“. A vec 73. godine u ljeto došla je cura iz Nunica koja je htjela da sašije pravi MINIC, kako su te suknje zvali u Zagrebu. Mater joj sašije suknju uobicajene dužine za Kistanje; 4 prsta poviše koljena, a ona materi skrati još. Mater skrati centimeter i zgotovi kad cura sutra – još treba skratiti; da ne dužim jedva je uspjela mater ubjediti „ da suknja mora biti te dužine taman kolko pokrije guzicu i ni centim duža, jer tako svi nose u Zagrebu, a ona zaboga radi kao služavka kod ARSENA DEDICA I GABY NOVAK, i svi bi joj se smijali koji kod nji dolaze kad bi suknja bila dužine koju je moja mater odredila“ (kao pristojnu)! Suknja je bila od teget žerseja sa bijelim tufnama, a ime doticne cure sam zaboravio! Svi koji pamte sajmove u Kistanjama kopajuc po sjecanju prisjetice se raznih modnih detalja koji su obilježavali jednu sezonu: haljine stegnute u struk posebnom tehnikom nabiranja – žabice, košulje sa kragnom „paciji kljun“ sjecene sa strane ovalno a šivene od koskastog plavog i crvenog posteljnog platna kupljenog kod Todice, midi suknje na volane tipa Karmen, midi suknje sa koso sjecenim umecima od dvi robe, i nezaboravno ljeto sa maxi suknjama od materijala sa krupnim cvjetnim motivima koje su neizostavno išle sa platforma sandalama i trouglasta bluza bez leđa koja se vezivala velikim fjokom napred..( danas bi omladinci rekli „fenserke“ a mi smo ih naprosto zvali cure za udaju „glasnice“ ( od > cura na glasu, a Car bi doda da je među glasnicama bilo i poneko „grlo“ ( zbog glasa; iz grla).... A onda su se pojavile prve švercerke u Zadru koje su donosile traperice iz Trsta ( zvoncare marke No1 sa americkom zastavom, Fiorucci 1970. godine, Bacamak, Ryfle, Levis 501 i bofl majice sa Ponte Rossa koje su imale naljepljene kojekakve šarene slicice, što se par sezona kasnije moglo po izboru na licu mjesta naljepiti i na sajmu ( ne znam zašto je još prije podneva ponestajalo amblema Zvezde i Partizana, a niko nije ljepio Hajduk i Dinamo...?!. ), ali glad za zapadnom modom je bila nezaustavna i poslje par godina tu robu si vec moga kupiti i kod ž. stanice u Kistanjama kod Marticke i Sladakovicke, a poslje doša Boss, pa Macura, pa mi ostarismo i nije nam bilo do mode vec se bacišmo u „minimalizam“ i klasiku. |
|
