DODATAK 7: OPERACIJA Fenix, 1972. avgust, Raduša

•  Akciju VRUCE LJETO 1972 organizovala su braca Ambrozije i Adolf Andric i njihov prijatelj Pavle Veger,koji su bili pripadnici organizacije HRB-Hrvatsko revolucionarno bratstvo.Inace Ambrozije je poznat i po tome što je bacio bombu na JAT-ovo predstavništvo u Sidneju. Inace pravi naziv akcije je RADUŠA, tj sa strane JNA a vodio ju je operativni stab u Bugojnu. Tu akciju je vodio na terenu Franjo Herljevic.

•  Sekretarijat za unutrasnje poslove BiH obavešten je na noc 24-25 .a u Sarajevu je odmah sazvana sednica saveta narodne odbrane BiH i formiran je operativni štab za rukovodjenje svim snagama na celu sa gen-puk Nikolom Prodanovicem,nacelnik republickog štaba narodne odbrane BiH i njegovim zamenikom puk.Stevom Dokmanovicem,nacelnik operativnog odeljenja sarajevske oblasti.

Prvi u borbu je stupio kap prve klase Miloš Popovic tada komandant cete vojne policije, kada je i ubijen i još jedan milicajac. U toj borbi je poginuo i vodja grupe Adolf Andric

•  Bugojanska skupina naziv je za hrvatsku paravojnu formaciju koja je ušla na podrucje Jugoslavije 20. juna 1972., s ciljem da se pokrene ustanak i sruši Jugoslavija. Bugojansku skupinu je organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija koja je bila osnovana 1961. u Australiji i koja je djelovala i u Europi te SAD. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobodenje Hrvatske od Jugoslavije.

Nakon ugušenja Hrvatskog proljeca HRB je bilo u uvjerenju da je u Hrvatskoj bila povoljna klima da se pokrene oružani ustanak. Nakon kratke pripreme, HRB je organizirala ljudstvo, oružje i novcanu podlogu da pošalje inicijalnu skupinu koja je imala za zadatak pokrenuti ustanak na tromedi Hrvatske, Like i Hercegovine. Vecina boraca i novca je došlo iz Australije, dok je vojna oprema bila nabavljena u Njemackoj.

Nakon kratkih priprema u kampu u Austriji, skupina se ubaciva preko Dravograda u Jugoslaviju, 20. 06. 1972. s ciljem da stigne na Tromedu tj. na planinu Radušu. Vec 25. 06. 1972. Bugojanska skupina dolazi do prvog sukoba s Milicijom, a potom sa JNA, i Teritorialnom obranom. Jugoslavenske snage sacinjavalo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (Milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku grupu, što im je uspjelo, uz pomoc doušnika, tek 24. 07. 1972..

Sam ovaj dogadaj je dobrano "uzdrmao" stranacke ("partijske"), vojne i policijske ("milicijske") krugove, što je i sam predsjednik Tito priznao rekavši: "...dobro smo dobili po glavi...", govoreci o upadu Bugojanske skupine.

•  Bugojansku skupinu sacinjavalo je 19 clanova HRB:

Ambrozije Andric iz Tuzle
Adolf Andric iz Tuzle
Pavao Vegar iz Vašarovica kod Ljubuškog
Ilija Glavaš oz Lužana kod Gornjeg Vakufa
Ðuro Horvat iz Cakovca
Vejsil Keškic iz Bihaca
Viktor Kancijanic iz Pazina
Petar Bakula iz rastovace kod Posušja
Ludvig Pavlovic iz Vitine kod Ljubuškog
Mirko Vlasnovic oz Zemunika Gornjeg kod Zadra
Ilija Lovric iz Rame
Filip Bešlic iz Rastovace kod Posušja
Stipe Ljubas iz Djakova
Vlado Miletic iz Ogradenika kod Citluka
Vinko Knez iz Slavonske Požege
Ivan Prlic iz Sovica kod Gruga
Nikola Antunac iz Karlovca
Vilim Eršek iz Varaždina
Vidak Buntic pz Ogradenika kod Citluka

