dalmatinska kokoš

http://dalmatinska-kokos.blog.hr/

RAZLOZI NASTAJANJA PROJEKTA

"DALMATINSKA KOKOŠ"

Sami projekt spašavanja naše izvorne pasmine od izumiranja desio se sasvim slucajno.
Naime ljudska narav ie takva da kada smo zainteresirani za nekakav hobi, a to te u ovom slucaju uzgoj malih životinja, onda su nam prepreke lako savladljive. Tražimo svu mogucu literaturu, bucamo po internetu, tražimo i van granica naše domovine.
Slucajnost je htijela da mi 2001.godine u ruke dospije jedan specijalizirani casopis- "Geflugel-Borse", i u nemu naidem na reportažu Michaela von Luttwitza sa naslovom "Ausgestorben: das Dalmatiner huhn"("Izumrla: Dalmatinska kokoš").
Tu se u principu objašnjavalo kako svake godine sa lica zemlje nestaju, odnosno izumiru brojne pasmine i kako je to veliki gubitak itd. Tom prilikom pohvaljuje uzgajatelje širom Njemacke koji se bave ciljanim uzgojem i tako cuvaju svoje, a i tude cistokrvne pasmine, a što je zaslužilo svako priznanje i potporu svoje države. Pa dalje objašnjava kako postoje mnoge pasmine koje šira javnost nije upoznala a vec izumiru ili su izumrle.
Za primjer se navodi Dalmatinska kokoš, kao genetski puno vrijedna pasmina, skromnih zahtijeva za uzgoj, vrlo iskoristiva kao nesilica i ponajbolja za za držanje u uvjetima , kao što je Dalmatinski krš.
Moram priznati da me zapeklo u duši kako to stranci bolje poznaju i više cijene našu baštinu nego mi sami. A ne radi se tu samo o kokošima,(mada ce neki reci" ma neš ti važne stvari- kokoši????" i sl) , tako smo mi radi svoje aljkavosti, a mogli bi reci i zaostalosti, skoro izgubili našeg najljepšeg goluba Dalmatinsku zimovku, jer su je upravo Njemci spasili od izumiranja, napisali standard i uveli u registar svojih pasmina, a sada se "Hrvatski savez udruga uzgajatelja malih životinja " uporno bori da je vratimo pod svoje okrilje. Mislim da cu biti skroman ako izjavim da u Njemackoj ima više uzgajatelja te pasmine, nego u Hrvatskoj golubova Dalmatinske zimovke. Za one koji ne znaju to je jedna od najstarijih pasmina golubova , jedan od najljepših golubova boje na svijetu, a na podrucju Dalmacije obitava još od starih Ilira, itd itd...
Tako vjerovatno u daleku prošlost seže i postojanje Dalmatinske kokoši, što je i logicno. Kokoši su najprije udomacene u Aziji i odatle se šire prema zapadu. Što se tice Europe , normalno je da vecina trgovackih putova vodi preko Mediterana, pa je na tim prostorima i najprije udomacena kokoš , te se nastavlja prilagodavati i oblikovati u svojim klimatskim uvjetima.
Svakako se u nekim starim opisima pasmine navodi da je Dalmatinska kokoš po tipu PRATIP EUROPSKE KOKOŠI.
Kako su se u mojoj obitelji uvijek volile i držale domace životinje, sjetio sam se da su moji djedovi, a i moj otac, imali kokoši koje u potpunosti odgovaraju opisima spomenute pasmine, imao sam potpunu percepciju što moram tražiti.
Uz dužno poštovanje prema von Lottwitzu nisam mogao vjerovati, ni prihvatiti da je nešto izumrlo, što sam svojim ocima vidio da trci po našim dvorištima i kamenjaru.
Obavljeno je: traženje živih jedinki po cijeloj Dalmaciji, pisanje prijedloga radnog standarda, strogi selektivni uzgoj, prikupljanje stare dokumentacije, izlaganje na državnim izložbama, pisanje radnog standarda. Strucno se kaže pasmina je u razvoju ( mada se ona razvila prije mnogo stoljeca), te bi trebalo slijediti službeno priznanje pasmine od Hrvatskog saveza udruga uzgajatelja malih životinja i Hrvatskog ministarstva poljoprivrede.
Kad sagledamo sveukupnu situaciju to je zasigurno naša najstarija izvorna pasmina peradi, to jenaša hrvatska prirodna baština, sa kojom trebamo pošteno i odgovorno baštiniti. Ima u našoj domovini još puno posla na spašavanju pasmina koje su nazovimo zaboravljene, odnosno uopce nisu poznate, pogotovo široj javnosti.
Po nekim mojim skromnim saznanjima, mislim da bi se od izumiranja mogli spasiti i naš kontinentalni oblik domace kokoši- Živicarka , Istarska kokoš, hrvatska patuljasta kokica....., u domenu stocarstva necu zadirati , mada bi se i po tom pitanju imalo što za reci.
Koliko je jedna zemlja bogata ocituje se i po tome koliko izvornih pasmina životinja i koliko autohtonih vrsta biljaka ima.
Zato ljudi i uzgajatelji potrudimo se da našim potomcima ostavimo i bogatiju prirodnu baštinu u naslijede.