Ðuro Horvat, Ilija Lovric, Mirko Vlasnovic, cini mi se jedini su preživjeli, ali su osudjeni na smrt. Strjeljani su u Sarajevu 10 travnja 1973 godine. Dvadesetogodisnji Ludvig Pavlovic je pomilovan zbog mladosti, smrtna kazna je preinacena u kaznu na 20 god, koju je gotovo celu proveo u Sremskoj Mitrovici,da bi 1991 bio prebacen u Hrvatsku,gde se odmah prikljucuje novoj HV i gine krajem iste te godine . On je izdržao skoro punu zatvorsku kaznu. Par mjeseci poslije što je izašao na slobodu, Pavlovic je ubijen na pocetku rata u BiH . Propagandna mašina uvjerila je mase da je Pavlovic poginuo u okrsajima sa jugoslovenskom vojskom. Sa ubojstvom Pavlovica, vodstvo Bratsva rješili su se vrlo važnog svijedoka, njihovih politicko motiviranih zlocina koje su pocinili ne u vrijeme rata, vec u vrijeme mira. On je poginuo na teritoriji BIH,Studene Vrli kraj Tomislavgrada(Duvna), cak je jedna jedinica HVO-a nosila njegovo ime. Navodno se govorilo da su ga ubili njegovi s ledja, kalibrom 22.LRTaj napad se razbežao i na licu mesta naden je ubijen tom prilikom Ludvig Pavlovic koji je pre toga izdržavao kaznu od 20 godina zatvora, jer je bio u sastavu ubacene grupe teroristicke 1971. godine na podrucju Bosne i Hercegovine i ta je grupa sudena. Oni koji su pohvatani osudeni su tada na smrt i izvršena je smrtna kazna, a nad njim nije mogla zato što tada nije imao 21. godinu, pa mu je zamenjena na 20 godina. Izdržao je tu kaznu i pušten je sa izdržavanja kazne godinu dana pre ovih dogadaja i prvi incident sa smrtnim ishodom bio je, dakle, na tom podrucju kod Mostara u kome je ucestvovao taj Ludvig Pavlovic, koji je, nakon, dakle, od 19 godina provedenih u zatvoru, ovaj, odmah se ukljucio u ta dejstva ...

•  Goreta kaže da su oni znali da ce izginuti, ali da su hteli da "testiraju snagu JNA".

Kad je ubacena Bugojanska grupa, njihov covek je održao novinsku konferenciju u Berlinu, u zgradi bivšeg veleposlanstva NDH (1941-1945), i rekao da je to njihova inicijativa.

Ohrabreni rezultatima "hrvatskog proleca" - prve posleratne ozbiljnije erupcije hrvatskog naciona-šovinizma, predvodenog pojedincima iz politickog i vojnog vrha u Zagrebu, istinski koordinatori tog masovnog pokreta smatrali su 1972. da je vreme za nove akcije. Ocenili su, naime, da bi dobro organizovani "poduhvati domoljubnih gerilaca" podstakli širenje "hrvatskog proleca", takode vojnim posegom. Udarna pesnica bila je grupa "Feniks". Uz njeno delovanje istovremeno bi se aktivirala akcije "Matilda" - miniranje glavnog transformatora u Zagrebu, i "Kruga" - trovanje vodovoda u Beogradu. Bugojansku skupinu je organiziralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija koja je osnovana 1961. u Australiji i koja je djelovala i u Europi te SAD. Osnovni cilj HRB-a bilo je oslobodenje Hrvatske od Jugoslavije.
"Feniks" je vodio Ambrozij Andric, hrvatski emigrant i celnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva u austrijskoj državi Viktoriji. Sa njime su bila još trojica takode proverenih ustaških domoljuba, Pavle Veglar, emigrant, kasnije pripadnik jedinice komandosa australijske armije, Ilija Glavaš i student teologije Viktor Kancijancic.
Izvidnicka grupa od devetnaest clanova uspela je posle sastanka kraj Strazburga da se 21. juna 1972. prošvercuje u Jugoslaviju. Ubacili su se blizu Dravograda. Kada je pocelo da svice pritajili su se uz seoski put. Oko podne su, ne verujuci svojim ocima, ugledali kako im se približava poznata Titova limuzina luksuzni "mercedes". Mislili su da sanjaju. Maršal se vracao iz lova, u lovackoj uniformi, bez pratnje. Samo sa uniformisanim šoferom. Limuzina je brzo nestala u daljini i pre nego što su shvatili šta vide.

Put su nastavili otetim kamionom, cijeg vozaca Franca Hribernika su vezali zapretivši da ce mu ubiti porodicu ako išta oda. U selo Gracanica pod planinom Vran, gde je bila njihova operativna baza iz koje je trebalo da krecu u akcije, stigli su 23. juna. Hribernika su pustili da se vrati u Maribor i tamo kaže kako je bio prisiljen da vozi "veci odred hrvatske revolucionarne vojske". Ako išta izda miliciji pre dolaska u Maribor ubice mu porodicu. Njegova informacija šokirala je sve jugoslovenske službe bezbednosti. Kasnije se ispostavilo da je grupa emigranata samo za dan ili dva izmakla kontraobaveštajnoj "kontroli" u Austriji. Kada je Hribernik ispricao u svom preduzecu u Mariboru šta mu se dogodilo zapoceo je urnebesni rad telefona i teleprintera.
U više opština Bosne i Hercegovine mobilizovane su jedinice teritorijalne odbrane i milicije.