Das Dalmatiner huhn-Dalmatinska kokoš

Prijevod iz knjige Armina Arbeitera " Handbuch der Nutzglefugelzuht fur Osterreich und die Dounaulander" iz 1914 godine.
Dalmatinska kokoš predstavlja iznimno interesantan tip srednjoeuropske kokoši.
Dok usjevernom dijelu Dalmacije (ograniceno na hrvatsku obalu i zalede) obitava hrvatska kokoš, u južnoj se Dalmaciji pojavljuje sredozemni tip kokoši.
Mogucnost da je u neka zabacena podrucja stigla svježa krv u prošlosti, može se iskljuciti, što znaci da je ova kokoš pra tip europske kokoši.
U odnosu na vecinu srednjoeuropskih kokoši koje uglavnom imaju crveni ili žuti iris(uz poneki izuzetak:Rammelsloher, Bohmen) kod ove kokoši se pojavljuju tamnosmede oci i tamne boje lica.
Ova cinjenica zajedno sa karakteristicnim crtama tijela podsjeca na druge sredozemne pasmine( minorka,andaluzijska kokoš).
I kod ove kokoši pojavljuju se sve zamislive kombinacije boja(cesto i u istom leglu) sa kukmicama ili glatke glave i cesto su tamne boje.
Cini se da je prirodni odabir svijetlih boja( bijela, svijetložuta) izazvan snažnim grabljivicama jako otežan.
Boja nogu ove kokoši je tamno plava do crna.
Volja je u pravilu slabo razvijena i prikladna za unos malih kolicina hrane, ali su životinje stalno u pokretu i traže hranu, Na kontinuirano hranjenje nisu naviknute.
Karakteristike koje su navedene za istarsku kokoš: nedostatak vode i zelene hrane, oskudna prehrana, kod ove se kokoši javljaju još u vecoj mjeri.
Ova je kokoš sa najmanjim mogucim zahtjevima što se ticehrane i držanja, a uvjetno omogucava peradarstvo od kojeg se ima koristi. pod tim uvjetima druge pasmine uopce ne bi mogle egzistirati.
Jaja su potpuno bijela, teška50-56 grama.
Meso je suho, štoje posljedicaklime i prehrane, te visokezahtjeve ispunavaju mlade životinje. Ovu karakteristiku ova kokoš dijeli sa svim sredozemnim pasminama, narocito istocnog sredozemlja.
Prema tome, uzimajuci u obzir uvjete u kojimaživi, ova je kokoš na prvom mjestu, vrhunska za ova podrucja.
Uz odgovarajuci uzgoj i prehranu nije ju teško dovesti do višeg stupnja domstifikacije i iskoristivosti.
U postojecim prilikama nije za ocekivati trajno poboljšanje, križanjem sa zahtjevnim, teškim, umjetnim pasminama.

DALMATINSKA KOKOŠ- RADNI STANDARD

Dalmatinska kokoš pasmina u spašavanju od izumiranja
podrijetlo: Hrvatska, Dalmacija
latinski naziv:GALLUS DALMATICUS
maticna udruga: Udruga uzgajivaca ptica i malih zivotinja “Solin“
sekcija: dalmatinska kokoš
voditelj uzgoja: Franko Žižic
povijesni dokumenti:
slika Slave Raškaj iz 1900.g.
"peradarstvo" Alfons Hribar iz 1910.g.
slika Kurta Zandera iz 1913.god peradarstvo za austriju i podunavske zemlje iz 1914.g.

uzgojn i cilj: To je naša izvoma pasmina koja od pamtivjeka obitava na podrucju dalmacije i to pretežito na njenom srednjem i južnom djelu. U povijesnim dokumentima se navodi da je dalmatinska kokoš pra tip europske kokoši. cinjenica je da je to naša baština sa kojom mi trebamo pravilno i odgovomo baštiniti. naposlijetku ne pruža se svaki dan mogucnost imati cast i srecu izdizati jednu pasminu iz pepela i spasiti je od izumiranja. Izricito je vrlo dobra nesilica, preko 150 jaja godišnje, dok meso zbog svoje suhoce nema neku veliku kulinarsku vrijednost, to jest negdje je na pola puta izmedu divljaci i domace peradi.