Formiran je operativni štab akcije "Raduša - 72", ceta vojne policije, pod komandom kapetana prve klase Miloša Popovica, sukobila se sa teroristima 26. juna. Popovic i jedan vojnik su poginuli, pogodeni otrovnim mecima, a teroristicka grupa je razbijena na dva dela i ostala bez municije. Jedan njen clan ubijen je. Ostali su u grupicama krenuli ka Dalmaciji. Sve više ih se usput prijavljivalo i predavalo miliciji. Medutim, njihovi ostaci predstavljali su istinsku potencijalnu opasnost atentata na Tita. I oni su uskoro neutralisani.

•  Prema romanu " Dvadeseti covjek” autora Djordje Lucine hrvatski emigranti su presli jugoslovensku granicu nedaleko od Dravograda.

Dok je grupa emigranata razmisljala kako da se prebace u BiH, najmladji medju njima Ludvig Pavlovic je od kartona izradio lažnu milicijsku kapu i tablicu "stop”, izišao na put i postavio zasjedu.
Pavlovic je ispruzio desnu ruku s tablicom i kamion "Radenske” MB 165-32 zaustavio se uz put. Naoruzani terorista munjevito je procijenio situaciju: vozac je sam u kabini, a tovarni sanduk prekriven gumiranim platnom; kao naruceno. Prikolica ga uopste nije zanimala jer je znao da se devetnaest ljudi moze smjestiti i na kamionu. Franc Habernik, covjek za upravljacem, promolio je glavu kroz prozor, upitno gledajuci u tjeme covjeka koji ga je zaustavio. To mu nije bio prvi a, znao je, ni posljednji put da ga zaustavlja milicija. Navikao se vec na takve iznenadne nocne kontrole. Jedina stvar koja ga je cudila bila je uniforma; nikad dotad nije vidio milicionara u zelenoj bluzi i pantalonama. Vozac kamiona tek kasnije je sahvatio da se radi o prepadu i da se nalazi u rukama opasnih terorista. Potom je kamion sa teroristima i svezanim vozacem prosao kroz Zidani Most, Novo Mesto, Karlovac, Bihac, Bosanski Petrovac, Kljuc, Jajce, Donji Vakuf i Bugojno.U subotu 24. juna, oko tri casa ujutro, prosli su Bugojno, pa sela Zlavast i Vrbanju, i zaustavili se u Gracanici. Ilija Glavas, koji je bio iz tog kraja, predlozio je da dalje nastave pjesice, preko planina Raduse i LJubuse i Kupreskog polja.

Gotovo sva javna glasila u bivsoj Jugoslaviji objavila su 13. marta 1973. godine saopstenje Vojnog suda u Sarajevu u kojem se kaze da je pred ovim sudom od 11. do 21. novembra 1972. odrzano sudjenjc uhvacenim clanovima fasisticko-teroristicke grupe: Djuri Horvatu, Vejsilu Keskicu, Mirku Vlasnovicu i Ludvigu Pavlovicu. Grupa se prebacila iz Austrije 20. juna 1972. da terorizmom, nasiljem i ubistvima djeluje na razbijanju bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije i rusenju Ustavom utvrdjenog poretka SFRJ.
- Na osnovi opseznog dokaznog materijala Vojni sud u Sarajevu utvrdio je da su Horvat, Keskic, Vlasnovic i Pavlovic pocinili krivicna djela protiv naroda i drzave, te ih osudio na smrtnu kaznu - navedeno je u pomenutom saopstenju.
Medjutim, u zalbenom postupku odbacene su molbe za pomilovanje Horvatu, Keskicu i Vlasnovicu, a Pavlovicu smrtna kazna zamijenjena strogim zatvorom od 20 godina.

•  Ludvig Lutko Pavlovic roden je 10. aprila 1951. u Vitini, opcina Ljubuški. Ludvigova skupina od 19 momaka, poznatija kao Bugojanska , pripremala se za akciju Fenix u logoru u Austriji i 20. juna ušla u Jugoslaviju kod Dravograda.