Obilježja pasmine

PIJETAO:

- oblik: nešto duži, duže poledine, blago zaobljen, ponositog držanja, srednje visokog stava, glava i vrh repa na istoj razini.
- tijelo: izduženo, elegantno, lagane konstitucije, cvrsto.
- visina: poledina od 32.cm do 35 cm, glava od 50 cm do 53 cm.
- težina: od 1,90. kg do 2,30. kg.
- glava: srazmjerna sa tijelom, kratka, može biti sa kapom i bez kape.
- krijesta: uspravna, nazubljena, crvene boje, srednje velicine, ne zavaljena na tjeme a kljun srednje dug, jak u korjenu, blago povijen, boje kosti do crne, vrh kljuna može biti svijetliji.
-podbradnjaci: srazmjerni sa glavom, zaobljeni, nešto duži i crveni.
-lice: crveno, glatko, iznad oka do krijeste tanak vijenac perja.
-oci: smede, poželjno što tamnije skoro crne.
-podušnjaci: bademastog oblika, boje prirodnog voska ili boje kosti, poželjno nešto veci.
-vrat: visoko nošen, jak, sa lijepo razvijenom grivom koja prekriva ramena.
-poledina: duga, blago pada prema sedlu i trtici.
-prsa: u skladnom luku sa nadprsjem, podprsjem i trbuhom, visoko nošena i blago isturena.
-krila: ukoso nošena, prate liniju poledine, vrhovima do sedlastih pera.
-rep: strmo do pravokutno nošen, dužih velikih srpova, mali srpovi i trticna perja lijepo rasporedeni, kormilo sjekirastog oblika, blago otvoreno.
-noge: od škriljasto plave (kao u bankive ), maslinaste do crne, nokti u korelaciji sa kljunom, jedinke sa svijetlim vrhom kljuna mogu imati svijetlije nokte.
-bataci: vidljivi do pola, uvijek elegantni.
-perje: dobro priljubljeno uz tijelo, intezivnog sjaja.
-boja: može biti u svim bojama.
-prsten: 18. mm.
-greške: grube uzgojne greške: veliko tijelo, zbijenog, širokog i niskog stava. kratke i debele noge, bijele ili žute boje i nevidljivi bataci. kratak rep i srpovi u odnosu na tijelo, vodoravan ili padajuci. velika i pregruba glava, prevelika kapa, ružasta krijesta, žuti kljun, žute ili narancaste oci. podušnjaci sa slabo izraženom bojom, crveni. Rastresito i nepriljubljeno perje.

KOKA

-Oblik: graciozno, elegantno, izduženo držanje, živahnih pokreta. Rep i glava u istoj razini.
-Tijelo: lijepo gradeno, tanko, ponosnog stava, koka izrazito nježna i lagana.
-Visina: poledina od 23. cm do 26. cm, glava od 37. cm do 40. cm.
-Teižna: od 1,20. kg do 1,50. kg.
-Glava: mala, kratka, može biti sa kapom i bez kape.
-Krijesta: nazubljena, crvena, kod koka sa kapom može biti i polegnuta.
-Kljun: srednje dug, malo povijen, boje kosti do crne, vrh kljuna može biti svijetliji.
-Podbradnjaci: zaobljeni, srazmjerni sa glavom, crveni.
-Lice: crveno (može biti prisutan melanin), glatko, iznad oka do krijeste vijenac perja.
-Oci: smede, poželjno što tamnije, skoro crne.
-Podušnjaci: bademastog oblika, dobro vidljivi, boje prirodnog voska, ili boje kosti.
-Vrat: visoko nošen, elegantan, zvonast u korjenu.
-Poledina: duga, blago pada prema trtici. .
-Prsa: u skladnom luku sa nadprsjem i podprsjem.
-Trbuh: nešto izraženiji, pogotovo kod koka u nesivosti.
-Krila: blago ukoso nošena, prate liniju poledine.
-Rep: strmo do pravokutno nošen, sjekirastog oblika, blago otvoren i dobm složen. Najduža pera pri vrhu blago savijena.
-Noge: gole, od škriljasto plave do cme, moguca prisutnost ostruge, jedinke sa svijetlijim vrhom kljuna mogu imati svijetlije nokte.
-Bataci: vidljivi do pola, elegantni.
-Perje: dobro priljubljeno uz tijelo.
-Boja: može biti u svim bojama.
-Jaja: od boje kosti do bijela, poželjno je što svijetlija, težine: od 50. do 56.grama
-Prsten: 15. mm.
-Greške: grube uzgojne greške: veliko tijelo, zbijenog, širokog i niskog stava. Kratke i debele noge, bijele ili žute boje i nevidljivi bataci. Kratak rep i vrat u odnosu na tijelo. Velika i pregruba glava, žuti kljun, prevelika kapa, ružicasta krijesta, žute ili narancaste oci. Podušnjaci slabo vidljivi, sa slabo izraženom bojom, crveni .Rastresito i nepriljubljeno perje.
Prevelika jaja, ljuska jaja u smedim nijansama, slaba nosivost. Nedostatak roditeljskog nagona. Manje uzgojne greške: kada je prejak melanin lica podušnjaci mogu biti malo plavicasti, svijetliji vrh prsta kao u morke, polegnuta krijesta u koke bez kape, malo veca jaja kod starijih koka(4—5 godina)


voditelj uzgoja

FRANKO ŽIŽIC

dalmatinska kokoš - podrijetlo pasmine

Hrvatska izvorna pasmina

Sada poslije nekoliko godina rada, strogog selekcijskog uzgoja i pisanja prijedloga radnog standarda za dalmatinsku kokoš, mogli bi sada reci da ta naša izvorna pasmina nije zauvijek izgubljena, to jest izvukli smo je iz zaborava, zahvaljujuci sretnom spletu okolnosti da poneki stariji ljudi u surovcm Dalmatinskom kršu, zbog poštovanja prema svojim predcima, od kojih su je naslijedili, nisu prestali uzgajati ovu plemenitu pasminu .

U buducnosti trebamo još dosta raditi i tražiti žive jedinke zbog osviježenja krvi u postojecim maticnim jatima, a sve u konacnici da bi i mi u naslijede svojim potomcima mogli nešto ostaviti, a to je dio baštine koju treba voliti i održati. Ujedno treba pojasniti neke cinjenice, da bi se realno sagledala cijela situacija i povijest te pasmine. Dalmatinska kokoš je pasmina srednje i južne Dalmacije i sredozemni je tip, jedan od najstarijih oblika domace kckoši u ovom dijelu Europe , to jest ona je pra tip europske kokoši. Najvjerovatnije se samo postojanje pasmine može povezati sa postojanjem starih Ilira koji su boravili na ovim podrucjima , a poznato je da su bili narod koji su se bavili stocarstvom i da su bili upoznati sa ciljanim uzgojem domacih životinja, a primjer su golubovi DALMATINSKE ZIMOVKE, psi ŠARPLANINCI , BALKANSKE KOZE itd.

Da bi bili još precizniji, na podrucju tadašnje sjeverne Dalmacije, a to je sada Hrvatsko primorje, i zaledu to jest Lici, uzgajala se živicarka ili pogrmuša , isto autohtoni oblik kokoši koje se i sada može naci u pojedinih uzgajatelja u izvornom obliku. Živicarka je krupnija od dalmatinske kokoši, ima više perja koje je malo rastresito, bataci su joj manje vidljivi, nije joj bitna boja nogu ni boja podušnjaka, rep joj može biti malo polegnutiji, kape su nešto vece i nese dosta veca jaja. Ako se osvrnemo malo zapadnije, na Istru, dakle istarska kokoš bi po nekim opisima trebala biti na pola puta izmedu dalmatinske kokosi i živicarke. Osobno sam uvjeren da bi vrijedni Istrijani, koji zasigurno vole baštinu, mogli spasiti ovu autohtonu pasminu.