Zaustavili su teretnjak s mineralnom vodom koji ih je prevezao do Vakufa. Nisu kanili ubijati, nego obznaniti da su upali i da stvaraju hrvatsku državu.Ostavili su na životu vozaca teretnjaka i na desetke šumara koje su zarobili kako bi ovi prenijeli narodu kako se ustanak sprema. U skupini su bila i dva muslimana jer je trebalo podici sve narode protivu velikosrpske hegemonije. Iko tvrdi kako ih je prvotno trebalo upasti i više, ali su pojedinci odustali.
- Narod ih nije podržao, nisu im dali ni hrane ni vode, a stalno su se sukobljavali s pripadnicima JNA, milicije, Teritorijalne obrane i civilne zaštite. Nismo znali da je Lutko s njima dok milicija i UDBA nisu upali u našu kucu, premlatili oca i majku, rasturili stvari i pucali po zemlji, cemu je svjedocila i najmlada sestra od osam godina. Obitelj je mjesecima bila u izolaciji - potresen svjedoci Iko.
Jugoslavija je mobilizirala više od 30 tisuca ljudi, Bugojanska skupina je pri prvom sukobu izgubila jednog covjeka, te su se podijelili u skupine od po dvojice i pokušali prijeci u Hrvatsku. Ludvig je s Vladom Mileticem išao za Livno, ali ih je izdao Hrvat (milicioner) kod kojeg su tražili vodu. Pri prijelazu prometnice za Grahovo napao ih je rezerni sastav milicije, Vlado je ubijen, a Lutko je, ranjen u ruku, uspio raniti dvojicu milicionera, nakon cega je sproveden u Mostar. Obitelj nije znala što se dogadalo s Ludvigom, niti za sudenje na kojem je, uz Mirka Vlasnovica, Ðuru Horvata i Vejsila Keškica (ostatak skupine smaknut je na licu mjesta), 21. prosinca 1972. osuden na smrtnu kaznu od Vojnoga suda u Sarajevu. Oslobodenje je, uz fotografije Vlade i Ludviga, objavilo kako su ubijeni, što je shrvalo obitelj. Od upada u Jugoslaviju 1972. obitelj je maltretirana, otac cesto odvoden i premlacivan, dok 1980. nije podlegao ozljedama nakon ''tretmana'' u mostarskom središtu SDB-a. Jednom prigodom kada su oca tukli u kuci umiješao se Iko (sa 16 godina) i od milicionera dobio udarac kundakom u vrat. Pukla mu je glasnica, nije mogao lijecniku, premda je pljuvao krv. Ožiljak mu je vidljiv i danas, a govor osjetno hrapav. koji mu je u sijecnju 1973., nakon dosta popijena vina kazao: ''Ne mogu više izdržati slušajuci te kako govoriš o pokojnom bratu. Tvoj brat je živ, ovdje u Sarajevu''. Iko je odmah sjeo u ficu, kaže doletio je do Vitine i prenio vijest ocu koji je na iskap popio dvije boce Zveceva.
- Obavijest kako ga možemo posjetiti u Zenici dobili smo tek 1974., ali nas nisu pustili ni nakon 13 sati cekanja, a još su i oca pretukli. Na koncu je samo majka iza zatvorskih vrata cekala tri dana i uspjela ga vidjeti. Otac i ja s njim smo se susreli tek 1976. Izgledao je strašno, nisam ga mogao prepoznati. Tada nam je rekao: '' Život necu ostaviti u Zenici''. Preživio je sedam i pol godina samice, te bio prebacen u Sremsku Mitrovicu, gdje je 1987. završio osam mjeseci u samici jer se potukao sa Željkom Ražnjatovicem, kasnije poznatijim pod imenom Arkan - potkrepljuje Iko pricu s autenticnim dokumentom.

Žrtvovao sve za Hrvatsku, ubili ga Hrvati

- Ne znam kako se povezao sa Zlatkom Katicem (poginuo u prometnoj nesreci 2004.) i njegovih sedam Imocana koji su se prije i tijekom rata bavili svakojakim kriminalom. Uglavnom, Lutko nije dopustio naplacivanje oružja narodu koji ga je trebao dobiti besplatno, znao je mnogo o ljudima koji se se bogatili na mrtvima i naplacivali kalašnjikove po nekoliko tisuca maraka.
-Zato je i ubijen - tvrdi Iko. Prema njegovim rijecima Ludvig je pozvan na akciju zaustavljanja tenkova JNA s Kupresa koji su trebali uništiti hrvatska sela i gradove do Mostara i pomoci svojima u napadu na taj grad. No u Studenim Vrilima, u usjeku u kojem je postavljena zasjeda, tenkovi nisu ni prošli. Ludvig je dobio metak u lijevo rame, koji mu je izišao u desnom predjelu trbuha i izbio bubreg.

Da su ga ubili vojnici JNA, kako je službeno objašnjenje navedeno, bio bi pogoden odozdo iz kanjona, a ne odozgo i to iz neposredne blizine, vjerojatno iz pištolja kalibra 0,22, pokazala je istraga tijekom koje sam dovodio i francuske strucnjake za ubojstva. Brat mi je ubijen jer je volio Hrvatsku, a ne profitere - pojasnio je Iko napominjuci kako je Ludvig u toj navodnoj akciji bio jedina žrtva.