Dakle kada pogledamo u kojem pravcu traba ici uzgoj dalmatinske kokoši, a ovdje se ne radi o stvaranju nove pasmine, (mada je i to jako kompleksan posao), nego se traže jedinke po seoskim domacinstvima, koje što više odgovaraju karakteristikama , genotipu i fenotipu, a bez melioriranja sa drugim pasminama jer ce se izgubiti glavne karakteristike, npr. maslinasto zelene do crne noge, što tamnije skoro crne oci kod kokoši tamnih boja perja, tamna lica, duga blago padajuca poledina a realno gledajuci križanja sa nekim zahtjevnijim , teškim ili hibridnim pasminama nisu uspjevala jer pomladak u takvom reižmu uzgoja nije mogao opstati. Pošto je to pasmina kastilijanskog tipa , i to onog starog , ne usavršavanog i moderniziranog tipa, možemo za ogledni primjer,što se oblika tice, uzeti talijansku kokoš starog tipa , s tim sto je dalmatinska kokos za broj manja u svakom pogledu.

U ovih nekoliko godina uzgoja uocio sam da sve jedinke koje su bliže traženom standardu imaju izraženije genetske kvalitete i posebnosti, npr. u nesivosti preko 150 jaja godišnje, koja su što se tice velicine zaista mala (50 dc 55 grama), ali su zato manje zahtijevne u prehrani, dosta su otporne na klimatske prilike ili bolje receno neprilike, pošto vecinom noce na otvorenom, a osim zakonom propisanih cijepljenja ostale veterinarske preparate gotovo i ne treba koristiti, a pod tim ili slicnim uvjetima druge pasmine bi teško mogle egzistirati, odnsno preživiti. Izrazito su sklone samoprehranjivanju i po tom pitanju su veliki oportunisti, na jelovniku im gotovo sve prolazi, razni puževi, gliste, crvici, kukci, trava, povrce, voce.... a sve se to ocituje u visokoj kvaliteti jaja, gledano sa aspekta biološki zdrave hrane.

Kada se sve skupa zbroji ovo je idealna, vrhunska pasmina za uzgoj u Dalmaciji, a i na drugim podrucjima gdje prevladava krš, ili gdje uzgajatelji ne žele primjenjivati kontinuiranu tj. intezivnu prehranu, koja sadrži razne koncetrirane, hormonske, antibiotske i slicne preparate.

Takoder bi trebalo naglasiti da je u genetskom pogledu dalmatinska kokoš jako vrijedna pasmina za oplemenjivanje drugih pasmina, pogotovo onih koje su sklone i podložne raznim oboljenjima, dageneriranjima i osjetljivostima na klimatske promjene. isto tako bi se mogla popraviti situacija kod uzgajatelja koji žele držati kokoši na slobodnom
ispustu, a orjentirani su na hibridne nesilice koje su ovisne o koncentriranim, umjetno nabildanim krmivima, ubacivanjem dalmatinskih pijetlova uvelike bi se vratila prirodna, naturalna svojastva i produižla vijek rentabilnosti kod podmldatka, vec u prvoj generaciji da ne kažemo i daljim melioriranjima.

Moja osobna htijenja i želje su da to naše izvorno blago što prije vratimo u njegovu pravu postojbinu, dalmatinski kamenjar , a sve u svrhu vracanja pravih izvornih kvaliteta, koja ne mogu doci do izražaja u skucenim prostorima i kultiviranim dvorištima.

Vec od prije nekoliko godina poceo sam poznanicima i prijateljima koji imaju takve uvjete, poklanjati pilice ili mlade koke, te redovito pratim kako se razvija situacija. u tim okolnostima koke imaju jaci nagon za izljeganje pilica, dosta su pokretljivije, opreznije zbog prisutnosti grabeiljivaca, naprimjer kod jodnog uzgajatclja koji je pored dalmatinske kokoši držao i druge pasmine, imao je ucestalo napade od lisice, imam informaciju da dalmatinske koke i pijetlovi prvi primjete napadaca, uzlete na neko povišeno mjesto, stablo, staju ili kucu, i uzbune cijelo dvorište, a ceh plati gotovo uvijek neka druga pasmina.

Postoji i primjer kod jednog mog prijatelja koji nema nikakvu ogradu oko svoga imanja, imao je dosta peradi, a sada su mu na životu ostale samo koke i pijetlovi koje sam mu poklonio prije dvije godine , te je rekao da druge pasmine nece više nabavljati. jedan od vecih problema u prihvacanju pasmine bit ce jaja, koja su mala i bijele ljuske, jer su uzgajatalji, a i potrošaci naviknuti na velika jaja s ljuskom u smedim nijansama, što je normalno za hibridne nasilice, azijskog porjekla, u baterijskom uzgoju.